Stranka Živi zid u ponedjeljak je objavila da je zastupnika IDS-a u Europskom parlamentu Ivana Jakovčića prijaviila Europskom uredu za borbu protiv prijevara (OLAF) jer je kao zastupnik u Europskom parlamentu nedozvoljeno primao naknade kao član Nadzornog odbora tvrtke Afarak.
Jakovčić je pozdravio istragu, izjavivši da je „najvažnije da se jasno otkrije cijela istina i stoga ih u potpunosti podržavam u ovom postupku prijave OLAF-u“.
“Neka se provjeri što svaki od 751 zastupnika u Europskom parlamentu radi. Građani to zaslužuju i trebaju znati”, naglasio je Jakovčić.
Ništa od OLAF-a
Jakovčić zna da je Živi zid pucao u prazno i promašio adresu jer su ga za primanje naknade u nadzornom odboru trebali prijaviti Europskom parlamentu. Doduše, to tijelo bi zasigurno odbacilo prijavu zbog Jakovčićevog primanja naknade jer one ne samo da nisu zabranjene zastupnicima, nego Jakovčić sa svojih oko sto tisuća eura, koliko tvrdi da je primio posljednje četiri godine od finske tvrtke za rudarenje i obradu metala u većinskom vlasništvu Danka Končara, nije u prvih deset zarada zastupnika koji kao članovi nadzornih odbora ili direktori primaju naknade.
Prema stranici EU Integrity Watch koju vodi Transparency International, čak 31 posto od ukupno 751 europarlamentarca prima neku naknadu sa strane.
Rekorder je Atanas Gouga, litavski zastupnik koji pripada klubu europskih pučana (EPP) koji je član 14 nadzornih ili upravnih odbora u Litvi. On je, otkako je zastupnik u posljednjem sazivu Europskog parlamenta, zaradio čak tri milijuna eura samo od poslova sa strane.
Poznati euroskeptik i jedan od najzvučnijih zagovaratelja izlaska Velike Britanije iz EU, Nigel Farage, zaradio je od dodatnih poslova u svojem mandatu 420 tisuća eura.
Sadašnji saziv Europskog parlamenta prvi je u kojem zastupnici moraju ispuniti Izjavu o financijskim interesima zastupnika od samog početka rada u Parlamentu. Upravo su na temelju tih izjava u Transparency Internationalu napravili popis zastupnika s visokim izvanjskim primanjima.
Mjesečarenje zastupnika
Integrity Watch procjenjuje da su zastupnici u Europskom parlamentu u ovom sazivu zaradili sa strane ukupno između 18 i 41 milijun eura. Između osam i 30 zastupnica i zastupnika prima dodatnu mjesečnu plaću koja je viša od one zastupničke, a ona iznosi u prosjeku oko osam i pol tisuća eura. Praksa primanja naknada je toliko raširena da je i dobila svoj pojam – „mjesečarenje“.
Kako se u izvještaju EU Integrity Watcha „Mjesečarenje u Briselu – dodatni poslovi i etičke brige u Europskom parlamentu“ navodi, najčešća opravdanja za dodatne poslove nalaze se u objašnjenju da izabrani zastupnici moraju ostati u doticaju sa svojom profesijom kako bi se mogli vratiti na poslove kad im istekne mandat. Drugi kažu da im takvi poslovi omogućuju vezu sa svojim biračkim tijelom i društvom. „Ali imati dodatni posao povrh aktivnosti koje traže puno radno vrijeme poput zastupanja u Europskom parlamentu, također može stvoriti sukob interesa ili spriječiti zastupnike da se posvete poslu za koji su izabrani kao predstavnici u Parlamentu“, upozorava se u izvještaju.
Nisu, naravno, sve dodatne aktivnosti zastupnika automatski i sukob interesa, ali poslovi koji im donose veliki novac, ili se mogu povezati s lobističkim organizacijama, predstavljaju ogroman rizik za potencijalni sukob interesa.
Integrity Watch je identificirao 49 zastupnika koji su sa svojim dodatnim plaćenim aktivnostima započeli nakon što su stigli u Europski parlament, a četiri od njih zarađuje više od sto tisuća eura godišnje. Poslovi koji su još i započeti nakon zastupničkog mandata bude mnogo više sumnje u sukob interesa. Posebno je zabrinjavajuće što zastupnici kao temelje svojih visokih dodatnih prihoda navode općenite pojmove kao što su „odvjetništvo“, „savjetništvo“ ili „slobodna zanimanja“.
Je li Jakovčić lobirao za Afarak?
„Primjerice, Vivianne Reding je članica nadzornog odbora Fondacije Bertelsman, a Paul Rübig član je Austrijske gospodarske komore (WKÖ). Ne znači, naravno, da oni automatski lobiraju među svojim kolegama za interese svojih društava, ali bi trebali biti svjesni da to trebaju jasno naznačiti, posebice zato što Kodeks ponašanja u Europskom parlamentu eksplicitno zabranjuje lobiranje“, navodi se u izvještaju.
Upravo bi to mogao biti problem za Jakovčića, budući da je njegov poslodavac Danko Končar u intervjuu Hini naveo da je Jakovčić lobirao za Afarak.
„Ne! Nisam lobirao za Afarak i pozivam koga god treba da istraži sav moj rad u Parlamentu“, odgovorio nam je Ivan Jakovčić.
Što je onda radio za Afarak – ne zna se. Zna se samo da je dao ostavku na članstvo u nadzornom odboru Afaraka 31. srpnja ove godine, nakon što je propast brodogradilišta Uljanik kojeg je preuzeo Končar, svima eksplodirao u lice pa tako i Jakovčiću koji je u nadzornom odboru Afaraka od 2013. godine.
Iz Integrity Watcha upozoravaju da vanjski prihodi potencijalno mogu služiti kao nadoknada za insajderske informacije ili legislativne akcije u sektoru u kojem djeluju tvrtke ili skupine od kojih zastupnici primaju plaću. Nije da Europski parlament ne pamti i takve slučajeve. Još je 2011. godine puknuo skandal kada su novinari, predstavljajući se kao zaposlenici jedne lobističke tvrtke, unajmili tri zastupnika da u zamjenu za novac predlažu amandmane koji će ići u korist njihovih izmišljenih klijenata. Od tog skandala, koji je nazvan „gotovina za amandmane“, Europski parlament je 2012. uveo Kodeks ponašanja kako bi na neki način regulirao izvanjske aktivnosti zastupnika. Cilj je bio spriječiti svaki potencijalni sukob interesa.
Slabi nadzor
Međutim, usprkos donošenju Kodeksa, nadzor etičkog postupanja zastupnika ostaje slab, primjećuju u Transparency Internationalu. Postojeći sustav, upozorava EU Integrity Watch, nije nezavisan budući da predsjednik parlamenta jedini ima ulogu provoditi Kodeks. U posljednjih pet godina zabilježeno je najmanje 24 prekršaja etičkih pravila, a da ni jedan nije doveo do bilo kakvih sankcija. Štoviše, zastupnici i dalje ne prijavljuju aktivnosti, darove ili pozive na događaje od kojih bi mogli imati neku materijalnu korist. Na primjer, posljednji veći slučaj kršenja etičkog ponašanja ticao se putovanja grupe zastupnika u Azerbajdžan. Problem je bio što je put financirala tamošnja vlada koja nije poznata po demokratskim standardima, ali se zato potrudila dati skupocjene darove pojedinim europskim zastupnicima.
Kodeks ponašanja navodi da predsjednik Parlamenta može izreći kaznu zastupnicima koju propisuje Poslovnik Parlamenta, točnije njegov članak 166, a one se sastoje od ukora ili gubitka prava na dnevnicu od dva do trideset dana.
Potkopavanje povjerenja
Zastupnici u Parlamentu, međutim, ne vide dugoročnu štetu koju čine svojim ponašanjem jer kako u Transparency Internationalu ističu, njihove izvanjske aktivnosti koje bi mogle dovesti do sukoba interesa potkopavaju povjerenje u europske institucije, a samim time i u cijelu Europsku uniju. Za povjerenje građana u političke procese više je nego bitno da njima ne upravljaju skriveni pojedinačni i privatni interesi nasuprot općim i javnim interesima. Sumnje da europski dužnosnici stavljaju svoj privatni interes iznad javnog posebno su okrunjene ovećim skandalom iz 2014. godine kad je objavljeno da je bivši predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso nakon isteka svojeg mandata odmah otišao na vrlo lukrativno mjesto savjetnika u financijskom divu Goldman Sachs. To je natjeralo današnji sastav Europske komisije da predloži nova etička pravila za članove Komisije kako bi se sanirala šteta. Uveden je i Registar transparentnosti: svi dužnosnici moraju navesti s kim su se sastali, koliko vremena su proveli s lobistima, kao i sadržaj sastanka. Dužnosnici se toga, međutim, ne pridržavaju pa je portal EUobserver objavio da se aktualni predsjednik Komisije Jean Claude Juncker samo ove godine sastao šest puta s lobistima, a da nigdje nije navedeno o čemu je s njima razgovarao.
Hrvatska regulativa
Promjena pozicija dužnosnika s javne na privatnu funkciju naziva se “rotirajuća vrata” te se na prostoru Europske unije već dugo raspravlja o dopustivosti, odnosno nedopustivosti takvog ponašanja. Hrvatska pamti poznati slučaj bivšeg premijera Zorana Milanovića koji je naumio naplatiti sve što je stekao vršenjem javne dužnosti osnivanjem vlastite konzultantske tvrtke, ali o tome nije bile pretjerane rasprave.
Još je svježiji slučaj koncerna Agrokor koji je svojim zakulisnim igrama moći pokazao koliko daleko mogu otići dužnosnici kada stave privatni interes iznad javnog. Uostalom, bivši potpredsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko morao je otići sa svojih dužnosti polovicom 2016. godine nakon pritiska javnosti zbog njegovog sukoba interesa.
To su samo najkrupniji primjeri u Hrvatskoj. Na europarlamentarce se ne odnosi odredba Zakona o sprječavanju sukoba interesa koja dužnosnicima priječi članstvo u nadzornim odborima. Kao što je poznato, nedavno je završilo javno savjetovanje o prijedlogu novog Zakona koji, po svemu sudeći, neće mnogo toga promijeniti na bolje i neće značajnije proširiti krug osoba na koje se taj zakon odnosi.
Europske institucije, a još više hrvatske, usprkos ograničenim naporima da se regulira sukob interesa, ostaju zarobljene u etički prijepornim aktivnostima svojih dužnosnika, što nimalo ne pridonosi povjerenju građana u institucije. Cijenu tog nepovjerenja prve će platiti najveće stranke jer takvo ponašanje vodi sve većem odljevu glasova takozvanim “nesistemskim strankama”, ali cijeli račun će na kraju ipak platiti oni koje navodno zastupaju – građani.
