Pod povećalom

Hoće li se Hrvatsku pritiskati zbog arbitraže ovisit će o politici, a ne pravu

HINA/ STA/ Stanko Gruden/ ml

Arbitražni sud 26. travnja objavio je kako je postupak u sporu između Hrvatske i Slovenije završen te će svoju odluku stranama priopćiti u narednim mjesecima. „Precizan datum za izricanje finalne presude tek treba biti određen, odnosno bit će poznat u dogledno vrijeme“, objavljeno je.

Na izricanje presude neće utjecati to što se Hrvatska s 31. srpnjem 2015. povukla iz arbitraže. Arbitražni sud je, naime, svojom odlukom od 30. lipnja 2016. konstatirao da Slovenija zbog neprimjerenog ponašanja slovenskog arbitra i vladine zastupnice jest kriva za kršenje pravila arbitraže, ali da se postupak određivanja granice na moru i kopnu može nastaviti s obzirom na to da je u međuvremenu donekle izmijenjen sastav Suda.

Arbitražni sud tretira, dakle, povlačenje Hrvatske iz sporazuma kojeg su Hrvatska i Slovenija potpisale u studenom 2009. godine kao jednostrani čin koji neće onemogućiti izricanje presude, ali zabrinjava da je slično mišljenje iznio i predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker. On je u ožujku izjavio: „Komisija podržava arbitražni proces koji je u interesu pravne sigurnosti za obje strane i u interesu glatke i učinkovite primjene propisa EU. Hrvatska je dragovoljno sklopila sporazum sa Slovenijom koji je i dalje na snazi. Nadam se da će obje strane potpuno i bezuvjetno podržati odluku Suda, kad ona bude donesena“.

Premijer Andrej Plenković hrvatskim novinarima je sugerirao da toj izjavi „ne bi trebalo predavati pozornosti“ jer, naglasio je, „u međunarodnopravnom smislu Hrvatska ni na koji način neće biti vezana odlukama Arbitražnog suda u okviru procesa u kojem uopće ne sudjelujemo, iz kojeg je naš sudac, u to doba delegiran prof. Budislav Vukas dao ostavku“.

Iz tog i drugih istupa hrvatskih dužnosnika jasno proizlazi da Hrvatska ne kani primjenjivati odluku Arbitražnog suda ma kakva ona bila.

Kako će na naše ignoriranje presude gledati ostali? Dijeli li cijela Europska unija, odnosno šira međunarodna zajednica stav predsjednika Komisije Junckera saznat ćemo uskoro. U novije vrijeme iz Europske unije stižu i neki za Hrvatsku povoljniji tonovi koji problem vraćaju u sferu bilateralnih odnosa. Ono što pokušavamo utvrditi ovim tekstom jest je li hrvatska diplomacija iscrpila sve mogućnosti da se takvo njeno povlačenje smatra međunarodno pravno ispravnim postupkom ili je to propustila učiniti kako to navodi zastupnik SDP-a Peđa Grbin.

Zašto Arbitražni sud smatra da je sporazum još na snazi

Od kraja srpnja 2015., nakon što je Vlada Zorana Milanovića uz jednoglasnu potporu tadašnjeg Sabora odlučila povući se iz arbitraže, Hrvatska više nije odgovarala ni na koji upit Arbitražnog suda, niti se pojavila na sastanku kojeg je sud zakazao za 17.ožujka 2016., a na kojem se odlučivalo o hrvatskim pritužbama na proces. Na ignoriranje Suda Hrvatska se odlučila jer je prethodno istupila iz bilateralnog sporazuma o Arbitražnom sudu te mu ni na koji način nije željela vratiti nadležnost.

Hrvatska je, podsjetimo, konstatirala da je proces nepopravljivo kontaminiran nakon što je otkrivena nedopuštena suradnja slovenskog člana Arbitražnog suda Jerneja Sekoleca i zastupnice slovenske vlade Simone Drenik te njihovi pokušaji da utječu na mišljenje drugih članova Arbitražnog suda. Afera je izbila 22. srpnja 2015. kada je Večernji list objavio detalje razgovora između Sekoleca i Drenik. Zanimljivo je da je afera izbila neposredno nakon što je Sud objavio da je pri kraju s radom i da će konačnu presudu objaviti 17. prosinca 2015. (slovenski mediji spekulirali su da se s objavom odluke čeka zbog j parlamentarnih izbora u Hrvatskoj).

Posezanje za Bečkom konvencijom

Nakon što je 24. srpnja sudu dostavila izvatke iz nedopuštenih telefonskih razgovora, hrvatska strana je od Suda zatražila da suspendira proces, da bi 30. srpnja Sloveniju službeno obavijestila da zbog „materijalnih povreda Arbitražnog sporazuma“ Hrvatska od tog datuma prestaje primjenjivati Arbitražni sporazum. Dan kasnije s istim je sadržajem upoznala i Sud.

Smatrajući kako u nadležnosti Arbitražnog suda nije odluka o prestanku Sporazuma o arbitraži, Hrvatska se pozvala na Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora odnosno članak 65. te konvencije u kojem se navode načini za prestanak međunarodnog ugovora. Stranka koja traži prestanak ugovora mora svoj zahtjev notificirati ostalim strankama i objasniti razloge za to, a istupiti može ako nijedna strana ne stavi prigovor.

Slovenija je, međutim, na takvu odluku već 5. kolovoza uložila prigovor. Procedura u Bečkoj konvenciji nalaže da u tom slučaju „stranke moraju tražiti rješenje pomoću sredstava navedenih u Članku 33. Povelje Ujedinjenih naroda“.

Članak 33. Povelje Ujedinjenih naroda navodi: „Stranke svakog spora kojeg bi nastavljanje moglo dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i sigurnosti moraju prije svega tražiti rješenje pomoću pregovora, ankete, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru“.

Da je Hrvatska spremna nakon otkazivanja sporazuma iskoristiti bilo koje sredstvo predviđeno člankom 33. Povelje UN-a tadašnji premijer Zoran Milanović nastojao je pokazati već 31. srpnja 2015. jer je u pismu Miri Ceraru u kojem ga izvještava o hrvatskom izlasku iz arbitraže slovenskog premijera odmah pozvao na sastanak radi dogovora o iznošenju bilateralnog spora pred odgovarajući međunarodni forum. Slovenija to odbija, a kronologija daljnjih pokušaja hrvatskih dužnosnika (u vrijeme vlade Milanovića i vlada koje su je slijedile) da na razgovor privole Sloveniju, odnosno objasne svoju poziciju međunarodnim faktorima moguće je naći na sljedećem linku.

Stručnjaci za međunarodno pravo hrvatske Vlade smatraju da su time ispunjeni međunarodno pravni uvjeti za poništenje Sporazuma o arbitraži jer je Hrvatska u skladu s člankom 33. Povelje uporno pokušavala i još uvijek pokušava riješiti spor između Hrvatske i Slovenije.

Mirenje pod ingerencijom glavnog tajnika UN-a

Peđa Grbin misli da to nije dovoljno i da se trebalo ići i na članak 66. Bečke konvencije koji predviđa da „ako tijekom dvanaest mjeseci nakon datuma stavljanja prigovora nije postignuto rješenje“ stranka može tužbom podvrgnuti spor na rješavanje Međunarodnom sudu pravde, odnosno – što sugerira Grbin – može u tu svrhu podnijeti zahtjev za mirenje glavnom tajniku UN-a. Načela tog mirenja propisana su u prilogu Konvencije, gdje se navodi i kako komisija za mirenje podnosi izvještaj u roku od 12 mjeseci od njezina osnivanja. Međutim, „izvještaj Komisije, uključujući sve zaključke glede činjenica i pravnih pitanja koji su u njemu sadržani, ne veže stranke i samo je iznošenje preporuka koje se podnose strankama na razmatranje radi olakšavanja prijateljskog rješenja spora“.

Grbin smatra da su u srpnju 2016. ispunjeni uvjeti da se taj postupak pokrene, a to se propustilo učiniti. Navodi kako se tijekom tog postupka koji se vodi pri glavnom tajniku UN-a Arbitražni sud ne bi usudio izlaziti sa svojim odlukama. Grbin naglašava kako „taj postupak mirenja traje godinu dana i njegovim protekom, čak i da se sa Slovenijom ne dogovorimo ni o čemu (što je izvjesno), stekli bi se uvjeti da Hrvatska, temeljem članka 67. Bečke konvencije, Sloveniji uputi notifikaciju kojom bi Sporazum o arbitraži prestao. Tek tada i tek nakon tog postupka“. Stoga je i tijekom aktualnog prijepodneva ponovo na premijera Plenkovića apelirao da što skorije pokrenemo postupak mirenja pri glavnom tajniku UN-a.

Andreja Metelko-Zgombić, glavna pravna savjetnica Ministarstva vanjskih poslova koja je u proces bila uključena i koordinirala ga i u vrijeme Milanovićeve vlade i tijekom Vlada koje su uslijedile tvrdi da je hrvatska strana ispunila sve prave preduvjete i da nije bila obavezna pokrenuti proces mirenja pri glavnom tajniku UN-a.

Činjenica je, također, da ni u Bečkoj konvenciji, niti u prilogu koji je prati, ne stoji izrijekom da bi okončanje jednogodišnjeg pokušaja mirenja pri glavnom tajniku UN-a značilo i formalni, međunarodno pravno legitimirani izlazak iz sporazuma.

Opet će presuditi politika

Međunarodno pravo je po svojoj prirodi pisano tako da je podložno raznim interpretacijama koje uglavnom ovise o političkim faktorima. Tako će biti i nakon donesene finalne odluke arbitraže. Hoće li na Hrvatsku ili Sloveniju biti vršeni pritisci ovisit će prije svega o političkom okruženju.

Situacija bi bila drugačija da je riječ o odluci Međunarodnog suda pravde čije su odluke međunarodno obvezujuće, ali Slovenija nikada nije pristala na to da o graničnoj crti odlučuje taj sud. Neusuglašeni Izlazak iz bilateralnog sporazuma – kakav ovaj sporazum o arbitraži jest – kvari odnose dviju država, ali ne povlači jasne prave posljedice na međunarodnom planu.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.