Žene su ženstvene, žene su ženstvene
Muškarci su pravi muškarci
…
One ih mole, one ih mole
da ih vole, da ih vole…
(Buldožer, 1980.)
Znate onaj vic o Židovima i biciklistima? Kako ga već dugo nisam čula, prepričat ću ga u cjelini. Kaže antisemit „Židovi su krivi za rat“. „Židovi i biciklisti“, odgovara mu netko. „Zašto biciklisti?“, pita antisemit. „A zašto Židovi?“. Navodno je čak i Hitler nasjeo na ovu igru označitelja i pitao „zašto biciklisti?“. Ali čemu prepričavati stari vic koji to i nije? Pa baš zato što je riječ o globalnoj metafori, vjerojatno prisutnoj u svim kulturama. Vic potiče iz biblijskog prizora i govori o situaciji u kojoj se traže krivci za nedaće koje su ljude snašle uslijed neke velike krize ili katastrofe. U biblijskoj priči, ljudi bi u takvim situacijama natovarili na nekog jarca sve svoje grijehe i nevolje i žrtvovali ga svojem božanstvu koje bi im trebalo udijeliti oprost. Francuski antropolog religije, Rene Girard tvrdi da je takvo ritualno podnošenje žrtve čin nasilja koji bi trebao proizvesti kolektivnu katarzu i omogućiti nastavak života u zajednici[1]. No, što ako katarza ne uspije, ili se brzo istroši? Onda se ritualni čin nasilja ponavlja i tako to, uglavnom, ide u beskonačnost. Taj mitsko-simbolički mehanizam ostao je prisutan sve do danas, a uloga jarca u pravilu se dodjeljuje nekoj manjinskoj ili marginaliziranoj skupini (drugotnoj[2]), u kojoj frustrirana i dezorijentirana većina pronalazi uzrok svojih strahova, nesigurnosti, nezadovoljstva i gnjeva. Židovi su kroz dugu povijest antisemitizma u Evropi postali idealan objekt takvih projekcija, da bi „tradiciju“ nemilosrdno iskoristio njemački nacizam tridesetih godina i doveo do Holokausta. Jasno je da svako društvo i svaka kultura mogu proizvesti i svog vlastitog „Vječnog Žida“, iskopati ga iz taloga povijesnih trauma i frustracija i nemilosrdno mu se osvetiti.
No, kakve to sve veze ima s mizoginijom našom svagdašnjom? Pa imamo mi svoje Židove, u pravilu su to Srbi, ali prema potrebi mogu postati i Bosanci i Slovenci; nekad Turci, danas Jugoslaveni i komunisti, ponekad Evropa kao takva. Svemu smo tome svjedočili i u samo nekoliko proteklih mjeseci. Mizoginija je, kao i antisemitizam, jedan od univerzalnih rezervoara resantimana koji će kad-tad isplivati na površinu kad društva duboko zarone u neki oblik krize i nesigurnosti. Po definiciji, mizoginija je mržnja, prezir, nepovjerenje i duboko ukorijenjene predrasude prema ženama. Sociolog Michael Flood tvrdi da: Mizoginija funkcionira kao ideologija ili sustav vjerovanja koji je tisućama godina sastavni dio patrijarhalnih društava ili društava u kojima dominiraju muškarci, i kontinuirano postavlja žene u podređeni položaj s ograničenim pristupom moći i mogućnostima odlučivanja.[3] Flood još dodaje da je mizoginija sustavna, transpovijesna pojava, ugrađena u zakone i društvene institucije. Toliko je prisutna i naturalizirana da se neki njeni vidovi čak ni ne smatraju mizoginijom i prihvaćaju kao normalan diskurs. Na primjer, seksistički vicevi o plavušama, punicama, suprugama koje vječno zanovijetaju i uludo troše muževljeve pare; narativi o fatalnim ženama, lakim ženama, nimfomankama; komodifikacija ženskog tijela i seksualnosti u reklamnim porukama, sve su to trajno prisutni i navodno benigni oblici ispoljavanja patrijarhalnih frustracija i muških fantazija.
Patrijarhalni protuudar
Feministkinje tzv. drugog vala, iz druge polovice 20. stoljeća u mnogim su svojim analizama dokazivale da je mizoginija istodobno uzrok i posljedica patrijarhalnih društvenih struktura i rodnog režima moći[4]. Žene same, u velikom broju, počele su javno govoriti o svojim iskustvima nasilja, diskriminacije i podčinjavanja, od klasno-ekonomskog i socijalnog, do obiteljskog i partnerskog nasilja. Govorile su o svojim strahovima, nesigurnosti, neurozama prouzročenim kulturom koja je, u ekstremnim oblicima, tolerirala i nasilni seks kao muški prerogativ zbog čega ju je najradikalnija kritika nazivala i „kulturom silovanja“. Mit o univerzalnom emancipatorskom učinku zapadnih društava srušen je dobrim dijelom zahvaljujući upravo tom povijesnom feminističkom iskoraku koji je u svojim najboljim danima izveo milijune žena na ulice marširajući protiv patrijarhalnih institucija i kulture. Demonstriralo se i protiv ratova (oko 80 posto ratnih izbjeglica čine žene, djeca i starci), nepravedne raspodjele bogatstava između globalnog Sjevera i globalnog Juga, protiv kolonijalne raspodjele političke i ekonomske moći. UN su 1979. usvojile CEDAW, tzv. Žensku konvenciju[5], vlade širom svijeta počele su uvoditi politike rodne ravnopravnosti, problematiziran je status neplaćenog ženskog rada, nacionalni proračuni propitkivani su iz gledišta raspodjele sredstava po spolu, vođene su kampanje za političku zastupljenost žena, socijalne servise, jednake plaće za usporedivi rad. Trgovina ženama i prostitucija koju u post-kolonijalnim i zemljama u razvoju Zapad potiče svojim „biznisom“ i militarizacijom, prepoznati su kao sramota kolonizatora i konzumenata, a ne žena koje se prostituiraju da bi prehranile obitelj.
Nije svijet time postao puno bolje mjesto, ali dogodilo se nešto što iz današnje perspektive djeluje kao žensko revolucionarno gibanje.
Što se je dogodilo u međuvremenu? Zašto u globalnim razmjerima doživljavamo tzv. backlash, protuudar patrijarhalnih struktura i nazadovanje društvenog statusa žena? Interpretacije su razne, one najobuhvatnije vide to kao sastavni dio epohalne krize postojećeg liberalno-demokratskog poretka pod ekspanzijom neoliberalnog režima ekonomije. Povijesna je lekcija da u razdobljima krize i velikih prevrata, marginalne i manjinske skupine postaju one na kojima se kriza prelama. Ubrzo nakon pada Berlinskog zida, mi s „bivšeg Istoka“ iskusile smo da se zid srušio na leđa žena. Potom se na red došle i „neefikasne“ periferne ekonomije i njihova stanovništva, a na kraju su k nama stigli i izbjeglice iz nekih udaljenih svjetova čije smo katastrofe do tada pratili u medijima.
Mizoginija kao sredstvo
U svijetu trenutno svjedočimo ekspanziji najrazličitijih oblika netrpeljivosti prema svima koji ne pripadaju dominantnoj kulturi koja pokušava zadržati svoj hegemonijski položaj. Mi u Hrvatskoj doživjele smo “privilegij” da je jedan svećenik u službenom glasilu Katoličke crkve[6] žene i njihovu neposlušnost (?!) prepoznao kao vječne drugotne i vječnu prijetnju redu i poretku po receptu prvotnih. Vlč. je imenovao žrtvene koze i navalio im na leđa sva zla ovoga svijeta. Otvoreni izljevi mržnje, lascivni govor, vulgarni seksistički komentari na društvenim mrežama, propovijedanje i dociranje ex cathedra, sve su to oblici mizoginije kojom se društvu nameću autoritarne patrijarhalne norme i ukida prosvjetiteljsko i liberalno nasljeđe republike. No, koliko god primitivne izjave nekog saborskog zastupnika, ministra ili svećenika djelovale skandalozno i postajale predmetom javnog zgražanja, još su perfidniji oni oblici mizoginije koje ne prepoznajemo na prvi pogled. Mizoginija nije cilj, ona je, kao i etnički šovinizam, sredstvo, onaj ideološki, emotivno snažno nabijen supstrat patrijarhalnosti. Krajnji je cilj preuzimanje političke moći, javne sfere, ovladavanje državnim i javnim institucijama. Uz pomoć mizoginije rigidni, klerikalni patrijarhat normalizira se kao društveni trend i istodobno institucionalizira. Bilježimo tek nekoliko ključnih pokazatelja: unošenje heteronormativne i diskriminirajuće odredbe o braku u Ustav, restriktivno pravo na umjetnu oplodnju, najave promjena obiteljskog zakona i radno zakonodavstvo koje sve manje štiti radnike i dvostruko eksploatiran ženu-radnicu, samohrane majke kojima država ne uspijeva utjerati alimentaciju, staračka ženska domaćinstva kao najizloženija riziku siromaštva i Ustavni sud koji 25 godina nije u stanju riješiti jedan predmet. A pritisak iz desno-klerikalnih krugova jača, njihova kampanja za zabranu pobačaja sve je prljavija i otvoreno mizoginična.[7]
Hrvatska u tom udaru na prava žena, manjina, imigranata i osiromašenih slojeva nije iznimka. Dovoljno je pogledati kampanju novog američkog predsjednika, Poljsku ili Erdoganovu Tursku u kojoj umalo nije uvedeno srednjovjekovno običajno pravo da silovatelj mora oženiti malodobno dijete koje je silovao. No dok u Poljskoj, pa čak i Turskoj, unatoč represivnom režimu na ulice izlaze stotine tisuća žena i muškaraca, u Hrvatskoj se, osim izoliranih feminističkih inicijativa, poput one „Preuzmite odgovornost za ubojstvo žena“ i ponekog verbalnog obračuna u Saboru, ne događa gotovo ništa. Tek povremeno, povodom nekog datuma ili događaja krene prigodno, dvadesetčetverosatno javno zgražanje, kao npr. ono nad porastom ekstremnog nasilja i ubojstava žena (zbog obiteljskog nasilja policija u prosjeku intervenira 17 tisuća puta godišnje, 300 žena ubijeno u posljednjih deset godina…. ).
Pripreme za konačni udar
Svako malo u javnost stižu informacije da jedan specifičan krug katoličkih intelektualaca koji su osvojili prostor unutar državnih struktura i na Sveučilištu, te uz s njima i Crkvom povezane organizacije, pripremaju i onaj konačni udar na ženinu slobodu, egzistenciju i ljudsko dostojanstvo – referendum o zabrani pobačaja. Čak i u devedesetim godinama, u jeku rata i tranzicije, kad je žensko tijelo izjednačavano s teritorijem nacionalne države u nastajanju, a jedan od ratnih pokliča glasio „silovana Hrvatica je isto što i silovana Hrvatska“, dakle čak i tada, političke i zdravstvene elite protivile su se zabrani pobačaja, svjesni katastrofalnih socijalnih, zdravstvenih i psiholoških posljedice takvih zabrana za žene i društvo u cjelini. Danas bismo im tu klišeiziranu parabolu o ženskom tijelu kao nacionalnom teritoriju mogli vratiti u formi pitanja: Ako je vrijedilo žrtvovati živote i prolijevati krv za suverenost i slobodu države i braniti svaki pedalj njenog teritorija, zašto danas tako agresivno napadate na simbolički i stvarni prostor ženskog suvereniteta? Na ženino tijelo, na njenu slobodu, njena prava i njeno dostojanstvo? Prestanimo se zavaravati, bigotna briga za „život od začeća“, dobrobit zigote i embrija nije ništa drugo do li nastojanje simboličkog i egzistencijalnog podčinjavanja žena i njihove degradaciji kao ljudskih bića. One, eto, bez pomoći dušobrižnika nisu u stanju, donijeti moralno ispravan sud i odluku o vlastitom životu. Kad svećenici krenu ženama govoriti da su, ako se ne uklapaju u njihov sustav vrijednosti, štrace i drugotne, a narodni zastupnici mjerkati briju li zastupnice noge i koliko su im dugački vratovi, kad ministar građevinarstva u javnosti pozdravlja s Hvaljen Isus i Marija, a ministar zdravstva se uporno obraća isključivo Hrvatima, onda to više nisu samo pojedinačni ispadi primitivnog seksizma i nacionalizma.
Usporedba s Holokaustom može biti prejaka analogija, ali kao što je antisemitizam dehumanizirao i obespravio Židove, tako i ova galopirajuća mizoginija kao obavezni sastojak „puzećeg fašizma“ (R. Močnik) lišava žene ljudskih prava, osobnosti i dostojanstva. Kad patrijarhalnost i diskriminacija temeljem roda i spola prodru u javne ustanove i javni govor, kad se realnu većinu stanovništva (52%) sustavno marginalizira i diskriminira onda i institucije gube svoj humani karakter, svoju „ljudskost“, rekao bi Balibard, i postaju mehanizam za stvaranje društva podanika umjesto građanskog društva. I tada su svi na gubitku, a ne samo „ciljana skupina“ poput žena, izbjeglica, deklasiranih svjetonazorskih, etničkih i vjerskih manjina, onih najranjivijih, „drugotnih“ i drugačijih. Žene kao tradicionalne hraniteljice, skrbnice, odgojiteljice, rađateljice, dakle izravno odgovorne za populacijske gubitke, natalitet, demografsku obnovu i ostatak društvene reprodukcije, treba u takvim situacijama dovesti u red i staviti pod kontrolu. Nitko to vjekovima ne radi bolje od religija, pogotovo u njihovom institucionalnom obliku. Mizoginija je trajno prisutna u crkvenom učenju, dogmama i praksi – od isključivanja žena do tvrde patrijarhalne hijerarhije i floskula o “svetosti života”, Crkva naime nikad nije digla glas protiv smrtne kazne a svećenici su, kako pjeva TBF, u vrijeme rata blagoslivljali oružje.
U našoj, sad već 25 godina trajućoj tranziciji koja nikako da završi, krajnje reakcionarna desnica i Katolička crkva iskoristile su rat i vakuum nakon pada socijalizma čije je sve tekovine, uključujući antifašizam i dostignutu razinu rodne ravnopravnosti (koja nije bila idealna), trebalo zatrti do neprepoznatljivosti. Time što je poistovjetila naciju i vjeru, jer se navodno više od 80 posto stanovništva izjašnjavaju kao katolici i Hrvati, Crkva je preuzela patronizirajuću brigu o nacionalnom identitetu. No, možda bi tih 80 posto ipak trebao pitati što oni pod tim podrazumijevaju, ili barem što su podrazumijevali u vrijeme izjašnjavanja. A kako je mizoginija duboko ugrađena u dogme i tradiciju katoličanstva, tako se i ona prošvercala u javnu sferu. Sve to unatoč ustavnoj odredbi da je Republika Hrvatska svjetovna država, odvojena od crkve, da je rodna ravnopravnost ustavna vrednota i da su svi ljudi jednaki pred zakonom.
Ako svako ljudsko biće, po Ustavu RH, ima pravo na život i ako su čovjekova sloboda i osobnost nepovredivi, onda žene imaju pravo i obavezu zaštite integriteta vlastitog tijela i osobnosti, jer je najteži oblik kršenja ljudskih prava upravo napad na tijelo svakog (rođenog) ljudskog bića i na njegovu/njenu slobodu.
[1] René Girard, „Nasilje i sveto“, Novi Sad 1990.
[2] Projekt Drugotna iskoristio je postupak semantičkog obrata kojim se mijenja odnos moći odnosa moći. Objekt ponižavanja i ismijavanja svjesno prisvaja negativno značenje upisano u neki pojam ili riječ i time ih preoznačava, posvaja i lišava negativnog značenja. Primjera u emancipatorskim pokretima i praksama ima mnogo, od black is beautiful, less is more, pa do domaćeg akronim feminističke udruge B.a.B.e koji stoji za budi aktivna, budi emancipirana (be active, be emancipated.)
[3] https://en.wikipedia.org/wiki/Misogynyraju
[4] Vidi, npr ključno djelo jedne od pionirki drugovalnog feminizma, Kate Millet „Seksualna politika“ (1970.),ili seminalno djelo Betty Friedan „The Feminine Mystique, 1963. Nijedno nije prevedeno kod nas.
[5] https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/preuzimanje/biblioteka-ona/Publikacija%20Kratak%20vodi%C4%8D%20kroz%20CEDAW.pdf
[6] http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=28798
[7] Vidi npr.: http://muf.com.hr/2016/12/11/kratka-analiza-spota-zelim-zivjeti-pomocu-dijagrama/
