Tko laže – policija ili izbjeglice s masnicama na leđima?

Ana Benačić

Prešli su tisuće kilometara – dijelom nesigurnim brodovima, dijelom zagušljivim kombijima, dijelom pješke ili tko zna kako već – i pritom nekoliko puta zamalo poginuli. Stižu na hrvatsku granicu, vanjsku granicu cilja – Europske unije. Ondje ih dočekuje policija i tu prestaje njihovo putovanje.

Odigravaju se trenuci koje mimo sigurnosnih snaga i njih samih nitko drugi ne vidi i ne čuje. Ni jedni niti drugi ih ne bilježe kamerama – tako pristupačnim u današnje vrijeme.

Kada ti trenuci prođu, u rukama izbjeglica ostaju ti famozni telefoni, ali polomljeni i neupotrebljivi za snimanje, na leđima masnice, u glavama horor priče o maltretiranjima i zaplašivanjima uz pomoć pasa, a ispred njih neprevladano prostranstvo i činjenica da njihova riječ ne znači ništa u usporedbi sa službenim očitovanjima zaštitnikâ “prvoga svijeta”. Policijskim službenicima, pak, stižu priznanja za odlično obavljen posao i upiti organizacija, pojedinih novinara i pučke pravobraniteljice, koja je svojevremeno policiju prijavila Državnom odvjetništvu. Na pitanja odgovaraju uvijek isto, baš kao i Faktografu prošloga tjedna:

“Iz medijskih napisa i službenih izvješća policije Bosne i Hercegovine imamo saznanja da se migranti na njihovom području međusobno sukobljavaju, ozljeđuju, a policija u provođenju racija i pretraga prostora pronalazi hladno i vatreno oružje pogodno za napad i ozljeđivanje. Izjave osoba koje pokušavaju ilegalno preći granicu Republike Hrvatske potrebno je sagledati u kontekstu situacije u kojoj se nalaze, a to je da na svom putu, dolaskom pred hrvatsku granicu, koja je ujedno i vanjska granica EU, nailaze na granicu koja se štiti i nadzire”, piše nam MUP.

No Name Kitchen navodi da je upoznat s ovim “nesretnim odgovorom Ministarstva unutarnjih poslova”, budući da su slično odgovarali i drugim medijima. Upozoravaju da mediji nisu sami u svojim sumnjama izraženim prema policiji, kao što se mogao steći dojam iz intervjua šefa MUP-a, Davora Božinovića Globusu.

“U Kladuši susjedi noću čuju vriskove ljudi i ponekad ih vide kako se vraćaju [s granice] s ozljedama, dakle, to je nešto o čemu ljudi u tom području znaju, ali pretpostavljamo da će ovo biti službeni stav sve dok se ne pojave dokazi za suprotno”, poručuju iz organizacije.

Osim toga, takve optužbe nismo mogli čuti prije samo tri godine, kada je više od pola milijuna ljudi kročilo kroz Hrvatsku, nimalo legalnije nego danas, neprestano stižu. A ima ih zastrašujućih. Pored izvještaja volonterke No Name Kitchena o teškim zlostavljanjima žena, posebnu je pozornost izazvao slučaj ozljeđivanja trogodišnje djevojčice.

“Tukli su nas, i žene i muškarce, po leđima i nogama. Policija je vikala da požurimo. Držao sam u rukama svoju trogodišnju kćer i oni su me za to vrijeme tukli; pao sam i moje dijete je ozlijedilo leđa. Gurali su i moju kćer, njoj je devet godina”, ispričao je volonterima otac obitelji koja je sredinom kolovoza vraćena s hrvatske granice u Veliku Kladušu. Njegova devetogodišnja kćer posvjedočila je da su ti isti ljudi tukli njenu majku, a njima u prilog govorile su i modrice i posjekotine po tijelima, neke nastale od udarca pendrekom. Opisali su im i dvojicu muškarca koje terete za protuzakonito i nasilno guranje preko granice. Jedan je imao oko 40 godina, okruglo lice, velik je, mišićav, u crnoj košulji, s beretkom na glavi, imao je pištolj i pendrek.

‘Nismo zabilježili uporabu sredstava prisile prema migrantima’

Ipak, o sankcijama se do dana današnjeg nije mogla čuti ni riječ. Dapače – iz izjava policije proizlazi da izbjeglice od nastavka puta uspješno odvraćaju snagom argumenta, budući da silu – ne primjenjuju.

“[U] svim dosadašnjim slučajevima provjeravanja zaprimljenih informacija o fizičkom nasilju policajaca nad migrantima ili oduzimanja njihove imovine, nismo zabilježili uporabu sredstava prisile prema migrantima, a prilikom postupanja prema migrantima policija poštuje njihova temeljna prava i dostojanstvo te im omogućuje pristup sustavu međunarodne zaštite ukoliko im je takva zaštita potrebna, sukladno općim dokumentima o ljudskim pravima, EU acquisu i nacionalnom zakonodavstvu”, odgovara policija na naš upit.

Uputili smo ga nakon što je No Name Kitchen objavio fotografije trogodišnjakinje s masnicama na leđima, u danima nakon što je britanski Guardian objavio niz iskaza migranata, koji su hrvatsku policiju optužili ne samo za maltretiranje, mlaćenje i uništavanje telefona, već i krađu novca. Ubrzo je vijest o zlostavljanjima na vanjskim granicama EU prešla baru i objavljena je u američkim medijima, međutim Ministarstvo unutarnjih poslova ponavlja tek da je “u više navrata i demantiralo navode o policijskoj brutalnosti prema migrantima”.

“Izjave o ozljedama nanesenih djetetu kao ‘posljedica tretmana hrvatske policije’ odlučno odbijamo kako s profesionalne tako i s ljudske strane. Ne postoji hrvatski policijski službenik koji bi naložio takvo postupanje, kao niti onaj koji bi takvu nezakonitu zapovijed izvršio i udario dijete”, napisali su u odgovoru na upit Faktografa, u kojemu, naime, nismo ni naveli da je policija tukla dijete, već smo ponovili ono što je navedeno u izvještaju organizacija na terenu – djevojčica je ozlijeđena uslijed protjerivanja njene obitelji, odnosno tretmana policije.

Policija ne otkriva detalje o unutrašnjim istragama, šuti o uskraćivanju prava na azil

Prije svega nas je, naime, zanimalo kako točno izgledaju te istrage kojima se stalno iznova potvrđuje da izbjeglice lažu protiv hrvatske policije, je li ijedan policijski službenik pozvan na odgovornost zbog ovih izvještaja. No, osim tvrdnje da predstavnici hrvatske policije nisu pronašli nikakvu odgovornost predstavnika hrvatske policije, iako su “više puta javno pozivali sve koji imaju saznanja o eventualnim nezakonitim postupanjima policijskih službenika prema migrantima da takve informacije dostave kako bi se iste provjerile i utvrdila istina”, nismo dobili. I dalje se ne zna koliko je policijskih službenika istražila unutarnja kontrola, koliko je izlazaka na teren imala i koliko su dugo trajale te istrage.

Ti podaci nisu poznati niti uredu pučke pravobraniteljice Lore Vidović, koja i sama iščekuje odgovore na ta pitanja, nakon što je zaprimila niz prijava. Ispitivanje uključuje komunikaciju s pritužiteljima, Ministarstvom unutarnjih poslova i nenajavljene terenske obilaske, posebice policijskih postaja.

“Pritužbe smo dobivali i od samih osoba koje su u Hrvatsku ušle iz BIH, koje tvrde da je policija prema njima bila nasilna i da im nije omogućen pristup međunarodnoj zaštiti, ali su nam ih prosljeđivale i organizacije civilnog društva. Svi ti postupci još uvijek traju pa ih ne možemo komentirati, a čim se to promijeni, javno ćemo objaviti što smo doznali/zaključili”, odgovorili su nam iz ureda pravobraniteljice.

Kada govorimo o azilu, treba napomenuti i da je obitelj s trogodišnjom djevojčicom također iskazala volonterima da su pokušali dobiti azil u Hrvatskoj, ali im je to uskraćeno. Policija se na taj dio upita nije osvrnula, a shodno tome nisu nam kazali niti koliko je osoba zatražilo azil na granicama, ima li granična policija kod sebe formulare za slučaj da zatraže i vode li svaku osobu koju zateknu u ilegalnom prelasku u policijsku stanicu i jestu li i zašto prestali s praksom fotografiranjem osoba zatečenim u ilegalnom prelasku granice. To je, naime, najsigurniji način evidencije, obzirom da te osobe često nemaju dokumente.

“Na sve prijave koje smo uputili ili smo dobili odgovor da nije pronađeno postupanje koje bi trebalo biti sankcionirano ili je odgovor izostao”, kaže nam, pak, Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije. Ona upozorava da često možemo čuti lažne dileme poput toga da su osobe koje prelaze granicu nezakonito ili ekonomski migranti a ne „prave izbjeglice“ ili pak da je Hrvatska tranzitna zemlja zato što nitko ne želi tu ostati živjeti, dok se vrlo slabe integracijske mjere i mogućnosti gotovo ne spominju.

Ne pomaže ni što su informacije potrebne za projekt odobren od strane EK

“Time se skreće fokus s odgovornosti policije za nepoštivanje zakona, s kriminalizacije ljudi i njihova kretanja, ali i negira pravo i kroz godine uspostavljena praksa i razumjevanje kako ljudi koji su prisiljeni napustiti svoje domove vrlo često nisu u mogućnosti imati sve potrebne dokumente. Ovakvim praksama neizbježno ih ostavljamo u nedostojanstvenim uvjetima života i prekarnom položaju ilegalnosti, produljujemo progon, guramo krijumčarima i trgovcima. I naravno, ako je MUP taj koji odlučuje o tome tko će moći pristupiti sustavu azila, a tko ne, onda je MUP taj koji odlučuje tko je ‘ilegalan’, a tko nije, što je protivno našem i međunarodnom pravu”, navodi ona, dodajući da razjašnjenje situacije dodatno otežava dugo čekanje na odgovore MUP-a ili pak netransparentno ili nepotpuno komuniciranje. Tako osim pitanja vezana za vrlo ozbiljna kršenja prava, CMS već dva mjeseca nije dobio odgovore na vrlo bazična pitanja o procedurama za preseljenje i premještanje, a koja su im potrebna u okviru projekta kojeg je odobrila Europska komisija – baš zbog potrebe informiranja izbjeglica u kampovima u Turskoj.

Iako se iz prošlotjednog intervjua Davora Božinovića za Globus mogao steći dojam da policiju terete samo mediji, uz možda tek “dežurne” organizacije No Name Kitchen i Centar za mirovne studije, to nije tako. O push-backovima izvijestili su i Human Rights Watch, Liječnici bez granica, OXFAM, Crveni križ, International Organization for Migration (IOM), Amnesty International Slovenia.

Kada je Huseina Kučića, šefa Crvenog križa u Unsko-sanskom kantonu, Guardian upitao koristi li hrvatska policija nasilje sistematski kako bi odbila izbjeglice, on je kazao: “Ne možemo to tvrditi sa sto postotnom sigurnošću u svakom slučaju, ali temeljem onoga što sam ja vidio, odgovor je – da.”

“Prljavi posao”: Njemačka ambasada ne odgovara na pitanje o pohvalama Angele Merkel

Pripadnici tih organizacija koji monitoriraju ponašanje policije prema izbjeglicama upozoravaju da je Hrvatska, isto tako, u ucjenjenom položaju zbog ulaska u Schengen. To argumentiraju “revnijim” ponašanjem hrvatske policije nakon što je slovenski šef MUP-a zaprijetio drastičnim mjerama, ako Hrvatska ne zaustavi izbjeglice.  O Schengenu se govorilo i na nedavnom sastanku njemačke kancelarke Angele Merkel s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem u Berlinu.

CMS i Inicijativa Dobrodošli izrazili su zabrinutost zbog pohvala Hrvatskoj koje je tada iznijela Merkel, iz kojih su iščitali da je kancelarka Merkel reterirala od politike dobrodošlice prema izbjeglicama, što koincidira i sa skorim, vrlo značajnim izborima u Bavarskoj. Zatražili su objašnjenje pohvala na račun naše policije od njemačke ambasade u Zagrebu, jer ako su upoznati s izvještajima niza organizacija o nasilju na hrvatskim granicama, zanimalo ih je znači li to da Njemačka i kancelarka Merkel svojim istupom svjesno daju pokriće i legitimitet hrvatskoj policiji za njihovo ponašanje na granici.

Odgovor im ni s te adrese nije stigao, kaže nam Kranjec. Iako Njemačka još uvijek prima velik broj izbjeglica i ima jedne od najboljih integracijskih mjera u EU, ona podsjeća da Njemačka istovremeno omogućava deportacije u nesigurne države poput Afganistana, organizira turneju po afričkim zemljama kako bi ih uvjerila da zaustave migracije, ali i snažno podržava Dublinsku uredbu i cijeli taj sustav kao jedna od zemalja centra.

“Dublinska uredba, koja se višestruko pokazala problematičnom, je zapravo instrument kojim su zemlje centra osigurale da najprljaviji posao sprečavanja ulazaka, ali i teret ispitivanja postupaka traženja azila za najveći broj onih koji uđu u EU, ostane na zemljama periferije, prije svega juga i istoka”, tumači ona.

“Sigurnosni rizik kojemu se pristupa s dužnom ozbiljnošću”

Ministarstvo unutarnjih poslova također smo upitali ne ostavlja li izostanak konkretnih istraga – barem po onome što dolazi do javnosti – dojam da (pojedini) policijski službenici upravo nasilnim metodama trebaju suzbiti prolazak migranata prema zemljama zapadne i srednje Europe. U odgovoru na naš upit nema reference na to konkretno pitanje, no navodi se da su prioritet MUP-a i Ravnateljstva policije “zakonite i održive migracije”.

“Nezakonite migracije predstavljaju sigurnosni rizik kojem Ministarstvo unutarnjih poslova pristupa s dužnom ozbiljnošću te ih ne može i neće dopustiti, poštujući nacionalno i europsko zakonodavstvo. Obavljajući te poslove, na strateškim i operativnim razinama surađuje sa susjednim državama i policijskim organizacijama u cilju razmjene informacija o stanju sigurnosti na državnoj granici i kretanju nezakonitih migracija te provodimo zajedničke mješovite ophodnje u cilju sprječavanja nezakonitih migracije i održavanja povoljnog stanja sigurnosti na državnoj granici. Još jednom ističemo našu predanost u sprječavanju nezakonitih prelazaka državne granice i ujedno na svim razinama potičemo zakonite oblike pomoći potrebitima, onima koji ostvaruju pravo na azil, a Republika Hrvatska će ih prihvatiti sukladno našim iskazanim mogućnostima kroz legalne institute preseljenja i premještaja”, napisali su.

Što se točno događa nije se moglo saznati ni od premijera Andreja Plenkovića, kojega je o zlostavljanjima izbjeglica pitao njemački Die Welt. Za razliku od MUP-a, on nije čak ni demantirao izjave migranata, samo je hladno odgovorio da “hrvatska policija provodi nacionalno i europsko zakonodavstvo i pravila, uključujući schengenski zakonik i dublinsku uredbu” i da “Hrvatska ima važnu ulogu u zaštiti jedne od najdužih vanjskih granica Europske unije i sprječavanju sekundarnih migracijskih kretanja”.

‘Snimke termoviziskih nadzornih kamera s granica netragom nestaju’

Neprestano se, dakle, očekuju konkretniji dokazi i javno odbacuju postojeći, iako svi znaju da se oni mogu prikupiti samo pri pokušaju prelaska granice, što je nemoguće bez “blagoslova” te iste policije, ističe Julija Kranjec.

“S obzirom na to da je policija ta koja ima moć, koja jedina ima pristup granici, koja ima nadležnosti i mehanizme ispitivanja ovakvih postupanja našli smo se u slijepoj ulici u kojoj se sada tumači ili riječ izbjeglica protiv riječi policije ili se pak insinuira kako novinari i aktivisti namjerno nanose štetu ugledu hrvatske policije. Izbjeglice se vraćaju s granica bez mobitela i novca, ali s modricama. Nemoguće je snimiti nasilje razbijenim mobitelom ili mobitelom koji završi u rijeci. Snimke termovizijskih nadzornih kamera s granica netragom nestaju, čime se pokušavaju zatirati svjedočanstva izbjeglica i mogućnost dokazivanja njihove istinitosti. Dakle, MUP koristi svoju poziciju moći da osigura da se ništa ne sazna. Niti u jednom slučaju nisu podastrijeli dokaze da se nasilje nije dogodilo, podijelili najobičnije podatke koliko su postupaka pokrenuli po pritužbama te uvide u te istrage, niti omogućili civilni nadzor njihovog rada. U isto vrijeme MUP uporno pokušava izokrenuti argumente, diskreditirati sve koji govore o nasilju na granicama, pa tako insinuira povezanost aktivista s krijumčarima, aludira kako Pučka pravobraniteljica nesavjesno obavlja svoj posao te kontinuirano odbacuje sve optužbe za nasilje”, zaključuje Kranjec.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Iz kategorije "Analize"

Ana Benačić