Pod povećalom

Klimatska kriza i hrvatski izbori: Svi nude nekakva rješenja, ali malo tko o njima priča

Divljanje klime već godinama je vrlo opipljivo – od termometara u Sibiru do lokalnih elementarnih nepogoda. No klimatska kriza i zelene politike nikada nisu dominirale u predizbornim raspravama u Hrvatskoj. Čak i u kontekstu rasprava o djeci, mladima, demografiji i okretanju budućnosti, migracijama, štednji, javnom zdravstvu i energetskoj neovisnosti, klimatska kriza je bila tek okrznuta, ako je uopće spomenuta.

To je neobično, jer prema izvještaju Europske agencije za okoliš (EEA) Republika Hrvatska spada u skupinu europskih zemalja, zajedno s Češkom i Mađarskom, s najvećim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na bruto nacionalni proizvod.

Zaoštravanje globalne rasprave o klimatskim promjenama u Hrvatskoj je koincidiralo s mandatom vlade Andreja Plenkovića. U 2016. godini kada s HDZ-om dolazi na vlast, Europska unija potpisuje Pariški sporazum.

Iduće, 2017. godine u znanstvenom časopisu Joule i na stranicama Sveučilišta Stanford objavljena je studija o energetskoj tranziciji 139 zemalja svijeta prema ugljičnoj neutralnosti. Među promatranim zemljama bila je i Hrvatska. Prema njihovim kalkulacijama, Hrvatska bi značajno profitirala energetskom tranzicijom koja je preduvjet za ograničavanje rasta temperature za Zemlji.

Procijenili su da bismo mogli izgubiti nešto manje od 15 tisuća poslova u industriji dobivanja energije iz fosila i nuklearki, ali dobili bismo skoro 26 tisuća u građevini i 30 u radu na pogonima, što daje ukupno 40 tisuća više poslova. Za gospodarstvo bi to značilo dodatnu zaradu u iznosu od oko 3,72 milijarde dolara godišnje, odnosno oko 21,5 milijardi kuna.

Stavljanjem zagađenja pod kontrolu, broj umrlih bi se na godišnjoj razini smanjio za minimalno 362, a maksimalno 3.430 ljudi godišnje. Izbjegli bismo nepotrebne troškove od 16-ak milijardi dolara godišnje.

Tu godinu obilježili su financijska propast najvećeg poduzeća u Hrvatskoj, Agrokora, i razorni požari u Dalmaciji. Umjesto opipljive i klimatski održive vizije gospodarstva, Plenkovićeva vlada ponudila je još uvijek besplodnu raspravu o nacionalizaciji naftne kompanije Ina i privatizaciji Hrvatske elektroprivrede, ključnog javnog poduzeća za provođenje energetske tranzicije.

U narednim godinama, Međuvladin panel o klimatskim promjenama objavljuje svoje izvješće, koje će potaknuti štrajk djece za klimu. Odaziva u Hrvatskoj ima, ali razumijevanja vladajućih baš i ne. Bilježi se tek simbolička podrška ministrice obrazovanja, koja je odgovorila najavom uvođenja nastave o Održivom razvoju.

Izostanak opipljive reakcije vlasti je u potpunom srazu s ciljevima i osnovnom porukom školskoga štrajka: slušajte znanstvenike. Djeca su svojim izlaskom na ulice opetovano poručivali da i predobro znaju kakva opasnost prijeti i zašto. Problem je u tome što politika i ekonomija ništa ne poduzimaju, iako znanost već jako dugo nudi rješenja za klimatsku krizu.

Gospodarenje otpadom

Slično je i s gospodarenjem otpadom. Dan uoči izbora za hrvatski parlament, 4. srpnja 2020, istječe rok za prilagodbu nacionalnog zakonodavstva za prelazak na kružno gospodarstvo. Prema podacima iz 2019. godine, Hrvatska reciklira tek četvrtinu svog smeća. Zato je nejasno što je Vlada htjela reći u “Nacionalnom programu reformi 2020.” navodeći da Hrvatska planira “do 2020. osigurati odvojeno prikupljanje i recikliranje otpada od najmanje 50%, a do 2035. 65%”.

Klimatski gledano, Hrvatska zarađuje na trgovini emisijama i dobro stoji u odnosu na 1990., baznu godinu Kyoto protokola. To je nije spasilo od naziva “Klimatski enfant terrible” u izvještaju organizacije koja se bavi analizom zelene tranzicije, Bankwatcha. Kritizirali su neambicioznost RH u pogledu obnovljivih izvora energije (OIE).

Naime, svoj međunarodni status karbonski negativne države u odnosu na emisije iz 1990. Hrvatska zahvaljuje eliminaciji većeg dijela industrije i poljoprivrede, ali i smanjenju emisija u energetskom sektoru, u kojem se natprosječno oslanja na hidroelektrane (24,1% OIE u 2017. godini) i spaljivanje drva i drugih oblika biomase. U 2017. godini najveći udio u OIE imala je kruta biomasa sa 65,4 %.

Emisije generirane otpadom u periodu od 1991. do 2015. godine Hrvatska je podigla sa 650 na 1,500 kilotona, što je skoro 9 posto ukupnih emisija. U istom razdoblju okljaštrili smo sposobnost šuma i tla za apsorpciju oko 1.700 kT ugljičnog dioksida, a svoj doprinos dao je i transport. Loše upravljanje sustavima javnog prometa i množenje automobila izraženo u emisijama znače rast od 65 % u odnosu na baznu godinu.

2020.

U 2020. smo ušli s detaljnijom regulacijom trgovine emisijama stakleničkih plinova i besplatne dodjele emisijskih jedinica, s kojom se počelo 2013 godine. Od 1. siječnja 2020. godine je na snazi Zakon o klimatskim promjenama i zaštiti ozonskog omotača, koji je prošao gotovo nezapaženo u javnosti, a dodatno razrađuje trgovanje kvotama unutar EU.

Propisuje obveze mjerenja emisija i izvještavanja za industrije pogonjene fosilnim gorivima i nabrojane u Uredbi iz 2012. – od zrakoplovne industrije do proizvodnje aluminija, koksa, keramike, preko papira i raznih kemijskih spojeva. Navode se i kazne do pola milijuna kuna, primjerice, za pravne osobe koje obavljaju djelatnost kojom se ispuštaju staklenički plinovi bez dozvole za emisije stakleničkih plinova.

Prilično nezapaženo prošla je i Strategija prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj za razdoblje do 2040. godine s pogledom na 2070. godinu (NN 46/2020), koja, paradoksalno, opisuje i važnost komuniciranja posljedica klimatskih promjena s javnošću, odnosno “građenje svijesti” o krizi.

Nakon izlaganja o stanju u Hrvatskoj i projekcijama idućih desetljeća, Strategija se bavi pripremom za katastrofe imanentne porastu temperatura.

Spominju se izgradnja zaštitnih brana i zidova, izgradnja hidrotehničkih objekata, ali i pošumljavanje, izgradnja zelene infrastrukture, jačanje apsorpcijske sposobnosti zemljišta za prihvat viška vode, jačanje vatrogasne službe, upravljanje katastrofama poput klizišta i poplava, upravljanje podzemnim vodama, pa i zanemareno prostorno planiranje.

Razmatraju se modeli spašavanja ribarstva, poljoprivrede i turizma te prilagodbe energetskog sektora, koji neće moći računati na hidrološku sliku današnjice te će morati moći producirati energiju potrebnu za rashlađivanje. Predviđeno je izdvajanje od oko 1,35 milijardi kuna godišnje do 2040. iz europskih i proračunskih sredstava. Ipak, rokovi za provedbu pojedinih aktivnosti su prilično nejasni, što se pravda “neuobičajeno” dugim razdobljem za izvršenje, od 50 godina.

Strategiju u Saboru nije predstavio ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić, već državni tajnik. Ćorić je u to vrijeme pozirao s klimatskom aktivistkinjom Gretom Thunberg u Europskom parlamentu. Ćoriću je spočitavana figa u džepu jer je Vlada tih dana izdala dozvole za dodatnih sedam naftnih bušotina, ali i zato što su HDZ-ovi europarlamentarci glasali protiv rezolucije EP o klimatskim promjenama. Smetala im je riječ “kriza” u izrazu “klimatska kriza”.

Donesena je i Strategija energetskog razvoja RH do 2030. s pogledom na 2050., koja se višekratno poziva na pronalazak novih plinskih i naftnih polja i eksploataciju ugljikovodika. Ova je strategija puno financijski “teža” od mitigacijske – projicira troškove od 12,6 milijardi i 15,4 milijardi kuna godišnje, ovisno o ambicioznosti plana. U scenariju S2 do 2030. korištenje OIE se povećava za 49%, a do 2050. godine za 81%, dok se u scenariju S1 do 2030. povećava za 42%, a do 2050. godine za 93%.

Donošenje strategije i zakona, dakle, ostavlja jak dojam, međutim, hladnoća kojom je Vlada primila apel stotina domaćih znanstvenika zabrinutih zbog klimatske krize, kao i apel polovice zdravstvenog osoblja planete svjetskim liderima ostavlja možda i jači. Medicinski radnici, naime, zatražili su zelenu transformaciju kao izlaz ekonomskog kraha uzrokovanog Covidom-19. Ni o tome nije bilo riječi u kampanji, usprkos koronavirusu i njegovoj demonstraciji važnosti javnog zdravstvenog sustava.

Inventuru zelenih politika pet najjačih političkih opcija koje se natječu za Sabor – koje odreda priznaju da smo u klimatskoj krizi, premda ih većina izbjegava taj izraz – otvaramo upravo HDZ-om.

HDZ: Novi povratak INA-e, nove bušotine “na kopnu i moru”

Iz programa najveće stranke u Hrvatskoj na prvi se pogled dâ se iščitati kako će se HDZ dramatično razlikovati u pogledu na klimu, ukoliko dobije još jedan mandat. Oslonjeni su na europski Zeleni plan i program potpora za poticanje obnovljivih izvora energije. Više puta se referiraju na klimatske promjene u programu “Sigurna Hrvatska” i poglavlje energetike otvaraju s naglaskom na “dekarbonizaciju i veće usmjeravanje na obnovljive izvore energije i korištenje čistih tehnologija”.

Međutim, od novih bušotina ne odustaju, sve u cilju postizanja energetske neovisnosti:

“S tim ciljem, promjenama zakonodavnog okvira i aktivnim pristupom Agencije za ugljikovodike osigurali smo preduvjete za povećanje proizvodnje zemnog plina i nafte u narednom razdoblju”, pišu.

Što se tiče INA-e, navode da će nastaviti analizirati i procjenjivati “povrat INA-e u hrvatsko vlasništvo“. Ističu da je u rafineriju u Rijeci uloženo povijesnih 4 milijarde kuna, što je investicija na koju se MOL obvezao ugovorom još 2009. Slijedi i ulaganje u rafineriju Sisak te pokretanje biorafinerije.

No, možda je u najvećem sukobu s njihovim zalaganjem za niskougljičnu budućnost Hrvatske, ponovna najava bušenja Jadrana:

“Detaljno ćemo istraživati i učinkovito koristiti potencijale ugljikovodika na kopnu i moru te na taj način dugoročno povećati samodostatnost u proizvodnji”.

LNG terminal na Krku trebao bi biti upogonjen 2021. godine, navode u programu.

Ambicije s OIE

Što se učinjenog na području obnovljivih izvora tiče, pohvalili su se otvorenjem prve hrvatske i “najveće geoelektrane u kontinentalnoj Europi s binarnom tehnologijom”, Velika 1, snage 17,5 MW. No radi se o privatnoj investiciji vrijednoj 60 milijuna eura, kojom se iskorištava geotermalni potencijal bjelovarske poddepresije koji je otkriven još 1980. godine u sklopu Inine potrage za naftom. Investitor je konzorcij hrvatske tvrtke GEOen i turske tvrtke MB Holding, koji planira graditi postrojenje i u Legradu.

Konzorcij je sklopio ugovor s Hrvatskim operatorom tržišta energije (HROTE) o otkupu električne energije na razini od 10 MW neto, što odgovara prosječnoj energetskoj potrošnji oko 29.000 hrvatskih kućanstava i mjesečnoj proizvodnji 7,3 GWh električne energije. MB Holding u Hrvatskoj planira izgraditi geotermalne elektrane ukupne snage 80 MW. Prva je puštena u pogon 2019. godine.

Prema podacima iz posljednjeg Nacionalnog programa reformi, udio obnovljivih izvora u konačnoj potrošnji energije, do 2018., čak je bio u padu u mandatu Plenkovićeve vlade. No HDZ u idućem mandatu planira povećanje proizvodnih kapaciteta OIE, poglavito solara i vjetroelektrana, “s postojećih 900 MW na 2250 MW” i to “aktiviranjem modela tržišne premije i periodičkim aukcijama”. Prema već donesenom Integriranom nacionalnom energetskom i klimatskom planu za razdoblje od 2021. do 2030. godine, udio OIE u bruto neposrednoj potrošnji energije planira se podići s 28 posto iz 2018. na 36,4 % u 2030.

“Započet ćemo transformaciju prema klimatski neutralnoj industriji, uz minimalne emisije stakleničkih plinova i primjenu načela kružnog gospodarstva. U tu ćemo svrhu sufinancirati razvoj inovativnog poduzetništva, u okviru nove financijske omotnice Europske unije već pripremljenim natječajima IRI-3, S-3, Integrator-2 te PoC-9”, navode oni.

Europski zeleni plan, koji bi u sljedećih deset godina trebao mobilizirati najmanje tisuću milijardi eura ulaganja u zaštitu okoliša i klime, prilika je za ubrzanu energetsku tranziciju Hrvatske prema čistim energijama, pojašnjavaju. Međutim, više od toga ne doznajemo o solarima i vjetroelektranama.

Ali zato pišu: “Pokrenut ćemo program korištenja vodika i vodikovih tehnologija.”

Međutim, vodiku će trebati vremena do masovnosti. Njegova ovisnost o fosilima se naziva i “prljavom tajnom“: današnjih 95 posto vodika dolazi iz fosilnih goriva, koje pritom i pogone izvlačenje. Još uvijek treba više struje da ga se proizvede, nego što dobiveni vodik može proizvesti energije, a čist je onoliko koliko je čista njegova ekstrakcija. Osim toga, zbog velike zapaljivosti i curenja, vodik se ne smatra osobito sigurnim.

RESTART: Visoki ciljevi, skromno izlaganje provedbe

Poput HDZ-ovog i program “Novi početak” Restart koalicije referira se na klimatske promjene, ali u prvoj trećini programa tek indirektno. Osma točka prvog poglavlja o održivom i uključivom gospodarstvu i nadilaženju krize izazvane Covidom-19 glasi: “Reindustrijalizacija, ubrzani razvoj ICT sektora, digitalizacija te snažnije integriranje koncepta zelenih i čistih tehnologija u hrvatsko gospodarstvo uporišta su našeg modela gospodarske transformacije.” Razrade nema, ali se navodi da je “zeleni razvoj i razvoj zelenih i čistih industrija” jedan od ključnih razvojnih ciljeva.

U trećem poglavlju, na polovici programa, deklariraju se kao “ekološke stranke, stranke održivoga razvoja, s najvećim kompetencijama i stvarnim potencijalom za suzbijanje i prilagodbu klimatskim promjenama”.

Nakon toga slijedi nabrajanje onoga što treba napraviti, ali ne i kako. Klimatske promjene nazivaju najvećom prijetnjom današnjice, ali i šansom za novi, drugačiji početak.

“Poticat ćemo tranziciju prema kružnome gospodarstvu, smanjenje emisija stakleničkih plinova i postizanje ugljične neutralnosti, održavanje i rast bioraznolikosti te provođenje sustava zbrinjavanja otpada. Svaka naša politika zelenoga razvoja nužno će transformirati cijeli niz politika te će integrirati ne samo konkretne mjere zelene transformacije u području proizvodnje, već i u sferi individualne potrošnje.”

Nude izradu još dokumenata: od Nacionalnog programa održivoga razvoja Hrvatske i borbe protiv klimatskih promjena do donošenje Nacionalne strategije i akcijskog plana poticanja kreativnih industrija radi povećanja njihovoga udjela u BDP-u i povezivanja sa zelenim planom razvoja.

U srednjoročnim provedbenim mjerama ekonomske politike najavljuju još dokumenata: Nacionalnu strategiju održivoga razvoja i borbe protiv klimatskih promjena i akcijsku planovi za razdoblje 2021. – 2031. te donošenje i provedbu Strategije kružne ekonomije za razdoblje 2021. – 2013.

Tu su i dodatne nekonkretizirane natuknice:

– utvrđivanje plana smanjenja emisija stakleničkih plinova i dostizanja ugljične neutralnosti
– na razini Vlade RH uspostaviti koordinaciju procesa energetske tranzicije Hrvatske prema niskougljičnoj energiji
– poticanje energetske tranzicije Hrvatske prema čistoj energiji, od zemlje koja je ovisna o uvozu energije u zemlju koja je energetski – neovisna
– pokretanje prioritetnih mjera energetske obnove i poboljšanja energetske učinkovitosti u javnim objektima i energetski siromašnim kućanstvima

A donijet će, kažu, i Državni plan prostornoga razvoja i potrebne strategije za prelazak na zeleno prostorno planiranje i urbanizam u skladu sa zahtjevima održivosti i klimatske neutralnosti.

Dakle, radi se o listi ciljeva s malo konkretnih podataka o provedbi. Na vanjskome planu, Restart se planira boriti za Europsku uniju “zelene ekonomije koja stvara dostojanstvene i pošteno plaćene poslove”.

Od zanimljivijih stvari nudi se odmak od problematičnog mjerenja uspješnosti ekonomije BDP-om: “Danas za nas ključno pitanje nije samo je li gospodarski rast dovoljno visok, nego je li dovoljno održiv i dovoljno uključiv”. Nešto slično predlažu i Možemo! te Domovinski pokret.

ŠKORO: Kritika solara i vjetroturbina, zanemarivanje štetnih utjecaja hidroelektrana

Domovinski pokret izbacio je tri programska dokumenta. U Ključnim točkama programa spominje tek “zaštitu prirode”, no Gospodarski program već u prvim rečenicama prvog poglavlja iznosi: “Hrvatska slijedi politiku zaštite okoliša EU. Zeleni plan je dokument koji je zadnji prihvaćen od strane Europske komisije i koji RH mora slijediti.”

Po uzoru na HDZ, ponajviše se oslanjaju na EU te na Energetsku strategiju donesenu u veljači 2020. godine, koja se temelji na “postavljenim energetskim i klimatskim ciljevima EU”. Međutim, iz programa se iščitava jasno protivljenje energiji vjetra i Sunca.

“Postojeća energetska i okolišna politika nije promišljena, stihijska je, u interesu određenih interesnih grupa i pristupa joj se parcijalno”, navode. Po njima, Hrvatska treba forsirati “one projekte koji ostvaruju ne samo energetske i okolišne ciljeve, nego i maksimalne ekonomske koristi”. A to nisu solari i vjetroturbine:

“Radi se o tehnologijama kojih nema u Hrvatskoj, a čija je cijena bila visoka kada je RH 2008. godine krenula s politikom poticaja obnovljivih izvora.”

Rješenje, kojim će se “povećati udio obnovljivih izvora, smanjiti emisiju CO2, povećati BDP, povećati zaposlenost građevinskog sektora, razvijati domaću industrijsku proizvodnju i poboljšati vanjskotrgovinsku bilancu” vide u izgradnji još hidroelektrana, poglavito na Savi. U tome ne vide opasnost za okoliš i živi svijet rijeka, već naprotiv – “kontrolu izlijevanja Save, a velike količine zemljišta uz Savu bi se mogle upotrijebiti u razne komercijalne i nekomercijalne svrhe”.

Upravljanje otpadom je vrlo bitno, ističu, a također se može ostvariti kroz EU fondove. To je prostor u kojem se nudi mogućnost “novih
(zelenih) radnih mjesta, razvoja novih tehnologija, bržeg razvoja kružnog gospodarstva”.

“Upravljanje otpadom pozitivno utječe na okoliš uz rast BDP-a i zaposlenosti, manji uvoz sirovina i poboljšanje vanjskotrgovinske bilance”, piše u programu.

Što se tiče upotrebe zemlje, smatraju da je treba razdijeliti obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i usmjeravati proizvodnju prema eko proizvodima, koje zatim treba plasirati u hrvatske škole i sveučilišta, vrtiće i javne ustanove.

“Na taj način omogućiti plasman proizvoda u što kraćem vremenu od polja do stola. Druga velika mogućnost hrvatske poljoprivrede je njeno povezivanje s turističkim sektorom i plasmanom proizvoda na Jadran”, navodi se u programu.

Domovinski pokret također ističe da se Hrvatska mora uključiti u ključna prioritetna područja budućega razvoja europske industrije, koja uključuju i promicanje ekološki čistoga i energetski učinkovitoga prometa (”čista“ vozila i plovila) te energetsku učinkovitost u gradnji i gospodarenju otpadom. Slično je i s ulaganjem u energetsku obnovu javnih i privatnih zgrada.

Program djelovanja u srazu s Gospodarskim oko solara i vjetroelektrana, a poziva i na ulaganja u fosile

Ekologija zauzima značajan dio Programa djelovanja te koalicije, koji proturječi u pogledu OIE Gospodarskom programu:

“Domovinski pokret smatra da fokus kapitalnih ulaganja u proizvodnji električne energije mora biti na revitalizaciji hidroelektrana, te izgradnji solarnih elektrana i vjetroelektrana.”

Poručuje se i da nema hitnosti: “Cilj EU-a je smanjivanje emisije CO2 u odnosu na 1999. godinu za 40% do 2030. godine što ne znači da se to odnosi i na nas jer smo mi na 0,02% udjela emisije CO2 u EU-u”.

Iako se protive bušenju Jadrana, ističu hitnost novih istraživanja naftnih i plinskih polja: “Ukoliko se ne postigne obnavljanje rezervi kroz nove investicije u istraživanje, udio domaće proizvodnje u potrošnji sirove nafte 2040. godine pasti će na 2%, dok će ujedno pridobive količine biti ispod granice isplativosti… U 2050. godini, Republika Hrvatska ostaje u potpunosti bez domaće proizvodnje plina.”

Osim poticanja ekološke i integralne poljoprivrede DP predlaže i proizvodnju zelene energije koja može osigurati zaposlenost i dohodak za oko 5.000 seljačkih gospodarstava.

Budući da je veći dio programa usmjeren na porezne olakšice za poduzetnike i pogodnosti za privatnu inicijativu, nije neobično što je DP kružnu ekonomiju odlučio temeljiti “na principu 4R (repair, reuse, remanufacture, recycle)”; gdje je uobičajeno i ključno smanjenje proizvodnje otpada (reduce) zamijenjen s “ponovnom proizvodnjom” (remanufacture).

Dokument zaključuju programskim točkama DP-a za svoju “Zelenu politiku”:
1. tranzicija prema klimatski neutralnom gospodarstvu smanjenjem potrošnje fosilnih goriva – (cilj do 2050. godine bez upotrebe fosilnih goriva, kao i EU);
2. poticanje izgradnje obnovljivih izvora energije;
3. poticanje izrade energetski pasivnih kuća – posebice u slabije naseljenim područjima;
4. proglašenje izgradnje centara za gospodarenje otpadom nacionalnim interesom;
5. zaštita nacionalnog bogatstva: hrvatskih šuma i voda (posebna zaštita izvora pitke vode);
6. dodatno poticanje proizvodnje i potrošnje ekoloških proizvoda;
7. zakonsko ograničenje upotrebe genetski modificiranih organizama – GMO;
8. zakonsko ograničenje bušenja Jadranskog mora u svrhu eksploatacije plina ili nafte.

MOŽEMO! Udžbenik o ekološkom preobražaju i borbi protiv klimatske krize

Očekivano, zeleno-lijeva koalicija Možemo!, čiji istaknuti član Tomislav Tomašević dolazi iz Instituta za političku ekologiju, klimatskim promjenama i zaštiti okoliša nudi najistaknutije mjesto i najsuvislije politike. Iako je početna točka i njihovog Zelenog plana za Hrvatsku europski zeleni plan, smatraju da dalekosežno trebamo biti ambiciozniji – “dugoročnu održivost nemoguće je postići bez napuštanja potrošačkog društva i logike neupitnog ekonomskog rasta”. U principu su izbacili svojevrstan udžbenik političkih mjera s nizom konkretno razrađenih poglavlja:

U Zelenom planu navode da je cilj radikalno smanjenje ugljičnih emisija u Hrvatskoj – za 65% do 2030. i ugljična neutralnost do 2050. Iako i Restart upozorava na energetsko siromaštvo građana, Možemo! to formulira na način da se tranzicija mora temeljiti na jednakopravnom pristupu svih građanki osnovnim potrebama za energijom proizvedenom iz vode, vjetra i sunca. A zagađivači moraju platiti adekvatnu cijenu.

“Gospodarski subjekti koji najviše zagađuju i imućni članovi društva koji ostavljaju visoke razine ekološkog otiska trebaju snositi razmjerno najveći trošak ubrzane tranzicije i stabilizacije. Unutar Hrvatske postoje izrazite nejednakosti u ranjivosti na posljedice klimatskih promjena, poput razine siromaštva, stanja zdravlja, društveno-ekonomskog statusa i profesije. Stoga ćemo uz ciljane mjere smanjenja društvenih nejednakosti kroz predviđene socijalne potpore stvoriti pretpostavke za veću otpornost građanki na posljedice klimatskih promjena”.

Jedan od načina je i uvođenje ugljičnog poreza, po čemu su također specifični: “80% dosadašnjeg zagađenja ugljikovim dioksidom na globalnom planu posljedica djelovanja stotinjak kompanija koje se bave eksploatacijom fosilnih goriva. Uvest ćemo emisijske poreze na prihode i profite zagađujućih industrija poput naftne i plinske industrije te avionskog prometa, kako bismo ih potaknule na održivije poslovanje i reducirale avionski promet”.

U suradnji sa zaposlenicima i sindikatima tih tvrtki, započet će proces transformacije poslovanja zagađujućih poduzeća u kojima država ima značajan udio, po principima pravedne tranzicije.

“Posredstvom investicijske banke naše vrijedne industrijske pogone poticat ćemo na proizvodnju tehnologija poput vjetroelektrana i solarnih ploča. Gospodarski je učinak veći ako energetsku tranziciju pratimo i domaćom proizvodnjom zelenih tehnologija jer ćemo tako zadržati postojeća i otvoriti nova radna mjesta. U prelasku na bezugljičnu ekonomiju, bitno je djelovati planski kako bismo omogućili očuvanje radnih mjesta i prekvalifikaciju radnika za poslove u zelenoj industriji. Nadalje kroz Europski mehanizam i fond za pravednu tranziciju, osigurat ćemo sredstva za nova radna mjesta, prekvalifikaciju te smanjenje energetskog siromaštva”, navodi Možemo!

Što se otpada tiče, reduce zauzima značajno mjesto. Podrazumijeva zabranu jednokratne plastike i smanjenje ambalažnog otpada te stvaranje zakonskog okvira koji potiče smanjenje stvaranja otpada.

“U prvoj fazi zatvorit ćemo krug: smanjit ćemo korištenje novih prirodnih materijala te poticati ponovnu upotrebu i recikliranje. Dobar primjer jest zamjena jednokratnog plastičnog otpada drugim materijalima. Druga mjera jest produljenje trajanja proizvoda i zabrana planiranog kvarenja novim zakonskim propisima te otvaranje novih radnih mjesta u servisnom službama. U drugoj fazi cilj nam je smanjivanje ukupne razine proizvodnje i potrošnje kako bismo se sveli na održivu razinu, odnosno stvaranje zelenog otpornog gospodarstva.”

Jedini protiv ulaganja u fosile

“Revidirat ćemo dozvole i onemogućiti daljnje investicije u istraživanje i eksploataciju nafte i plina te u štetne projekte koji podrazumijevaju uvoz fosilnih goriva u Hrvatsku i susjedne zemlje. Zalagat ćemo se za zatvaranje termoelektrana na ugljen, uz pravedno osiguravanje novih radnih mjesta u sektoru čiste energije. Buduće državne investicije bit će usmjerene na obnovljive izvore energije”, eksplicitni su u posebnom poglavlju “Energetska tranzicija”.

Umjesto elektrana, zagovaraju “solarizaciju Hrvatske i uspostavu energetskih zadruga” kako bi građanke i lokalne zajednice mogle proizvoditi vlastitu energiju iz solarnih izvora. Vode se primjerima otoka Krka, a kao nositelje tranzicije vide domaća poduzeća. Svoju proizvodnju mogu usmjeriti na zelene tehnologije poput sunčanih panela i dijelova vjetroelektrana.

“Grupa HEP, koja upravlja i energetskom mrežom koju trebamo modernizirati, mora postati i predvodnicom proizvodnje čiste energije, pod javnom upravom i kontrolom”, ističu.

Jedini su i kojima je cilj “gospodarstvo koje je manje ovisno o turizmu i turizam koji ne poštuje ekološke granice, radnička prava i životne potrebe lokalnih zajednica”.

U segmentu zaštite prirode ističu da žele povećati udio zaštićenih područja i kvalitetnog upravljanja njima radi izbjegavanja uništenja prirode, smanjenja pritiska masovnog turizma te prekomjerne eksploatacije šuma i voda. Prioritet je očuvanje obalnog područja i morskih ekosustava, a plan je zaštititi minimalno 30% površine mora i 30% površine kopna. U svrhu zaštite oprašivača do 2030. planiraju smanjiti upotrebu pesticida za 50%.

Poglavlje “Istraživanje i razvoj” također obuhvaća “ekološke i socijalne inovacije usmjerene prema zelenoj industrijalizaciji i društvenom razvoju”, koje planiraju poticati ulaganjima kroz mehanizme Hrvatske banke za obnovu i razvoj, a dio ekonomske dobiti iz tih inovacija predlažu da se vrati u daljnji ciklus istraživanja i razvoja.

U poreznoj politici također iznose da reinvestiranu dobit treba osloboditi poreza pod uvjetom da je reinvestirana, među ostalim, u zelenu transformaciju.

“Promet” temelje na revitalizaciji javnog prometa, konkretno željezničkog prometa, autobusnog prijevoza na struju ili vodik te proširenje biciklističke infrastrukture i infrastrukture javnog prijevoza u gradovima. Ističu izgradnju biciklističke te infrastrukture punionica električnih automobila za elektrifikaciju cestovnog prometa.

Izlazak iz krize uzorkovane Covidom-19 također vide kao priliku na podsjećanje na Zeleni plan Europske unije, a posebno Mehanizam za pravednu tranziciju, koji omogućuju da se značajna sredstva usmjere u ciljeve pravedne prilagodbe klimatskim promjenama.

MOST: Šturo o okolišu

Most se u svom “Hrvatska se budi” programu zalaže za zaštitu prirode, ali bez ikakvog preciziranja. Klimu kao relevantnu točku ne spominju ni u samom uvodu, nego tek kao dio najmanjeg, petog poglavlja cjeline Strateški gospodarski pristup. To možda ne čudi, budući da su u prednje redove istakli Nina Raspudića, čovjeka koji je iznio niz netočnosti vezanih za klimu i klimatski pokret, nazvavši ga gretenizmom.

Energetika bi, navode, trebala biti “u službi gospodarstva kroz poticanje razvoja tehnologije proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, liberalizaciju tržišta, veće zapošljavanje uz trajnu težnju za energetskom neovisnosti”.

“Hrvatsku vidimo kao predvodnicu u tranziciji prema niskougljičnoj i klimatski neutralnoj energetici. U ovom je trenutku hrvatski rast proizvodnje iz obnovljivih izvora 2,5 puta sporiji od europskog i 3,5 puta sporiji od svjetskoj, što ne odgovara našim realnim mogućnostima ni međunarodnim obvezama. Kao mediteranska zemlja s puno sunčanih dana, slabo koristimo potencijal solarne energije koja čini tek 4% obnovljive energije i 0,51 % ukupne proizvedene električne energije. S 14 kWh po stanovniku godišnje Hrvatska je daleko iza većine sjevernih zemalja EU, a s Italijom i Grčkom koje su na 350 kWh još se dugo neće mjeriti… [Z]ato smo Hrvatskom saboru predložili Zakon o mikrosolarima koji regulira samoopskrbu iz OIE, a ponajviše fotonaponskom energijom.”

Predlažu da država sufinancira ugradnju mikrosolara novcem iz europskih programa, s ambicijom da udio utrošene energije iz solara naraste na 10 5 u svega nekoliko godina”. To bi smanjilo emisije stakleničkih plinova iz energetskog sektora za 4 posto ili 650 kT CO2eq.

“Preko 90 % potrebne opreme proizvodi se u Hrvatskoj pa bi šira primjena ovog modela, uz uštede malim i srednjim poduzetnicima, generirala i gospodarski rast”.

Izrazili su i podršku LNG terminalu na Krku i Jadranko-jonskom plinovodu te se protive izgradnji Sjevernog toka 2, jer čini RH još ovisnijom o ruskom plinu.

Otpad ne spominju uopće, kao ni transport i ostale izvore emisija. Ekološku poljoprivredu tek spominju, ali samo u nizu jedne rečenice, bez ikakve razrade.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.