Odluka suda u Luxembourgu: Europska hipokrizija koja se već dugo provodi

Sanja Despot

Krajem kolovoza 2015. godine Njemačka je objavila kako prestaje primjenjivati Dublinski ugovor koji predviđa da se izbjeglice pristigle u Europsku uniju trebaju registrirati i zatražiti azil u prvoj zemlji Europske unije u koju su ušle, odnosno moraju biti vraćene u prvu zemlju ulaska. Njemačka kancelarka Angela Merkel suspendirala je odredbe tog sporazuma za Sirijce i to zbog rata u Siriji koji je na put otjerao stotine tisuća ljudi, proglasivši je mjerom „europske solidarnosti“ koja bi trebala smanjiti pritisak na Italiju, Grčku i Mađarsku. Slijedom tog poziva na put prema Njemačkoj nisu krenuli samo Sirijci, već i velik broj Iračana (iz zemlje koja je kolijevka ISIL-a), Afganistanaca i drugih nesretnika.

„Za Europsku komisiju ta odluka predstavlja priznanje činjenice da ne možemo ostaviti članice na vanjskim granicama da se same brinu o velikom broju tražitelja azila koji su spas potražili u Europi“, komentirala je u kolovozu 2015. Natasha Bertaud, glasnogovornica Komisije.

Dvije godine kasnije, Sud Europske unije izrazio je potpuno drugačiji stav od pozicije koju je u ime Europske komisije 2015. iznosila njihova glasnogovornica i s dvogodišnjim odmakom, a na štetu Hrvatske, presudio kako se i tada Dublin imao poštivati.

Spor protiv Hrvatske pokrenule su Slovenija i Austrija da bi u našu zemlju vratile tražitelje azila koji su ušli preko Hrvatske. Hrvatska se tretira kao zemlja prvog ulaska za one koji su Balkanskom rutom krenuli preko Grčke jer je ranijim europskim presudama – zbog nehumanog tretmana tražitelja azila – Grčka izuzeta iz pravila koje nameće Dublinski sporazum.

Jedan Sirijac i dvije afganistanske obitelji

Kad se prisjetimo stotina tisuća ljudi koji su organizirano prevoženi od srpske do slovenske granice apsurdno izgleda citirati dijelove ove presude Europskog suda. Spor je pokrenut zbog jednog sirijskog državljanina i dvije afganistanske obitelji kojih su se Slovenija i Austrija nakanile riješiti njihovim vraćanjem u Hrvatsku.

„Jedan sirijski državljanin i članovi dviju afganistanskih obitelji, iako nisu imali odgovarajuću vizu prešli su 2016. granicu između Hrvatske i Srbije. Hrvatska tijela organizirala su prijevoz tih osoba do hrvatsko-slovenske granice radi toga da im se pomogne da dođu do drugih država članica kako bi ondje podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu. Sirijski državljanin potom je podnio takav zahtjev u Sloveniji, a članovi afganistanskih obitelji isto su učinili u Austriji. Međutim, i Slovenija i Austrija smatrale su da je, s obzirom na to da su ti podnositelji zahtjeva bili nezakonito ušli u Hrvatsku, prema Uredbi Dublin III, na tijelima te države članice da razmotre zahtjeve za međunarodnu zaštitu tih osoba“.

Sud u Luxembourgu  potvrdio je da su Slovenija i Austrija u pravu: „Hrvatska je odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu osoba koje su masovno prešle njezinu granicu tijekom migracijske krize 2015.-2016. Naime, za te osobe treba smatrati da su nezakonito prešle vanjsku granicu Hrvatske u smislu Uredbe Dublin III“.

Sud smatra kako se „prihvat državljana trećih zemalja na područja države članice ne može kvalificirati kao viza čak i ako se taj prihvat objašnjava izvanrednim okolnostima obilježenima masovnim priljevom raseljenih osoba u Europsku uniju“.

Sud utvrđuje da „nije odlučujuća okolnost da se prelazak granice dogodio prilikom dolaska iznimno velikog broja državljana trećih zemalja koji su željeli dobiti međunarodnu zaštitu“.

Sud osuđuje i transfer prema odgovornoj državi ako zbog iznimno velikog broja državljana trećih zemalja „postoji stvarna opasnost da dotična osoba trpi nečovječno ili ponižavajuće postupanje“ pri transferu, ali ne bavi se time bi li osobe bile „nečovječno“ tretirane u slučaju da transfera nije bilo, odnosno ne kvalificira sve one scene koje smo imali prilike gledati ispred zatvorenih granica.

Svakako treba napomenuti kako je u vrijeme kada se odvijao masovni prelazak preko tzv. Balkanske rute u Europskoj uniji prevladavao stav da odredbe Dublina III ne odgovaraju na pitanja kako tretirati tako masovni ulazak izbjeglica te da se najavljivalo donošenje Dublina IV koji bi trebao odgovoriti na ta pitanja. Europska unija u to se vrijeme trudila preraspodijeliti teret sa zemalja prvog ulaska i željenog odredišta na sve zemlje članice tzv. sistemom kvota – pokušajem koji do danas nije polučio zapaženije rezultate.

U vrijeme masovnog ulaska stav i tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića  i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović  kojoj na prvom mjestu nisu bili humanitarni, već sigurnosni aspekti, bio je da je – Dublinski ugovor mrtav.

Stalna na tom svijetu samo mijena jest

Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić povodom odluke Europskog suda na svom Facebook profilu ponovio je kako je „u okolnostima u kojima se događala migracijska kriza Hrvatska postupala humano i odgovorno“. Tvrdi kako su svi „imali pristup međunarodnoj zaštiti u Hrvatskoj, odnosno mogućnost za podnošenjem zahtjeva za istu, što mogu potvrditi i sve međunarodne i civilne udruge koje su bile konstantno prisutne u prihvatnim kampovima“. Podsjeća također da je “Njemačka poslala otvoreni poziv migrantima, ali za njih nije organizirala prijevoz avionom“. Podsjetio je i kako je postojao dogovor svih država na Balkanskoj ruti te da Hrvatska nije igrala neku samostalnu utakmicu.

„Razmjeri krize bili su veliki i nitko od država na ruti nije primjenjivao Dublinsku uredbu, pa tako ni Slovenija nije slala zahtjeve ni organizirane transfere za povrat. Do sada je u Hrvatsku vraćeno samo oko 750 osoba od preko pola milijuna migranata koji su kroz državu prošli, a treba imati na umu i da je tih dana usvojena odluka o prihvatu do 1640 migranata po principu solidarnosti i da tu obavezu Hrvatska još nije do kraja realizirala“, napisao je Ostojić koji nam nije odgovarao na dodatna pitanja, uz obrazloženje da je na putu.

Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije, nevladine organizacije koja se i prije i na vrhuncu krize istakla davanjem pomoći izbjeglicama i tražiteljima azila ovako je za Faktograf komentirala presudu Europskog suda:

„Zanimljivo je ovo igranje s vladavinom prava na razini EU te nadležnostima koje pojedine institucije, EU ili države članice imaju. Tijekom cijelog perioda dolaska i prolaska velikog broja izbjeglica, a onda i godinu i pol nakon zatvaranja službene Balkanske rute pravila se stalno mijenjaju i na taj način se produbljuje i produljuje neizvjesnost i nesigurnost osoba koje zaštitu traže. Često smo u tim okolnostima znali reći da je jedina konstantna stvar da se pravila kontinuirano mijenjaju i stoga nam je bilo gotovo nemoguće ljudima pružati pravnu pomoć.  Nažalost, ova presuda propustila je adresirati sve te poteškoće i potvrdila kako smjer EU nije u zaštiti prava izbjeglica na pristup teritoriju nego zaštite teritorija. Naime, zanemariti kontekst u kojem su se događali prelasci i smatrajući kako je Dublinska uredba adekvatan alat za takve izvanredne situacije ima značajne reperkusije na daljnji razvoj sustava azila i način ravnomjerne raspodjele odgovornosti među državama članicama“,

A Dublin IV? Julija Kranjec odgovara:. „Još uvijek traje proces izrade i usvajanja Dublinske uredbe, a jedna od značajnijih promjena je nažalost korektivna, a ne preventivna. Radi se o dodavanju korektivnog alokacijskog mehanizma koji bi bio aktiviran ako određena država članica dostigne nesrazmjeran broj tražitelja azila“,

Dublinska uredba se već provodi i bez odluke Europskog suda

Nije jasno koliko bi nam se tražitelja azila moglo vratiti iz europskih zemalja, ali Julija Kranjec navodi kako postoje ograničenja: „Ova odluka Suda odnosi se na osobe koje su masovno prešle granicu tijekom migracijske krize 2015.-2016. Budući da postoji i vremensko ograničenje u kojem su zemlje odgovorne za razmatranje zahtjeva, a ta odgovornost prestaje 12 mjeseci od datuma nezakonitog prijelaza granice, moguć je povratak onih osoba kojima je zahtjev za povratkom podnesen u tom roku“.

Prema podacima MUP-a u Hrvatsku je tijekom 2016. godine slijedom provođenja Dublinske uredbe već vraćeno 637 osoba, a u prva tri mjeseca ove godine dodatnih 90.

Najviše ih je vraćeno iz Austrije (402), Njemačke (137) i Švicarske (94) dok ih je iz Slovenije ukupno do kraja ožujka 2017. vraćeno 11. Zanimljivo je da je u statistikama za 2016. u Hrvatsku slijedom Dublina ušlo i 10 osoba iz Grčke. devet iz Italije i jedna iz Malte, zemalja koje su fizički prve zemlje ulaska u EU.

Među njima je najviše Afganistanaca 217, ali i 190 Sirijaca (koje je svojedobno Merkel tako jasno pozvala) te 120 Iračana.

Hrvatska nije obećana zemlja

Također, prema statistikama MUP-a, u 2016. je bio zabilježen povećan broj odobrenih azila – 83 od 203 azila koliko je ukupno odobreno od 2006. godine. Ove godine tempo je smanjen. U prva tri mjeseca ove godine azil je dobilo samo 17 osoba.

Centar za mirovne studije u travnju je izvijestio kako je povećan broj odbijanja azila uz pozivanje na tzv.  „sigurnosne zapreke“ temeljem ocjene SOA-e.

U razdoblju od 1. siječnja do 15. travnja ove godine CMS i „Are You Syrious“ došle su do minimalno 30 primjera odbijanja zahtjeva za odobrenje međunarodne zaštite, boravka ili državljanstva izbjeglicama, odnosno strancima koji borave u RH na temelju „sigurnosne zapreke“.  Od tog broja, čak 15 ih je vraćeno temeljem Dublinske uredbe iz Austrije, Njemačke, Nizozemske i Norveške. SOA djelatnicima MUP-a ne dostavlja obrazloženje koji je razlog “sigurnosne zapreke”, a o razlozima nisu obaviještene ni stranke, niti njihovi odvjetnici. Temeljem tog mišljenja, MUP odbija zahtjev stranke i upućuje stranku na podnošenje upravne tužbe upravnom sudu u roku od 30 dana, navodi se u njihovom Izvještaju o arbitrarnom i nezakonitom postupanju MUP-a i SOA-e u postupcima (ne) odobravanja međunarodne zaštite ili statusa stranaca u Hrvatskoj.

Među odbijenima zbog sigurnosti ima i maloljetnika i invalida iz ratom pogođenih zemalja, kao i osoba koje već dugo borave u Hrvatskoj i već su imali regulirani boravak, ali im je odbijen zahtjev za državljanstvom.

„Zadnji podaci koje imamo govore da su u 2017. godini pokrenuta 33 upravna spora protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu  na temelju odredbi o isključenju. Za 24 predmeta upravni spor je u tijeku, u 5 slučajeva je odbijen tužbeni zahtjev, a u 4 slučaja je poništeno rješenje MUP-a“, izvijestila nas je Julija Kranjec.

Kako to izgleda može se vidjeti na primjeru sedmeročlane obitelji iz Iraka koja za SOA-u predstavlja sigurnosni problem, a o kojoj su opširno izvijestili mediji.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujuete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr.

 


Iz kategorije "Analize"