Faktograf.hr

Samo činjenice

Otuđenje je stvaran oblik zlostavljanja djece, a ne zavjera protiv majki

Na portalu H-Alter objavljena je serija tekstova kojima se bez dokaza implicira postojanje zavjere protiv majki u sustavu zaštite djece od zlostavljanja. Za Faktograf o tome piše klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Sena Puhovski.
Photo by Michał Parzuchowski on Unsplash

Tijekom srpnja i kolovoza na  na portalu H-Alter objavljen je serijal tekstova pod naslovom “Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?”. Autorica tekstova Jelena Jindra uzela si je u zadatak govoriti o problemu otuđenja djece u Hrvatskoj.

Učinila je to kroz jednostrane i manipulativne tekstove, pišući o svemu samo ne o djeci, njihovim pravima, potrebama i zaštiti. Napisano je mnogo toga što je direktno upućeno protiv stručnjaka i struke, no za samu djecu najštetnije su dvije tvrdnje. Prva je da otuđenje zapravo ne postoji te da je to “pseudoznanstveni pojam”, a druga je da stručnjaci koriste nepostojeće stanje kako bi djecu smještali da žive s očevima „zlostavljačima“.

O čemu govorimo kada govorimo o otuđenju?

Termin otuđeno dijete (eng. alienated child) koristi se kako bi se u struci opisalo psihološko stanje djeteta koje ulazi u savez (najčešće u situacijama rastave roditelja) s jednim roditeljem dok drugog u potpunosti odbija, a bez legitimnog opravdanja. Iz same definicije „bez legitimnog opravdanja“ jasno je da su to situacije koje isključuju zlostavljanje i zanemarivanje djeteta od strane roditelja kojeg dijete odbija, jer to, dakako, jest legitimno opravdanje (što je naglašeno u svakom relevantnom tekstu koji se bavi ovom temom u svijetu, ali i u tekstovima naših stručnjaka). No, to zlostavljanje mora biti dokazano, a ne  (pre)uzeto iz  iskaza roditelja koji se nalaze u visokom konfliktu i jedno drugo optužuju, neposredno ili posredno, tako da koriste dijete da to čini za njih.

Otuđeno dijete je ono koje, zahvaljujući eksplicitnim ili implicitnim porukama jednog roditelja  odbija kontakt s drugim koji je, rečeno rječnikom struke –  “dovoljno dobar”, tj. zainteresiran, pokazuje zadovoljavajuće roditeljske vještine te ima razvijen odnos privrženosti s djetetom. Ovdje je također važno napomenuti da zlostavljanje i povremeni neadekvatni odgojni postupci nisu isto. Roditelj ne mora biti savršen – onaj koji nikada nije viknuo, bio nestrpljiv ili u nekom trenutku nedostupan – da bi dijete imalo pravo na kontakt s njim/njom. Savršeni roditelji, naime, ne postoje.

S prvim slučajem otuđenog djeteta u praksi sam se susrela prije desetak godina, prije nego što se u Hrvatskoj taj termin počeo koristiti. Radilo se o ocu koji je nakon rastave braka radio sljedeće: govorio je protiv majke (da je imala ljubavnika, da „nas“ je ostavila, da ga nikada nije voljela, niti je dijete ikada željela), kreirao je lažna sjećanja iz perioda kada je dijete bilo premalo da bi se sjećalo (“tukla ga je kada je bilo jako maleno”, “ne bi promijenila pelenu cijeli dan dok je bilo beba”), a uobičajene roditeljske postupke (skuha nešto što dijete ne voli, zabranjuje da previše gleda TV, tjera da uči) prikazivao kao nedostatak ljubavi s njezine strane. Dijete je počelo odbijati boraviti kod majke, krenule su optužbe za zlostavljanje djeteta od strane majke. Dijete se počelo odjednom “sjećati” stvari koje su se navodno dogodile pred pet i više godina (i nikada do tada o njima otac nije obavještavao nadležne službe ili tražio liječničku ili psihološku pomoć za dijete) ili navoditi sjećanja koja nije moglo imati (npr. ne mijenjanje pelena po cijeli dan). Dijete je počelo majku opisivati kao “monstruma”, koristeći se upravo tim rječnikom, negirajući postojanje makar jednog jedinog dobrog ili čak neutralnog iskustva s majkom. Dijete je prvo prešlo živjeti k ocu, no onda i odbijati susrete s majkom i nakon nekog vremena, unatoč majčinim nastojanjima, kontakt između djeteta i majke u potpunosti je prekinut. Ovo ponašanje oca predstavlja psihološko zlostavljanje djeteta, a danas u RH (u svijetu odavno) za njega imamo i specifičan termin – otuđenje (eng. parental alienation; PA).

Zašto je otuđenje djeteta zlostavljanje i zahtjeva poduzimanje mjera zaštite?

Otuđujući (zlostavljajući) roditelj koristi dijete kao objekt zadovoljenja vlastitih potreba i ostvarenja vlastitih ciljeva (uništenje odnosa djeteta i drugog roditelja). Taj roditelj manipulira djetetom i time ga psihološki zlostavlja. Ovakvo dijete biva stavljeno u ekstreman konflikt lojalnosti koji na kraju rezultira nečime što je u području mentalnog zdravlja odavno prepoznato i što zovemo „splitting“ – dijete počinje demonizirati jednog i idealizirati drugog roditelja.

Splitting“ je kognitivna distorzija koja se prognostički povezuje s kasnijim razvojem značajnih i ozbiljnih teškoća na području mentalnog zdravlja. Upravo je ovakvo ponašanje djeteta znakovito jer je u struci poznato da su zlostavljana djeca sklona umanjivati neadekvatna ponašanja roditelja ili odgovornost za roditeljsko ponašanje pripisivati sebi. To najčešće rade iz straha da će roditelj trpjeti posljedicu i da će od njega biti odvojeni. Nerijetko svjedočimo situacijama u kojima djeca izražavaju želju biti vraćena u obitelji iz kojih su izdvojena zbog ekstremnog zanemarivanja ili zlostavljanja.

To se događa zato što zlostavljana djeca najčešće prema zlostavljajućem roditelju istovremeno gaje mnoge različite i snažne emocije – odnosno pokazuju ambivalenciju kao i želju da se roditelj promijeni (“da ne viče, da ne pije, da ne tuče nikoga, da se popravi”). Kod otuđene djece, međutim,  ta ambivalencija izostaje (imamo crnog i bijelog roditelja) i to je jedan od kriterija uz pomoć kojeg diferenciramo ovaj oblik zlostavljanja od drugih. To je vidljivo u svakodnevnoj praksi onih koji rade u području traume zlostavljanja, no za pravilno dijagnosticiranje potrebne su specifične edukacije, primarno iz područja rada s traumatiziranom djecom.

Ovo je jako važno naglasiti, jer isto kao što su dermatolog i kardiolog oboje liječnici, o srčanim problemima pitat ćete kardiologa. Tako ćete i o području dječje razvojne traume pitati ne bilo kojeg psihologa, socijalnog radnika, psihijatra, suca, odvjetnika itd. već onog koji je educiran u ovom, vrlo specifičnom području i koji se njime u praksi bavi.

Točno je da trenutačno ovaj fenomen (otuđenje) nije opisan kao dijagnoza niti u jednoj od postojećih klasifikacija (ICD, DSM). Hoće li otuđenje (PA) postati dijagnoza (PAS, dakle sindrom, je koncept koji se napušta), u kojem spektru te na koji način će biti određeni dijagnostički kriteriji, ovaj čas ne znamo. Ono što znamo jest da se oko toga aktualno, među stručnjacima (psiholozima, socijalnim radnicima, psihoterapeutima, psihijatrima) vode rasprave i u tome nema ništa loše, dapače. No dok se taj proces odvija, moramo kao struka, ali i kao društvo, imati mehanizme kojima ćemo zaštiti na ovaj način zlostavljanu djecu i pružiti prijeko potrebnu stručnu pomoć i njima i njihovim obiteljima.

Djeca koja prolaze kroz ovakve situacije ne mogu i ne smiju čekati uspostavljanje nove dijagnoze, pogotovo zato što dijagnoza za ono što im se događa već postoji – zove se psihološko zlostavljanje i ima značajne posljedice za djetetovu dobrobit i mentalno zdravlje, a osim što je kvalificirano u svim gore navedenim priručnicima, zabranjeno je zakonima koji nam svima, stručnjacima i građanima, nalažu da štitimo djecu.

Jesu li se hrvatski stručnjaci urotili s očevima zlostavljačima protiv majki?

Teza da su se stručnjaci mentalnog zdravlja Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, zajedno s Centrima za socijalnu skrbi, sudovima i fakultetskim profesorima urotili s očevima zlostavljačima, a protiv majki, nije nimalo originalna. Ovaj narativ predstavlja ne stručnu, već društveno-političku javnu raspravu (prisutnu i u svijetu, ne samo u Hrvatskoj) u kojoj sudjeluju i ljudi koji nisu stručnjaci pa se onda učestalo i navode istraživanja i radovi koji naprosto nemaju znanstvenog kredibiliteta.

Taj narativ tvrdi sljedeće: “muškarci zlostavljači koriste nepostojeću dijagnozu otuđenja koju pripisuju ponašanjima žena žrtava, kako bi ženama uzeli djecu ili im prijeteći da će to učiniti onemogućili rastavu, a stručnjaci u tome sudjeluju“.

Ovaj narativ širi se medijima i društvenim mrežama, plasiran je najčešće od strane roditelja koji su optuženi ili osuđeni za otuđivanje (dakle zlostavljanje) djece i često se smatra a priori istinitim, pogotovo jer ga prati šutnja uključenih stručnjaka koji bi priču mogli nadopuniti, no obvezani etičkim kodeksom i potrebom da zaštite djecu to ne čine.

Sastavni dio tog narativa je i teza da se djecu otima majkama protivno dječjim jasno izraženim željama. Ovdje valja reći kako je točno to da djeca imaju pravo izraziti vlastito mišljenje (čl. 12 Konvencije o pravima djeteta). Istovremeno to pravo ima ograničenja, kao uostalom i mnoga druga zakonom zagarantirana prava. Potrebno je, naime, osim citiranja čl. 12, uzimati u obzir i Opći komentar tog članka koji objašnjava razliku između prava i obaveze, a za ovaj kontekst valja se osvrnuti i na riječ „slobodno“ koja se tamo nalazi. Jednako kao što ćemo ozbiljno bolesno, životno ugroženo dijete odvesti doktoru bez obzira na to što ono to možda odbija, tako ćemo i zlostavljano dijete zaštititi makar ono to odbijalo. Ovo i činimo izdvajajući djecu iz zlostavljajućih i zanemarujućih obitelji bez obzira na njihovo protivljenje i to nitko ne osporava; dapače, mnogi prozivaju stručnjake smatrajući da to čine prerijetko.

Naravno, svakom dijagnozom ili opisom ponašanja roditelja prema djetetu može se manipulirati – to je činjenica, no to ne znači da tu dijagnozu ne treba koristiti već da je potrebno na mogućnost manipulacije ili znakove pritiska biti posebno osjetljiv. Negiranje postojanja otuđenja, kao vrlo ozbiljnog oblika zlostavljanja djece i javnozdravstvenog problema današnjice, samo zato što je njime moguće manipulirati, opasno je, nestručno i neetično jer na taj način oduzimamo djeci pravo na stručnu pomoć i zaštitu.

Zamislite primjerice da odlučimo negirati postojanje PTSP-a zato što neki tom dijagnozom manipuliraju kako bi stekli beneficije koje im ne pripadaju.

Za kraj nešto o „sustavu“

Sustavi koji se u našoj zemlji bave djecom kronično su zanemareni, na što već desetljećima upozoravaju upravo stručnjaci.

U školama nema dovoljno stručnih suradnika pa imamo jednog psihologa na 600 djece, u zdravstvu su liste čekanja između tri i šest mjeseci, sudski postupci traju godinama (npr. u slučaju spolno zlostavljane djevojčice pozvana sam kao svjedokinja na sud sedam godina nakon što sam podnijela prijavu, djevojčica je tada već bila punoljetna), adekvatan smještaj za djecu koju je potrebno izdvojiti iz obitelji nedostatan je. Ovo su teme kojima se valja baviti ako zaista želimo raditi u interesu djece, a u tome mogu pomoći stručnjaci različitih profila, uključujući i novinare.

Štetnost tvrdnje da struka svjesno i s namjerom pomaže zlostavljačima nije samo u klevetničkoj i nelogičnoj podlozi takve (i nadalje nedokazane) tvrdnje, nego i u tome što se tako povećava jaz nepovjerenja javnosti u ovu (ili neku drugu) struku. Zato je važno svaki puta upozoriti na populističke ili senzacionalističke novinarske uratke koji čine upravo to, a pogotovo kada se pozivaju na interes djece dok zapravo djeci nanose štetu.

Sena Puhovski je klinička psihologinja i psihoterapeutkinja koja se kontinuiralo doeducirala za rad s traumatiziranom djecom i njihovim obiteljima. Od 2002. do 2019. radila je u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Predsjednica je Zagrebačkog psihološkog društva.

 

Za one koji žele znati više:

Fidler, B. J., & Bala, N. (2010). Children resisting postseparation contact with a parent: Concepts, controversies, and conundrums. Family Court Review, 48(1), 10–47., https://doi.org/10.1111/j.1744-1617.2009.01287.x

The Encyclopedia of Clinical Psychology, https://doi.org/10.1002/9781118625392.wbecp025

Harman, J. J., & Lorandos, D. (2021). Allegations of family violence in court: How parental alienation affects judicial outcomes. Psychology, Public Policy, and Law, 27(2), 184-208., http://dx.doi.org/10.1037/law0000301, https://psycnet.apa.org/fulltext/2020-96321-001.html

Buljan Flander G. i Đapić Roje M. (2020) Dijete u središtu (sukoba) – Razvod roditelja, visoki konflikt i otuđenje: Znanost, teorija i klinička praksa

Baker A.J.L. (2018) Reliability and validity of the four-factor model of parental alienation, Journal of Family Therapy, 42(1), 100-118, https://onlinelibrary.wiley.com/doi/abs/10.1111/1467-6427.12253,

Woodal K. i Woodal, N. (2017) Razumijevanje otuđenja od roditelja. Učenje suočavanja, pomoć cijeljenju. Sveta Nedjelja: Geromar.

Milković M. i Puhovski S. (2019), Mitovi i istine o sudskim postupcima u konfliktnom razdvojenom roditeljstvu, Zagrebačko psihološko društvo, https://zgpd.hr/2019/12/09/mitovi-i-istine-o-sudskim-postupcima-u-konfliktnom-razdvojenom-roditeljstvu/

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.