Faktograf.hr

Samo činjenice

Hrvatska birokracija usporava borbu protiv klimatskih promjena

Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja već godinu i tri mjeseca nije donijelo akcijski plan čiji nacrt je bio gotov još 2017. godine. Bez tog akcijskog plana ne može se provoditi Strategija prilagodbe klimatskim promjenama.
požar
ELG/Pixabay

Godinu dana i tri mjeseca nakon što je Hrvatski sabor usvojio Strategiju prilagodbe klimatskim promjenama, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja još nije donijelo Akcijski plan, prateći dokument koji bi jasnije definirao konkretne mjere, vrijeme njihove provedbe i izvore financiranja. Akcijski plan još nije donesen iako je nacrt dokumenta bio gotov još 2017. godine.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter


Bez Akcijskog plana, sama Strategija, prvi strateški dokument temeljen na klimatskim modeliranjima koji predviđa posljedice koje će promjena klime imati na području Hrvatske, ostaje mrtvo slovo na papiru, a brzina kojom se (ne)donosi Akcijski plan pokazatelj je da Vlada ne razumije u potpunosti hitnost problematike kojom se Strategija bavi.

A to bi barem zadnjih tjedana trebalo biti očito i prostim okom. U svega mjesec dana svjedočili smo ubojitim poplavama u Njemačkoj, velikim požarima u Kanadi i Kaliforniji, snažnom tornadu u Češkoj, tuči u Požegi, toplinskim valovima u Hrvatskoj… Diljem svijeta svakodnevno se bilježe nove žrtve ekstremnih vremenskih pojava.

To su samo neki od primjera ekstremnih vremenskih prilika za koje znanstvenici predviđaju da će ih u budućnosti biti sve više i koji predstavljaju problem za svaku državu jer osim ljudskih gubitaka, stvaraju i golemu financijsku štetu. U periodu od 1980. do 2013. godine, takvi su gubici u Hrvatskoj iznosili oko 2 milijarde i 250 milijuna eura, odnosno u prosjeku oko 68 milijuna eura godišnje.

Hrvatska spada među tri europske zemlje s najvećim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na bruto nacionalni proizvod. Druge dvije su Češka i Mađarska. Koliko je nužno što ranije djelovati možda najbolje govori podatak koji stoji u samoj Strategiji: Sredozemna regija je prepoznata kao klimatski “vruća točka” te je već dosegnut prosječni porast temperature od 1,5 °C .

Europska unija toga je svjesna, stoga je u veljači ove godine Komisija usvojila drugu Strategiju prilagodbe klimatskim promjenama, koja je dio provedbe Zelenog plana.

Međutim, zašto Hrvatska kasni s konkretnim mjerama?

Akcijski plan

Nacrt Strategije prilagodbe klimatskim promjenama (Bijela knjiga) te prateći nacrt Akcijskog plana objavljeni su još u krajem 2017. godine, kao ishod gotovo 800.000 eura vrijednog EU projekta Jačanje kapaciteta Ministarstva zaštite okoliša i energetike za prilagodbu klimatskim promjenama te priprema Nacrta Strategije prilagodbe klimatskim promjenama koji je završio krajem studenog 2017. godine., i koji je financiran u sklopu Prijelaznog instrumenta EU za Hrvatsku.

Drugim riječima, resorno ministarstvo povuklo je novac iz EU fondova kako bi se kapacitiralo za što kvalitetniju izradu strategije suzbijanja klimatskih promjena.

Vladimir Kalinski, voditelj projektne skupine, tom prilikom je poručio kako Hrvatska još nije zakasnila, ali mora krenuti u prilagodbu klimatskim promjenama. Najavio je da slijede postupak strateške procjene utjecaja na okoliš te slanje dokumenata Vladi i Saboru radi usvajanja, a što je bilo planirano najkasnije do sredine 2018. godine.

Nacionalnu Strategiju s Akcijskim planom je za potrebe Ministarstva zaštite okoliša i energetike izradila tvrtka Eptisa Adria, a kroz projekt se pristupilo izradi preciznog klimatskog modeliranja za Hrvatsku od 2011. do 2040. i od 2041. do 2070. u dva scenarija na superračunalu VELEbit koje je kupljeno u tu svrhu.

Akcijski plan bio je predviđen za razdoblje od 2019. do 2021., sadržavao je 42 mjere visoke važnosti čija je ukupna “težina” bila oko 770 milijuna eura ili 154 milijuna eura godišnje. Jedan posto iznosa trebao se financirati iz proračuna, a ostalo iz EU fondova (Agrobiz).

Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja poslali smo upit – zanimalo nas je zašto zajedno sa Strategijom prošle godine nije usvojen i Akcijski plan te hoće li se novi Akcijski plan osloniti na mjere iz onog iz 2017. godine.

Odgovorili su nam da se Akcijski plan trenutačno s raznim sektorima dorađuje, i to tako da se istaknu prioritetne mjere koje se mogu provesti u prvom petogodišnjem razdoblju. Nakon javne rasprave dokument će se, tvrde u Ministarstvu, ove godine uputiti Vladi Republike Hrvatske radi usvajanja. 

“Stručna radna skupina se do sada sastala 3 puta te je u tijeku 3. krug konzultacija i usuglašavanja. Paralelno se odvija proces programiranja za Višegodišnji financijski okvir 2021.-2027. te je važno prepoznati koje će se mjere prilagodbe klimatskim promjenama iz Akcijskog plana financirati iz fondova EU-a. Akcijski plan izrađuju službenici iz Uprave za klimatske aktivnosti u okviru redovitih aktivnosti”, kažu u Ministarstvu. 

Također napominju kako je projekt završen u studenom 2017. godine omogućio izradu klimatskih modela za Hrvatsku, pomogao u određivanju ranjivosti sektora i odabiru mjera prilagodbe te osvijestio javnost i ojačao kapacitete za procjenu utjecaja klimatskih promjena.

Kada je riječ o nacrtima dokumenata koji dovršeni 2017. godine, Ministarstvo navodi kako su oni korišteni za konačno oblikovanje Strategije i Akcijskog plana. Koji, nakon skoro četiri godine od objavljivanja njegovog nacrta, još nije usvojen. 

Što stoji u Strategiji?

U dokumentu koji je Sabor usvojio prošle godine stoji kako su klimatske promjene rastuća prijetnja u 21. stoljeću i izazov za cijelo čovječanstvo jer utječu na sve aspekte okoliša i gospodarstva te ugrožavaju održivi razvoj društva. One utječu na učestalost i intenzitet ekstremnih vremenskih nepogoda (ekstremne padaline, poplave i bujice, erozije, oluje, suša, toplinski valovi, požari) i na postepene klimatske promjene (porast temperature zraka, tla i vodenih površina, podizanje razine mora, zakiseljavanje mora, širenje sušnih područja). Uostalom, kako se navodi u Strategiji, postoji neupitan znanstveni i politički konsenzus da se klimatske promjene u značajnoj mjeri već događaju. 

Hrvatska je posebno ranjiva. Udio samo poljoprivrede i turizma u ukupnom BDP-u u 2018. godini iznosio je više od jedne četvrtine. Stoga strategija propisuje 83 mjere u području vodnih resursa, šumarstva, zdravstva, turizma, poljoprivrede, energetike, ribarstva i prostornog planiranja. Najveći dio njih su administrativne, političke, zakonodavne, tehničke i planske mjere, mjere jačanja svijesti te one mjere koje su vezane za znanstveni rad.

Relativno je mali broj tzv. “strukturnih” mjera, onih koje bi, na primjer, uključivale određene tehničke zahvate, kao što je izgradnja zaštitnih brana i zidova, izgradnja hidrotehničkih objekata, ali i pošumljavanje, izgradnja zelene infrastrukture, jačanje apsorpcijske sposobnosti zemljišta za prihvat viška vode i slično. 

U Strategiji se to opravda na ovaj način –  prilagodba klimatskim promjenama ulazi u one ljudske aktivnosti koje treba planirati na iznimno dugi rok uz veliki broj neizvjesnosti i nesigurnosti. Kako stoji u dokumentu, “strukturne” mjere najvećim dijelom zahtijevaju iznimno velika financijska ulaganja za njihovu provedbu, a njihovi će se sveukupni učinci osjetiti tek u dalekoj budućnosti, uz pretpostavku da se ostvare očekivane projekcije o klimatskim promjenama.

Manjak ambicije

Zbog takvog pristupa, koji fokus stavlja prije svega na promišljanje, a tek onda na konkretno djelovanje, Strategijom nisu zadovoljne nevladine udruge koje se bave pitanjima zaštite okoliša. Luka Tomac iz Zelene akcije, udruge koja je bila aktivna u javnoj raspravi oko Strategije, smatra da dokumentu nedostaje ambicije.

“Čini se da smo Strategiju usvojili samo zašto što smo morali.  Mi smo upozoravali da je ona neambiciozna jer kao dokument u cjelini ne shvaća uopće ozbiljnost klimatske krize. Samo nedonošenje Akcijskog plana godinu i tri mjeseca govori da to nisu prioritetne politike u smislu šire klimatske politike Vlade. Strategija prilagodbe i Niskougljična strategija ispunjavaju neki minimum koji netko traži od nas, nemaju potrebu ići dalje u smislu da, ne samo da zadovoljavaju administrativne potrebe, nego i otvaraju nove prilike u smislu financiranja, fondova i stvaranja otpornosti koje će nam donijeti uštede kasnije”, kaže Tomac.

Pritom spominje i nedostatak detaljnih sektorskih analiza koje bi pokrivale izuzetno ranjiva područja (Jadran, dolina Neretve, Slavonija) te nužnost detaljnog razrađivanja prilagodbe za pojedine kulture u uzgoju hrane. Tomac navodi i kako zabrinjava da je na razini EU u međuvremenu donesen novi klimatski paket pa bi se opet, kao što je to bio slučaj s Nacionalnim klimatsko-energetskim planom i Niskougljičnom strategijom, Hrvatskoj moglo dogoditi da neko vrijeme kasni pa nas onda sustignu već neke unaprijeđene politike EU, a da mi nismo još usvojili one od prije dvije godine.

“Osim toga, Strategija ne reflektira ono što Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC) govori u svojim izvještajima, a teško mi je vjerovati da će se ažurirati s obzirom na novi izvještaj koji je iscurio prije par tjedana, a bit će objavljen početkom 2022.  Nadalje, nedostaje joj cijeli jedan blok oko klimatskih migracija koje uopće nisu sagledane u kontekstu strategije. I to je deficit”, kaže Tomac.

Adaptacija na globalnoj razini

Godina 2020. bila je jedna od najtoplijih zabilježenih godina. Preko 50 milijuna ljudi na globalnoj razini izravno je pogođeno poplavama, sušama, olujama te šumskim požarima, stoji u UN-ovom izvješću “Adaptaton gap” za 2020. godinu.

Izvještaj naglašava da se očekuje kako će godina pandemije imati utjecaj na sposobnost zemalja da planiraju, financiraju i provode projekte prilagodbe klimatskim promjenama, dijelom zbog toga što su države sredstva namijenjena u tu svrhu preusmjerila u borbu protiv krize koju je izazvalo zatvaranje ekonomije zbog Covida-19.

Dugoročno se može očekivati ​​da će socioekonomske posljedice pandemije imati trajne implikacije na procese prilagodbe jer će ekonomski pad stvoriti dodatni pritisak na javne financije te moguće promijeniti nacionalne i donatorske prioritete u vezi s klimatskim djelovanjem.

UN-ov izvještaj također ističe da je pozitivno to što trećina zemlja posjeduje neku vrstu nacionalnog adaptacijskog zakonskog akta, ali i dalje navodi da je dobar dio mjera još u fazi analiza i promišljanja. Pritom naglašava i veliki jaz koji se javlja između bogatijih zemalja te onih siromašnih koje će itekako osjetiti posljedice klimatskih promjena; kako zbog ranjivog geografskog položaja, tako i zbog generalne slabije razvijenosti. Iz tog razloga postoji niz globalnih fondova koji podupiru zemlje u razvoju da donesu svoje adaptacijske politike.

Prilagodba u Hrvatskoj – primjer Šibensko-kninske županije

Inicijativa za djelovanjem po pitanju klimatskih promjena u Hrvatskoj pak dolazi s lokalne razine, i tek je u svojim začecima. Kao pozitivan primjer u Strategiji se navodi i Sporazum Gradonačelnika o klimi, inicijativa Europske komisije koja spaja jedinice lokalne i regionalne samouprave u borbu protiv klimatskih promjena.

Pokrenuta je u siječnju 2008. godine, a dosad se priključio i niz hrvatskih gradova i općina koji su potpisivanjem Sporazuma dobrovoljno preuzeli obvezu smanjenja emisija CO2 na svome teritoriju za 20 posto do 2020. godine, odnosno 40 posto do 2030. godine. O tome koji su hrvatski gradovi i općine u sklopu inicijative predali svoje akcijske planove više možete čitati ovdje

Kako se može naći na portalu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, u dijelu koji se odnosi na znanstvene projekte o klimi navedeno je 27 projekata, a kada je riječ o prilagodbi na lokalnoj i regionalnoj razini, navedeno je svega sedam projekata. Kao jedan od njih navodi se i Obalni plan Šibensko-kninske županije, koji je donesen 2016. godine i koji se temelji na Protokolu o integralnom upravljanju obalnim područjima u Sredozemlju, koji je Hrvatska ratificirala 2011. godine. 

Obalni plan bavi se utjecajem klimatskih promjena koje su na šibensko-kninskom području najizraženije kroz sve veću učestalost šumskih požara, ugroženost obalnog pojasa podizanjem razine mora, smanjenje vodnih resursa uzrokovano manjim količinama oborina i većim i dužim vrućinama i sušom, posebno u ljetnom razdoblju. Osim toga, vidljiva je i promjena ravnoteže jezerskog sustava Vranskog jezera, odnosno nagla promjena stupnja zaslanjenja vode u jezeru. 

Iz županije nam govore kako Obalni plan nije normativni plan, odnosno kako nema zakonsku osnovu. Plan služi kao vodič prema izgradnji otpornosti na klimatske promjene i prema održivom razvoju te stoga ne postoji obveza izrade Izvješća o provedenim mjerama. On spada u grupu indikativnih planova koji daju smjernice kako upravljati određenom problematikom i definiraju rješenja koja se potom trebaju ugrađivati u normativne planove.

“Izrada ovog Plana je pokazala mnogo dionika na obalnom području, preklapanje ingerencija, nadležnosti i međusobne lošije komunikacije, što se kroz uspostavu Županijskog odbora za upravljanje obalnim i morskim područjem unaprijedilo. Posebno tijelo Županijski odbor za upravljanje obalnim i morskim područjem se formirao još 2017. godine i od tada sudjeluje u pripremi projekata vezanim za obalno područje s naglaskom na prilagodbu na klimatske promjene”, kaže Sanja Slavica Matešić, Pročelnica Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove

Pritom nabraja neke od projekata koji idu u smjeru ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama – izgradnja vjetroelektrana i solarnih elektrana, podizanje energetske učinkovitosti u domaćinstvima, video nadzor za detekciju požara, sanacija odlagališta otpada Bikarac, projekti navodnjavanja u Jadrtovcu, obnove lučke infrastrukture. Kaže kako je plan dao prvi uvid u ranjivost obalnog područja županije te prvu bazu podataka koja će služiti kao temelj za daljnja planiranja.

Matešić tako ističe projekt “ADRIADAPT – a Resilience information platform for Adriatic cities and towns” u sklopu kojeg je ta postojeća baza podataka nadograđena. Osim katastra obalne infrastrukture, u bazu podataka ušli su i ostali podaci vezani za morski prostor Šibensko-kninske županije – poput onih o uzgoju ribe i školjaka, nautičkog turizma i morskog prometa. U sklopu projekta trenutno se izrađuje i Obalni plan užeg područja grada Vodice. 

“Zapravo želimo razumjeti kako će buduće očekivane poplave utjecati na kvalitetu mora te pripremiti i poduzeti radnje da spriječimo i ublažimo zagađenje obalnog mora od poplava. Naglasak je na ugrozi kakvoće mora i stanja morskog okoliša te kakve to posljedice može imati na turizam, zdravlje ljudi, akvakulturu i druge ekonomske aktivnosti. Radimo na procjeni provedbe projekata kroz provjeru indikatora okoliša da bismo vidjeli krećemo li se prema održivosti. Iako možemo reći da smo u zaštiti vrijedne prirode naše županije izuzetno napredovali, najteže je zaštiti uski obalni prostor na kojem je, kao i drugdje u Mediteranu, najveći pritisak investitora, apartmanizacije i betonizacije. Mjere predložene obalnim planom usmjerene su na očuvanje preostalog dijela prirodne obale, poboljšanje kvalitete izgrađene obale, sprečavanje raštrkanog i linearno-uzobalnog stila gradnje na obali. To je i najteži zadatak za svako obalno područje Mediterana”, kaže. 

Nužnost djelovanja

Na put prilagodbe onome što nas čeka za 30 godina uputila su se neka druga mjesta na Jadranu, poput Brača i Korčule koji su u sklopu “Join SeCAP” projekta napravili analizu procjene rizika na klimatske promjene, ili Poreča i Zadra koji su napravili svoje Strategije prilagodbe klimatskim promjenama.

Luka Tomac kaže kako je, iako se radi na nekim pozitivnim primjerima, u Hrvatskoj sve još na razini promišljanja i kreiranja što bi se moglo napraviti. Smatra da bi svaki grad trebao imati svoju adaptacijsku strategiju, ali kad vidi kakav je interes na državnom nivou, ne čudi ga da nije do većine lokalnih sredina nije došlo do tog promišljanja.

“A upravo će gradovi biti ti koji će morati organizirati svoj tip prilagodbe, promijeniti način na koji razmišljaju u vezi transporta, proizvodnje hrane i energije itd. Tu dolazi do preklapanja koncepta adaptacije s ublažavanjem klimatskih promjena što je neodvojiv proces jer upravo neke mjere koje nam služe za ublažavanje klimatskih promjena mogu biti izuzetno korisne i za samu prilagodbu. Ne mislim da je to neko šampionsko rješenje u smislu ozbiljnosti problema na globalnoj razini, ali itekako možemo doprinijeti s više zelenila u gradovima, čime se utječe na mikroklimu, odnosno smanjuje se temperatura. To je primjer mjere prilagodbe, ali i ublažavanja”, napominje Tomac.

Također navodi i kako treba paziti da mjere koje su namijenjene ublažavanju klimatskih promjena ne budu i kontraadaptacijske.

“Kao primjer može biti hidroelektrana za koju mislimo da je bolja opcija od termoelektrane na ugljen, a koja zapravo nizvodno uništi vodni režim rijeke”, kaže Tomac te dodaje da nam je, u smislu ozbiljne prilagodbe, potreban hitan dizajn svih sektora i politika.

Provedba strategije

 “Strateški je važno na vrijeme prepoznati što Hrvatskoj nedostaje te nadalje planirati kroz izradu akcijskih planova i iskorištavanja mogućnosti sufinanciranja iz fondova ESIF u okviru novog VOF-a EU-a za razdoblje 20121. – 2027. godine. Bez strateškog plana neće biti moguće iskoristiti tu mogućnost i apsorbirati sredstva EU-a namijenjena za prilagodbu klimatskim promjenama”, stoji u hrvatskoj Strategiji prilagodbe klimatskim promjenama. 

Jednom i kada ih apsorbira, pitanje je hoće li se sredstva koristiti u realizaciju pravih, zelenih projekata. Naime, Pariški sporazum o klimatskim promjenama nas obvezuje djelovati u dva smjera: poduzeti žurne mjere u smanjenju emisija stakleničkih plinova kako bi se porast temperature ograničio na maksimalno 2 °C u odnosu na predindustrijsko razdoblje te donijeti mjere prilagodbe klimatskim promjenama kako bi se smanjila šteta koju one izazivaju.

U tom kontekstu, adaptacija na buduće klimatske uvjete samo je jedno od područja u kojem je potrebna hitnost djelovanja. Znanstvenici Međunarodnog panela za klimatske promjene redovito u svojim izvještajima naglašavaju potrebu napuštanja korištenja fosilnih goriva i prelaska na niskougljično, zeleno i održivo gospodarstvo. 

Problem može biti u tome što, kako je Faktograf već pisao, klimatski planovi trenutačne vlasti ne idu u smjeru tih politika.

Tako je, na primjer, prošle godine usvojeno nekoliko strateških dokumenata koji se odnose na ostvarenje europskih ciljeva o smanjenju emisija stakleničkih plinova i postizanje energetske učinkovitosti. Krajem pretprošle godine Vlada je u Bruxelles uputila finalnu verziju Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NECP), dokumenta čije je donošenje obvezno za sve članice Europske unije. Za vrijeme trajanja javne rasprave, koja je završila krajem listopada 2019. godine, iz nevladinih organizacija Greenpeace i Zelena akcija upozorili su kako plan otvara vrata istraživanjima nafte i plina te kako se planiraju novi projekti ulaganja u fosilna goriva (Ekovjesnik).

Osim toga, HDZ je u svom prošlogodišnjem predizbornom programu, uz “dekarbonizaciju i veće usmjeravanje na obnovljive izvore energije i korištenje čistih tehnologija”, obećao i povećanje proizvodnje zemnog plina i nafte, o čemu je Faktograf također pisao.

Na takav scenarij, uostalom, već su upozorili UN i Sveučilište Oxford, kada su u svom izvještaju konstatirali da planovi za oporavak velikih ekonomija od pandemije većinom nisu “zeleni” te da je svijet na putu da uloži milijarde dolara u jačanje industrija koje zagađuju okoliš. Od 1.900 milijardi dolara, koliko je najavljeno da će 50 najvećih svjetskih ekonomija potrošiti za oporavak od pandemije, samo 18 posto može se smatrati “zelenim”, navodi se u izvještaju (Al Jazeera Balkans).

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.