Facebookom se u regiji ovoga mjeseca ponovno dijeli stari video (primjer arhiviran ovdje) pod nazivom ‘Lek za svaku bolest postoji – Limun i soda bikarbona, moćna kombinacija koja spašava život’. Video je na Facebooku prvotno objavljen 2019. godine, traje četiri i pol minute, za sada ima milijun i tristo tisuća pregleda i podijeljen je više od 20 tisuća puta.
Nema dokaza da alkalna prehrana pomaže u liječenju raka
Video započinje netočnom tvrdnjom da limun i soda bikarbona mogu u liječenju raka biti učinkovitiji od kemoterapija:
“Jeste li znali da limun i soda bikarbona mogu biti učinkovitiji od kemoterapija? Dokazano su jači ‘ubojice’ raka nego kemoterapija i to za oko nevjerojatnih 10 tisuća puta. Zašto o ovome ne bruje mediji i znanost? Pa zato što nema profita od zdravih ljudi. Limun u kombinaciji sa sodom bikarbonom u našem organizmu stvara jako alkalno okruženje u kojem metastaze i tumori jednostavno ne mogu obitavati. Naime, metastaze i tumori hrane se tvarima (toksinima) koji stvaraju kiselo okruženje u organizmu i sve dok je organizam kiseo, tumor može rasti. No, onog trenutku kada kiselo okruženje pretvorimo u lužnato (alkalno) tumor prestaje rasti.”
Faktograf je već pisao kako nema dokaza da soda bikarbona djeluje protiv raka. Tvrdnja da će alkalna prehrana, poput napitka od limuna i sode bikarbone, utjecati na promjenu tjelesne razine pH i time pomoći u borbi s tumorima, znanstveno je opovrgnuta. Naime, brojna istraživanja pokazuju kako prehrana ne utječe na značajne promjene tjelesne razine pH.
Za početak je važno reći da se pH uvelike razlikuje ovisno o dijelovima ljudskog tijela – iako su neki dijelovi ljudskog tijela kiseli, drugi su alkalni (lužnati), i ne postoji opće postavljena vrijednost na razini čitavog tijela. Primjerice, želudac je vrlo kiseo, dok je krv blago alkalna. Sva hrana koja napušta naš želudac je kisela, potom u crijevima sokovi iz gušterače neutraliziraju želučanu kiselinu.
Gotovo je nemoguće da prehrana promijeni pH vrijednost krvi, mogu se samo dogoditi sitne fluktuacije, unutar normalnih granica. Jedino što prehrana može promijeniti je pH vrijednost urina jer izlučivanjem kiselina mokraćom tijelo uklanja metabolički otpad iz sustava. Urin je jedina tjelesna izlučevina koja zaista mijenja kiselost u ovisnosti o prehrani ili dodacima prehrani.
Primjerice, namirnice koje alkaliziraju urin su svježe voće i sirovo povrće. S druge strane, svi životinjski proizvodi, cjelovite žitarice, grah i ostale grahorice odgovorni su za kiselost urina. Iz svega slijedi da razne namirnice mogu promijeniti kiselost urina, što je normalan metabolički proces. Promjena aciditeta urina nije štetna za zdravlje, jer je urin koncentriran u mjehuru (ne utječe na pH bilo kojeg drugog organa ili dijela tijela), nakon čega se izlučuje vani. Stoga je pH urina loš pokazatelj ukupnog pH tijela i općeg zdravstvenog stanja.
Organizam svakodnevno, dinamično, sam rješava minimalne promjene aciditeta krvi, i nema govora da bi uzimanje kisele (ili lužnate) hrane uspjelo poremetiti homeostazu krvi. Ako promijenite prehranu, možda ćete primijetiti promjene pH urina jer se radi o otpadnim tvarima, ali znanstveni je konsenzus da nema te količine alkalne hrane koja bi utjecala na pH krvi. Centar za istraživanje raka iz Ujedinjenog kraljevstva u svojih Top 10 mitova o raku uključio je tvrdnju da alkalne dijete mogu izliječiti rak, a kisele dijete ga uzrokovati. U njihovoj objavi stoji:
“Neki su mitovi o raku iznenađujuće postojani, unatoč tome što krša pravila osnovne biologije Jedan od takvih mitova ideja je da pretjerano ‘kisela’ dijeta uzrokuje da vam krv postane ‘previše kisela’, što može povećati rizik od raka. Ovo je biološka besmislica.”
Dodatno, čak i ako pretpostavite da bi hrana mogla dramatično promijeniti pH vrijednost krvi ili drugih tkiva (što se pokazalo netočnim i nemogućim), stanice raka nisu ograničene na kiselo okruženje. Rak raste i u normalnom tjelesnom tkivu koje ima blago alkalni pH od 7,4, a mnogi su eksperimenti uspješno uzgojili stanice raka u alkalnom okruženju.
Točno je da tumori brže rastu u kiselom okruženju, ali i da tumori sami stvaraju tu kiselost. Nije kiselo okruženje ono što stvara stanice raka, već stanice raka stvaraju kiselo okruženje. Općenito, alkalna prehrana može biti zdrava i korisna za organizam jer se temelji na cjelovitoj i neprerađenoj hrani, ali nijedan pouzdan dokaz ne sugerira da ona ima bilo kakve veze s razinom pH u krvi i liječenjem raka.
Američki institut za istraživanje raka o tome navodi sljedeće:
“Studije koje su otkrile da stanice raka uspijevaju u kiselom okruženju rađene su u laboratorijskim uvjetima. Bilo bi gotovo nemoguće izmijeniti stanično okruženje kako bi se stvorilo manje kiselo okruženje u našim tijelima. Na primjer, želudac je vrlo kiseo i takav mora biti za pravilnu probavu, pa ne bismo željeli da je lužnatiji.”
Iz Instituta ističu kako zdrava prehrana bogata povrćem i voćem može pomoći boljem funkcioniranju organizma, zbog svojih vitamina i minerala, a ne zbog toga što se radi o alkalnoj hrani.
Netočna tumačenja otkrića Otta Warburga i Warburgovog efekta
U videu koji se dijeli Facebookom spominju se i liječnik Otto Warburg i njegova otkrića za koja je dobio Nobelovu nagradu:
“Naravno, uz terapiju limunom i sodom bikarbonom potrebno je izbjegavati namirnice koje u organizmu stvaraju kiselu sredinu i rezultat je gotovo zajamčen. Ovu veličanstvenu činjenicu otkrio je još davne 1923. godine njemački znanstvenik Otto Heinrich Warburg, koji je za ovo otkriće dobio i Nobelovu nagradu. Dr. Warburg je otkrio da je rak rezultat anti-fiziološkog načina života. Anti-fiziološkim načinom prehrane (pretežno hranom koja zakiseljuje) i fizičkom neaktivnošću tijelo stvara kiselu sredinu slabo opskrbljenu kisikom. (…) U svojem dijelu ‘Metabolizam tumora’, dr. Warburg je pokazao da svi kancerogeni oblici ispunjavaju dva temeljna uvjeta: krvnu kiselost i hipoksiju (pomanjkanje kisika). Kao što je naglašeno, potpuno je nemoguće da se rak pojavi u nekoj osobi koja se zdravo hrani, pije puno čiste vode i vježba.“
Otkrića Otta Warburga često se provlače kroz teorije koje plasiraju zagovaratelji alkalne dijete, ali se pritom i dosta netočno i parcijalno tumače. U videu se tvrdi da je Warburg dobio Nobelovu nagradu jer je pokazao da rak ne može preživjeti u alkalnom okruženju bogatom kisikom, ali uspijeva u kiselom okruženju s niskim udjelom kisika. To nije točno. Warburg je Nobelovu nagradu dobio 1931. godine za “otkriće prirode i načina rada respiratornih enzima stanice”. U svom je radu primijetio da stanice karcinoma većinu energije dobivaju iz fermentacije glukoze, a ne kisika.
Proučavajući metabolizam u tkivima napadnutim rakom, Warburg je primijetio da stanice raka pokazuju povećanu glikolizu usprkos dostatnoj količini kisika, odnosno uočena je pojačana potrošnja glukoze i akumulacija velike količine laktata. Pojava je nazvana aerobna glikoliza ili Warburgov efekt, a uočena je u gotovo svih vrsta raka. Tumorske stanice održavaju visoku razinu glikolize, čak i u uvjetima kada je doprema kisika stanicama dostatna te akumuliraju velike količine laktata. Smatra se da je taj efekt važan za besmrtnost i transformaciju stanica, omogućuje rezistentnost tumorskih stanica na oksidativni stres i adaptaciju stanica na uvjete hipoksije (manjka kisika).
Warburgovo istraživanje pokazalo je da stanice karcinoma pomažu u stvaranju uvjeta s niskim udjelom kisika i visoke kiselosti, a ne da su nužno stvorene iz takvog okruženja. To ne znači da je cijelo tijelo oboljelog od raka kiselo, već samo tumor – rast i metabolizam tumora lokalno uzrokuju nisku razinu kisika i kiselo okruženje.
U posljednjih 90 godina odvijala su se mnoga istraživanja koja su pomogla dubljem shvaćanju ovoga procesa, ali Warburgov efekt još uvijek nije do kraja istražen i svaka od predloženih funkcija tog efekta još uvijek pokreće neodgovorena pitanja. U znanstvenom radu o Warburgovom efektu iz 2016. godine autora Marie V. Liberti i Jasona W. Locasalea navodi se kako će nam “vjerojatno trebati bolje razumijevanje biologije Warburgovog efekta ako se želi postići terapijski napredak u liječenju i prevenciji karcinoma prehrambenim i farmakološkim intervencijama u metabolizmu i korištenju metabolizma glukoze za manipulaciju imunološkim sustavom, što je trenutno subjekt intenzivnog interesa.”
Istraživanja nisu konačna u tome utječu li i koliko razine pH na rast tumora, ali u svakom slučaju – znanstveni je konsenzus da prehrana na to ne bi utjecala.
Ostale dezinformacije o uzrocima i liječenju raka o kojima je Faktograf već pisao možete pročitati ovdje.
