“Dokumentarni” serijal “Susreti s autizmom: Prava istina” ponovo je emitiran na HRT-u ovih dana, iako su u njemu iznesene brojne netočnosti vezane za autizam, poglavito povezano uz cijepljenje.
Čelnik Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak je reagirao, poručivši da smatra kako treba ograničiti pristup medijima antivakserskim organizacijama i pojedincima zato što šire neistine i lažne informacije o učinkovitosti i nuspojavama cijepljenja. Pogotovo, naglašava, ako se pritom ne daje mogućnost znanosti i stručnjacima koji se time bave, prije svega epidemiolozima, vakcinolozima, imunolozima i pedijatrima, da daju odgovarajuće odgovore na njihove optužbe i teze.
Analiza prve epizode
A lako oborive teze, iz samo prve epizode, su brojne. Ovdje ćemo se pozabaviti njima prema redu pojavljivanja u “dokumentarcu”. Uz citat navodimo i minutu u kojoj se navedena izjava pojavljuje u verziji “dokumentarca” (opisanoj kao prva epizoda) dostupnoj na YouTube-u koja je ostvarila gotovo 80 tisuća pregleda. Naratorica ondje iznosi sljedeću tvrdnju:
Genske predispozicije i anomalije mogu biti uzrok (autizma) u otprilike 10 posto slučajeva (24′)
No činjenica je da je navela najnižu moguću granicu, koja se protokom vremena pomiče naprijed.
“Istraživanja pokazuju da je genetika uključena u velikoj većini slučajeva. Djeca rođena starijim roditeljima izložena su većem riziku od autizma. Roditelji koji imaju dijete s poremećajem iz spektra autizma (PSA) imaju 2 do 18 posto šanse da imaju drugo dijete koje je također pogođeno. Studije su pokazale da će među identičnim blizancima, ako jedno dijete ima autizam, drugo biti pogođeno oko 36 do 95 posto vremena. Kod dvojajčanih blizanaca, ako jedno dijete ima autizam, drugo ima vjerojatnost za PSA od otprilike 31 posto”, navodi Autism Speaks, najveća američka organizacija koja zagovara prava osoba s PSA, ali i financira istraživanje uzroka autizma i moguće terapije. Nastala je iz više različitih udruženja roditelja, znanstvenika, istraživača i zagovarača prava osoba s autizmom. Pokretači su i financijeri DNK biobanke AGRE, koja prikuplja genome autističnih osoba i njihovih obitelji.
Genetics Home Reference Nacionalnog instituta za zdravlje, odnosno Nacionalne knjižnice medicine, na prvom mjestu navodi genetiku, dok za okolišne faktore navodi da su uzrok u do 40 posto slučajeva.
Britanska Nacionalna zdravstvena služba (NHS) navodi da nitko ne zna što uzrokuje autizam, niti ima li on uzrok, no izričito navodi da uzroci nisu “loši roditelji, cjepiva poput MMR-a, prehrana ili infekcija koja se može prenijeti na druge ljude”.
Autism.org, udruga koja još od 60-ih godina pomaže obiteljima čiji članovi pate zbog ovog poremećaja navodi: “Točni uzroci autizma se još uvijek istražuju. Istraživanja uzroka sugeriraju da bi kombinacija faktora – genetskih i okolišnih – mogla biti zaslužna za razlike u razvoju.”
“Postoje dokazi koji upućuju da su genetski faktori odgovorni za neke vrste autizma. Znanstvenici godinama nastoje identificirati gene koji bi mogli biti odgovorni za autizam”, navode u svojoj izjavi o pozicioniranju oko uzroka autizma.
“Za autizam je vjerojatno odgovorno više gena, a ne samo jedan. Poteškoća u utvrđivanju upletenosti gena je u interakciji gena i u njihovoj interakciji s okolišnim faktorima. Zato trenutno nije moguće genetsko testiranje na predispozicije za PSA.”
Naime, više od trećine svih ljudskih gena sudjeluje u svojim ekspresijama u razvijenom mozgu ili u onome u razvoju. Da autizam ima nasljedne karakteristike, utvrđeno je u nizu studija.
Pogotovo kada se govori o de novo mutacijama, promjenama na genima koje ne postoje kod roditelja, već nastaju kod djeteta. Serija studija je pokazala da se takve de novo varijacije u kopiranju (CNV) pojavljuju se četiri puta češće kod PSA slučajeva, nego u kontrolnim skupinama.
Jedna od prepreka za istraživanje daljnjeg nasljeđivanja ovakvih mutacija je što osobe s PSA imaju djecu rjeđe od opće populacije.
Iako su uzroci autizma vrlo raznorodni, ipak postoje stvari oko kojih se većina znanstvenika slaže. Riječima organizacije Autism Speaks: “U posljednja dva desetljeća opsežno je istraživana postavka o vezi između dječjeg cijepljenja i autizma. Rezultati ovog istraživanja su jasni: Cjepiva ne uzrokuju autizam.”
Prevalencija autizma
Dramatični porast najčešće se tumači proširenim dijagnostičkim kriterijima, većom svijesti o poremećaju, dijagnozama u ranijoj dobi i prepoznavanjem da je PSA doživotno stanje. No, Lucija Tomljenović u HRT-ovom “dokumentarcu” tvrdi drugačije.
“Porast autizma u razvijenom svijetu je 2000 do 3000 posto u zadnjih 30 godina. … Prvo se smatralo da je to zbog bolje dijagnoze, ali ta teza je srušena jer su se dijagnostički kriteriji vrlo malo promijenili u zadnjih 20 do 30 godina da bi objasnili taj strahoviti porast u učestalosti autizma (26′)
“Dokumentarac” je nastajao između 2010. i 2013. godine, što znači da Tomljenović govori o porastu broja dijagnoze autizma u odnosu na početak osamdesetih godina 20. stoljeća.
Uzmemo li za primjer razvijenog svijeta SAD, treću državu po prevalenciji u svijetu, točno je da je u postotku došlo do ovako dramatičnog rasta broja dijagnosticiranih slučajeva. Osamdesetih godina smatralo se da je prevalencija autizma u SAD-u 5 ili 4 slučaja na 10.000; a do 2012. je ta brojka iznosila 145 slučajeva na 10.000.
Međutim, apsolutno je netočno da u zadnjih 20 do 30 godina, odnosno u razdoblju od 1983. do 1993. godine, nije došlo do značajne promjene u dijagnostičkim kriterijima. Upravo 1983. godine dolazi do pripajanja čak četiri različite dijagnoze autističnom spektru (PSA), uključujući daleko blaži Aspergerov sindrom.
“Godine 1983. DSM nije prepoznao PDD-NOS (Pervazivni razvojni poremećaj ne drugačije određen) ili Aspergerov sindrom, a kriteriji za autistični poremećaj (AD) bili su restriktivniji. Prethodno izdanje DSM-a, DSM-IV, uključivalo je autistični poremećaj, dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu, PDD-NOS i Aspergerov sindrom. Zbog nedosljednosti u dijagnozi i činjenice da još uvijek učimo o autizmu, najnoviji DSM (DSM 5 iz 2013.) ima samo jednu dijagnozu, poremećaj autističnog spektra (PSA), koji obuhvaća svaki od prethodna četiri poremećaja. Prema novim dijagnostičkim kriterijima za PSA, mora postojati i deficit u društvenoj komunikaciji i interakciji, kao i ograničeno ponavljajuće ponašanje, (ograničeni) interesi i aktivnosti”, objašnjava AutismScienceFoundation.org.
Dijagnostika
U znanstvenom radu Epidemiologija spektra autističnog poremećaja iz 2007. zato se naglašava da su podaci o prevalenciji “autističnog poremećaja” dostupni za dulji period vremena od podataka za PSA, s obzirom da su “PDD-NOS i Aspergerov poremećaj uvedeni kao dijagnoze 1987. i 1994. godine”.
Oni naglašavaju i da se novim metodama omogućila i daleko ranija dijagnostika, što opet može doprinijeti većem broju slučajeva: “Tek u zadnjih nekoliko godina istraživači su u stanju pouzdano dijagnosticirati autizam rano, u dobi od dvije do tri godine”.
U SAD-u je 1997. godine, primjerice, prosječna dob kod dijagnoze bila je 4 godine i 4 mjeseca.
Pojedini liječnici, pak, smatraju da (pre)rana dijagnostika nosi i rizik pogrešnih dijagnoza, kao što je pripisivanje kasnijeg razvoja govornih vještina autizmu. To se posebno vidi u podacima za 2020. godinu, kada je značajno povećan broj djece pregledane do treće godine života.
Centar za kontrolu bolesti navodi kako se unutar SAD-a vide velike razlike unutar brojke koja kaže da na 54 djeteta do dobi od osam godina postoji jedno s PSA. Brojke variraju od jednog djeteta na 76 u državi Colorado do visokih jednog na 32 u New Jerseyju, što se “može pripisati načinu na koji je autizam dijagnosticiran i dokumentiran u različitim zajednicama”.
U Hrvatskoj je i danas dijagnosticirana tek šestina do desetine ukupnog broja slučajeva, sumnjaju u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, jer djeca “umjesto dijagnoze autizma dobivaju dijagnoze iz spektra tj. mentalnu retardaciju, poremećaje razvoja govora i slično”. Na tu činjenicu upozorio je i UNICEF u svojem izvještaju iz 2018. godine.
Zato ne stoji ni izjava Lucije Tomljenović da je “autizam bio daleko manje raširen do 1991. dok nije uvedeno masovno procjepljivanje protiv hepatitisa B i influenze B”.
Istraživanja o razlici između cijepljene i necijepljene djece su postojala
U istome dokumentarcu doktorica Lidija Gajski manipulativno i neosnovano navodi:
“Znanstvenih istraživanja koja bi dokazala izravnu korist od cijepljenja, odnosno činjenicu da cijepljena populacija ima manju šansu da se razboli od necijepljene ustvari nema.” (27′)
Insinuirajući da “industrija cjepiva” stoji na putu znanstvenom istraživanju o koristima cjepiva, Gajski ne samo da previđa praćenja učinkovitosti cjepiva regulatornih agencija, već i niz istraživanja o zdravstvenim ishodima kod djece, napravljenih do 2013. godine, kada je završen ovaj dokumentarac.
Studija objavljena 2004. u časopisu Pediatrics nije pokazala povezanost između cjepiva i kašnjenja u razvoju. Istraživanje iz 2010. pokazalo je da su djeca koja su bila cijepljena u prvoj godini života bolje prolazila na kognitivnim testovima. Studija iz 2011. u Njemačkoj, koja je ispitivala učestalost alergija i infekcija među više od 13.000 pojedinaca, nije utvrdila štetne zdravstvene posljedice povezane s cijepljenjem.
To su samo neke od studija koje je izlistao ScienceFeedback, nakon što se ove godine pojavila neutemeljena studija koja tvrdi suprotno. Autor je i ranije zagovarao neutemeljene teze o MMR cjepivu i pritom izostavio napomenu o sukobu interesa, zbog čega mu je rad iz 2014. godine povučen. Promovira je Children’s Health Defensea Roberta F. Kennedyja Jr. i antivakserske grupe na društvenim mrežama.
Dakako, sporna studija imala je krajnje selektivan pristup i manjkavu metodologiju. Istaknimo samo da je za kontrolnu grupu izabrala odlaske pedijatru (cijepljene i necijepljene djece) zbog ozljeda glave.
I tu već primjećuju “značajan odnos za dijagnozu kontrole ozljede glave” što može, njihovim riječima, “ukazivati na razlike u ponašanju kod traženja medicinske pomoći među cijepljenim obiteljima u odnosu na necijepljenu djecu”. Ovaj metodološki manjak – da antivakseri generalno vode djecu pedijatru puno rjeđe od roditelja koji cijepe svoju djecu, pa i kod udarca glave – u ostatku istraživanja ne spominju.
Da znanost nije utvrdila da su necijepljena djeca zdravija od cijepljene, pisali smo i ranije, kao i da liječnici, pogotovo pedijatri, mahom cijepe vlastitu djecu.
Sud odbacio da su Jordan King i William Mead imali oštećenja mozga od ti(o)merosala
Slijedi i neprecizna, a onda i netočna prezentacija slučaja roditelja autistične djece, Jordana Kinga, Williama Meada i Colina Dwyera. Uz emocionalno nabijene tvrdnje (“Sve se preokrenulo kad je s dvije godine primio cjepivo”) naratorica ih spominje kao pojedince među 5.000 autistične djece čiji roditelji traže odštetu, a zatim neosnovano navodi:
“Trajno oštećenje mozga u obojice (Kinga i Meada) izazvano je živom iz timerosala, donedavno raširenog konzervansa koji se stavlja u cjepiva… No, vladini dužnosnici tvrde da nema poveznice između autizma i cjepiva.” (28′)
Ne radi se, naime, o vladinim dužnosnicima, već Sudu za potraživanja. To je tijelo dodjeljivalo odštete za slučajeve snažnih alergijskih reakcija na cjepiva. Međutim, nikada nije presudio u korist obitelji koje su tvrdile da je cjepivo uzrok autističnog poremećaja kod djece. Tako je i u slučaju dva dječaka čija se imena spominju u dokumentarcu.
Presude su javne, kao i podrobna objašnjenja. Faktograf je dezinformaciju o sudskim presudama i ranije razotkrio, budući da je riječ o često ponavljanoj i raširenoj dezinformaciji.
Sutkinja u slučaju Mead poručila je da trudnice prehranom, ukoliko jedu ribu, mogu pohraniti više žive u mozgu djeteta nego putem cjepiva. O razlici između etil-žive koja je korištena u dječjim cjepivima, a onda uklonjena iz predostrožnosti, te metil-žive koja se u tijelo unosi prehranom također smo pisali.
Nije točno da je zabilježen pad slučajeva nakon uklanjanja timerosala iz cjepiva
“Kada je timerosal potpuno izbačen iz cjepiva, u Kaliforniji je uočen pad od 22 do 35 posto” (33′)
Ova citirana tvrdnja Lucije Tomljenović je apsolutno netočna. Više je studija pokazalo da je “timerosal nestao, a autizam ostao” te da nema poveznice timerosala s neurološkim i razvojnim poremećajima.
Upravo s ciljem utvrđivanja povezanosti timerosala i pojave autizma provođena su istraživanja baš u Kaliforniji. Utvrđeno je da je između 1995. i 2007. trend rasta nastavljen, iako je oko dvijetisućite timerosal izbačen iz cjepiva.
Zaključak Kalifornijskog odjela za usluge u razvoju doslovno navodi da “podaci ne pokazuju nikakav nedavni pad u autizmu u Kaliforniji” usprkos izbacivanju timerosala “iz gotovo svih dječjih cjepiva” te da zato podaci “ne potvrđuju hipotezu da je izloženost timerosalu tijekom djetinjstva primarni uzrok autizma”.
Aluminij
No, kako financijeri istraživanja Lucije Tomljenović blanketno odbacuju koristi cjepiva, Tomljenović se ne zaustavlja na izbačenom timerosalu:
“Doza žive se smanjila u cjepivima u razvijenim zemljama poput SAD-a, Kanade i Australije, ali i dalje se koristi u zemljama Trećeg svijeta… Živa se nije potpuno uklonila, ali se umjesto žive sada stavlja veća količina aluminija, tako da je zapravo jedan toksin zamijenjen drugim.” (33′)
Nije jasno na što se referira kod povećanja aluminija u cjepivima, a koje se može dovesti u (namjernu?) korelaciju sa smanjenjem žive. Aluminij i živa, konkretno etil-živa, neopasna u usporedbi s metil-živom prisutnoj u morskoj hrani, imaju potpuno različite funkcije u cjepivima. Etil-živa, odnosno timerosal, koristi se za konzerviranje cjepiva, a aluminij je adjuvant, odnosno pojačivač imunološkog odgovora na cjepivo.
Dječja bolnica u Philadelphiji vrlo slikovito objašnjava zašto su količine aluminija u cjepivima trivijalne i izlistava ih za svako pojedino cjepivo. Ni jedno od njih ne sadrži više od jednog miligrama aluminija, a uobičajen dnevni unos odraslih osoba je 7 do 9 miligrama.
“Aluminij sadržan u cjepivima sličan je onome koji se nalazi u litri dječje formule. Dok dojenčad dobiva oko 4,4 miligrama aluminija u prvih šest mjeseci života putem cjepiva, još više ga dobivaju u svojoj prehrani. Dojenčad proguta oko 7 miligrama, djeca koja se hrane formulom oko 38 miligrama, a dojenčad hranjena sojinom formulom proguta gotovo 117 miligrama aluminija tijekom prvih šest mjeseci života.”
Riskantna kelacijska terapija
Posljednju izjava kojom ćemo se pozabaviti iznijeli su roditelji autističnog dječaka. Međutim, nosi priličnu težinu, jer se dotiče neučinkovite i opasne “terapije” za autizam.
“Postoji protokol iz “Defeat Autism NOW!” programa, koji se bazira na detoksifikaciji. Tako smo mi došli do toga da jedan od tih suplemenata se zove DMSA.” (40′)
O kontroverznoj kelacijskoj terapiji (DMSA) smo već pisali, kao i o mreži “Defeat Autism NOW!” (DAN!), koja je rasformirana baš u vrijeme nastajanja ovog “dokumentarca”.
Mreža liječnika “DAN!” bila je projekt Instituta za istraživanje autizma (Autism Research Institute), koji je među zaslužnijima za odmicanje od teorije da su uzrok autizmu “hladne majke”. Ali istovremeno i među zaslužnijima za širenje priče o cjepivima kao uzročnicima autizma. Od te su teorije nešto udaljili nakon raspuštanja “DAN!”-a, pripisujući autizam i genetskim, a ne samo okolišnim faktorima.
Osim što je utvrđeno da kelacijska terapija neučinkovita, nekoliko je djece umrlo zbog kemikalija koje su im ubačene u organizam. Jedna od tih kemikalija je i DMSA, koja se spominje u “dokumentarcu”.
U pojedinim slučajevima radilo se o pogrešnoj primjeni lijekova za izlučivanje teških metala iz tijela, no većina liječnika ne preporučuje ovu terapiju za autizam iz dva razloga. Prvi je što taj poremećaj nije izravno povezan s trovanjem teškim metalima, a drugi je taj što kelacija može uzrokovati smrtonosno zatajenje bubrega.
Ombanjujući proizvodi za lažno liječenje
Američka Administracija za hranu i lijekove izdala je svojevremeno upozorenje tvrtkama koje su prodavale kemikalije, sintetičke aminokiseline, nužne za provođenje ovog ispiranja teških metala iz krvi. Naveli su da je pridavanje ljekovitih svojstava takvim postupcima za niz bolesti, od autizma do Alzheimera, protivno zakonu.
“Ovakvi proizvodi su opasno obmanjujući zato što se njima cilja pacijente ozbiljnog zdravstvenog stanja i ograničenih mogućnosti liječenja… FDA se mora čvrsto suprotstaviti kompanijama koje vrebaju ranjivost pacijenata u potrazi za nadom i pomoći”, kazala je FDA-ova Deborah Autor.
Protiv terapije su istupale i pojedine organizacije poput Nacionalnog vijeća protiv prevare u zdravstvu (NCAHF).
“NCAHF smatra da je kelacijska terapija neetična i da je treba zabraniti te da bi se kelacijska terapija djece s autizmom trebala smatrati zlostavljanjem djece”, naveli su.
Američke su vlasti zato 2008. godine zaustavile studiju na autističnoj djeci i kardiovaskularnim bolesnicima.
Studija australskih liječnika iz 2015. godine navodi: “[N]isu pronađeni podaci kliničkih ispitivanja koji bi sugerirali da je farmaceutska kelacija učinkovita intervencija za PSA. S obzirom na prethodna izvješća o ozbiljnim štetnim događajima, kao što su hipokalcemija, oštećenje bubrega i prijavljena smrt, rizici upotrebe kelacije za PSA trenutno nadmašuju dokazane prednosti”.
Australski portal za informiranje o zdravlju djece koji podržava njihova vlada, RaisingChildren.net.au, za kelacijsku terapiju navodi da je neučinkovita i da može biti štetna.
“Prava istina”
Ranije smo pisali o paradoksu protivnika cijepljenja. S jedne strane, protive se upotrebi sredstva za prevenciju teških bolesti, koje je prošlo najrigoroznije revizije kako bi dospjelo do primjene na djeci. S druge, pak, zagovaraju neprovjerene i potencijalno opasne metode, nudeći lijek tamo gdje se klasična medicina ne usudi davati povoda vjerovanju u oporavak.
Autizam je po svojoj kompleksnosti i financijskoj zahtjevnosti za obitelji, usporediv s karcinomima. Tiče se mozga, najmisterioznijeg organa u tijelu. Obitelji su često na meti različitih prodavača čudotvornih lijekova, jer konvencionalna medicina ne obećava brza i laka rješenja.
Po pitanju cjepiva takva je medicina manje-više rekla sve.
Utemeljitelji Autism Science Foundation.org i Autism Speaks u svojim obiteljima imaju djecu s poremećajem iz spektra autizma, što ih je motiviralo da usmjere značajne resurse i energiju u istraživanje i pomoć osobama s PSA. Jedna od organizacija koja se pripojila Autism Speaks je i “Cure Autism NOW!” s ambicijom izlječenja PSA djeteta svojih utemeljitelja. No odustali su od tog cilja iz kompleksnih razloga, pa i shvaćanja da to nije stvar koja se treba olako obećavati.
