Tomislav Karamarko

J.Š.

Biografija

Veteran sigurnosnih službi Tomislav Karamarko rođen je u Zadru 1959. godine, a odrastao u mjestu Kruševo kod Obrovca gdje je pohađao osnovnu školu. Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te se 1987. godine zapošljava u Državnom arhivu, kao povjesničar arhivist zadužen za tzv. Kaptolski depozit. 1989. jedan je od utemeljitelja zagrebačke organizacije HDZ-a.

Godine 1991. postao je šefom Kabineta tadašnjeg predsjednika Vlade Josipa Manolića, pa 1992. Franje Gregurića. Vrlo brzo postaje i šef kabineta predsjednika Hrvatskoga sabora. 1993. imenovan je načelnikom Policijske uprave Zagrebačke, a tu je funkciju obnašao do 1996., kada postaje pomoćnik ministra unutarnjih poslova, do 1998.

2000. postaje voditeljem izbornog stožera predsjedničkog kandidata Stjepana Mesića, a nakon njegove pobjede na izborima imenovan je savjetnikom za nacionalnu sigurnost. No, 2002. godine razilazi se s Mesićem i odlazi u privatni sektor u kojem se zadržao tek dvije godine, nakon čega počinje s radom u tajnim službama. Prvo je 2004. imenovan na funkciju ravnatelja Protuobavještajne agencije, a dvije godine kasnije, 2006., postaje ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije.

Nakon nekoliko ubojstava koji su uzdrmali Zagreb 2008. godine na poziv tadašnjeg premijera Ive Sanadera Karamarko iz tajnih službi prelazi na čelo Ministarstva unutarnjih poslova, na kojem ostaje i u mandatu Jadranke Kosor kada je pokrenut niz istraga zbog korupcije i organiziranog kriminala, a zbog čega je na optuženičkoj klupi završio i Sanader. Kao ministar unutarnjih poslova pokrenuo je i istrage protiv počinitelja komunističkih zločina nakon završetka Drugog svjetskog rata, no one nisu rezultirale sudskim procesima.

Na poziv tadašnje šefice HDZ-a Jadranke Kosor 2011. godine ponovno se učlanjuje u HDZ, te na parlamentarnim izborima 2011. godine osvaja saborski mandat. Nakon što je aferama uzdrman HDZ na parlamentarnim izborima izgubio vlast, za šefa Hrvatske demokratske zajednice kandidira se, među ostalima, i Karamarko koji u drugom krugu unutarstranačkih izbora pobjeđuje Milana Kujundžića, te u svibnju 2012. dolazi na čelo HDZ-a. Na parlamentarnim izborima 2015. godine Domoljubna koalicija na čelu s Tomislavom Karamarkom osvaja 59 mandata, te nakon maratonskih pregovora ulazi u “savez” s Mostom za formiranje Vlade u kojoj je Karamarko zauzeo funkciju prvog potpredsjednika Vlade.

Imovinska kartica

Mjesečna neto plaća Tomislava Karamarka iznosi 18.444,09 kuna. Njegova supruga godišnje zaradi 401.600,00 kuna neto, a iz dodatnih izvora uprihodi još 324.000,00 kuna iz jednog, te 30.000 iz drugog izvora.

Karamarkovi otplaćuju i pet kredita što ih mjesečno dođe oko 6.300 kuna. Jedan je dignut u Zagrebačkoj banci 1994. godine u iznosu od 333.104,16 kuna, a mjesečna rata iznosi 1990,00 kuna. Sljedeći kredit podignut je u Raiffeisenbank Austria, u iznosu od 42.684,93 kune, uz mjesečnu ratu od 1206,23 kune. Sljedeća tri kredita zavedena su na ime Karamarkove supruge Ane, i sva tri su podignuta u Raiffeisenbank Austria. Prvi iz 2009. iznosi 268.009,73 eura, a rata mu je 1594,63 eura. Drugi u iznosu od 73.424,57 eura podignut je dvije godine kasnije i za njega plaća mjesečnu ratu od 583,61 euro. Posljednji kredit podignula je 2013. godine, a iznosi 56.603,46 kuna, te za njega plaća mjesečnu ratu u iznosu od 923,12 kuna.

Bračni par Karamarko u imovinsku je karticu prijavio vlasništvo nad tri stana, od kojih jedan glasi na potpredsjednika Vlade. Radi se o stanu u Zagrebu površine 105 kvadrata približne tržišne vrijednosti 1.332.000,00 kuna kojeg je kupio dijelom na kredit. Supruga Ana ima dva stana, oba u Zagrebu. Jedan veličine 40,5 kvadrata, vrijedan 831.600,00 kuna i drugi veličine 140,70 kvadrata, vrijedan 2.787.200,00 kuna.

U vlasništvu nemaju nijedan automobil, a ni štednju.

Ana Karamarko je većinska vlasnica tvrtke Drimia, a posjeduje i 50 posto tvrtke Love Opium te 6,66 posto tvrtke Druga strana.

Poslovne veze

Prema podacima iz Poslovne Hrvatske, osim onoga što je već sam naveo u službenoj biografiji, Karamarko je od 2003. do 2005. bio direktor Doron Net d.o.o. Radi se o subjektu koji je ugašen 2012. godine, a prema navodima iz Latinice prikazane u prostoriji Hrvatskog novinarskog doma krajem lipnja 2011. koju nije htjela emitirati nijedna televizijska kuća (Lupiga.com), preko suvlasništva u tvrtki Doron Net poslovni kontakti Tomislava Karamarka proširili su se na najveće tvrtke, poput INA-e i HEP-a. Ključna osoba u tvrtki je bila Ivan Baketa, koji se vodi kao član društva do 2012., a direktor od 2003. do 2012. Nakon imenovanja prvim potpredsjednikom Vlade Karamarko je upravo svog tadašnjeg poslovnog partnera Ivana Baketu imenovao novim savjetnikom za nacionalnu sigurnost.

Od 2003. do 2005. Karamarko je bio i predsjednik Uprave Centra za informatiku i poslovno savjetovanje, društva s ograničenom odgovornošću za informatičke usluge. Subjekt je obrisan 2014. godine te ima pet predstečajnih dužnika. Kao povezani subjekti Centra navode se među ostalim i Ippon Security te Sigurnost Educa. Za potonju se u navedenoj Latinici tvrdi kako je prešla u stopostotno vlasništvo tvrtke Soboli te postala gotovo ekskluzivnom ustanovom za profesionalnu edukaciju zaštitara. U Latinici se pri tom napominje da licencu za poslove sigurnosti izdaje upravo Ministarstvo unutarnjih poslova kojem je Karamarko u to vrijeme bio na čelu.

Od 1998. do 2000. bio je zamjenik predsjednika Nadzornog odbora Zagrebačkih cesta.

Afere

Karamarkove afere sežu sve do početka devedesetih. Prema navodima iz medija, tada je živio u stanu Alice Petrač, supruge kontroverznog zagrebačkog poduzetnika Hrvoja Petrača, i to više od godinu stana. Nije plaćao stanarinu, već samo režije. Stan se nalazio na Jarunu i glasio je na prezime Hucika, što je djevojačko prezime Petračeve supruge Alice s kojom tada nije bio u braku, ali su zajedno živjeli i radili. Kontroverzni poduzetnik koji se u medijima povezuje sa balkanskim kriminalnim podzemljem kasnije je osuđen za otmicu sina Vladimira Zagorca na sedam godina zatvora. (Index.hr).

U gore navedenoj legendarnoj Latinici prikazanoj 2011. u prostorijama HND-a, Tomislava Karamarka povezalo se s parcelom kraj Obrovca koja je iz pašnjaka pretvorena u građevinsku zonu. Prema navodima iz emisije, parcela je preko noći pretvorena u “zlatnu uvalu” kada je Gradsko vijeće grada Obrovca proširilo građevinsku zonu u prostornom planu jedino na Karamarkovu djedovinu, čija je vrijednost tako porasla deset puta. Na snimci se može čuti i kako je 2006. podnijet prijedlog parcelizacije zemljišta u katastarskoj općini Kruševo, a u njemu su bratić i Karamarko navedeni kao vlasnici velikog dijela zemljišta neposredno uz more. Niti jedna od tih parcela nije bila upisana u imovinsku karticu Karamarka.

Karamarko je sve optužbe zanijekao: “To je stara stvar kojom se nakon prijave Munira Podumnjaka (iz udruge Partnerstvo za društveni razvoj, nap. a.) morao baviti i USKOK. I osobno sam bio pozvan u USKOK na razgovor. Nakon tri mjeseca Državno odvjetništvo je odbacilo prijavu protiv mene. Uostalom, to zemljište nije ni moje ni od moga oca već od djeda i njegove braće, a treba reći da je ta parcela građevinska zona još od 1991. godine. Ja s tim zemljištem nemam ništa”, kazao je u izjavi za Večernji list. DORH je optužbe protiv Kramarka u ovom slučaju odbacio.

Karamarku se, nadalje, predbacivalo da je bio posredni ili neposredni vlasnik Sobolija i još četiri tvrtke koje su dobivale unosne poslove s državnim tvrtkama dok je bio ministar. U Karamarkovoj službenoj biografiji tek šturo se navodi kako je od 2002. do 2004. radio u privatnom sektoru. Bio je direktor i suvlasnik tvrtke Soboli d.o.o. A sve ostalo je javnosti ostalo skriveno.

Tzv. afera Soboli dugi niz godina potezala se za Karamarkom, iako je svoj udio u toj tvrtki Karamarko prodao još 2005. godine. Soboli je, naime, u narednom razdoblju ostvarila niz unosnih poslovnih ugovora s jakim državnim poduzećima, a u javnosti su se često iznosile sumnje da je prodaja Karamarkova udjela u tvrtki fiktivna, i da je on zadržao vezu s firmom Soboli. Karamarko je sve zanijekao.

Tvrtka se, među ostalim, povezivala s famoznom aferom Spice zbog poslovnih ugovora za konzultantske poslove u iznosu od preko tri milijuna kuna. U Podravci kao i u Soboliju priznali su da je postojala suradnja, no o detaljima nisu željeli govoriti. Iz policije se, s druge strane, odgovaralo kako ne postoje podaci da se račun tvrtke Soboli može povezati s aferom Spice, te prema MUP-u tu nije postojao nikakav slučaj. Možebitan sukob interesa tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka u ovom slučaju nije se istraživao jer, prema objašnjenju MUP-a, on osobno nema udjela u tvrtci Soboli od početka 2005. (Index.hr).

Soboli se povezivala i s aferom u HAC-u. Tvrtka je, navodno, s HAC-om potpisala ugovore vrijedne više od 18 milijuna kuna. Zbog svega je Udruga Partnerstvo za društveni razvoj svojedobno podnijela kaznenu prijavu protiv Karamarka u slučaju Soboli navodeći da je Karamarko navodno posredovao da Soboli dobije posao s državnim tvrtkama. Primjerice u samo dvije godine, od 2008. do 2010. Soboli je s HAC-om sklopio sedam ugovora vrijednih ukupno 12,8 milijuna kuna (Večernji list). No, početkom ožujka 2016. godine, nakon što je Karamarko imenovan prvim potpredsjednikom Vlade, ova je kaznena prijava odbačena.

Karamarkovo ime se dugi niz godina povezuje i s Košarkaškim klubom Zagreb, gdje je obavljao funkciju dopredsjednika, a na čijem se čelu okupilo uistinu zanimljivo društvo – niz pojedinaca pod istragom MUP-a, DORH-a ili USKOK-a. U javnosti se postavljalo pitanje može li ministar unutarnjih poslova surađivati s ljudima koji su u Upravi Kluba, a istovremeno su pod istragama. Naime, prezentacija regionalnog istraživanja u sklopu projekta “Balkanska antikorupcijska građanska inicijativa – BACCI”, koju je provela udruga Partnerstvo za društveni razvoj 2011., a financirala EU, ukazala je na to da interesna isprepletenost tadašnjeg ministra Karamarka s osobama pod istragom, vidljiva upravo u upravljačkoj odnosno financijskoj strukturi KK Zagreb, u kojem je ministar potpredsjednik Uprave (Index.hr). Tako se navodilo da se Davora Jelavića, koji je predstavljao Grad Zagreb u upravi KK Zagreb, sumnjičilo u aferi ispravaka u dokumentima urbanističkih uređenja. Za Željka Čovića i Josipa Petrovića spominjala se afera Verona i prodaja Plive američkom Barru, dok se Branka Vojnovića vezivalo uz malverzacije na zemljištima na području Zagreba. Neizostavni Ninoslav Pavić, medijski mogul, bio je već duže vrijeme pod istragom u slučaju Slobodne Dalmacije, a u upravi sjedi i Ivica Toljan jedan od direktora HEP-a kojeg se sumnjičilo za aferu stanovi tešku 8 milijuna eura. No, osim članova Uprave, sporna su i sama sponzorstva u tom klubu, pa se tako spominjao Pavo Zubak kao dobavljač MUP-ovih automobila, tvrtke Dalekovod i HEP, kao i niz tvrtki koje se vežu uz aferu Fimi-media. “Tvrtka Kamgrad jedan je od sponzora KK Zagreb, a dobila je posao izgradnje novog objekta Sigurnosno-obavještajne agencije”, isticao je Munir Podumljak, čelnik Partnerstva za društveni razvoj, nabrajajući sponzore kluba, te podsjećajući da je Karamarko prije nego što je postao ministar bio ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije. Karamarko, međutim, u ničemu od navedenog nije vidio ništa sporno. Zanimljivo je i to da je u to vrijeme KK Zagreb postao milijunaški klub, te nizao titule u u Košarkaškim natjecanjima u RH. No, nakon što je udruga javno objavila ove nalaze i podnijela kaznenu prijavu zbog sumnji u zlouporabu položaja i ovlasti protiv tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, KK Zagreb je ubrzo bankrotirao. USKOK je odbacio prijavu udruge Partnerstvo za društveni razvoj.

Najnovija Karamarkova “afera” dolazi pak iz vremena predizborne kampanje za parlamentarne izbore. Josip Manolić tada je u intervjuu za Nacional ustvrdio da je Karamarko krajem ’80-ih radio za Udbu. Aktualni šef HDZ-a zbog toga ga je tužio, a postupak je zastao na tzv. mirenju kojeg ni jedan ni drugi nisu odbacili. No, Josip Manolić i dalje je tvrdio kako neće odstupiti od onoga što je rekao o Karamarku i da za to ima dokaze (Telegram). Karamarko je zbog svega tužio i Nacional koji je intervju objavio, i na zaprepaštenje javnosti, tužbu je krajem siječnja ove godine i dobio. Prema nepravomoćnoj presudi, tjednik mora Karamarku platiti 70.000 kuna odštete zbog sporne izjave iz intervjua s Manolićem (Jutarnji list).

I dalje do kraja nerazjašnjena ostala je i priča o suradnji Josipa Petrovića, Karamarkovog prijatelja s kojim je povezan preko KK Zagreba, s mađarskim Molom. Poznato je da Mol koristi konzultantske usluge Petrovićeve firme Peritus savjetovanje d.o.o. koju su, prema svjedočenju Molove zaposlenice Ilone Fodor pred arbitražnim sudom u Londonu (Nacional), angažirali između ostalog i zbog Petrovićevih političkih veza. Tjednik Nacional u izdanju od 10. svibnja objavio je i dokumentaciju koja pokazuje da je Petrovićevo Peritus savjetovanje plaćalo usluge firme Drimia u vlasništvu Ane Karamarko, supruge Tomislava Karamarka. Njena je firma za Petrovića odrađivala, između ostalog, “praćenje i analizu trendova industrije energetike”.

O poslovima Ane Karamarko u sektoru energetike izvještavao je i Tportal, a tragom izjave ministra poduzetništva i obrta Darko Horvat da bi se Hrvatska trebala uključiti u  projekt nove mađarske nuklearne elektrane Paks, koju gradi ruski Rosatom. Šef mađarskog ureda Rosatoma Zalán Bács je kao predstavnik Mola sjedio u upravi Ine istovremeno kad i Josip Petrović. Ova veza bitna je zbog firme Migrit solarna energija Oksana Dvinskykh, donatorice HDZ-a i prijateljice Karamarkove supruge. Radi se o firmi koja je željela graditi nuklearku u Finskoj, ali je odbijena zbog sumnje da iza nje stoji upravo ruski Rosatom. Finski MTV tada je pisao da je bračni par Karamarko doletio u Helsinki u društvu direktorice Migrita.