Predstavnici Vlade, sindikalnih centrala i poslodavačke udruge prije blagdana još će jednom sjesti za zajednički stol kako bi razgovarali o novom Zakonu o radu (ZOR).
Od kada je u listopadu vladina strana socijalnim partnerima predstavila svoje viđenje buduće radničke Biblije, održano je nekoliko sastanaka, ali dogovora o njegovim odredbama još nema. Razgovori se nastavljaju u idućoj godini, kada se vladina strana nada i da će novi zakon stupiti na snagu.
Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter
Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.
U dosadašnjoj povijesti Hrvatska je donijela tri Zakona o radu, premda su neke cjelovitije promjene tog temeljnog propisa koji uređuje radne odnose prolazile pod egidom „izmjene i dopune“. Četvrti je u pripremi. No, svaki od zakona kojima se do sada reguliralo područje radnih odnosa doživljavao je i brojne promjene. Primjerice, aktualni ZOR donesen 2014. godine, manje izmjene doživio je 2017. i 2019. godine kada je usklađivan s europskim zakonodavstvom, odnosno s 15 direktiva koje je trebalo prenijeti u nacionalno zakonodavstvo.
Prvi zakon temeljen je na njemačkim iskustvima
Hrvatska je prvi Zakon o radu dobila 1995. godine i temeljen je na njemačkim iskustvima u području radnog zakonodavstva, posebno u dijelu prestanka ugovora o radu, produžene primjene pravnih pravila, radničke participacije kroz radnička vijeća (1, 2, 3).
Do donošenja ZOR-a iz 1995. godine sustav radnih odnosa bio je prilagođen „posebnom obliku (samoupravnog) socijalizma“, navodi Željko Potočnjak, profesor na Katedri radnog i socijalnog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu koji je i jedan od autora domaćeg radnog zakonodavstva u izlaganju „Razvoj i daljnji izazovi razvoja hrvatskog radnog zakonodavstva“.
Prvim Zakonom o radu iz ’95. godine napuštena je statusna i uvedena ugovorna koncepcija radnih odnosa te je, među ostalim, uređen pisani oblik ugovora o radu u skladu s europskim direktivama. Zakon je sadržavao i prve odredbe o zabrani diskriminacije, također u skladu s europskim direktivama, regulirao je malog poslodavca.
Iako je rad na određeno vrijeme bio uređen i propisima iz socijalističkog doba, on je dodatno reguliran prvim ZOR-om kao iznimka „kada za to postoji stvaran i važan razlog“, pri čemu uzastopni ugovori nisu smjeli trajati duže od tri godine.
Prvi Zakon o radu donesen u Hrvatskoj stvorio je temelje za osnivanje tripartitnog Gospodarsko-socijalnog vijeća, ali je i iz radnog zakonodavstva izbacio radnika. Umjesto prava i obaveza radnika, taj je zakon regulirao prava i obaveze zaposlenika.
Tadašnjim zakonskim novinama sindikati nisu bili zadovoljni. Pune dvije godine s tadašnjom vladom koju je vodio Nikica Valentić vodili su se pregovori o ZOR-u, sindikati su se bunili, ali značajnijih industrijskih akcija nije bilo. U konačnici, dogovor o novom ZOR-u zaključen je uz teleću koljenicu u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt gdje se nalazio tada popularan restoran „Kod Drageca“.
Izmjenama vratili radnike, ali s manjim pravima
U obliku u kakvom je donesen, zakon je opstao šest godina, a njegove značajnije izmjene su uslijedile 2001. te posebno krajem 2003. godine. Prve izmjene, među ostalim, skratile su radno vrijeme sa 42 na 40 sati tjedno, ali i uvele pravilo primjene povoljnijeg prava za radnika. Promijenjena je definicija malog poslodavca te olakšane odredbe o otpuštanju radnika kod njih, dok je roditeljski dopust za blizance, trojke, četvorke, odnosno više djece jednake dobi skraćen s tri na dvije godine.
Iako je 2001. godine tadašnja vlada Ivice Račana u zakon vratila radnika, njegova prava počela ja „grickati“. Snažnije rezanje uslijedilo je izmjenama i dopunama zakona iz 2003. godine kada su prepolovljeni otkazni rokovi, dok su otpremnine smanjenje s pola neto plaće po godini staža na trećinu bruto plaće po godini staža. Uvedeni su novi oblici rada – rad putem agencija za privremeno zapošljavanje te rad na izdvojenom radnom mjestu koji je danas „okidač“ za novo preslagivanje radnog zakonodavstva.
Istodobno, tadašnje su zakonske izmjene ozakonile štrajk solidarnosti, ali i uvele doprinos solidarnosti koje su trebali plaćati nečlanovi sindikata. No, Ustavni sud je 2005. godine srušio odredbu o doprinosu solidarnosti.
Zakonske novine iz 2003. godine, međutim, izmjene su doživjele i prije intervencije Ustavnog suda. Nakon promjene vlasti, HDZ-ova Vlada je u proljeće 2004. godine vratila odredbe o roditeljskom dopustu do tri godine za blizance, treće i svako slijedeće dijete.
Zakon donesen u ekonomskoj krizi
Potpuno novi Zakon donesen je u jeku zadnje ekonomske krize, 2009. godine u vrijeme Jadranke Kosor. Pravdan je sveobuhvatnijim usklađivanjem s pravnom stečevinom EU, a donio je dodatnu fleksibilizaciju, prvenstveno u organizaciji radnog vremena.
Više od godinu dana trajali su tadašnji pregovori Vlade sa sindikatima i poslodavcima, praćeni prosvjedima radnika. Sindikalne centrale su, tako, u travnju 2008. godine na Trgu bana Jelačića okupile 50 tisuća prosvjednika koji su tražili kako ograničavanje rada na određeno vrijeme, tako i veće plaće, reformu mirovinskog i zdravstvenog sustava (1, 2). To se smatra najvećim sindikalnim prosvjedom u Hrvatskoj koji je organiziran ne samo zbog radnog zakonodavstva, već i bukteće ekonomske krize.
Taj je zakon donio veće promjene u radnom vremenu jer je usklađen s direktivom koja regulira to područje pa je, primjerice, prekovremeni rad skraćen na osam s deset sati, dodatno su regulirane odredbe o preraspodjeli radnog vremena, uvedena su ograničenja na mjesečnoj i godišnjoj razini kod prekovremenog rada. Radi usklađivanja s pravnom stečevinom EU, mijenjane su odredbe o kolektivnim viškovima radnika.
No, niti godinu dana od donošenja tog Zakona, tadašnja ga je Vlada pokušala izmijeniti, odnosno ukinuti produženu primjenu pravnih pravila iz kolektivnih ugovora, a sve kako bi u jeku krize mogla redefinirati obaveze prema zaposlenima u državnim i javnim službama. Uslijedio je silovit sindikalni odgovor kroz organizaciju referendumske inicijative protiv izmjena ZOR-a.
„Jeste li za zadržavanje važećih zakonskih odredbi o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima i o otkazivanju kolektivnih ugovora“, glasilo je pitanje iz tadašnje sindikalne referendumske inicijative. U periodu od 9. do 23. lipnja 2010. godine, sindikati su prikupili podršku 813 016 građana, dijelom i na valu nezadovoljstva građana tadašnjom gospodarskom i socijalnom situacijom u zemlji. Sindikalna referendumska inicijativa vladu je natjerala da odustane od predloženih zakonskih izmjena (1, 2, 3).
Pitanje produžene primjene pravnih pravila iz kolektivnih ugovora ponovo je 2012. godine reaktivirala vlada Zorana Milanovića koja je pribjegla do tada neviđenoj praksi – Zakonom o reprezentativnosti izmijenila je ZOR i produženu pravnu primjenu Kolektivnih ugovora ograničila na tri mjeseca (1, 2).
Zakon iz 2009. godine u dva je navrata mijenjan (2011. i 2013.) kako bi se popravile loše prenesene direktive, odnosno kako bi se zakon dodatno uskladio s pravnom stečevinom EU. Tim je izmjenama kod rada na određeno vrijeme propisano da se ograničenje od tri godine ne odnosi na prvi ugovor na određeno vrijeme, već on može trajati i duže od tri godine. Agencijama za privremeno zapošljavanje, pak, dozvoljeno je da se bave posredovanjem pri zapošljavanju.
Treći ZOR
Treći ZOR u primjeni je od kolovoza 2014. godine, a proteklih godina je neznatno mijenjan zbog daljnjeg usklađivanja s pravnom stečevinom EU. O tom su zakonu pregovori počeli 2013. godine kada je tadašnja koalicijska Vlada SDP-a predložila snažnu fleksibilizaciju ZOR-a i, među ostalim, odustajanje od sustava otpremnina u slučaju otkaza. Njih je trebao zamijeniti sustav kapitalizirane štednje, ali se pod pritiskom sindikata od toga odustalo.
Tadašnje izmjene radnog zakonodavstva poklopile su se s mirovinskom reformom, ali i namjerom Vlade da uvede takozvane „mini poslove“. Od njih se, ipak, odustalo nakon javnog savjetovanja u kojem je ideja pokopana i od strane radnika koji su iselili u razvijene zemlje i jedini su im izvor prihoda takvi nesigurni poslovi.
Socijalni partneri su, pak, s Mirandom Mrsićem, tadašnjim ministrom rada i mirovinskog sustava vodili nikada neizvjesnije pregovore tijekom kojih su postizani dogovori gaženi (1, 2, 3). Saborske rasprave o zakonu praćene su radničkim zvižducima s Markova trga. No, povijest se ponovila pa je SDP ponovo vodio vladu koja je dodatno olabavila zaštitu radnika, donoseći fleksibilnije radno zakonodavstvo.
Te su zadnje izmjene radnog zakonodavstva dodatno fleksibilizirale rad agencija za privremeno zapošljavanje, otvorena je mogućnost dopunskog rada za drugog poslodavca do osam sati tjedno, kao i ustupanja radnika unutar povezanih poduzeća. Iz zakona je nestala obveza poslodavca da radnika zaposli na drugim poslovima ako je višak, odnosno da ga obrazuje ili osposobi za rad na drugim poslovima, dodatno je regulirano pitanje preraspodjele radnog vremena, omogućeno uvođenje banke radnih sati.
Istodobno, u radno zakonodavstvo ponovo je vraćena odredba o produženoj primjeni kolektivnih ugovora i nakon njihova isteka. Prava iz kolektivnog ugovora tako vrijede tri mjeseca od isteka kolektivnog ugovora.
Intervencije obrazložene pandemijom
Aktualne razgovore o izmjenama radnog zakonodavstva potaknula je kriza izazvana pandemijom bolesti Covid-19, ali i pokušajem nesvakidašnje intervencije aktualne vlade u važeće propise pod krinkom pandemije.
Ministarstvo rada tako je u ožujku prošle godine pripremilo zakon koji je trebao privremeno derogirati odredbe ZOR-a – Zakon o uređenju radnih odnosa u okolnostima epidemije bolesti COVID-19. On je trebao suspendirati dio odredbi ZOR-a dok traje pandemija koronavirusa. Ideja o tom posebnom zakonu živjela je svega dva dana. Vlada se povukla nakon oštre reakcije domaćih sindikata, ali i Europske konfederacije sindikata koja je premijeru Andreju Plenkoviću uputila oštro pismo zbog namjere derogiranja radnih i socijalnih prava radnika u Hrvatskoj – i to u vrijeme kada je Hrvatska predsjedala Europskom unijom.
Nakon fijaska s pokušajem derogacije odredbi ZOR-a, resorno ministarstvo krenulo je pripremati posve novi zakon koji je u listopadu ove godine predstavljen socijalnim partnerima. Iako se tvrdilo da je njegova svrha, prije svega, bolja regulacija rada na izdvojenom mjestu, odnosno rada od kuće kojeg su vlasti od početka pandemije poticale, kao i regulacija platformskog rada te rada na određeno vrijeme po kojem je Hrvatska u samom vrhu EU, predložene izmjene daleko su šire.
Tako se, među ostalim, predlaže smanjenje plaćenog dopusta, povećava se ukupan broj prekovremenih sati koje radnik tijekom godine smije odraditi. Iako je zakonski maksimum za prekovremeni rad 180 sati godišnje, u nekim slučajevima radnici će moći raditi i 300 prekovremenih sati godišnje. Predlaže se i ukidanje mogućnosti otpremnine za radnika koji je stekao uvjete za starosnu mirovinu (iako ugovor o radu neće prestajati po sili zakona kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža). Izmjenama se udara i na sindikate pa bi sindikalni povjerenici zaštitu uživali samo dok obnašaju tu dužnost.
S druge strane, država pokušava regulirati rad radnika na digitalnim platformama, ali i bolje propisati odredbe za rad od kuće te uvesti stroža ograničenja za ugovore na određeno vrijeme. No, u pregovorima se otvaraju i teme koje sam predlagač izmjena radnog zakonodavstva nije predložio te je pitanje kako će izgledati novi ZOR kojeg će resorno ministarstvo uputiti u daljnju proceduru. Za sada se ne nazire ni kada bi taj dokument trebao ugledati svjetlo dana jer socijalni partneri i Vlada nisu niti blizu konkretnih dogovora o njegovim odredbama.
Sve izmjene radnog zakonodavstva u prošlosti smanjivale su zakonsku zaštitu radnika, koliko god se vlasti trudile objasniti kako su pripremile moderniji zakon. U kojoj će mjeri zakon o kojem se tek razgovara nastaviti taj trend i hoće li sindikati uopće, u pandemijskim uvjetima, imati prostora za eventualne industrijske akcije kojima bi spriječili daljnju fleksibilizaciju tek će se vidjeti.