Kad država ne zna “guglati”, kako će nas zaštititi?

Ana Benačić

“Također je pogrešno, kao netočna, ocijenjena tvrdnja tužitelja (tražitelja azila op.a.) da je član boksačkog kluba u Gazi, jer za boksački klub ‘Al Nasr Arab’ nije nađeno da postoji u Gazi ili Palestini. Očito je da je do takvog zaključka došlo uslijed pretrage na latinici pod tim nazivom, a općepoznato je da se transkripcija iz arapskoga jezika u latinicu ne može uvijek doslovno izvršiti zbog nepodudarnosti znakovlja, što je posebice uočljivo već kod različitih transkripcija na francuski ili engleski jezik. Suprotno tvrdnji tuženika (Ministarstva unutarnjih poslova, op.a.), na internetu je dostupan podatak da u Palestini, Gazi djeluje boksački klub al-Nast-al-Arab… Tužitelj je o svojoj boksačkoj aktivnosti pokazao fotografije, boksačku iskaznicu/knjižicu kao i izvorne potvrde o sudjelovanjima na boksačkim natjecanjima pa kraj tolikih dokaza o boksačkoj aktivnosti tužitelja nije jasno zašto je kao presudna uzeta okolnost da tuženik nije na internetu našao podatak na latinici o malom palestinskom klubu arapskog naziva koji djeluje na području obilježenom dugogodišnjim ratnim i političkim sukobima…”

Ovo je navod iz odluke Upravnoga suda iz srpnja ove godine, koju Faktograf ima u posjedu, u slučaju palestinskog boksača i sudionika na međunarodnim natjecanjima A. T., rođenog 1985., oca djeteta rođenog lani, koji još uvijek osjeća posljedice na psihičko zdravlje zbog prijetnji i mučenja koja je proživio u svojoj zemlji. Odlukom suda se poništava odbijenica Ministarstva unutarnjih poslova, koje je, kada latiničnim “guglanjem” boksačkog kluba u kojem je djelovao A.T. nije pronašlo što je tražilo, zaključilo da on laže. Dan mu je rok za napuštanje zemlje, usprkos dokazima da bi prilikom povratka u zemlju bio “proganjan i izložen ozbiljnoj nepravdi”. Policija pritom nije uvažila ni njegov argument da ga je prevoditeljica na mahove krivo interpretirala, budući da je verzirana na marokansku varijantu arapskoga, samo jedno od 35 različitih arapskih dijalekata.

No, ono što je posebno važno za ovaj tekst je činjenica da je odbijenica zasnovana i na mišljenju Sigurnosno obavještajne agencije (SOA). Ista ta SOA nije pronašla da je A. T. počinio ijedan zločin, koji se u Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ističe kao zapreka za odobrenje azila, primjerice ratni zločin ili kazneno djelo sa zatvorskom kaznom duljom od pet godina po hrvatskom zakonodavstvu.

Kafka

Ipak, iz presude je zapravo teško razaznati je li najgora činjenica ta da A. T. sve do sudnice nije znao zašto ga SOA smatra opasnim ili što ni sama SOA to nije ni znala, niti argumentirala.

Kafkijanski procesi poput ovoga, gdje SOA staje na put azilu bez obrazloženja, a MUP je bespogovorno sluša, premda to ne mora, predmet su drugog izvještaja organizacija Are You Syrious? i Centra za mirovne studije o arbitrarnim i nezakonitim praksama MUP-a i SOA-e. Broj odbijenica porastao je više od 100 posto od 30. travnja do 11. srpnja i one se odnose najvećim dijelom na izbjeglice iz Iraka i Sirije. O razlozima SOA-inog negativnog mišljenja nisu obaviještene ni stranke, niti njihovi odvjetnici, a temeljem tih mišljenja, MUP odbija zahtjeve i upućuje tražitelje zaštite na podnošenje upravne tužbe Upravnom sudu u roku od 30 dana. Zbog neimanja uvida u relevantni spis SOA-e, odvjetnici tužitelja (tražitelja međunarodne zaštite) ne mogu efikasno zastupati tražitelje međunarodne zaštite, kojima je time uskraćeno pravo na pravedno suđenje.

CMS-ov izvještaj o odbijenicama za azil by FaktografHR on Scribd

Ovaj je Palestinac imao sreću da je naišao na razumijevanje u sudnici Željke Zrilić Ježek, koja je poništila odbijenicu MUP-a. No, to nipošto ne mora biti slučaj.

Vrhovni upravni sud protiv SOA-inih neargumentiranih mišljenja

“Tijekom ovog tromjesečnog razdoblja naše organizacije dokumentirale su samo 8 pozitivnih rješenja; broj negativnih odluka temeljen na neobjavljenom mišljenju SOA-e čak je 7 puta veći od broja pozitivnih. Novi slučajevi uključuju obitelji s vrlo malom djecom (dvogodišnjake) iz Iraka (Irački Suniti, 25 slučaja ili 44%) i Sirije (21 slučaj ili 37%)”, navodi se u izvještaju.

Vezano za nalaze ovih organizacija obratili smo se Vijeću za nacionalnu sigurnost, Saborskom odboru za nacionalnu sigurnost, nadležnom za parlamentarni nadzor SOA-e te MUP-u, koji je jedini odgovorio na ključna pitanja koja proizlaze iz izvještaja. U prvom nas je redu zanimalo kako je moguće da i MUP i SOA ignoriraju odluku Vrhovnog upravnog suda Republike Hrvatske (Us-10359/2011-7 od 12 . lipnja 2014), kojom se poništavaju slično rješenje temeljem neobrazloženog SOA-inog mišljenja, gdje se agencija poziva tajne podatke klasificirane najnižim stupnjem tajnosti (‘OGRANIČENO’).

“Neutemeljene ocjene” i presude

Odmah na početku MUP ističe da ocjene o nezakonitom postupanju MUP-a u iznijete u izvješću organizacija smatra “neutemeljenima” te da su “nastale kao rezultat nepoznavanja ili pogrešne interpretacije pozitivnog zakonodavnog okvira koji je relevantan za upravne postupke iz stvarne nadležnosti ovog Ministarstva kao i sudske prakse koja je u izvješću citirana”.

Navode da se ovlast SOA-e za provođenje sigurnosnih provjera i davanje mišljenja u postupcima reguliranja statusnih prava stranaca koji su u stvarnoj nadležnosti Ministarstva temelji se na članku 42. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH i članku 41. Zakona o sigurnosnim provjerama.

“Iz navedene odredbe Zakona… nedvosmisleno proizlazi ovlast i obveza nadležne sigurnosno-obavještajne agencije da u okviru zakonom određene nadležnosti dostavlja nadležnom Ministarstvu unutarnjih poslova mišljenje (a ne izvješće) o postojanju ili nepostojanju sigurnosnih zapreka za strance koji će boraviti ili borave u RH, kao i za strance koji se primaju u hrvatsko državljanstvo. Rezultati sigurnosne provjere su klasificirani podaci te ovo Ministarstvo nije ovlašteno drugim osobama otkrivati ih, jer bi time povrijedili zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu i postupanje s klasificiranim podacima”, navodi MUP.

Ovaj, kao i druge argumente MUP-a, komentirala je za Faktograf Sara Benceković iz AYS-a. Na početku ovog “sučeljavanja” navodi da se ne radi ni o kakvim “ocjenama” AYS-a i CMS-a, već o presudama hrvatskih sudova. U njima se opetovano navodi da tražitelji azila nisu prolazili legalan postupak, jer o razlozima negativnog mišljenja SOA-e saznaju tek u sudnicama.

“Oni ne znaju ni koji su članak zakona prekršili. Onemogućava im se planiranje obrane, a njihova se prava krše bez da itko zna zbog čega”, navodi ona. Naglašava da dužnost MUP-a da skriva SOA-ine razloge za negativna mišljenja ne proizlazi iz zaštite nacionalne sigurnosti, već upravnog postupka, zbog čega po njenom mišljenju strankama se taj podatak ne smije uskraćivati.

“Uostalom, mi možemo odbiti koga hoćemo”

MUP nadalje navodi kako Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, u odredbama članaka 30. i 31., propisuje kada se osoba može isključiti iz postupka međunarodne zaštite, odnosno kada se osobi neće priznati azil ili supsidijarna zaštita, iako ispunjava uvjete. Te odredbe, ističu, nisu specifičnost hrvatskog zakonodavstva, “već su usklađene s Direktivom 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te za sadržaj odobrene zaštite”.

“Ovaj dio zvuči kao: ‘Uostalom, mi možemo odbiti koga hoćemo’. Kako se kriza produbljuje, države iz nacionalističkih pobuda traže postroženja i načine za skidanje državljanstava i azila već nakon nekoliko godina. U nekim zemljama ih je moguće skinuti, ali prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, vi ne možete i odbiti azil na ovome temelju, pogotovo ako je dokazano da će povratkom u zemlju porijekla ta osoba biti proganjana. Čak ni ako je se smatra opasnom, vi je ne možete vratiti onamo, a opet, ne možete je ‘baciti’ ni u drugu državu, poput Makedonije ili Srbije, nego samo u zemlju porijekla”, kaže Benceković.

Sud ih kontrolira, ali to im ne daje za pravo na igru s ljudskim životima

“Isto tako”, nastavlja MUP, “treba istaknuti da članak 20. Zakona o tajnosti podataka osigurava sucima pristup klasificiranim podacima što je jamstvo svim strankama da nadležna državna tijela ne mogu arbitrarno koristiti zakonom propisane ovlasti.”

“Da, ali upravni postupak i postupak za azil su različiti, a postupak za međunarodnu zaštitu mora od početka biti legalan, ne samo zbog sudskih troškova i besplatne pravne pomoći, na koju tražitelji azila imaju pravo, nego zbog toga koliko te osobe moraju čekati. One u tom periodu ne smiju raditi. Zamislite dijete koje zbog toga ne može dvije godine ići u školu. Igraju se ljudskim životima”, uzvraća Benceković.

Svaka odluka MUP-a, podložna je kontroli upravnog suda, nastavlja Ministarstvo, a svaki upravni postupak je predmet za sebe – “potrebno je utvrditi konkretno činjenično stanje”. Zato se MUP, navode, “ne može u svim predmetima pozivati na jednu presudu Visokog upravnog suda, koja je donesena u odnosu na pojedinačan slučaj”.

Benceković na ovo odgovara: “Mi nismo presedansko pravosuđe, ali to ne znači da nam sudska praksa može biti neujednačena – imamo tu odluku višeg suda, kojom se mogu voditi niži. Osim toga, nakon te presude imamo bar šest s istom argumentacijom, kada je SOA u pitanju. I ne govorimo tu više samo o ekonomičnosti postupka, već i pravičnosti. Ne može biti u redu da je postupak za azil nelegalan.”

“Sudovi su nam potvrdili zakonitost rješenja…”

“Posebno je za naglasiti da postoje predmeti/presude u kojima su nadležni Upravni sudovi u Republici Hrvatskoj, a u konačnici i Visoki upravni sud Republike Hrvatske, potvrdili zakonitost rješenja ovog Ministarstva, a koja su donesena na osnovu klasificiranih podataka”, navodi također MUP.

Benceković ovo pozdravlja sa: “Svaka čast.” No, ističe i da je problematično to što se sudovima neprestano stavlja na odgovornost osporavanje mišljenja Sigurnosno-obavještajne agencije.

“Sucima je iznimno teško odlučivati kontra mišljenja takve institucije. Zato smatramo da je o važno govoriti u javnosti o ovim malverzacijama SOA-e, kako bi se suci ohrabrili, otvorili spise i, u konačnici, donijeli drugačija rješenja”, navodi Benceković.

U komunikaciji s državnim organima htjeli smo raspraviti i zašto se slučajevi vraćaju na polaznu točku, ako je u sudskom postupku zaključeno da je SOA ilegalno postupila. To tražitelje azila zadržava u limbu, a cijeli (ilegalni) postupak se ponavlja. MUP se ovdje ograđuje, jer smatraju nezahvalnim komentirati postupanje suda. Ipak, prema Zakonu o upravnim sporovima upravni sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, ističu, a “ako sud utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti pobijanu odluku i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni”.

Imaju li pravo na boravak?

U konačnici nas je zanimalo i zašto se osobama, koje su odbijene ili izbačene iz postupka dobivanja azila, naređuje izlazak iz zemlje, iako je to suprotno Zakonu o azilu i Europskoj deklaraciji o ljudskim pravima. MUP nam odgovara da je područje azila, odnosno međunarodne zaštite uređeno Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, usklađenim s pravnom stečevinom EU. Konkretnije, pozivaju se na članak 53. Zakona i članak 9. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite. U cilju omogućavanja sudjelovanja u postupku međunarodne zaštite, kao i poštivanja načela zabrane prisilnog udaljenja i vraćanja u zemlju gdje bi osobi bio ugrožen život ili sloboda, odnosno gdje bi osoba mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, navodi MUP, propisano je da tražitelj međunarodne zaštite ima pravo boravka u Hrvatskoj od dana izražene namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu do izvršnosti odluke o zahtjevu.

“Navedeno znači da tražitelji međunarodne zaštite, nakon što im je izvršnim rješenjem odbijen ili odbačen zahtjev za međunarodnu zaštitu nemaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj odnosno državama Europskog gospodarskog područja, jer se nalaze u nezakonitom boravku“, navodi MUP. Članak 9. navedene Direktive propisuje da se podnositeljima zahtjeva dozvoljava ostanak u državi članici isključivo zbog postupka, dok tijelo nadležno za odlučivanje po zahtjevu za međunarodnu zaštitu ne donese odluku u prvostupanjskom postupku. Zaključuju da “pravo na ostanak ne predstavlja ovlaštenje na dozvolu boravka”.

Benceković ovdje opovrgava MUP temeljem argumenata iz presuda, primjerice, one Palestincu A.T.

“Laž je da nemaju pravo na boravak. Sutkinja u tom predmetu jasno navodi da je to pravo apsolutno, ako osoba ispunjava uvjete za azil, čak i ako je se goni zbog zločina. Naime, ona može ići u zatvor, ali ne smije biti poslana u zemlju u kojoj će biti progonjena”, kaže ona.

Dragovoljni povratak i protjerivanje

MUP nastavlja s obrazloženjem teze da su nadležna tijela RH ovlaštena donijeti odluku o povratku odbijenih tražitelja međunarodne zaštite, nakon odbijanja zahtjeva, kada osoba više “nema pravo boravka u Republici Hrvatskoj”: “… [Č]lankom 37. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da se odlukom o odbijanju ili odbacivanju zahtjeva, kao i odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite odlučuje o mjeri osiguranja povratka u zemlju podrijetla ili treću zemlju iz koje je osoba došla sukladno odredbama Zakona o strancima, odnosno dat će se prednost dragovoljnom povratku, a ako osoba ne postupi po istome, pristupit će se protjerivanju.”

Benceković, prema iskustvu rada s tražiteljima zaštite, tvrdi da se ponude destinacija za deportiranje – u stvarnosti ne događaju.

“Ni jednoj osobi, koliko znam, nije ponuđen izbor. Uostalom, kako će vas prebaciti u treću zemlju, ako vas je SOA proglasila prijetnjom za nacionalnu sigurnost? Hoće li vas i onda pitati jeste li za Tursku ili možda Francusku? Hrvatska nema te ovlasti. Da ima, i kod nas bi završavali ljudi koji su takva prijetnja, jer bi mogli birati da dođu k nama”, kaže ona.

Benceković upozorava na još jedan problem, a taj je da Hrvatska nema utvrđen sistem deportacije, čak ni za odbijene osobe po meritumu spora, ne samo temeljem negativnog mišljenja SOA-e. Nakon što su zatečene da i dalje borave u RH, one završavaju u Prihvatnom centru u Ježevu zbog ilegalnog boravka.

“Hrvatska ne stavlja ljude na avione poput Njemačke, čak ni kada se radi o osobama koje ne trebaju biti ovdje. Hrvatska zapravo, umjesto da deportira one koji ne trebaju biti ovdje, ona postavlja nemoguće uvjete za sve”, tvrdi Benceković.

Tko nam ostaje?

Ono što je pozitivno, ističe ona, jest činjenica da je Upravni sud  u Zagrebu ovih dana prvi puta, u slučaju veoma nalik na Palestinčev, izravno dodijelio azil. No, manjkavi postupci koje su uočile organizacije CMS i AYS izazivaju i zabrinutost druge vrste, ne samo zbog nesreće onih koji to nisu zaslužili.

“Često slušamo da se ljudska prava krše u ime sigurnosti. Ali ako se provjere ovako provode, onda ne znamo kakve nam osobe u konačnici puštaju u zemlju; ako odbijaju one koji nisu prijetnja, što je s onima koji jesu?”, pita Benceković.

 

Ovaj članak nastao je uz financijsku potporu Europske unije – IPA 2012 “Organizacije civilnoga društva – Mehanizmi unutarnje kontrole za očuvanje standarda EU”, projekt “Protiv rasizma i ksenofobije: za izbjegličku i etničku jednakost” i ne odražava u potpunosti stavove Europske unije.

Aktivnost je sufinancirana sredstvima Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajališta izražena u ovom materijalu isključiva su odgovornost provoditelja projekta.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr.

Iz kategorije "Analize"