Radnicima u netipičnim oblicima rada, prije svega na nulsatnim ugovorima (zero-hour contracts) poput radnika u lancima brze prehrane, logističkim centrima, na poslovima punjenja polica supermarketa, sve je bliže novo europsko zakonodavstvo koje bi im trebalo osigurati osnovu socijalnu sigurnost.
U Europi između dva do tri milijuna radnika radi u netipičnim i nesigurnim oblicima rada, a osim radnika koji preko nulsatnih ugovora rade na poziv i poslodavcima trebaju uvijek biti raspoloživi, žele li da ih ponovo pozovu raditi, u toj su grupi i radnici u domaćinstvima, poput vrtlara, domaćica, kuharica, kao i radnici koji rade putem vaučera, odnosno vrijednosnih kupona te oni na platformama poput dostavljača ili vozača koji rade na poziv, što je primjerice, bio slučaj s Uberom u Hrvatskoj dok nije donesen novi Zakon o cestovnom prometu.
Europska direktiva o nestandardnim oblicima rada
Naime, prije dvije godine otvoren postupak izmjene Direktive o pisanoj izjavi koja datira još iz 1991. godine polako se bliži kraju. Prije nekoliko dana Europska komisija, Europski parlament i Vijeće, postigli su privremeni dogovor o prijedlogu nove direktive o transparentnijim i predvidljivijim radnim uvjetima, posebno za radnike u nestandardnim oblicima rada. Na nešto čvršću regulaciju netipičnih oblika zapošljavanja Europska komisija odlučila se zbog činjenice da se zadnjih godina četvrtina ugovora o zapošljavanju odnosila „na netipične oblike zapošljavanja, odnosno na radna mjesta koja nisu u punom radnom vremenu ni na neodređeno vrijeme, u rasponu od uobičajenog rada u nepunom radnom vremenu do rada na zahtjev bez zajamčenog radnog vremena“. No, privremeni dogovor još trebaju službeno potvrditi Europski parlament i Vijeće.
Većini radnika u netipičnim oblicima rada poslodavac, prema sadašnjim pravilima igre, može u zadnji tren javiti kada i koliko rade. Kada se novi propis donese, a potom i ugradi u nacionalna zakonodavstva, svi radnici u netipičnim oblicima rada, bez obzira koliko dugo im trajao ugovor i koliko sati radili, od samog početka rada bit će upoznati s pravima i obvezama, a s poslodavcem će imati pravo dogovoriti kada će im biti na raspolaganju i koliko im unaprijed treba javiti da dođu na posao. U slučaju da radnik odbije zahtjev poslodavca upućen u kratkom roku, više neće moći dobiti otkaz. Osim toga, poslodavac im neće moći braniti da rade dva posla.
Minimalnim standardima transparentnosti i predvidivosti radnog mjesta trenutno nisu obuhvaćeni radnici koji, temeljem ugovora s poslodavcem, rade manje od osam sati tjedno, odnosno 32 sata mjesečno. Novi propis osigurat će da se pravila ne primjenjuju samo na radnike koji tijekom mjeseca odrade manje od 12 sati mjesečno. Stoga se i procjenjuje da će novi propis obuhvatiti dva do tri milijuna radnika.
Svi oni, među ostalim, trebat će biti upoznati s uvjetima probnog roka, ako postoji. Pri tom se probni rok ograničava na najviše šest mjeseci, osim u iznimnim slučajevima. Radnike će poslodavac trebati izvijestiti o mogućoj obuci koju im može pružiti, uvjetima i naknadama za prekovremeni rad, dok će radnici koji rade preko agencija za privremeno zapošljavanje trebati dobiti informacije o poduzeću u koje ih agencija šalje. Preciznu će radnici morati dobiti i informaciju o plaćanju doprinosa, odnosno ustanovi socijalne sigurnosti u koju se uplaćuju.
Sve su to pitanja koja aktualna zakonodavstva, ni u Hrvatskoj niti na razini Unije, ne poznaju. Kao što ne poznaju ni mogućnost stalnog, odnosno stabilnijeg oblika zapošljavanja radnika u netipičnom aranžmanu. Takvi će radnici ubuduće od poslodavca moći tražiti sigurniji radni angažman, a poslodavac se na radnikov zahtjev neće moći oglušiti. No, pisani odgovor poslodavca koji se novim propisom uvodi ne znači i da će radnik iz atipičnog radnog odnosa preći u sigurniji oblik rada.
U Hrvatskoj ne postoji statistika takvih oblika rada
Koliko Hrvatska ima radnika koji rade u netipičnim oblicima zapošljavanja, bilo putem platformi ili, recimo, u domaćinstvima, podatak je kojeg statistike ne prate. Jedini klasični atipični radnici s vrlo malom satnicom rada koji su zakonodavnim okvirom pokriveni su sezonski radnici u poljoprivredi. Od 2012. godine oni rade preko vaučera, odnosno vrijednosnih kupona koje poslodavci kupuju te njihovom kupnjom za radnika uplaćuju minimalna dnevna socijalna davanja.
Zadnjih godina pada i broj poslodavaca i broj vaučera i broj ugovora s radnicima sezoncima u poljoprivredi, koji tijekom kalendarske godine mogu raditi najduže 90 dana te poslove. Tako su, primjerice, 2015. godine 2.324 poslodavca iskoristila 469.672 vrijednosnih kupona. U narednim godinama te su brojke padale, a lani je, tako, 1.718 poslodavaca iskoristilo 327.178 vrijednosnih kupona. Istodobno, kako nam je odgovoreno iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava, u prošloj godini s radnicima je potpisano 15.668 novih ugovora o sezonskom radu. No, kako je ugovore o sezonskom radu u poljoprivredi moguće prenijeti iz prethodnih godina, taj broj ne odražava stvaran broj radnika zaposlenih na sezonskim poslovima. Primjerice, u 2015. godini s radnicima je sklopljeno 26.928 ugovora i neki od tih radnika možda će i u ovoj godini ispunjavati svoju „knjižicu“ u koju se može unijeti 90 dana rada, odnosno jednak broj kupona.
Osim sezonskih poljoprivrednika, ono što se donekle može pratiti u netipičnim oblicima rada je broj ugovora na neodređeno, kao i rad u nepunom radnom vremenu. Te podatke obrađuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) i, valja napomenuti, ti podaci ne daju stvarnu sliku o zaposlenosti u Hrvatskoj. Naime, HZMO vodi evidenciju osiguranika, a među njima su i osobe koje se ne mogu smatrati zaposlenima poput osoba na stručnom osposobljavanju, volontera, nezaposlenih osoba koje imaju pravo na mirovinsko osiguranje…
Svaka četvrta osoba u Hrvatskoj radi na određeno
Lani je, prema službenoj statistici HZMO-a u Hrvatskoj bilo prosječno 1.523.737 osiguranika, pri čemu je 387.633 radnika radilo na određeno vrijeme. Dakle, lani je gotovo svaka četvrta osoba radila na određeno vrijeme. No, iz tih podataka nije vidljivo koliko je radnika, bilo da su u stalnom radnom odnosu ili na određeno radilo u punom, odnosno nepunom radnom vremenu.
Zadnjeg dana siječnja, u odnosu na prosjek prošle godine, došlo je do pada broja osiguranika. Prema podacima koje nam je dostavio HZMO, u veljaču smo ušli s 1.499.928 osiguranika, pri čemu je udio zaposlenih na određeno vrijeme blago porastao na svaku četvrtu osobu. U apsolutnoj brojci riječ je o 345.960 osiguranika koji rade na određeno vrijeme.
U odnosu na ukupan broj osiguranika, u nepunom radnom vremenu, odnosno manje od 40 sati tjedno, trenutno radi 51.881 osoba. Većina tih radnika, njih 38.424, ima ugovore na neodređeno vrijeme. Među populacijom radnika s nesigurnijim ugovorima, onima na određeno vrijeme, nepunu radnu satnicu trenutno ima 13.457 osiguranika. I u slučaju stalnog radnog odnosa i rada na određeno u nepunom radnom vremenu više je zaposlenih žena nego muškaraca.
Za dio tih radnika, novi propis o transparentnijim i predvidljivijim radnim uvjetima – kada se donese i bude prenesen u nacionalno zakonodavstvo – zasigurno će donijeti makar i mala radna poboljšanja.
*Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
