Spremaju li nam obiteljaši referendum o pravu na abortus?

Ana Brakus

Krešimir Planinić i Željka Markić tjednima već novinarima i novinarkama iz brojnih medija na pitanje hoće li pokrenuti referendumsku inicijativu za zabranu pobačaja odgovaraju neodgovaranjem.

„Nismo o tome razgovarali“, kažu, da bi odmah zatim dodali: „No, to je jedan od mogućih pravnih alata“. Šutnja u kojoj samo njihovi poklonici vide tragove mistike, a ostatak se dijeli između poimanja njihovih riječi poput tragedije ili komedije, obično je do sada služila u svrhu prikrivenog nagovještavanja pomno osmišljenih akcija. Korištenje medijskih upita za podizanje napetosti među podržavateljima i buđenje interesa među ponešto nezainteresiranijima tehnika je konzervativnih obiteljaša od njihova začeća kao organizirane skupine.

Budući da su zasigurno svjesni koliku je mobilizacijsku moć polučio njihov homofobni referendum čija se treća obljetnica bliži, teško je povjerovati da se o prikupljanju potpisa za najnoviju referendumsku inicijativu među obiteljašima nije govorilo. Nekoliko je razloga za to.

U ime “naroda”

„Senzibiliziranje javnosti“, riječima Vice Batarela, u punom je jeku i prikupljanje potpisa omogućilo bi zatirateljima prava žena na slobodan izbor sasvim povoljan i potencijalno dovoljan rezultat. Direktnije rečeno, u ovome slučaju, do samog održavanja referenduma uopće ne mora doći jer i potencijalni prikupljeni potpisi mogu biti sasvim lagodno iskorišteni za kreiranje dodatnog pritiska. Brojnost prikupljenih potpisa za održavanje homofobnog referenduma, a kasnije i njegova uspješnost koristi se već godinama u različitim prilikama, a referendumsko pitanje i jedna odredba koja je ubačena u Ustav postala je u obiteljaškim očima (namjerno) sveobuhvatna. Logistički i financijski bili su podupirani od samoga početka u svakoj inicijativi koju su pokrenuli od samih početaka, a ne treba ni najmanje sumnjati da bi ju imali i sada. Pokazuje to, uostalom, i stupanj organiziranosti i pokroviteljstva nad organizacijom prvog Hoda za život. Isticanje koliko se građana i građanki izjasnilo katolicima na popisu stanovništva jalov je argument, nedovoljno snažan. Zbog toga i nije toliko često korišten. U ovome trenutku, nedostaje im ključna karika za uspjeh – pozivanje na „volju naroda“.

Manipuliranje informacijama, korištenje leksika nevladinih organizacija koje se uistinu bave promocijom ljudskih prava, izvrtanje podataka domaće i međunarodne sudske prakse ima u ovom procesu važnu ulogu. Pokazatelj je to, ironično, napretka i sposobnosti prilagođavanja konzervativnih aktivista i aktivistkinja. Međutim, to nije dovoljno. Ključna karika za uspjeh mogla bi biti vezivanje pojedinačnih imena i prezimena, OIB–a ili JMBG–ova uz njihove zahtjeve, kako bi pokazali snažnu podršku svojim idejama među građanima i građankama Republike Hrvatske. Oni su, u krajnjoj liniji, tvrdit će obiteljaši, ti trebaju koji trebaju imati pravo sukreiranja javnih politika, kako svojim glasom na izborima, tako i svojim potpisom na potpisnim listama s njihovim logom. Takva argumentacija bit će ključna ako odluka Ustavnog suda u postupku procjene ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, poznatijeg kao Zakon o pobačaju, bude sukladna očekivanjima.

Dok jedni propagandistički tvrde kako očekuju proglašavanje zakona neustavnim, a drugi od Ustavnog suda zahtijevaju neospornu potvrdu ustavnosti, jasno je da se ne radi o iskrenim očekivanjima.  Realnija je situacija da oni predvođeni feminističkim organizacijama, vrlo vjerojatno baš kao i oni okupljeni u katoličko – konzervativnim udrugama, u ovome trenutku, ne očekuju decidiranu odluku Ustavnog suda. Najvjerojatnijom odlukom čini se prebacivanje odgovornosti na Hrvatski sabor uz pomoć zaključka koji će naglasak staviti na potrebu za poboljšanjem razine informiranosti i educiranosti o pitanju pobačaja.

I cilj, i sredstvo

Važno je primijetiti da na višoj razini informiranosti i dodatnoj edukaciji deklarativno inzistiraju i feminističke organizacije i katoličko – konzervativne udruge. Gotovo je suvišno naglasiti kako je sličnost između programa koji predlažu sukobljene skupine samo u tome što za svoje programe koriste isti naziv – edukacija. Katoličko – konzervativna vizija educiranja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, onako kako ju vide domicilni konzervativci, najčešće je samo loša kopija neuspjelih (ali raširenih) američkih programa propagiranja apstinencije, homofobije i borbe protiv „rodne ideologije“, inače poznate kao promocije ideje rodne ravnopravnosti. Znanstveno dokazane činjenice iz tih pamfleta i brošura, ako uopće u njih ikada i dospiju, pobjegnu brže nego vrag pred tamjanom. Odluka Ustavnog suda najvjerojatnije će tek pripremiti teren za važniji okršaj – pravi sukob zapravo započinje oko pitanja provedbe edukacije i podizanja razine informiranosti.

Hoće li prije pristupa pobačaju žene trebati odlaziti na savjetovanja pred komisijama koje nisu potpune bez prisustva svećenika? Koliko će trajati to savjetovanje, koliko će se na njega čekati? Koliko će to skratiti vrijeme u kojemu je zakonski moguće pristupiti abortusu? Što će se i kako podučavati u vrtićima, osnovnim i srednjim školama? Je li odluka, a zapravo preporuka, Ustavnog suda dovoljno široka da se uspješno izmigolje snažnije restrikcije i teža dostupnost sigurnog i legalnog pobačaja?

Iz grla Željke Markić, Krešimira Planinića i Vice Batarela, tada bi se mogao začuti glas potpisnika njihove referendumske inicijative za zabranu pobačaja. Zahvaljujući višegodišnjem organiziranom, snažno financijski potkrepljenom i u konačnici koordiniranom radu ne samo s crkvenim, već i državnim institucijama, katoličko – konzervativne organizacije postigle su zastrašujuću količinu moći i utjecaja. Nema mjesta sumnji da bi, ako se na to odluče, uspjeli prikupiti nekoliko stotina tisuća potpisa na pitanju koje bi bilo sročeno slatkorječivo, uz pomoć istraživanja javnog mnijenja i marketinških agencija. Logika također nalaže da se prikupljanju potpisa pristupi upravo kao referendumskoj inicijativi. Najmanje iz dva razloga – najprije, onaj uspješni značajno je istaknutiji i u pamćenje urezaniji, nego drugi, propali pokušaj referenduma U ime obitelji.

Osjećaj koji poluči uspjeh, zanos i vjera koji je pobudio i kreirao kod podržavatelja Željke Markić i dalje tinja, a pozitivan odgovor na pitanje „Ako smo uspjeli jednom, zašto ne bismo i drugi put?“ međusobno ih hrabri. Sama riječ referendum kod mnogih budi Pavlovljev refleks. Drugo, potencijalno odbijanje održavanja referenduma o pitanju ljudskih prava po drugi puta u tako kratkom vremenskom roku, omogućilo bi im omiljenu poziciju navodne žrtve. Otvorilo bi to dodatan prostor za raspravu u hrvatskom medijskom prostoru koji se počesto diči vlastitim neuspjehom – nasjedanjem na ideju promoviranja navodne kulture dijaloga, a demoniziranjem angažiranog novinarstva. Upravo u tom navodnom vrijednosnom vakuumu nastalom nerazlikovanjem pojmova političkog i stranačkog obiteljaši najsnažnije profitiraju, pakirajući svoje ideje u „životne, a ne ideološke“. Oba razloga snažno idu u doprinose ideji prikupljanju potpisa s ciljem pokretanja referenduma, umjesto pukog  peticijskog prikupljanja potpisa. Još jedan referendum koji može poslužiti „i kao cilj i kao sredstvo“.

Priprema za najcrnji scenarij

HDZ – ovo uskraćivanje direktne podrške katoličko – konzervativnim udrugama, uporno naglašavanje razlike između osobnog stava i podizanja ruke za zabranu abortusa političke vrhuške te stranke, teoriji nužnosti prikupljanja potpisa podrške za uskraćivanje ženskog prava na izbor, samo ide u prilog. Žele li, naime, u svojem najnovijem poduhvatu biti uspješni, moraju mobilizirati mnogo veći broj građana i građanki no što to za sada uspijevaju.

Podsjetimo, za kraj, u veljači ove godine Željka Markić negirala je planiranja „posebnih inicijativa oko pobačaja“, u travnju je poslan poziv za sudjelovanje, a već 21. svibnja marširalo se gradom „za život, obitelj i Hrvatsku“. Novi Hod za život potiho se već najavljuje, a mogao bi se vremenski poklopiti s odlukom Ustavnog suda koji bi s procedurom očitovanja o ustavnosti Zakona o pobačaju, prema najavama, trebao završiti na proljeće. Kada obiteljaši odgovaraju na pitanje što će iduće učiniti, a odgovor glasi „ne znam“, najcrnja se pretpostavka obično ostvari. Ne očekujete, valjda, da će na Hodu za život samo moliti?


Iz kategorije "Stav"