Tuđmanovo naslijeđe i HDZ-ova politika na optuženičkoj klupi u Haagu

Petar Vidov

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kolokvijalno poznatiji kao Haški tribunal, sutra će – u srijedu 29. studenog u 10 sati – izreći konačnu presudu u zadnjem predmetu u kojem se pravorijek donosi zbog zločina za koje je tijekom ratnih devedesetih optužena hrvatska strana. Jadranko Prlić i njegovi suoptuženici, tzv. hercegbosanska šestorka, prvostupanjskom sudskom odlukom proglašeni su krivima i osuđeni na kumulativnih 111 godina zatvora.

Bivši predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i vlade samoprozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne Prlić dobio je 25 godina zatvora, na po 20 godina zatvora osuđeni su načelnik HVO-ovog Odjela obrane Bruno Stojić, zapovjednik Glavnog stožera HVO-a i umirovljeni general pukovnik Hrvatske vojske (HV) Slobodan Praljak i načelnik glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković, dok je načelnik Uprave vojne policije HVO-a i ministar unutarnjih poslova tzv. Herceg-Bosne Valentin Ćorić dobio 16 godina zatvora.

Udruženi zločinački pothvat

Iako je “šestorka” optužena zbog zločina počinjenih u susjednoj Bosni i Hercegovini, pravorijek Žalbenog vijeća Haškog tribunala s najvećom se neizvjesnošću očekuje u Hrvatskoj; posebno na dva zagrebačka trga gdje “stanuju” Vlada RH i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Prvostupanjskom presudom je u Haagu, naime, osuđena i HDZ-ova “državotvorna” politika devedesetih: Franjo Tuđman proglašen je arhitektom udruženog zločinačkog pothvata (UZP) s ciljem pripajanja tzv. Herceg-Bosne “velikoj Hrvatskoj”. Tuđmanovim saučesnicima u UZP-u sud je proglasio ratnog ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera oružanih snaga Janka Bobetka.

Nitko od njih nije poživio dovoljno dugo da pred sudom odgovori na navedenu optužbu. Pa stoga se na optuženičkoj klupi posljedično (i naravno metaforično) nalazi HDZ-ova politika kojoj je Tuđman udario temelje, a na koju se i danas ekstenzivno referira stranka pod vodstvom Andreja Plenkovića. Politika je to koja počiva na ideji da je HDZ stvorio Republiku Hrvatsku u pravedničkom i obrambenom Domovinskom ratu, u kojem su hrvatski vojnici tek branili granice svoje domovine od srpske agresije. Međutim, potvrđivanje prvostupanjske odluke u procesu “šestorki” značilo bi definitivnu potvrdu da Hrvatska, iz aspekta međunarodnog prava, u ratnim zbivanjima devedesetih nije bila samo žrtva, već i agresor.

Inicijativa mladih za ljudska prava, u priručniku koji su izdali upravo povodom predstojeće presude “šestorki”, podsjeća da je Haški tribunal u šest dosadašnjih predmeta već utvrdio da je između Hrvatske i BiH postojao međunarodni sukob, kao i da je postojao cilj pripojenja tzv. Herceg-Bosne Hrvatskoj, zbog čega je na njenom teritoriju postojala smišljena kampanja progona bosanskih Muslimana.

“Sudska vijeća MKSJ-a u predmetima Blaškić (IT-95-14), Kordić i Čerkez (IT-95-14/2) i Naletilić i Martinović (IT-98-34) su utvrdila kako su politička vodstva HZ HB (HR HB) i Republike Hrvatske imala politički cilj odvajanja ovog teritorija od Bosne i Hercegovine i pripajanja Republici Hrvatskoj kako bi se ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u jednoj državi koja teži granicama Banovine Hrvatske iz 1939.”, podsjeća se u priručniku Inicijative mladih za ljudska prava, uz dodataka kako je u Haagu također utvrđeno da su politička rukovodstva RH i tzv. Herceg-Bosne “ovaj plan unatoč protivljenju bosanskih Muslimana pokušala provesti silom”.

Nije optužena Hrvatska, već konkretni ljudi

Usprkos strahovitim ratnim zločinima koji im se stavljaju na teret, pripadnici domaće političke kaste redovito stoje uz haške optuženike. Pa je tako HDZ-ova ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, prije dva tjedna, na dan obljetnice rušenja Starog mosta u Mostaru, nazočila promociji knjige prvooptuženog Prlića. Koji dan kasnije predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović došla je na promociju knjige “General Praljak”, te tom prigodom nahvalila Praljkov “doprinos obrani Hrvatske i BiH od velikosrpske agresije”. Samu knjigu nazvala je doprinosom istini o Praljku “i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu”.

Takva retorika posljedica je političkih karakterizacija UZP-a koje smo redovito slušali tijekom procesa hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, a koje su i dalje prisutne u javnom diskursu. Zbog toga je na ovom mjestu važno istaknuti da famozni “udruženi zločinački pothvat”, ako Haški tribunal i pravomoćno potvrdi njegovo postojanje, ne označava kolektivnu krivnju. UZP se, objašnjava u svom priručniku Inicijativa mladih za ljudska prava, “nikad ne odnosi na šire društvene skupine, narode ili etničke skupine, iako ga, u pravilu s populističkim namjerama, političari i druge javne osobe tako interpretiraju u svojim javnim istupima”.

I sama praksa Haškog tribunala pokazuje da se radi o jasno definiranom pojmu. Žalbeno vijeće Tribunala u svibnju 2003. godine u predmetu Milutinović i drugi ustanovilo je da oni koji su sudjelovali u UZP-u imaju jednaku odgovornost kao i oni koji su direktno činili zločine. Takvo tumačenje potvrđeno je i u rujnu 2003. godine u predmetu Krnojelac, kao i u nekim kasnijim haškim presudama. Iz navedenog proizlazi da moralna težina sudjelovanja u UZP-u nije drukčija od moralne težine izvršenja kaznenog djela. A kaznena djela koja se “šestorki” stavljaju na teret i više su nego gnjusna: ubojstva, mučenja, zlostavljanja, pljačka, sustavno protjerivanje, uništavanje civilnih objekata… U slučaju da Žalbeno vijeće prihvati prvostupanjski argument postojanja UZP-a, moralna odgovornost za te zločine neće pasti na leđa čitavog hrvatskog naroda, ali nužno će označiti početak preispitivanja službene nacionalne mitologije prema kojoj Tuđman, Bobetko i Šušak počivaju u panteonu hrvatskih heroja.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr.

Iz kategorije "Analize"