Činjenicama protiv histerije: Hrvatska je u BiH bila i agresor, a za to je kriv Franjo Tuđman

Petar Vidov

U svrhu pokušaja barem djelomičnog stišavanja nacionalističke histerije izazvane suicidalnim performansom Slobodana Praljka – pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, a ne mučenika i heroja, kako mu mnogi odjednom tepaju – vrijeme je da se pozabavimo činjenicama relevantnim za presudu tzv. hercegbosanskoj šestorci. Ne samo činjenicama koje je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju nedvojbeno utvrdio kroz dva stupnja sudskog procesa, već i kontekstom koji razotkriva banalnost reakcija hrvatskih političara na očekivano “kontroverzni” epilog rada Haškog tribunala.

Za početak se nužno osvrnuti na floskule o neprihvaćanju presude ili njezinih dijelova, a koje dolaze sa svih relevantnih političkih adresa: od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, Hrvatskog sabora, predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, pa i oporbenog SDP-a. Hrvatska je još 1996. godine donijela Ustavni zakon o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom, kojim je priznala ingerenciju Haškog tribunala da vodi procese protiv optuženika za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije od 1991. godine. Republika Hrvatska tim se zakonom obvezala na suradnju s Haškim tribunalom, a po potrebi i na izvršenje njegovih presuda. Mogućnost državnog osporavanja presude Haškog tribunala ne postoji kao zakonski predviđena mogućnost. A da se radi o zakonu koji ima posebnu pravnu težinu jasno svjedoči činjenica da je u pitanju ustavni zakon, koji se u Saboru donosi ili mijenja na isti način kao i Ustav RH – dvotrećinskom većinom svih zastupnika.

Hrvatska je u BiH bila i agresor

Pravomoćnom presudom “šestorka” je osuđena za najgnjusnije moguće zločine. Proglašeni su odgovornima za, među ostalim, ubojstva, mučenja, silovanja i teroriziranja civila, etničko čišćenje, pljačku i palež… Jadranko Prlić zbog toga je pravomoćno dobio 25, Bruno Stojić, Praljak i Milivoj Petković po 20, Valentin Ćorić 16, a Berislav Pušić 10 godina zatvora. Potvrđeno je, dakle, kumulativnih 111 godina zatvora iz prvostupanjske presude. Činjenicu da su zločini za koje su osuđeni doista i počinjeni nitko ne osporava.

Osporavaju se, s gore spomenutih najviših državnih adresa, razlozi i kontekst predmetnog klanja. Osporava se na Haškom tribunalu neupitno utvrđena činjenica da su zločini počinjeni pod patronatom Franje Tuđmana, u svrhu ispunjenja njegove megalomanske ideje stvaranja svojevrsne “velike Hrvatske”, odnosno ustanovljenja moderne hrvatske republike u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Iz istog razloga u pitanje se dovodi i činjenično dokumentirana konstatacija suda da je na teritoriju Bosne i Hercegovine između 1992. i 1994. godine vođen međunarodni sukob, odnosno da je Hrvatska tijekom rata u BiH u predmetnom periodu bila – agresor.

O nemoći službene hrvatske politike da ospori sudske argumente kojima su Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko efektivno proglašeni ratnim zločincima jasno svjedoči press konferencija premijera Plenkovića. Objašnjavajući kako je Hrvatska pomagala i podržavala Bosnu i Hercegovinu suočenu sa srpskom agresijom, Plenković se pozvao na Washingtonski sporazum, Splitsku deklaraciju i ulogu Hrvatske vojske u oslobođenju Bihaća. Iako se redom radi o događajima koji su se dogodili nakon inkriminiranog razdoblja: Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. ustanovljeno je primirje između do tada zaraćenih BiH i tzv. Herceg-Bosne, a Splitskom deklaracijom u srpnju 1995. sklopljeno je savezništvo između Hrvatske i BiH kojim je Hrvatskoj vojsci omogućeno da službeno uđe na bosansko-hercegovački teritorij i oslobodi Bihać od srpske okupacije. Pa se Plenkovićeva tvrdnja zapravo svodi na ni na čemu utemeljenu ideju kako je nemoguće da dvije države u ratu najprije budu protivnici, a zatim postanu saveznici.

Prave se da nema udruženog zločinačkog pothvata, a Tuđmanova opsesija Banovinom Hrvatskom je javna stvar

Još više od toga Plenkovićevu vladu, Sabor, HDZ i SDP evidentno boli konstatacija prema kojoj je za zločine počinjene u BiH suodgovoran i “otac domovine” Tuđman, kao arhitekt udruženog zločinačkog pothvata s ciljem cijepanja susjedne države, odnosno pripojenja tzv. Herceg-Bosne Republici Hrvatskoj. Navodna konsternacija državnog vrha ovakvom pravomoćnom kvalifikacijom Haškog tribunala, međutim, gubi na uvjerljivosti pred svjedočenjima sudionika vremena, kako u haškoj sudnici, tako i izvan nje. Svoju opsesiju obnavljanja granica Banovine Hrvatske iz 1939. godine Tuđman nikad nije tajio; o tome u nedavno objavljenoj knjizi “Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarska sjećanja” piše čak i Davorin Rudolf, koji je ranih devedesetih bio najprije ministar pomorstva, a zatim i ministar vanjskih poslova. Citiramo odlomke iz feljtona objavljenog u Jutarnjem listu u siječnju ove godine:

“Naš Predsjednik nije krio svoja razmišljanja o Banovini Hrvatskoj iz 1939., ‘podebljanju hrvatskoga pereca’ dodavanjem Hrvatskoj bosanskohercegovačkog unsko-sanskog područja Bosanske krajine (starog naziva ‘Turske Hrvatske’) koji je u davnini pripadao hrvatskim zemljama i o nekim drugim ‘povijesnim i etničkim prostorima’. Čak ih je izlagao i pojašnjavao u razgovorima sa stranim državnicima (primjerice prilikom susreta s talijanskim premijerom Andreottijem u Rimu)”.

(…)

“Bio je to za Predsjednika legitiman i poželjan model teritorijalnog definiranja Hrvatske i jedan od izvorišta povijesnoga prava hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost. Reinkarnacijom Banovine, s poboljšicama, riješilo bi se definitivno ‘hrvatsko pitanje’, utvrdio hrvatski državni prostor i trajno uredili hrvatsko-srpski odnosi. Banovina Hrvatska je, prema tome, bila valjan uzor kao realna teritorijalno uobličena tvorevina kojoj je državnopravnu snagu davala Uredba o Banovini Hrvatskoj”.

Činjenica da je Tuđman otvoreno zagovarao stvaranje Hrvatske u granicama iz 1939. nije, naravno, ujedno i dokaz da je tu ideju pokušao posredno ostvariti preko lidera tzv. Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Dokazi su, međutim, svima javno dostupni u samoj presudi, od stranice 254. pa nadalje. Svatko tko želi i zna čitati u presudi će, između ostalog, naći svjedočenja o famoznom sastanku u Karađorđevu na kojem su Tuđman i Slobodan Milošević dogovarali podjelu BiH, ali i transkripte sa sastanaka na kojima je Tuđman sa svojim suradnicima razgovarao o pripojenju bosansko-hercegovačkog teritorija Hrvatskoj. Sve te podatke moguće je pronaći na sljedećim linkovima:

> Presuda Prliću i ostalima (Vol. I)

> Presuda Prliću i ostalima (Vol. II)

> Presuda Prliću i ostalima (Vol. III)

Je li moguće da Plenković ne zna da ni Milošević nije bolje prošao?

U nedostatku argumenata kojima bi pobio tvrdnje Haškog tribunala da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, odnosno da je i Tuđman suodgovoran za ratne zločine počinjene u ime njegove političke ideje, Plenković je posegnuo i za pokušajem skretanja teme na vječno inspirativnog “vanjskog neprijatelja” – Republiku Srbiju. Apsurdno je, ustvrdio je Plenković, da ni u jednoj međunarodnoj presudi nije utvrđena odgovornost tadašnjeg državnog vrha Srbije. Osim što se radi o školskom primjeru tzv. whataboutisma, izbjegavanja argumentirane rasprave skretanjem s teme, ova Plenkovićeva tvrdnja nije ni činjenično točna.

Velikosrpska politika Slobodana Miloševića kao udruženi zločinački pothvat okarakterizirana je u haškoj presudi Milanu Martiću, predsjedniku samoproglašene Republike Srpske Krajine, 2007. godine. Sud je tada ustanovio postojanje udruženog zločinačkog pothvata u kojem su uz Miloševića i Martića sudjelovali, među ostalima, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović, Jovica Stanišić i Dragan Vasiljković. Cilj udruženog zločinačkog pothvata, utvrdio je Haški tribunal, bilo je ostvarenje Miloševićeve velikosrpske politike, odnosno pripojenja dijela hrvatskog i bosansko-hercegovačkog teritorija novoj srpskoj državi.

Ne postoji kolektivna odgovornost

Na kraju, treba citirati i rečenicu SDP-ovog predsjednika Davora Bernardića, koja u sebi objedinjuje sve netočnosti koje smo ovim tekstom pokušali dezavuirati, ali otvara i jednako važnu temu navodne kolektivne odgovornosti. “Nikakvog udruženog zločinačkog pothvata nije bilo, nije bilo nikakve agresije na BiH i ne smije se dovoditi u pitanje individualna odgovornost i povezivati se kolektivna odgovornost s jednim narodom”, izjavio je navodni lider oporbe u svojoj reakciji na presudu “šestorki”.

Iako je na sudu dokazano da je bilo i zločinačkog pothvata i agresije na BiH, to doista ne znači da presuda “šestorki” ujedno znači i osudu čitave Hrvatske ili hrvatskog naroda. Pojam UZP-a ima svoju jasnu pravnu definiciju, prema kojoj su za njegovo počinjenje odgovorni samo i isključivo ljudi koji su u takvom zločinačkom pothvatu sudjelovali. Citiramo objašnjenje iz vrlo korisnog priručnika koji je uoči presude šestorci objavila Inicijativa mladih za ljudska prava:

“Odgovornost sudionika u UZP-u je odgovornost za počinjenje. Ovakva kvalifikacija proizlazi iz same pravne prirode ovog tipa odgovornosti. Iako samo neki od sudionika fizički izvrše kazneno djelo (primjerice ubojstvo), sudjelovanje i doprinos drugih je odlučujući u omogućavanju tog izvršenja. Iz navedenog proizlazi da moralna težina njihovog sudjelovanja nije drukčija od moralne težine onih koji izvrše kaznena djela. Ovo je pogotovo predmet kod povreda međunarodnog humanitarnog prava, s obzirom da veći broj tih kaznenih djela predstavlja oblik kolektivnog kriminaliteta. Ipak, u praksi Tribunala bilo je nejasnoća pri određivanju pravne prirode odgovornosti kod UZP (prvobitno u presudi Tadić), međutim definitivno pojašnjenje od strane Žalbenog vijeća, da je odgovornost sudionika u UZP-u odgovornost za počinjenje, došlo je u svibnju 2003. godine u odluci u prigovoru na nadležnost u predmetu Milutinović i drugi, a potom je potvrđeno u rujnu 2003. godine u predmetu Krnojelac i u više presuda narednih godina”.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr.

Iz kategorije "Analize"