Na prosvjedu „za slobodu“ prošle subote govorilo se o preuzimanju „neprijateljskog najjačeg i glavnog oružja, a to su redom HRT, Nova TV i RTL“. Na samom skupu je napadnut reporter RTL-a Goran Latković, a i novinari iz drugih redakcija koji su izvještavali o prosvjedu bili su suočeni s verbalnim napadima.
Marko Francišković, jedan od organizatora neprijavljenog prosvjeda, nezadovoljnike je poveo pred HRT te zahtijevao da se uključi u program kako bi se obratio naciji, po uzoru na sličan događaj koji se prije dva mjeseca dogodio u Ljubljani. Policija ih je spriječila da uđu u zgradu.
Kada i zašto smo došli do situacije da novinare na zadatku napada gomila, odnosno da ih se shvaća kao predstavnike određene (vladajuće) politike? Kako su mainstream mediji izvještavali o pandemiji Covida-19? Jesu li zbog pristranosti izgubili povjerenje publike?
Paško Bilić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose proučava izvještavanje medija od početka pandemije.
„U sklopu projekta Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ) koji vodi Institut za društvena istraživanja (IDIZ) u suradnji s Institutom za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) na kojem radim, istražujemo izvještavanje o pandemiji od početka do danas na dvadeset i jednom hrvatskom mediju. S obzirom na veličinu korpusa, u tome nam pomaže Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) svojim znanjem i vještinama u analizi velikih količina podataka. Za sada se pokazuje da medijski prostor u cjelini ne zalazi pretjerano u radikalne ideje poput antivakserstva ili antimaskerstva. Te se ideje primarno šire društvenim mrežama ili radikalnim portalima koji ne pripadaju medijima srednje struje.
S druge strane, mediji srednje struje ne nude dovoljno informacija i rješenja u kojima se raspravlja o načinima na koje se može upravljati krizom. Moglo bi se tvrditi da to nije ni uloga medija jer o tome brigu trebaju voditi političke strukture, stožer i znanstveni savjet. Međutim, smatram da ipak postoji djelomična odgovornost tih medija da nametnu neke teme koje bi stavljale veći naglasak na znanost i znanstveno utemeljena istraživanja. Pritom ne mislim samo na biološka i medicinska istraživanja već i na društvene, političke i ekonomske dimenzije pandemije. Za sada mediji izvještavaju o pandemiji na bazi dnevno aktualnih događaja i najnovijih skandala. Stoga se zapravo nalaze u svojevrsnom stanju limba i nisu dovoljno značajan faktor informiranja javnosti o mogućnostima nadilaženja krize pomoću znanosti“, ocjenjuje.
Navodi kako ga ne čude napadi na novinare s obzirom na općenito loš status i nerazumijevanje značaja novinarske profesije u hrvatskom društvu.
„Politika mora učiniti više da zaštiti prava novinara s obzirom na to da je još uvijek aktivno više od 900 registriranih tužbi protiv novinara, da se učestalo događaju verbalni i fizički napadi na novinare i da je postalo uobičajeno da premijer i predsjednik javno omalovažavaju i diskreditiraju novinare. O razlozima zašto do toga dolazi moglo bi se govoriti iz perspektive globalnog slabljenja liberalne demokracije, odnosno slabljenja institucija koje bi konsenzusom trebale podržavati principe slobode izražavanja i medijskog pluralizma. Novinari su zbog nedostatka takvog konsenzusa napadani i od strane vladajućih političkih struktura i od strane oporbenih, primarno desno orijentiranih, političkih aktera“, kaže Bilić.
Age of Doubt i populizam
Marijana Grbeša s Fakulteta političkih znanosti kaže kako treba krenuti od globalne priče i svjetskih trendova te podsjeća koliko su ponajprije u Americi, ali i u Velikoj Britaniji, maha uzele sulude teorije zavjera, kako je tamo došlo do polarizacije društva, ali i polarizacije medija.
„Dva su globalna fenomena. Prvi je uspon age of doubt. Živimo u doba sumnje, što je potaknuto internetom i razvojem tehnologije, a koje je dovelo do pada povjerenja u sve institucije – institucije znanja i znanosti, političke institucije, medije. Ljudi se oslanjaju na one koji misle kao oni.
Drugi fenomen je uspon populizma koji se temelji na sličnom diskursu. Sjetimo se kako je bivši američki predsjednik Donald Trump imenovao tradicionalne medije kao ‘fake news’ i proglasio da su oni dio elite, govoreći ‘ja sam s vama protiv njih’. Došlo je do polarizacije u koju su se uključili i sami mediji. Pojedini mediji obraćaju se sve više samo svojoj publici, aktivno zauzimaju stranu (CNN vs. Fox). Autoriteti na području medija ne zagovaraju više tezu neutralnog novinarstva“, navodi Grbeša.
Kao razdjelnica se postavlja ocjena demokratski naspram nedemokratski.
„Istraživanja pokazuju da je u Americi značajno palo povjerenje u medije, odnosno da vlada strašno nepovjerenje u redovima republikanaca koji medije smatraju previše pristranima.
Prosjek Europe stoji puno bolje, ali ogromne su razlike od zemlje do zemlje, a Hrvatska je tu neslavni primjer“, navodi Grbeša.
Histerični kaos u javnom prostoru
Zaista, istraživanja provedena u posljednje vrijeme pokazuju kako Hrvatska značajno iskače među europskim zemljama kada je riječ o nepovjerenju u tradicionalne medije, a taj trend ide prema dolje.
Istraživanje javnog mnijenja Eurobarometra od proljeća ove godine pokazuje kako u Hrvatskoj medijima vjeruje 28 posto ispitanika, i to je povjerenje u strelovitom padu naspram godine ranije, a ne vjeruje im 68 posto ispitanika. Manje povjerenja u medije od građana Hrvatske, po tom ispitivanju, imaju samo građani Francuske i Malte.
Građani EU27 u prosjeku ne vjeruju medijima, ali je taj omjer blaži – 41 posto vjeruje, dok im 56 posto ne vjeruje.
Većina građana vjeruje medijima u Finskoj, Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj, Estoniji, Irskoj te u Portugalu.
Međutim, hrvatski mediji tu nisu iznimka. Građani Hrvatske manje od europskog prosjeka vjeruju političkim strankama, policiji, vojsci, javnoj administraciji, zdravstvenim radnicima, vladi i parlamentu. Po povjerenju u pravosuđe i u lokalne vlasti najgori smo u Europskoj uniji.
Jedina kategorija u kojoj je većina hrvatskih ispitanika u ovom istraživanju izrazila povjerenje jest u Europsku uniju (51 posto vjeruje, 44 posto ne, dok ih 5 posto ne zna) i tu smo snažniji od prosjeka EU u kojem 49 posto vjeruje, 42 posto ne, a 9 posto ne zna.
Marijana Grbeša ukazuje i na još jedan značajan podatak. U svim istraživanjima medija povjerenje u društvene mreže manje je nego u tradicionalne medije (najviše se vjeruje radiju, pa televiziji i tisku), međutim, istraživanje koje je 2020. provela European Broadcasting Union pokazalo je kako se društvenim mrežama kod nas više vjeruje nego što im se prosječno vjeruje u EU. U Hrvatskoj im je u tom istraživanju vjerovalo 32 posto ispitanika, naspram 20 posto koliki je prosjek EU.
„U Hrvatskoj se u kvalitetu novinarstva ne ulaže, scenom upravlja isključivo tržište i onda nam se dogodio populizam. Ne treba generalizirati, ali naši mediji se vode primarno senzacionalizmom. Na sve to dolazi pandemija i institucije koje očajno loše komuniciraju. Mediji prenose kako tko što kaže, bez da to novinarski obrade, i sada imamo jedan kompletni histerični kaos u javnom prostoru“, ocjenjuje Grbeša.
Navodi kako to nije došlo preko noći. Hrvatska je u nekim ranijim istraživanjima bila zemlja u kojoj je najviše građana izbjegavalo pratiti vijesti zbog nezadovoljstva i nepovjerenja u političke institucije i medije. Ti su se ljudi okrenuli alternativnim izvorima i neprovjerenim informacijama.
Vijestima više vjeruju oni koji ih više prate
Ovogodišnji globalni Digital News Report Reuters Institutea pokazuje kako se u mnogim zemljama uslijed koronakrize publika vratila provjerenim medijima, ali i kako raste jaz između onih koji vjeruju medijima i onih koji daju povjerenje informacijama na društvenim mrežama.
U izvještaju za Hrvatsku navodi se kako su značajni prediktori povjerenja u vijesti politička orijentacija, učestalost korištenja interneta, praćenja vijesti i interes za vijesti. Regresijska analiza na podacima o digitalnim publikama u Hrvatskoj u razdoblju od 2017. do 2021. godine pokazuje da one publike koje su više zainteresirane za vijesti i češće ih prate imaju i veće povjerenje u sve vijesti i u vijesti koje osobno prate. Publike koje učestalije koriste internet imaju manje povjerenje u sve vijesti i one koje osobno prate. Publike koje se identificiraju bliže političkoj ljevici imaju nešto veće povjerenje u sve vijesti i u medije koje same prate, dok su publike koje se identificiraju bliže desnici zabrinutije oko dezinformacija.
I u Hrvatskoj je na samom početku pandemije bilo pojačano praćenje tradicionalnih medija da bi se početno povjerenje kasnije istopilo.
„S obzirom na ozbiljnost zdravstvene situacije, fizičko distanciranje i lockdown, ne iznenađuje da je porasla konzumacija svih oblika medija za informiranje, rad, zabavu i druge aktivnosti. Što se tiče podataka o povjerenju, skloniji sam sistemskim objašnjenjima nego objašnjenjima koja polaze od pada povjerenja građana. Ne može se graditi povjerenje građana u medije ako prvo nismo popravili sistemsku ulogu medija. Mislim da teorije i istraživanja koja polaze od mjerenja povjerenja preveliki teret odgovornosti prebacuju na pojedince i njihovu informiranost, znanje i obrazovanje. Naravno, na taj segment društvene kohezije može se djelovati učinkovitim sustavom građanskog odgoja i medijskog obrazovanja. To nije sporno. Međutim, kako graditi povjerenje u medije ako prvo nismo osigurali adekvatnu zaštitu prava novinara, poboljšali radne uvjete novinara, zalagali se za uredničku neovisnost medija, podupirali istraživačko novinarstvo, financirali neprofitne i medije zajednice, osigurali neovisnost javnog servisa od politike? Politika prva mora autentičnim javnim djelovanjem pokazati da želi medijski pluralizam i kvalitetne medije. Paralelno s tim treba djelovati na građanskom odgoju i medijskom obrazovanju građana“, navodi Paško Bilić.
Ovisnost o mrežama ili manipulacija populista?
Vezano za jaz između publika koje vijesti prate prvenstveno u tradicionalnim medijima i onih koji vijesti prate ili susreću na društvenim mrežama, odnosno na pitanje jesu li subotnji obračuni na Trgu bana Jelačića s novinarima i posljedica takvog jaza, odgovara:
„Složio bih se s tom ocjenom iako moram priznati da sam iznenađen ovisnošću hrvatskih građana o (dez)informacijama koje dobivaju preko društvenih mreža. Situacije kao što su utjecaj dezinformacija na američke predsjedničke izbore ili referendum o Brexitu o kojima se jako puno pisalo prije nekoliko godina promatrali smo izdaleka i objašnjavali kao posljedicu visoke raširenosti pristupa internetu, izrazito komercijalnog ili polariziranog medijskog sustava u tim zemljama. S obzirom na to da u Hrvatskoj značajan broj građana nikad nije koristio internet, očekivao sam ipak manju ovisnost o informacijama dobivenim preko društvenih mreža. Teško je, međutim, točno utvrditi koliko je ta ovisnost posljedica tehnološko-ekonomske strukture društvenih medija koji preferiraju polarizirajuće sadržaje i distribuciju sumnjivih informacija, a koliko posljedica aktera koji koriste nezadovoljstvo građana za političku mobilizaciju svojih interesa i destabilizaciju vladajućih političkih struktura širenjem informacija na društvenim mrežama“.
Koje će posljedice društvene mreže u konačnici imati za demokraciju, s obzirom da algoritmi okupljaju istomišljenike u čuvene „mjehuriće“ za koje probiru vijesti, a dvije odvojene stvarnosti imaju sve manje mogućnosti da se negdje sretnu? Na to pitanje Bilić odgovara:
„Europska unija prednjači po pitanju uređenja digitalne ekonomije i digitalnog društva. Međutim, problem s većinom inicijativa je to što pokušavaju minimizirati negativne posljedice na demokraciju, umjesto da rješavaju osnovni uzrok tih problema, a to je poslovni model koji se temelji na prikupljanju, obradi i komodifikaciji korisničkih podataka. Najviše profitne stope u takvom se modelu ostvaruju kada korisnici značajan dio vremena provode na platformi, a to se realizira usmjeravanjem korisnika u šablone predvidivog ponašanja. Odgovarajuće porezne politike usmjerene prema najvećim kompanijama te preusmjeravanje novih poreznih prihoda prema financiranju projekata usmjerenih podizanju medijskog pluralizma i društvene uključivosti svakako bi bilo dobra polazišna točka. Na taj bi se način umjesto kaskanja za algoritmima i traženja korektiva kroz tehnička rješenja ili moderaciju sadržaja pružao pozitivni doprinos javnoj komunikaciji na sistemskoj razini. Međutim, to je još uvijek nedovoljno rješenje jer poslovni model tih kompanija ostaje netaknut. Kao drugi korak bilo bi potrebno ili smanjiti mogućnosti poslovanja na temelju korisničkih podataka ili otvoriti već postojeće baze korisničkih podataka za razvoj javnih informacijskih i komunikacijskih usluga“.
Ne ulaže se u kvalitetu javnog diskursa
Kako će se dalje razvijati situacija s informacijskim kaosom u Hrvatskoj? Koji je mogući izlaz iz ove situacije? Na to pitanje Grbeša odgovara: „Službena politika je strašno pogriješila jer nije ulagala u komuniciranje. Sada je kombinacija faktora proključala. Nisu svi revoltirani ljudi bili antivakseri, ali sad je kasno, sad se sve podijelilo na crno-bijelo, a kad je još postojala siva trebali su odraditi kampanju objašnjavanja“.
„Ne ulaže se u kvalitetu javnog diskursa“, objašnjava. Trebalo bi, kaže, najprije poraditi na jačanju povjerenja u institucije i na ulaganje u profesionalne standarde medija, a potom i na promjenama u obrazovnom sustavu.
