Istanbulska konvencija ipak kreće u ratifikaciju

Sanja Despot

Iako je ratifikaciju Istanbulske konvencije Vlada najavljivala za zadnji kvartal 2017., s tim se postupkom, na poticaj međunarodnih faktora, ipak požurilo te je u proces jednomjesečnog javnog savjetovanja upravo pušten Prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja u obitelji.

Cilj Konvencije je zaštititi žene od svih oblika nasilja te spriječiti, progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, pridonijeti suzbijanju svih oblika nasilja i diskriminacije, promoviranje rodne ravnopravnosti, razvoj sveobuhvatnih okvira, politika i mjera za zaštitu i pomoć žrtvama te pružanje podrške organizacijama i institucijama u uspostavljanju učinkovite suradnje i usvajanja sveobuhvatnog pristupa u suzbijanju nasilja. Zakonom o potvrđivanju Konvencije nadograđuje se postojeće nacionalno zakonodavstvo, pojašnjava Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Hrvatska je Istanbulsku konvenciju potpisala još 2013. godine, ali je ona postala sporna udrugama i strankama poput U ime obitelji i HRAST-a zbog njihovog pogrešnog shvaćanja da se tek njome uvodi pojam „roda“ u hrvatsko zakonodavstvo. Bez obzira na njihove pokušaje mijenjanja, odnosno odbacivanja Istanbulske konvencije, važno je napomenuti kako je ovaj prijedlog potpuno usklađen s tekstom Konvencije i potpuno istovjetan neslužbenom prijevodu kojeg je još 2014. izradio Ured za ravnopravnost spolova uz potporu EU.

U uvodnom dijelu gdje se iznose definicije pojmova stoji kako „rod“ označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. To je doslovno preneseno iz originalnog teksta Konvencije.

Nestereotipne rodne uloge u obrazovanju

Prepoznaje se i „rodno utemeljeno nasilje nad ženama“ koje „označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene“.

U članku 4. se navodi kako će „stranke osigurati provedbu odredba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status.“

Članak 6. koji regulira rodno osjetljive politike navodi: „Stranke će uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinaka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena“.

U članku 14. koji se tiče obrazovanja navodi se: „Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba i u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja“.

I u svim drugim člancima ove Konvencije gdje se spominje rod, to se vjerno prenosi i u hrvatski zakon.

Rezerve oko isplate naknade žrtvama

Hrvatska Vlada namjerava ipak prilikom polaganja isprave o ratifikaciji izraziti rezervu i to na članak 30., stavak 2. koji navodi: „Odgovarajuća naknada štete od države dodjeljuje se onima koji su pretrpjeli teške tjelesne ozljede ili oštećenje zdravlja, u mjeri u kojoj ta šteta nije pokrivena iz drugih izvora kao što su počinitelj, osiguranje ili državna sredstva za zdravstvo ili socijalnu skrb. To ne sprečava stranke da zatraže povrat dodijeljene naknade od počinitelja, sve dok se pridaje dužna pažnja sigurnosti žrtve“.

RH će odredbe navedene u članku 30., stavku 2. Konvencije primjenjivati samo u odnosu na žrtve koje pravo na naknadu štete ostvaruju sukladno Zakonu o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela, navodi se.

U uvodnom dijelu taj se dio dodatno pojašnjava na sljedeći način: Zakon o novčanoj naknadi štete žrtvama kaznenih djela poznaje četiri vrste novčanih naknada uključujući troškove liječenja, izgubljenu zaradu, gubitak zakonskog uzdržavanja te uobičajene pogrebne troškove. Taj zakon pokriva državljane RH ili neke druge članice EU, odnosno one koje imaju prebivalište u EU, a odnosi se na nasilje počinjeno na našem tlu. Zakon ne pokriva druge strance, odnosno ljude bez dokumenata koji bi mogli nasilje počiniti na našem tlu. „Dodatno, ne postoji procjena o broju štetnih događaja, pa tako ni nastaloj šteti koju bi RH trebala nadoknaditi, međutim, obzirom na učestale medijske informacije o obiteljskom nasilju za pretpostaviti je da bi se radilo o značajnim iznosima koje bi morala nadoknaditi RH“, obrazlaže Vlada.

Vlada želi izbjeći znatnije materijalne troškove. Treba, međutim, napomenuti kako Hrvatska tu nije usamljena. Članak 78. Istanbulske konvencije dopušta stavljanje rezerve na taj članak, a takvo pravo na rezervu iskoristilo je više država prilikom predaje ratifikacije


Iz kategorije "Aktualno"