Besramne laži Borisa Malagurskog

Petar Vidov

Portal Faktograf.hr zadnjih je dana izložen napadima od strane potpredsjednice Srpskog privrednog društva Privrednik Olivere Radović i kontroverznog proruskog propagandista, notornog falsifikatora novije povijesti Borisa Malagurskog. Povod predmetnim napadima je tekst koji smo objavili u utorak, problematizirajući činjenicu da Privrednik u Zagreb dovodi jednog od vodećih proizvođača lažnih vijesti i toksične propagande na Balkanu.

Kad je novinarka Faktografa nazvala Oliveru Radović kako bi je upitala je li svjesna da je Privrednik odlučio ugostiti dokazanog lažova i propagatora srpskih nacionalističkih stavova, potpredsjednica Privrednika obećala je da ćemo dobiti pisani odgovor putem e-maila. Vrlo brzo se pokazalo da je Radović lagala; nakon isteka roka u kojem je odgovor trebala poslati, više se nije javljala na telefon. Ali se zato naknadno očitovala tekstom naslovljenim “Sloboda mišljenja i teror jednoumlja”, objavljenom na P-portalu, glasilu koje Privrednik izdaje, a Radović uređuje.

U svom pamfletu Radović najprije implicira da gostovanje Malagurskog u Zagrebu uopće nije tema kojom bi se Faktograf trebao baviti, iako je naš temeljni posao upravo suzbijanje dezinformacija u javnom prostoru. Pa nam zatim u logički neshvatljivom obratu zamjera da nismo nikad pisali o svim dobrim stvarima koje Privrednik radi kako bi olakšao neosporno težak položaj brojnih pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, iako je koji redak ranije sama ocijenila da bi se Faktograf “trebao baviti provjerom istinitosti tvrdnji političara i javnih osoba”. Time je Radović efikasno dekonstruirala svoj prvotni “argument”, očekivano tražeći priliku da zauzme poziciju žrtve i optuži Faktograf za latentni nacionalizam. Radi se o optužbi koja je toliko evidentno lažna da se od nje ni nema potrebe braniti. Ali, uzimajući u obzir mogućnost da je Radović samo neinformirana, a ne i zlonamjerna, iskoristit ćemo priliku da joj ukažemo kako smo u više navrata, upravo zbog toga što inzistiramo na javnoj komunikaciji utemeljenoj na činjenicama, prokazivali neistinitost šovinističkih ispada usmjerenih protiv srpske nacionalne manjine i njenih pripadnika u Hrvatskoj, o čemu može čitati npr. ovdje, ovdje, ovdje ili ovdje. Za daljnjim nabrajanjem nema potrebe, a ako Radović i dalje nije uvjerena, može se slobodno poslužiti Googleom i dodatno izučiti Faktografovu arhivu.

Toksična propaganda protiv logike i istine

U nastavku svog teksta Radović tvrdi kako “Privrednik u svom radu neguje kulturu pluralizma u skladu s vrijednostima demokratskog društva”, uz dodatak da su “gosti Privrednikovih tribina i predavanja ljudi s različitih strana ideološkog spektra”. Dok Faktografov tekst o Malagurskom, s druge strane, opisuje kao “upozorenje o tome o čemu smijemo, a o čemu ne smijemo govoriti i pisati”. Sugerirajući da Faktograf pokušava ugroziti njenu Ustavom zagarantiranu slobodu govora, Radović zapravo demonstrira izostanak sposobnosti logičkog promišljanja i zdravorazumskog razmišljanja. Jer, potpuno je pogrešna teza da sva mišljenja i stavovi imaju jednaku težinu pa time i jednako pravo javnosti. Srž je to poznatog “paradoksa tolerancije”, definiranog od strane filozofa Karla Poppera još 1945. godine. Paradoks, čiji nastanak nimalo slučajno koindicira s godinom završetka Drugog svjetskog rata, glasi ovako: ako društvo želi biti istinski tolerantno, ne može tolerirati netoleranciju.

Upravo zbog toga većina zemalja Europske unije, uključujući i Hrvatsku, predviđa zakonsku mogućnost sankcioniranja govora mržnje. U Hrvatskoj je ta mogućnost sadržana u 325. članku Kaznenog zakona pa bi se Radović, kao organizatorica priredbe u Privredniku, ako je film o Kosovu koji Malagurski predstavlja u Zagrebu na istoj nacionalističkoj liniji kao i njegovi raniji uraci, potencijalno mogla naći u situaciji da stavove svog gosta obrazlaže pred pravosudnim institucijama. Možda bi joj to pomoglo da shvati kako Malagurski – baš kao i ona sama – ima pravo na slobodno izražavanje svog mišljenja samo u onoj mjeri u kojoj time ne ugrožava tuđa ljudska prava, npr. prava kosovskih Albanaca. Jer, daleko od toga da je film “Kosovo: Momenat u civilizaciji”, koji Malagurski predstavlja u Zagrebu, sporan samo kosovskim vlastima, koje su ga opisale kao rasistički. Kao što smo već pisali, prikazivanje filma zabranjeno je i u Stockholmu, glavnom gradu Švedske, jedne od demokratski najzrelijih zemalja svijeta. I tada je Malagurski cvilio da ga pokušavaju cenzurirati, slanjem protestnog pisma većem broju švedskih medija. Nitko mu to pismo nije htio objaviti.

Isto tako Malagurski pred svojom sljedbom na društvenim mrežama sada cvili da ga cenzurira Faktograf, jer smo odbili objaviti njegov odgovor na naš izvorni tekst. A odbili smo ga objaviti iz vjerojatno istog razloga zbog kojeg je Malagurski dobio odbijenicu od urednika u švedskim medijima: jer pravo na vlastito mišljenje ne znači i pravo na vlastite činjenice, odnosno jer nam standardi profesionalnog novinarstva ne dozvoljavaju da distribuiramo klevete, laži i poluinformacije. Malagurski takvih etičkih problema nema pa je odgovor izvorno poslan Faktografu objavio na srpskom portalu ruskog Sputnika, koji mu je inače i poslodavac. Iako se predstavlja kao medij, Sputnik je zapravo propagandni alat u vlasništvu ruske države, financiran iz ruskog državnog proračuna, specijaliziran za distribuiranje lažnih vijesti i širenje mržnje. O kvaliteti i kredibilitetu njihovog sadržaja dovoljno govori činjenica da ih portal EU vs Disinfo, osnovan na inicijativu Europskog vijeća, identificira kao jedan od glavnih kanala za širenje ruske propaganda u Europi. Na stranicama portala EU vs Disinfo tako se mogu pronaći nebrojeni primjeri činjenično dekonstruiranih Sputnikovih laži. Drugi važan ruski propagandistički “medij” na čiju štetnost upozorava ovaj europski portal je televizijski kanal Russia Today, gdje je Malagurski također rado viđen gost.

Kako Malagurski laže i manipulira

Naravno, sama činjenica da sadržaj distribuira putem kanala poznatih prvenstveno po lažnim vijestima, nije i konačni dokaz da Malagurski laže. A lagao je i u svome demantiju, kojeg nismo objavili upravo iz tih razloga, o čemu je on obavijestio svoje pratitelje na društvenim mrežama. Kako bismo dokazali da je lažov, osvrnut ćemo se najprije na njegov napad na Faktograf, a usput i na njegov lik i djelo, u nadi da će činjenična argumentacija odgovornim osobama u Privredniku poslužiti da shvate koga su zapravo odlučili dovesti u Zagreb. Svoju objavljotinu na Sputniku Malagurski započinje neutemeljenim klevetničkim ad hominem napadom na novinarku Faktografa Anu Benačić, inače dobitnicu HND-ove nagrade Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo. Malagurski ovaj detalj iz njene biografije izvlači kako bi primijetio apsurd nazivanja nagrade za internetsko novinarstvo po osobi koja nije doživjela internet. Iako sadržajno nebitan, ovakav uvod daje vrlo jasnu ilustraciju kapaciteta kojima Malagurski raspolaže; Zagorka je, naime, umrla čitavih 46 godina nakon smrti Josepha Pulitzera, čije ime nosi svjetski najpoznatija novinarska nagrada, koja od 2008. godine u svih 14 kategorija prihvaća radove nastale i isključivo na online platformama. HND je ovu praksu usvojio tek pet godina kasnije.

Ovu mentalnu egzibiciju ističemo samo radi lakšeg razumijevanja razine suludosti rečenica koje slijede: “Naime, u samom naslovu je Ana pogrešila — ja se nikada nisam bavio teorijama zavere, već činjenicama pojedinih zavera. Zavere nisu neka izmišljotina — one postoje i zato postoji reč za njih”. Na stranu sad bazično nerazumjevanje procesa nastanka novinskog teksta, u kojem je novinarka odgovorna za sadržaj, a urednik za opremu pa tako i naslov, Malagurski je citiranom tvrdnjom zapravo potvrdio da doista jest teoretičar zavjere. Tvrdnja da zavjere postoje zato što postoje i nazivi za njih zapravo sažima osnovni komunikacijski alat efikasnog propagandnog djelovanja. Na istom takvom gnojivu nikla je u Hrvatskoj i nedavna histerija oko tzv. rodne ideologije, sintagme koja je školski primjer praznog označitelja – apsolutno ništa ne znači zato što u stvarnosti ne postoji, ali je njeni propagandisti najprije imenovanjem pa onda i opetovanim spominjanjem pokušavaju prikazati kao stvaran problem.

Malagurski u svoju obranu zatim ponavlja više puta dekonstruiranu tezu, koju je iznosio i u svojim dokumentarcima “Težina lanaca”, da se raspad Jugoslavije dogodio uslijed globalne neoliberalne zavjere. Činjenične netočnosti kojima Malagurski u predmetnim dokumentarcima barata već su temeljito raskrinkali Stefan Gužvica i Bartul Čović u četverodijelnom eseju za Novi plamen, pozivajući se, za razliku od Malagurskog, na relevantne povijesne izvore. Navedimo samo neke od skandaloznijih laži i manipulacija kojima se Malagurski služio izrađujući svoje “kapitalno” djelo: kao relevantne sugovornike pred kameru je doveo obožavatelje četničkog krvnika Draže Mihailovića i “eksperte” koji tvrde da je u logoru Jasenovac ubijeno 600.000 Srba, što je barem šest puta više od stvarne brojke. Ne može se reći da ta brojka ne varira kod Malagurskog, ponekad raste i do milijun.

Nadalje, potpuno je ignorirao događaje iz osamdesetih koji su doveli do raspada Jugoslavije, a u svrhu pokušaja da minorizira krivnju Slobodana Miloševića za ratne sukobe devedesetih; u istu svrhu Malagurski pokušava krivnju za ratove u kojima se raspala Jugoslavija ravnomjerno rasporediti između Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, ignorirajući činjenicu da je Milošević postao predsjednik Srbije još 1987. godine, dok su Tuđman i Izetbegović rukovodeće pozicije i njima pripadajuću moć zauzeli tek tri godine kasnije; kao krunski dokaz da je Jugoslavija pala kao žrtva zapadnih velesila Malagurski prezentira dokument američkog Pentagona, izvorno objavljen u New York Timesu, u kojem se Jugoslavija uopće ne spominje; u više navrata pogrešno u vremenu smješta događaje iz ratnih devedesetih, jer bi mu se čitav narativ u suprotnom urušio; svoje islamofobne teze pokušava poduprijeti netočnom tvrdnjom da je Bosna i Hercegovina 1992. godine bila većinski kršćanska, iako ga u tome demantira popis stanovništva iz 1991. godine; za snimku iz sela Vrhbarje koja je nastala za vrijeme rata tvrdi da je snimljena nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma; Miloševićevu propagandu o sukobima između Srba i Albanaca na Kosovu tretira kao povijesne činjenice koje ne treba propitivati… Za one koji žele znati više o manipulacijama kojima se Malagurski služi da bi izgradio svoj nacionalistički narativ, preporučujemo analize Zijada Burgića na E-novinama i Amira Telibećirovića na portalu Tačno.net.

Ne samo da je lažov, nego je i gnjusni lažov

U nastavku svog odgovora Faktografu Malagurski tvrdi da je naša novinarka razgovarala s ljudima “koji po sopstvenom priznanju nisu ni gledali moje filmove”. U pitanju je još jedna laž; sugovornici u našem tekstu – Aleksej Kišjuhas i Dejan Kožul – odabrani su upravo zbog toga što su dobro upoznati s njegovim javnim djelovanjem. Kožul nam je doista rekao da nema namjeru gledati najnoviji uradak Malagurskog na temu Kosova, upravo jer već dovoljno dobro poznaje stavove ovog notornog falsifikatora. A koliko ih dobro poznaje, svjedoči Kožulov tekst za tjednik Novosti, posvećen činjeničnim netočnostima u još jednom propagandnom uratku Borisa Malagurskog, filmu “Pretpostavka pravde”. O Malagurskom, odnosno njegovim šurovanjem sa srpskom pročetinčkom strankom Dveri, pisao je i naš drugi sugovornik Kišjuhas (Danas). A s obzirom da će Malagurski u idućem obraćanju svojoj Facebook pastvi vjerojatno poručiti da on s Dverima nema nikakve veze, evo ga kako drži govor na njihovom prosvjedu u Beogradu 2015. godine.

Spomenuti film “Pretpostavka pravde” tematizira ubojstvo mladog Francuza Bricea Tatona od strane Partizanovih navijača u Beogradu. Malagurski nam je zamjerio i što smo spomenuli da u predmetnom dokumentarcu relativizira zvjersko ponašanje svojih sugrađana, te insinuira da je mladi Francuz sam skočio u smrt. Iako je istragom, obdukcijom i sudskim procesom utvrđeno drugačije. Malagurskom to, međutim, nije bilo dosta pa je jedan dio svog “dokumentarca” naslovio “Ubojstvo ili nesreća”, a u korist teze da se ipak radilo o nesreći Malagurski je izvukao izjavu vlasnika puba u kojem se ubojstvo dogodilo, iako se radi o čovjeku koji nije svjedočio događaju.

Brice Taton je u tučnjavi zadobio ozljede lijeve polovice glave i lica, prijelom kostiju ruke, nagnječenje moždane kore, traumatska krvarenja u tkivu mozga, povrede lijeve bočne strane trupa, prijelom grudne kosti šestog rebra s lijeve strane u vidu nepotpunog rascjepa zida aorte, prijelom gornje grane lijeve preponske kosti. Kada ga je po dolasku u Beograd ugledala majka, potreseno je izjavila medijima: “Moj sin nije ubijen, nego masakriran.” I tu Malagurski vidi svoju šansu: gospođi Taton iz rječnika izvlači definiciju masakra i poručuje joj da je to ono što su Francuzi radili u Alžiru i u Libiji. Pa se nakon svega toga, u odgovoru koji je napisao Faktografu, usuđuje tvrditi da nije relativizirao mučne okolnosti Tatonovog ubojstva.

Pravda za Mladića i Karadžića

Jednako je Malagurski uvjerljiv i kad tvrdi da “nikada u životu nije rekao” da podržava Ratka Mladića. Ali je zato povodom haške presude Mladiću na Twitteru napisao da je “pravda odavno dobila smrtnu presudu u Hagu”.

Na istoj je društvenoj mreži presudu Mladiću popratio fotografijom srpskog ratnog zločinca i američkog generala Wesleya Clarka uz pitanje “Which one is the war criminal?” odnosno “Tko je tu ratni zločinac?”. Što se tiče percepcije Malagurskog da Haški sud osuđuje samo Srbe, Faktograf je već ranije iznio statistiku koja takvu tvrdnju pobija. Tada smo, doduše, pisali o nacionalističkoj histeriji koja je dio hrvatske javnosti zahvatila nakon presude tzv. hercegbosanskoj šestorci. Da njegova apologetika zaista zaslužuje množinu kada smo napisali da brani balkanske koljače, svjedoči njegova vrlo slična reakcija na presudu protiv Radovana Karadžića.

Novinarki Faktografa Malagurski nadalje zamjera da je “prepolovila broj ubijenih Srba u martovskom pogromu 2004. godine” na Kosovu. U pitanju je još jedna prozirna laž; kao izvor za brojku od ukupno 19 ubijenih osoba, 11 Albanaca i osam Srba, poslužio je izvještaj OSCE-ove međunarodne misije na Kosovu. Malagurski nam na ovo temu predbacuje i da smo kao izvor za broj srušenih džamija na Kosovu naveli “link sa prepouzdane Vikipedije”. Wikipedija na engleskom jeziku, inače, ovaj podatak ilustrira s dva izvora, točnije dvije knjige. Jednu od njih napisao je profesor arhitekture i istražitelj Haškog suda, jedan od voditelja Odjela za kulturu Misije Ujedinjenih naroda na Kosovu Andrew Herscher, a izdao ju je Stanford University Press. Što je i dalje, čak i ako zanemarimo identične brojke iz OSCE-ovog izvještaja, i dalje neusporedivo pouzdaniji izvor od lažova Malagurskog.

Najodvratniji dio na kraju

Za kraj smo ostavili najodvratniji dio lika i djela Borisa Malagurskog. U svom odgovoru Faktografu pokušao je osporiti i kvalifikacije da koristi “zapaljivu nacionalističku retoriku” i da “nabrijava najniže nacionalističke strasti”. Malagurski tvrdi da ne može biti nacionalist zato što je, kako sam kaže, ljevičar. A tvrdnju da je ljevičar “argumentira” time što je “intervjuisao svetski poznate levičare poput Olivera Stouna, Noama Čomskog, Makla Parentija i drugih”. Činjenica što je nekad s nekim razgovarao Malagurskog, naravno, ne čini ljevičarom, kao što nisu ni novinari koji su nekad intervjuirali Zlatka Hasanbegovića ili Tomislava Karamarka nužno desničari.

A da Malagurski doista rado dolijeva ulje na vatru nacionalizma, može posvjedočiti i on sam. Recimo, u video uratku u kojem dženazu i komemoraciju srebreničkih žrtava naziva “Srebrenica festom”. Za njega to možda i nije “zapaljiva nacionalistička retorika”, ali to nas nimalo ne treba čuditi; u istom uratku Malagurski poriče genocid logičkim akrobacijama u kojima uvlači Kinu i Rusiju, da bi nakon zgražanja nad masovnim ubojstvom tisuća ljudi upotrijebio famozno “ali”. Za Malagurskog nacionalizam i zapaljiva retorika vjerojatno nisu prisutni ni u ovom primjeru, u kojem zaziva odcjepljenje Republike Srpske od BiH i pita se je li Srpska sljedeći Krim. “I mora li to nužno da izazove novi rat, ili može sve da prođe mirno kao na Krimu?”, mudra je misao kojom Malagurski pokušava zacementirati svoju poantu, ignorirajući još jednu notornu činjenicu: da na Krimu baš ništa nije “prošlo mirno”. Osim što je ubijeno šestero ljudi, Human Rights Watch u svom je izvještaju popisao primjere otmica, nerazjašnjenih nestanaka, zlostavljanja i mučenja ukrajinskog stanovništva. Malagurski bi, sudeći po njegovim izjavama, takav ishod rado gledao i u Bosni i Hercegovini.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste  neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka

Iz kategorije "Aktualno"

Petar Vidov