Ni presuda Arbitražnog suda nije sasvim udovoljila Sloveniji

Sanja Despot

Presudu Arbitražnog suda Hrvatska ne priznaje jer je 30. srpnja 2015., nakon odluke Sabora, odlučila istupiti iz  Sporazuma o arbitraži smatrajući da je proces arbitraže nepovratno kontaminiran djelovanjem slovenske strane. Međutim, i Slovenija i sam Arbitražni sud nikada nisu prihvatili opravdanost hrvatskog izlaska sve do kraja procesa i izricanja pravorijeka. Kolikim će pritiscima Hrvatska biti izložena, ovisit će o tumačenjima je li ili nije poštivala međunarodno pravo.

Međutim, čak i ako hrvatski politički vrh suočen s pritiscima i ucjenama stoički ostane pri svom stavu, pri nekom budućem odlučivanju o hrvatsko-slovenskoj granici sigurno će se uzeti u obzir mišljenje ovog Arbitražnog suda, kao što se i pri donošenju ove odluke u obzir uzeo dogovor kojeg su 2001. postigli tadašnji hrvatski i slovenski premijer Ivica Račan i Janez Drnovšek, a koji nikada nije prihvaćen u Hrvatskom saboru.

Štoviše, kad je riječ o samom razgraničenju u Piranskom zaljevu, granična linija koju je odredio ovaj Arbitražni sud potpuno je jednaka onoj kakvu je predviđao sporazum Račan-Drnovšek. Stoga nam se činilo važnim proučiti presudu u njenim najspornijim detaljima, čak i ako je službeni Zagreb ne smatra relevantnom.

Ignoriranje Hrvatske

Iako na samom dvosatnom izricanju presude sudac Gilberto Guillaume nije isticao da se Hrvatska iz arbitraže povukla  te ustvrdila da je ova presuda ni na što neće obvezivati, u tekstu presude koji se proteže na 373 stranice, uz nabrajanje tko je s hrvatske strane sudjelovao u postupku stoji i fusnota u kojoj se navodi kako je Hrvatska istupila iz arbitraže.

U samom tekstu presude navodi se kronologija afere sa slovenskim sucem i zastupnicom slovenske vlade koja je dovela do istupanja Hrvatske, pa se tako i navodi kako je sud pružio priliku objema stranama da se pismeno i usmeno očituju o tom grubom kršenju pravila arbitraže. Slovenija je priznala pogrešku i zdušno participirala u daljnjem procesu, a Hrvatska je sve pozive suda ignorirala (jer mu je otkazala nadležnost) i nije dalje dokazivala ispravnost svog stava. Sud se proglasio nadležnim za daljnji postupak sve do ovotjednog izricanja presude. Pitanje jest je li donesena presuda imalo drukčija od one koja je trebala biti izrečena u jesen 2015. Afera je, podsjetimo, izašla u javnost neposredno prije najavljene objave presude, na kraju procesa u kojem su obje strane već podrobno izlagale svoju argumentaciju.

Piranski zaljev

Sud je tri četvrtine Zaljeva (u presudi se koristi termin Zaljev kako se ne bi odredili je li ispravan naziv Piranski zaljev ili Savudrijska vala) dodijelio Sloveniji jer je utvrdio kako je prije raspada Jugoslavije Slovenija efektivno  kontrolirala Piranski zaljev.

U svojoj argumentaciji Slovenija je tražila cijeli Piranski zaljev, tumačeći da je riječ o unutarnjim vodama,  temeljeći to na povijesnim razlozima. Hrvatska je smatrala da su to bile teritorijalne vode Jugoslavije koje se sada moraju podijeliti na dvije države, sljedeći crtu sredine.

Pozivajući se na odredbe međunarodnog prava, Sud navodi kako je o unutarnjim vodama riječ kad se radi o zaljevu koji je omeđen teritorijem jedne države. Piranski zaljev predstavljao je, navodi sud, unutarnje vode  Jugoslavije do 25. lipnja 1991. kad su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost.

Međutim, iako se unutarnje vode obično odnose na one koje su omeđene teritorijem jedne države, Sud smatra da je sukcesijom bivše Jugoslavije status prenesen na Sloveniju i Hrvatsku, a bez mijenjanja karaktera unutarnjih voda. Pozivaju se pritom na presudu koju je Međunarodni sud pravde (ICJ) 1992. godine izrekao u slučaju zaljeva Fonseca na sjeverozapadnoj obali Tihog oceana. Zaljev Fonseca bio je pod suverenitetom Španjolske do 1821., a nakon dekolonizacije, smatrao je ICJ, pravo na zajedničko korištenje zaljeva sukcesijom je preneseno na tri države – Salvador, Honduras i Nikaragvu.

Arbitražni sud kojem je u mandatu bilo iscrtavanje morske granice u Piranskom zaljevu konstatirao je kako se i Slovenija i Hrvatska slažu da prije disolucije Jugoslavije nije bilo formalnog razgraničenja zaljeva. Kao polazište za razgraničenje Sud je stoga uzeo jurisdikciju, odnosno radio ga je na temelju toga tko je provodio kontrolu u zaljevu.

Obje strane su o tome dale suprotstavljene dokumente, uglavnom vezane za pravo ribarenja i policijske patrole. Slovenija je dokazivala kako je ona imala kontrolu nad cijelim zaljevom koji se mora smatrati slovenskim teritorijem. Hrvatska je tvrdila kako je ona provodila kontrole nad jugozapadnom polovicom zaljeva, a Slovenija nad drugom polovicom te se zato Piranski zaljev treba podijeliti crtom sredine.

Da su se hrvatski policajci malo požurili 1973…

Arbitražni sud konstatira kako tvrdnja o suverenitetu mora uključivati dva elementa: intenciju, odnosno namjeru da se djeluje te stvarno provođenje nadležnosti.

Na osnovi priložene dokumentacije Sud je utvrdio kako je Piranskim zaljevom u vrijeme Jugoslavije patrolirala policija Kopra s dva broda  U tu je svrhu uspostavljena posebna veza slovenske policije s vojnom promatračnicom na Rtu Savudrija.

Razmatrajući ulogu policije sa sjedištem u Umagu, Sud detaljno prenosi  incident od 8. ožujka 1973.  na koji se Hrvatska poziva. Riječ je o nesreći talijanskog tankera Nonno Ugo koji se nasukao blizu Rta Savudrija. Hrvatska strana spominje kako je brod odmah pregledala hrvatska inspekcija, da su akciju spašavanja kako bi se izbjeglo onečišćenje naredile hrvatske vlasti te da su one bile te koje su 16. ožujka primile prijedlog za uklanjanje nafte s broda

Sud navodi kako se incident dogodio u dijelu zaljeva na koje pravo polaže Hrvatska te da su hrvatske vlasti stvarno poduzele ono na što se pozivaju. Međutim, nesreću je prva primijetila policija iz Kopra koja je došla na lice mjesta usred noći,  sat i 10 minuta nakon incidenta. Gotovo tri tjedna nije se ništa poduzimalo kako bi se izbjeglo zagađenje da bi tek na inicijativu Slovenije 29. ožujka 1973. u Kopru bio sastanak s predstavnicima svih zainteresiranih strana, uključujući hrvatsku. Nakon tog sastanka, naftu iz tankera uklonio je jedan od brodova policije Kopra. Sud je stoga zaključio da je slovenska policija bila aktivnija u zaljevu.

Hrvatska je u svom predlošku navela kako je u brojnim slučajevima provodila nadzor u zaljevu jugozapadno od crte sredine, međutim, navodi Sud, radi se o policijskim aktivnostima koje su se događale na manje od 100 metara od obale, u dva slučaja 200 i 500 metara od obale.

Kad se u obzir uzme da je Slovenija za uzgoj ribe na svojoj strani zaljeva tražila dozvole od Hrvatske, dolazi se do zaključka da Slovenija prije raspada Jugoslavije nije smatrala da ima isključivu nadležnost u zaljevu. S druge strane, dokumentacija pokazuje da su se aktivnosti hrvatske policije odvijale uz uski pojas hrvatske obale. Sud stoga smatra da je realna linija razgraničenja kakva je bila zacrtana u sporazumu Drnovšek-Račan iz 2001. godine te povlači jednaku liniju kakva je bila i u tom sporazumu – u omjeru tri četvrtine Sloveniji i jedna četvrtina Hrvatskoj. To odražava, smatra Sud, realno stanje kontrole kakva je bila prije proglašenja nezavisnosti dviju država.

Teritorijalne vode

Međunarodno pravo kojeg se pridržava Međunarodni sud pravde  (ICJ) djeluje po načelu crte sredine. UN-ova Povelja o pravu mora u članku 15. navodi kako tamo “gdje je obala dviju država nasuprotna, nijedna od dviju država, ako nema drugačijeg dogovora, neće protezati svoje teritorijalno more izvan crta sredine”. U istom se članku, međutim, navodi i kako se ta odredba neće primjenjivati tamo gdje je to potrebno zbog povijesnog prava ili nekih drugih posebnih okolnosti pri razgraničenju teritorijalnih voda dviju država.

Hrvatska je inzistirala na prvom dijelu tog članka, a Slovenija na drugom. Sud nije priznao demarkaciju teritorijalnih voda izvan Piranskog zaljeva prema povijesnim razlozima kakvi su postojali za vrijeme Jugoslavije, odbijajući slovenski maksimalistički zahtjev koji je kretao od rta Savudrije zahvaćajući duboko u hrvatske vode, ali je lagano odstupio od crte sredine, uzimajući u obzir specifičnosti u  konfiguraciji zaljeva. Takvo razgraničenje bitno je manje od apetita koje je Slovenija imala.

Spojnica

Sastavni dio Arbitražnog sporazuma, odnosno jedan od zadataka Arbitražnog suda bio je odrediti “spojnicu” slovenskih teritorijalnih voda s otvorenim morem. Nakon konzultiranja rječnika kako bi se ustvrdilo točno značenje riječi “junction”, odnosno “spojnica”, Sud je utvrdio kako se ona bespogovorno odnosi na fizičku lokaciju, odnosno teritorijalnu spojnicu te da mu je dano u zadatak da je odredi. Ovom je presudom Sloveniji dodijelio prolaz širine dvije i pol  nautičke milje i dužine 12 milja  uz hrvatsko-talijansku granicu, u hrvatskim vodama.

Režim kojeg definira ova presuda imao je namjeru, kako obrazlažu, zajamčiti istovremeno integritet hrvatskog teritorijalnog mora i slobodu komunikacije između slovenskog teritorija i otvorenog mora. Sloveniji se jamči slobodan prolaz, odnosno sloboda navigacije i preleta te polaganja podmorskih kablova i cijevi. Nije joj omogućena eksploatacija te je naglašeno da taj prostor ostaje pod jurisdikcijom Hrvatske.

Definiranje “spojnice” vrlo je kreativno tumačenje prava, ali njime Slovenija zapravo nije dobila bitno više nego što sada ima, odnosno ono što imaju i drugi brodovi koji se kreću prema Tršćanskom zaljevu. Hrvatska je strana u svojem podnesku tvrdila kako Sloveniji ne prijeti sudbina enklave, s obzirom na to da ima slobodni prolaz i kroz hrvatske i kroz talijanske teritorijalne vode.

Kako je to hrvatska strana i službeno protumačila, traženi slovenski teritorijalni izlaz iz svojih voda do otvorenog mora, ionako nije moguć već i zbog režima plovidbe kojeg su Italija, Slovenija i Hrvatska, zajedno s Albanijom i Crnom Gorom u okviru Međunarodne pomorske organizacije (IMO) dogovorile 2004. godine. Ta schema predviđa da se zbog sigurnosti plovidbe uz hrvatsku obalu brodovi kreću prema Kopru, odnosno Trstu, a izlaz prema jugu je s talijanske strane. Sud je izrijekom naveo da ova njegova odluka ne mijenja odredbe tog postojećeg sustava odvojene plovidbe.

Stoga ni ovaj Sud od kojeg se tražilo da odredi slovensku “spojnicu” s otvorenom morem nije Sloveniji omogućio teritorijalni izlaz na otvoreno more. Samo “neteritorijalni” ulaz, što i nije bitno više od ovog što sada ima.

 

 


Iz kategorije "Analize"