Udruga U ime obitelji upozorila je na činjenicu da posvajanje i udomljavanje djece od strane istospolnih parova nije u najboljem interesu djece, pozivajući se na nekoliko istraživanja američkih znanstvenika čije su metodološke postavke toliko krivo nasađene da su u američkim sociološkim i psihološkim krugovima potpuno odbačeni. Štoviše, zaključci Marka Regnerusa sa Sveučilišta u Teksasu, na čije se znanstveno raskrinkane rezultate U ime obitelji poziva, toliko su nevjerodostojni da je njegovo svjedočenje u jednom slučaju odbacio i američki federalni sud u Michiganu. Sud je njegove više nego upitne rezultate rada „Studije o novim obiteljskim strukturama“ (New Family Structures Study) proglasio „posve nevjerojatnim i nedostojnim za ozbiljno razmatranje“.
Ni sud mu ne vjeruje
Naime, sud je pronašao podatak da je čak i Regnerus u sažetku vlastitog rada priznao da „bilo kakvi suboptimalni rezultati ne moraju biti posljedica seksualne orijentacije roditelja i da je točan izvor razlika u grupama nepoznat“.
Simon Cheng sa Sveučilišta u Connecticutu i Brian Powell sa Sveučilišta Indiana otišli su i korak dalje pa su u Social Science Research, onom istim časopisu u kojem je Regnerus objavio vlastita istraživanja, objavili detaljnu analizu njegova rada. „Oblici „provjere stvarnosti“ pokazuju krhkost njegovih zaključaka – koji su toliko krhki, u stvari, da su prvenstveno posljedica metodoloških izbora koje je napravio Regnerus. Drugačije rečeno, kad se koriste jednake vjerodostojne, i po našem mišljenju, preferirane metodološke odluke, dolazi se do drugačijeg zaključka: odrasla djeca koja su živjela s istospolnim roditeljima pokazuju usporedive profile ishoda s onima iz drugih tipova obitelji, uključujući netaknutu biološku obitelji“, naveli su Cheng i Powell.
Kriva metodologija – krivi zaključci
Glavna kritika sastoji se u tome da je Regnerus potpuno krivo zaključio da su djeca odgajana u istospolnim brakovima. Da je upotrijebio poštenije kriterije, ispalo bi da ogromna većina njih nikad nije živjela u takvim obiteljima. On je 1.500 ispitanika u dobi između 18 i 39 godina pitao „je li jedan od njihovih roditelja bio u romantičnoj vezi s osobom istog spola“, na što mu je 248 ispitanica i ispitanika odgovorilo pozitivno. Time je zaključio da su kao djeca živjeli u istospolnim obiteljima.
Nakon toga je jednostavno usporedio ovu grupu ispitanika s drugom grupom ispitanika čiji roditelji nisu bili u romantičnoj vezi s osobom istog spola. Takvom metodologijom došao je do podatka da je 12 posto djece odgajane u istospolnoj zajednici razmišljalo o samoubojstvu, dok taj postotak kod djece iz zajednica muškarca i žene iznosi 5 posto. Nadalje, osobe odrasle uz istospolne partnere sklonije su nevjeri (40 posto naprema 13 posto kod osoba odgajanih u zajednici muškarca i žene), a češće su i među nezaposlenima (28 posto naprema 8 posto) te je vjerojatnije da će posjećivati psihoterapeuta (19 posto naprema 8 posto). Također, prema ovom istraživanju, djeca iz istospolnih zajednica češće su pod nadzorom socijalne službe, za razliku od djece iz zajednica muškarca i žene. Djeca odgajana u istospolnoj zajednici vjerojatnije će se zaraziti nekom spolnom bolešću, a prema podacima ovog istraživanja radi se o 40 posto slučajeva, dok taj postotak kod djece koju su odgojili muškarac i žena iznosi 8 posto. Rezultati ukazuju i da su djeca odgajana u istospolnoj zajednici općenito manje zdrava, siromašnija te sklonija pušenju i kaznenim djelima.
Odgovor znanstvenika
Ogromna većina američkih sociologa i demografa, poput Rosenfelda i Gatesa, odbacila je njegove zaključke jer ne samo da je zanemariv broj ispitanika uopće živio u istospolnoj obitelji, nego su došli iz propalih heteroseksualnih brakova što dokazano dovodi do snažnije nestabilnosti samog kućanstva i veće fluktuacije intimnih veza roditelja.
Zaključno: gotovo svi ispitanici uopće nisu ni živjeli u homoseksualnim obiteljskim zajednicama, nego heteroseksualnim. Jedan od ispitanika je, primjerice, odgovorio da je njegov otac imao romantičnu vezu s muškarcem, ali i da se isto tako ženio osam puta i imao osmero djece.
A što reći o pseudoznanstvenom radu „Emocionalni problemi među djecom roditelja u istospolnom braku: Razlike po definiciji“ (Emotional Problems among Children with Same-sex Parents: Difference by Definition) Paula Sullinsa s Katoličkog sveučilišta Amerike, na koji se također poziva U ime obitelji?
Taj svećenik došao je do istog zaključka da djeca odgojena u istospolnim brakovima imaju daleko veće emocionalne probleme od djece koju su odgojili heteroseksualni roditelji. Uzalud je znanstvena zajednica pokušala Sullinsu dokazati da mu rad pati od jednako krive metodologije i krivih zaključaka, jer svi ispitanici dolaze iz problematičnih heteroseksualnih obitelji, te da su psiholozi i sociolozi već davno zaključili da situacija u obiteljskim zajednicama utječe na emocionalni i psihički razvoj pojedinca, bez obzira kakve su seksualne orijentacije roditelji. Osim toga, ukazuju mu na brojne radove koji su dokazali da su djeca koja se odgajaju u stabilnim homoseksualnim obiteljima jednako emocionalno zrela kao i djeca koja se odgajaju u stabilnim heteroseksualnim obiteljskim zajednicama.
Sullins je svoj rad objavio u časopisu British Journal of Education, Society & Behavioural Science, što kod ozbiljne znanstvene zajednice izaziva zazor jer je riječ o profitnom časopisu kojem autori sami plaćaju da im se objavi rad, što izaziva manjak kredibiliteta u znanstvenoj zajednici.
Priznao grešku u znanstvenom radu
Udruga u ime obitelji poziva se i na rezultate rada kanadskog ekonomista Douglasa W. Allena iz 2013. godine o razlikama u stopama završetka srednjoškolskog obrazovanja između djece koja su odrasla uz istospolne partnere i djece koja su odrasla uz roditelje različitog spola – koje se temelji na podacima iz kanadskog popisa stanovništva iz 2006. godine. Protivnici istospolnih brakova često mašu njegovim rezultatima, ali zanemaruju da je on sam priznao da ne postoje nikakve značajne razlike između stupnja obrazovanja djece iz istospolnih i višespolnih obitelji, nakon što je vlastite rezultate krenuo ozbiljnije provjeravati nakon pet godina. Allen je, naime, u svoje istraživanje uključio i djecu koja su još pohađala srednju školu.
Američka sociološka asocijacija navodi da u njegovom radu nema nikakvih podataka o obiteljskim strukturama u kojima su djeca živjela tijekom većine svojeg školovanja, a kad je Allen, ponukan kritikama, ponovno potražio djecu iz svojeg istraživanja koja su živjela u istospolnoj obitelji, te provjerio bračni status njihovih roditelja i razinu obrazovanja u petogodišnjem razdoblju, shvatio je da ne postoje nikakve razlike među onima iz homoseksualnih i heteroseksualnih obitelji. Allen je izjavio da „njegov rad ne pronalazi nikakve značajne razlike u završetku srednje škole nakon što u obzir uzmete roditeljsko obrazovanje i bračni status te kad provjeravate rezidencijalu stabilnost u petogodišnjem razdoblju“.
I hrvatski znanstvenici imaju što za reći
Zagrebačko psihološko društvo nudi cijeli popis istraživanja koji su vrlo jasni i ne podržavaju ovakve mitove o LGBT roditeljima i njihovoj djeci. „Potrebno je spomenuti brojne metodološke izazove s kojima se ovakva istraživanja susreću. Primjerice, kod uzorka sudionika je najčešće problem da je mali (što je veći broj sudionika to su rezultati vjerodostojniji), jer je teško doći do sudionika/ca. Također vrlo teško je prikupiti reprezentativan uzorak roditelja i djece, odnosno uzorak koji je slučajno odabran, itd. Ipak, radi izrazito velikog broja istraživanja i dosljednih rezultata, smatra se kako ona nude vrijedne i vjerodostojne informacije (Amato, 2012). Također, za pretpostaviti je da bi se izrazito štetne posljedice odrastanja u LGBT obiteljima na dječji razvoj, u slučaju da postoje, do sada pokazale čak i u istraživanjima na malim i prigodnim uzorcima“, navode iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Hrvatska komora socijalnih radnika, dakle ljudi koji se na terenu susreću s različitim psihopatologijama zbog narušenih obiteljskih odnosa, u lipnju prošle godine izdala je priopćenje u kojem navodi da je „prilikom donošenja zakonskih rješenja koja reguliraju područje posvojenja potrebno uzeti u obzir rezultate relevantnih znanstvenih istraživanja koji ne nalaze važnije razlike u prilagodbi i razvoju djece odgojene i odrasle s roditeljima homoseksualne orijentacije i onih odraslih s roditeljima heteroseksualne orijentacije, te su kvaliteta obiteljskih odnosa i poticajno okruženje najvažniji čimbenici za pravilan razvoj djeteta kroz koje će ono moći ispuniti sve svoje potencijale. Stvoriti poticajno okruženje za pravilan razvoj djeteta u obitelji, misija je socijalnih radnika i osnova našeg djelovanja“.
Otvoreno pismo
U utorak je, pak, više od 200 znanstvenika i stručnjaka povodom diskusije u javnosti o temi prava na udomiteljstvo istospolnim parovima poslalo priopćenje u kojem ističu da „znanstvena literatura ističe kvalitetu obiteljskih odnosa i prisutnost dovoljne količine socijalnih, psiholoških i ekonomskih resursa i podrške roditeljima kao najznačajnije čimbenike dobrobiti djece i kvalitete odnosa djece s roditeljima, daleko važnije od spola i seksualne orijentacije roditelja. Sukladno tome, stručne organizacije u svijetu (npr. Američka psihološka asocijacija, Američka psihijatrijska asocijacija, Američka akademija za pedijatriju) donijele su službene dokumente u kojima zaključuju da je u najboljem interesu djece omogućiti uživanje u sigurnosti i trajnoj brizi dvoje roditelja neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji tih roditelja“.
Upozoravaju na neispravno korištenje ili čak miješanje pojmova posvojenje i udomiteljstvo u tekućim javnim raspravama. Udomiteljstvo je oblik socijalne usluge smještaja ili boravka djeteta koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam. Posvojenje je oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi kojim se stvara trajni odnos roditelja i djeteta.
Vlada i predrasude
I dok kod izrazito konzervativne udruge U ime obitelji ne čudi da svoje stavove gura znanstveno odbačenim argumentima i predrasudama, veći je problem što kroz predloženi Zakon o udomiteljstvu iste stavove gura i Vlada.
Premijer Plenković u utorak je prijedlog zakona o udomiteljstvu ocijenio dobrim jer poboljšava okvir za koncept udomiteljstva. „Svaka stranka ima neke svoje vrijednosti, svoja načela. Ono što je vlada napravila, smatramo da je dobro, odgovorno, primjereno, da poboljšava cijeli okvir koncepta uopće udomiteljstva. I mi iza toga stojimo i taj prijedlog ide u Sabor, a uvijek smo za razgovore“, kazao je Plenković. Premijer smatra kako se ovakvim prijedlogom ne krši Ustav. “Ako netko to želi testirati, ima načina da to napravi”, pozvao je.
Sve je izglednije da će zbog ovog ideološkog rata koji se temelji na predrasudama, najviše patiti oni kojima bi Zakon trebao pomoći – djeca.
Odgovor Plenkoviću
Zato ćemo za kraj ostaviti odgovor 200 domaćih znanstvenika i stručnjaka Plenkoviću:
„U najboljem je interesu djece i roditelja, kao i društva u cijelosti, priznati i prihvatiti raznovrsnost postojećih obiteljskih zajednica i odnosa u Hrvatskoj. S obzirom da znanstveni podaci pružaju konzistentne, međusobno sukladne empirijske podatke o tome da nema značajnih razlika u ishodima djece koja odrastaju u obiteljima s homoseksualnim ili heteroseksualnim roditeljima, želimo vjerovati da će se hrvatske institucije u donošenju propisa i reguliranju procedura voditi upravo znanstvenim spoznajama, a ne predrasudama i stereotipima, te da djeci, kojoj je to potrebno, neće uskraćivati prilike za privremeno udomljenje od strane pojedinaca ili parova, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju. Pozivamo Vladu i Sabor Republike Hrvatske da uistinu rade u najboljem interesu djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i omoguće im ostvarivanje pretpostavki za uživanje u sigurnosti i brizi udomitelja, neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji udomitelja“.
