Civilizacijski jaz između dvije Hrvatske u najočitijoj se maniri prikazao u petak navečer.
Dok je nekoliko tisuća uglavnom mladih ljudi na Zrinjevcu prosvjedovalo protiv cenzure, smijalo se, plesalo i time davalo podršku newsbarovcima čija je serija “Montirani proces” s javne televizije skinuta pod lažnim optužbama za širenje mržnje, država je istovremeno preko priopćenja Ministarstva kulture poručila kako si je svatko sam kriv ako je zbog izgovorene riječi dobio batine.
Reagirajući na huliganski napad na pisca i novinara Antu Tomića u Splitu, Ministarstvo kulture poručilo je, bez spominjanja Tomića i konkretnog napada:”Ministarstvo kulture osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ”.
Na čelu tog ministarstva je, podsjetimo, povjesničar Zlatko Hasanbegović koji je odbio svaku svoju odgovornost za to što je u mladim danima pisao hvalospjeve ustašama u proustaškom glasilu “Nezavisna država Hrvatska”.
Na društvenim mrežama zaredalo je zgražanje, a predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković ustvrdio je kako bi “takav komentar fizičkog napada bio skandalozno nekulturan, bahat i opasan čak i da ne dolazi iz Ministarstva kulture i da napadnuta osoba nema nikakve veze s kulturom”. Leković naglašava i kako “politička odgovornost onoga tko na bilo koji način opravdava ili relativizira batine, uvrede i prijetnje kao odgovor na javno izgovoreno ili napisano u civiliziranim društvima pretpostavlja odstupanje s funkcije”.
Sustav, a ne pojedinac
Glavni problem je ipak u tome što ministar Hasanbegović nije osamljeni lik koji svojim totalitarističkim pristupom po bilo čemu iskače. Ova je izjava sastavni dio zacrtane scheme po kojoj su zamislile vladati nove hrvatske vlasti, a ona se ukratko može sažeti: misliti i pisati se mora onako kako nama odgovara, a svi ostali neka preuzmu rizik da im se bilo što može dogoditi. Ministar Hasanbegović upravo je zato i postavljen na čelo Ministarstva kulture, iako s kulturom nije imao nikakve veze u svom profesionalnom životu.
Provođenje te sheme je, podsjetimo, započelo s raspuštanjem Povjerenstva za neprofitne medije i desničarskim pohodom na Vijeće za elektroničke medije kojem je prisustvovao i potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš, a kojeg nitko iz vlasti ne da nije osudio već ga je i legalizirao započinjanjem procedure raspuštanja sadašnjeg sastava Vijeća prije istjeka mandata.
Uslijedila je urednička rošada na HRT-u sa značajnim izmjenama u programu, a ovom je priopćenju, podsjetimo, prethodila i uskršnja poruka kardinala Bozanića da su mediji Zlo.
Sipanje mržnje prema različitima po desničarskim portalima, odnosno u komentarima pod tekstovima nije vrijedno ni spomena kada se ima u vidu da je sama predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović svojim javnim pismom Miloradu Pupovcu poručila: “U svome pismu spomenuli ste kao žrtve ‘prijetnje i izljeva govora mržnje’ više javnih osoba i organizacija. Osuđujem zajedno s Vama takve postupke. Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije. To nikako ne navodim kao opravdanje vrijeđanja ili prijetnji tim osobama, što držim nedopustivim. Smatram, međutim, kako u prosudbi neželjenih pojava, uzimajući posebice u obzir i činjenicu da proteklih godina tijela državne vlasti nijednom nisu reagirala na takva izrugivanja i provokacije treba biti objektivan”.
Već je u veljači predsjednica poručila da su oni koji dobivaju prijetnje sami krivi za takve reakcije većinskog naroda. Ministar kulture nije, dakle, mogao ići ispod već zadanog standarda.
Ustavne vrijednosti
Podsjetimo ipak kako je u Hrvatskoj još uvijek na snazi Ustav koji u svom članku 38. navodi: “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.”
A u članku 39. navodi se: “Zabranjivo je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”.
Jedino ograničenje slobode govora odnosi se na nedopustivost govora mržnje koji je, prema preporukama Vijeća Europe definiran kao “svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promoviraju ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranaciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla”. U demokratskim se zemljama, naime, kao potencijalno ugrožene smatraju manjine, a ne većinski narod. Okretanje te definicije obilježje je nekih drugih sustava.
