Prvostupanjska presuda Vojislavu Šešelju skandalozna je na toliko razina da je izbila sve argumente onim rijetkima koji su još nalazili svrsishodnost u radu ICTY-a, suda koji u 23 godine svog postojanja nije opravdao nijedan od osnovnih razloga zbog kojih je osnovan. I ne ulazeći u političke probleme koje će nastati ako ova oslobađajuća presuda Šešelju postane pravomoćna, činjenica je da je Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji svojom šarenom sudskom praksom u kojoj je od presudne važnosti bio sastav pojedinog sudskog vijeća, učinio i medvjeđu uslugu razvoju međunarodnog humanitarnog prava.
Od svih spornih političkih i pravnih interpretacija suca Jeana Claudea Antonettija (projekt Velike Srbije je politički projekt i nema veze s udruženim zločinačkim poduhvatom, naoružavali su se svi, širi kontekst zločina je da su se prethodno Hrvatska i BiH odcijepile itd.) posebno su zanimljiva njegova tumačenja kako nije utvrđena veza između Šešeljevih ratnohuškačkih govora i zločina počinjenih na terenu. Osim zanemarivanja onog što je već presuđeno na ICTY-u u ranijim slučajevima, sudac Antonetti zanemario je i rezultate rada Suda za Ruandu koji je zbog ratnohuškačke propagande proglasio krivim tri medijske osobe i odredio im visoke kazne.
Sudsko vijeće se u slučaju Vojislava Šešelja, kako se to navodi u obrazloženju presude, tijekom procesa bavilo sadržajem šest Šešeljevih govora.
Pozvao na protjerivanje Hrvata iz Hrtkovca, ali ne može se utvrditi da su zato otišli
Kao prvi se spominje govor uoči pada Vukovara 7. studenog u kojem je Šešelj ustvrdio: „Vrlo brzo nijedan ustaša neće ostati na ovom području“ te govor u Vukovaru između 12. I 13. studenog 1991. kada je ustvrdio kako „nijedan ustaša ne smije živ napustiti Vukovar“.
Sudsko vijeće nije, međutim, moglo odbaciti mogućnost da su ti govori izrečeni u kontekstu sukoba i da su zamišljeni za jačanje morala trupa, a ne kao poziv na ratne zločine.
Sljedeći analizirani govor je Šešeljev govor iz Malog Zvornika u ožujku 1992. u kojem je rekao kako je pozvao svoju četničku braću da se osvete i očiste Bosnu od „balija“.
Sudsko vijeće nije bilo u stanju utvrditi bez svake sumnje da je u pozivu Srbima da očiste Bosnu od „balija“ Šešelj pozvao na etničko čišćenje nesrba iz BiH. Sudsko vijeće vjeruje da dokazi koje im je predočilo tužiteljstvo nisu dostatni da se isključi mogućnost da je u tom pozivu Šešelj samo želio pomoći ratnim aktivnostima.
Kao četvrti se govor spominje Šešeljev govor u Hrtkovcima 6. svibnja 1992. kada je Šešelj konstatirao da u Hrtkovcima više nema mjesta za Hrvate.
U ovom je slučaju Sudsko vijeće (uz odvojeno mišljenje suca Antonettija) konstatiralo da je riječ o jasnom pozivu na protjerivanje ili nasilno premještanje Hrvata iz Hrtkovaca. No bez obzira na to, Vijeće je presudilo kako je tužiteljstvo „propustilo pokazati da je taj govor izazvao odlazak Hrvata ili kampanju protjerivanja“.
Sudsko vijeće je u još dva govora (s odvojenim mišljenjem suca Antonettija) konstatiralo jasne pozive na protjerivanje i nasilno premještanje Hrvata. Riječ je o govoru koje je Šešelj održao 1. travnja 1992. u skupštini Srbije, kada je rekao. „Po istom onom pravu po kojem je Tuđman protjerivao Srbe, mi genocidne radnje nećemo primjenjivati, jer to nije nama u krvi. Nećemo vas ubijati, ali ćemo vas lijepo spakirati u kamione i vlakove pa se snalazite u Zagrebu“. Drugi sadržajno slični govor datira iz 7. travnja 1992.
Iako je to Vijeće (sa suzdržanim sucem Antonettijem) ocijenilo kao poziv na protjerivanje, Vijeće je ipak procijenilo da su te izjave bile tek ekspresija alternativnog političkog programa (oporbenog službenoj politici Slobodana Miloševića) koji nije ni trebao biti proveden u praksi. Tužiteljstvo, navodi se, nije ponudilo ništa čime bi potvrdilo da su ti govori imali utjecaja u stvarnosti.
Zbog nedostatka mjerljivog utjecaja, kombinirano sa činjenicama da srpske vlasti nisu slijedile te pozive za represiju prema Hrvatima, smatra Vijeće, ne može se utvrditi povezanost Šešeljeva govora s ratnim zločinima, čak i kad se u obzir uzmu najotrovniji govori, kao što je onaj iz Hrtkovaca te govori u skupštini.
Sudsko je vijeće zaključilo da je tužiteljstvo propustilo dokazati uzročno-posljedičnu vezu između Šešeljevih govora i zločina počinjenih u travnju u Mostaru, Zvorniku i na području Sarajeva, odnosno da bi se Šešelj mogao smatrati čak i indirektno odgovornim za zločine počinjene između svibnja 1992. iI rujna 1993.
Ratnohuškački radio i novine iz Ruande
Sud za Ruandu u tzv. medijskom slučaju Nahimana, Barayagwiza i Ngeze potvrdio je govor mržnje i pozivanje na počinjenje genocida kao zločin protiv čovječnosti. Sud je optužio medijske djelatnike kao idejne začetnike medijske kampanje usmjerene prema Hutu populaciji kako bi ih huškanjem natjerali na ubijanje Tutsija u Ruandi 1994. godine.
Ferdinand Nahimana i Jean-Bosco Barayagwiza bili su osnivači i najutjecajnije osobe radio-televizije RTLM, radio stanice koja je od srpnja 1993. do srpnja 1994. emitirala ubojite poruke koje su Tutsije označavale kao neprijatelje. Nahimana, bivši sveučilišni profesor, optužen je kao ideolog i direktor RTLM-a. Jean-Bosco Barayagwiza, bivši ravnatelj za političke poslove Ministarstva vnajskih poslova Ruande smatrao se drugim u lancu te radijske postaje. Hassan Ngeze bio je vlasnik, utemeljitelj i urednik Kangura newslettera koji je tiskan od 1990. do 1995. i bio ispunjen porukama mržnje protiv Tutsija koji su prikazivani kao neprijatelji.
Sva trojica su u prosincu 2003. proglašena krivima za genocid i zločine protiv čovječnosti, ali su u žalbenom postupku neke točke optužnice otpale pa su im presudom iz 2007. kazne pale s doživotne na 30 godina zatvora za Nahimanu i Ngezea i 32 za Barayagwiza.
