Ako vam mlađe generacije idu na živce niste jedini jer gotovo svakodnevno ćete od susjeda ili iz medija čuti kako je sva ta balavurdija lijena, neposlušna, razmažena, rastrošna, nekulturna i nezahvalna. Kad god se zrelija osoba puna životnog iskustva s puno utakmica u nogama osvrne oko sebe i ugleda mlađariju kako, nezainteresirana za okolinu, neprestance bulji u ekran pametnog telefona preostane joj jedino mrmljanjem u bradu prokomentirati starom narodnom – nit brige nit pameti. Jer jedre se djevojke naslikavaju po Instagramu i ne žele djecu oko kojih je, kažu, previše odgovornosti, dočim se stasali momci, umjesto da se vedro uhvate knjige ili lopate, razvlače rasčupani lijeno povazdan u pidžami po roditeljskom domu od frižidera do neuredne im sobe.
Uglednici i javne osobe sve se manje stoga libe upozoriti na problematične mlade, te, primjerice, saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić, zagovarajući ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj, iskreno priznaje kako po svojim sinovima, koji su u ranim dvadesetim godinama, vidi da bi im „dobro došlo da se u šest ujutro ustanu, da idu na doručak, da navečer moraju očistit cipele, pripremit krevet, namjestit krevet, da bi to jako dobro došlo mladim momcima, da vide što je disciplina, da nauče pucati iz puške.“
Politolog Aleksandar Musić u intelektualnoj raspravi na javnoj televiziji iznosi stav da su mladi „sve degeneriraniji,“ da će se „funjiti na sve i svašta“, te da ugrožavaju demokraciju jer nisu odgovorni „prema zajednici, prema starijima, prema obitelji, prema društvu, prema roditeljima, prema istini.“
Spisateljica Vedrana Rudan, pak, već godinama se obrušava na potomstvo , žali što im nije pokazala vrata čim su napunili osamnaest, te savjetuje starijima kako da se ophode prema mlađima koji su ratnici bez k… i ratnice bez jajnika te koji od ostarjelih roditelja stalno samo traže još i još novca.
Ne rade i leže u sobi
Ni po svijetu situacija nije puno bolja jer eno u Kini mnogo mladih, odbijajući stalni posao, pronađe tu i tamo neku povremenu gažu utaman da mogu platiti stanarinu i račun za telefon. Njihov je životni moto – radi jedan dan, a zabavljaj se tri dana. Pokret tang ping (lying flat / vodoravno ležanje) hvata maha u Kini kao svojevrsni prosvjed mladih koji, kao što ime kaže, jednostavno pozivaju da se što češće leži i ništa ne radi, da se bude pasivan i indiferentan. U Japanu pak sve se više upražnjava hikikomori – boravak u roditeljskom domu uz odbijanje napuštanja sobe mjesecima ili nekad čak i godinama.
Možda onima koji više nisu mladi, među koje spada i autor ovog teksta, odmah padaju na pamet ideje kako oštro stati na kraj obijesti milenijske i Z-generacije, no jesu li upravo stariji dobrim dijelom pridonijeli da se mladi osjećaju pogubljenima i pesimističnima na svim stranama svijeta? Kako to da se u društvu izobilja, kad je dovoljno hrane, pametnih telefona, tehnologije, svega i svačega na dohvat ruke, mladi usude reći da tu nešto ipak ne štima? Odnosno, jesu li oni koji danas imaju preko 60 il 70 zapravo sebično i bezobzirno sebi priskrbili političku i ekonomsku moć, te tako zeznuli mlade ostavivši im na grbači nagomilane nacionalne dugove, preskupe nekretnine, slabo plaćene poslove, rasturene mirovinske sustave i moguću klimatsku kataklizmu?
Jesu li seniori sve opljačkali?
U Sjedinjenim Američkim Državama oni koji su danas stari ostavili su potpun nered jer su opljačkali ekonomiju, kaže autor i poduzetnik Bruce Gibney koji problem vidi i u desetljećima mira nakon Drugog svjetskog rata. Generacije razmažene kontinuiranim razvojem uobrazile su da će uvijek biti laganica i da nema potrebe žrtvovati se za prosperitet budućih generacija, birale su političare koji su im ugađali olakšicama, dok su se ulaganja u proizvodnju, infrastrukturu i školstvo srozavala, a državni dug bujao, objašnjava Gibney koji mladima prognozira ne baš jednostavnu budućnost jer će morati balansirati između očuvanja mirovinskih i zdravstvenih sustava u situaciji kada ekonomija mora usporiti zbog klimatskih promjena. Starije, koji su imali prilike nešto učiniti prije tridesetak godina kada se počelo upozoravati na globalno zagrijavanje, sada više nije briga, a preostale godine života provest će uglavnom ugodno, barem u većini razvijenih država.
Nekretnine, kod većine građana najveće životno ulaganje, zorno pokazuju koliki je teško premostiv međugeneracijski jaz stvoren u proteklim desetljećima. Milenijska generacija u Sjedinjenim Državama posjeduje tek 4% vrijednosti nekretnina, dočim su starije generacije, kad su bile u tim mlađahnim godinama života, nakupile 32%. Na američkom tržištu trenutačno nedostaje oko pet milijuna nekretnina i trebat će barem deset godina da se situacija popravi jer se gradi sporo zbog nedostatka radne snage, manjka građevinskog materijala i teških političkih zapreka. Kada se i pojavi neka slobodna nekretnina na tržištu, kupac često bude opet netko iz starije garde jer ima ušteđevinu i kupuje u gotovini, a potom će možda i dodatno zarađivati ako nekretninu iznajmljuje.
U Velikoj Britaniji, gdje također nedostaje novoizgrađenih stanova, mladima danas treba u prosjeku 19 godina za uštedjeti dovoljno za polog za kupovinu nekretnine, a u osamdesetima je za to bilo dovoljno tri godine. U Americi je 1970-te prosječna kuća stajala otprilike dvije prosječne godišnje plaće i to se zaista moglo zvati nekom vrstom američkog sna jer je krov nad glavom bilo lako kupiti i otplatiti. No od tada su cijene kuća, ako ne računamo inflaciju, poskupjele skoro 120% dok su plaće porasle tek 15%.
Hrvatske nejednakosti
I u Hrvatskoj su, od stjecanja neovisnosti, cijene nekretnina značajno odskočile od prosječnih plaća i tako postale teško dostupne mladima. Prema državnom zavodu za statistiku, cijene kvadrata su se uvišestručile i tako omogućile onima koji imaju stan, a to su često oni koji su ga dobili stanarskim pravom u socijalizmu te potom jeftino otkupili, da zapravo postanu relativno imućni. U grafikonu dolje prikazana je dostupna analiza o porastu cijena od 1993. do 2010. godine, a od tada do danas kuće i stanovi poskupjeli su dodatnih 20%.
Plaće u Hrvatskoj, kao što vjerojatno i sami znate, nisu rasle takvim ritmom, pri čemu Hrvatska, prema istraživanju iz 2019., ima najskuplje, dakle najnedostupnije stanove u odnosu na plaće u čitavoj Europskoj uniji. O kretanju plaća u Hrvatskoj postoje oprečne analize pri čemu neke računice pokazuju da je kupovna moć još uvijek niža nego što je bila u socijalizmu, što bi moglo navesti na zaključak da su u oni koji su danas u poznijim godinama, dok su bili u naponu radne snage u bivšem sustavu, zapravo mogli sasvim pristojno zarađivati i štedjeti.
Prikazani trendovi proteklih su desetljeća pridonijeli da se u hrvatskom društvu snažno povećaju nejednakosti i bogatstvo prelije prema malom broju građana. U bankama je pohranjena impozantna štednja u stotinama milijardi kuna, no više od polovice tog iznosa drži tek 2,5 posto Hrvata. Četvrtinu štednje drži 1%, a preko 90% štednje drži tek 20% Hrvata. Podaci o dobnim skupinama bogatih hrvatskih štediša u ovoj analizi nisu poznati, ali uzet ćemo ovdje za primjer Sjedinjene Države gdje se procjenjuje da stariji od 80 godina posjeduju više bogatstva nego svi mlađi od 50. Američki milenijalci skupili su tek 5% iako čine najveći dio sadašnjeg radno aktivnog stanovništva, a prije samo trideset godina takva je dobna skupina držala preko 20% nacionalnog bogatstva.
Ne baš tako sirote bakice
Posljednjih godina osobito buja imetak u starijih žena koje će sve više kontrolirati prikupljeno nacionalno bogatstvo, vlastito i naslijeđeno, među ostalim i zato što pola žena iznad 65-te u SAD-u nadživi muške supružnike za barem 15 godina. Tako se procjenjuje se da će oko 2030. godine američke bake držati do čak pola imovine svih građana. Stoga ne treba čuditi da se u javnosti sve više raspravlja o katastrofalnim posljedicama međugeneracijskih razlika, dok popularne komičarske televizijske emisije zbijaju šale opisujući američke bake i djedove kao razmažene posjednike po nekoliko kuća koji se zabavljaju na luksuznim krstarenjima, glasaju za Trumpa i koriste prednost u redu za Covid cjepivo iako odbijaju nositi maske.
Šalu na stranu, ali međugeneracijski jaz bi mogao dovesti i do ozbiljnih društvenih trvenja naročito ako se prelije u političku sferu gdje bi se mlađe generacije mogle agresivnije zalagati za mjere koje su usmjerene protiv starijih. Nezadovoljni malim plaćama, nesigurnim poslovima i nedostatkom uvjeta za imati djecu, mladi bi, prema prognozama Deutsche Bank analitičara, mogli početi glasati za političke opcije koje zatraže vrlo brze mjere za smanjivanja nejednakosti. Stranke koje krenu nuditi efikasno transferiranje imovine sa starijih generacija mogle bi privući mlađe glasače, tvrdi analiza priznajući pritom da tako snažne društvene promjene nisu nimalo jednostavne, a povećana inflacija i posebni porezi na nekretnine tek su neke od mogućih ekonomskih mjera koje bi se koristile u takvim slučajevima. Pritom treba uzeti u obzir i rizik od jačanja populističkih i autoritarnih političara koji bi rado iskoristili takvu priliku i obećali mlađim biračima sve i svašta kako bi uzburkali strasti i dokopali se vlasti.
Hrvatima i Srbima majka najbolje kuha
Starija osoba čitajući ove podatke vjerojatno sada već pomišlja kako nije u redu baš toliko zastupati mlađariju koja, zar se to iz aviona ne vidi, sve radi naopako i ništa ne sluša. No, takav stav starijih nije nikakva novost već se proteže tisućama godina, te se i u staroj Grčkoj pisalo o djeci koji teroriziraju i razočaravaju oca i majku. Potomci, iako bismo željeli da nam budu na sliku i priliku, odlučuju krenuti svojim putem i tako zapravo, kažu psiholozi, umorne roditelje dodatno podsjećaju da su smrtni, nebitni i zamjenjivi, te da im djeca zapravo neće produžiti trajanje. Profesori s američkog Harvarda su, istražujući zašto svaka generacija misli loše o onoj sljedećoj, zaključili da su studenti od prije pedeset ili osamdeset godina imali slične tegobe u odrastanju, dvojbe i probleme, no sjećanja na te brige se vremenom izgube, dijelom i zbog distorzije memorije koja nam mijenja uspomene i tako mozgu pomaže da i nadalje funkcionira.
Mladac, pak, kad zbroji i oduzme ovdje izneseno možda se poželi odmah prevaliti u vodoravan položaj i ništa ne raditi jer, eto, krivi su društvo, tehnologija, roditelji, nona koja još nije umrla da ostavi stan, kapitalizam, pandemija, klimatske promjene ili stranka na vlasti. No treba reći i to da za zdravu osobu nije dobro rješenje tako odustajati i optuživati baš sve oko sebe jer 20-te i 30-te godine nisu vrijeme za proglašavati krizu srednjih godina već za stjecanje znanja i vještina koje će dobro doći kasnije u životu. U Hrvatskoj dvije trećine mladih od 18 do 34 godine živi s roditeljima što je najveći postotak u Europskoj uniji, te sličan kao u susjeda Srba i Crnogoraca, čime se regija opet smjestila na začelje neke europske statistike. Na suprotnom su kraju Danci koji najbrže uteknu (ili bivaju istjerani) iz roditeljskog doma jer u njih je postotak onih kojima mama još uvijek sprema krevet manji od 20%.
Radi se naravno i o kulturološkim razlikama jer se u južnoj Europi odlazak iz roditeljskog doma često smatra izdajničkim potezom, dok u sjevernoj dijelu kontinenta kontaju da nešto nije u redu ako odrasla mlada osoba čeka roditelja da ga ujutro probudi.
Mentalna kriza mladih
S obzirom na to da je kućanski suživot između starijih i mlađih u Hrvatskoj i regiji natprosječno visok, veća je i vjerojatnost međugeneracijskih prepirki, te kritičkih ili posprdnih osvrta u medijima ili na ulici. U takvim situacijama nije na odmet uzeti u obzir da nisu svi milenijalci i Z-ovci razmažene mimoze nego i osobe pod velikim pritiskom u kojih se bilježi značajan porast psiholoških problema poput anksioznosti, depresivnosti i niskog samopouzdanja, a jedan je od razloga, smatraju psiholozi, i to što su mladi svjesni da neće prestići roditelje i biti bolji od njih. Srozano samopouzdanje se naime često javlja u slučajevima kada mlada osoba smatra da nije dorasla roditelju istog spola što bi, prema tom tumačenju, značilo da su najugroženiji sinovi nadobudnih očeva i kćeri blistavih majki. Stoga bi stariji kada krenu uobičajenu tiradu u stilu „ja sam u tvojim godinama“ (…svojim rukama sazidao vikendicu, branio Hrvatsku, radila i troje vas odgajala i hranila…) trebali uzeti u obzir i širi kontekst vremena i okolnosti u kojemu se ta i takva prošlost događala, kao i činjenicu da nismo svi isti.
Ako u vama kao umornom roditelju kipti jer je potomak prevalio eto tridesetu i nema plaću, partnera i ambiciju, dok je mali od rodice već davno diplomirao medicinu s odličnim, a susjedova se kćer odvjetnica šepuri u luksuznim kolima, sjetite se da je Elon Musk prvi biznis započeo s tatinim parama, a Bill Gates uzletio tako što je majka malo pogurala neke veze . Mati Rimcu je početni kreditni kapital stigao od oca, a Andreju Plenkoviću vjerojatno nije previše smetala tatina podrška.
Sretna Nova Godina Mladih
Očekuje nas uostalom i šira rasprava o novim generacijama jer će tijekom 2022. godine, koja je proglašena europskom godinom mladih, diljem Europske unije biti organizirane konferencije i programi o pandemiji, zapošljavanju, stanovanju, mentalnom zdravlju i drugim problemima koji tište one na kojima svijet ostaje. Pitanje je naravno žele li europske elite, sazdane većma od starijih generacija, zaista pomoći mladima ili tek organizirati manifestacije koje zapravo nisu u stanju ponuditi stvarna politička, ekonomska i društvena rješenja.
U onim pak običnim životnim situacijama kada bliski odnosi starih i mladih dostižu točku vrijenja i svima od nervoze zuji u ušima, spas možda možemo potražiti a gdje drugdje nego u kršćanskom nauku koji nam u četvrtoj Božjoj zapovijedi poručuje „Poštuj oca i majku,“ dok u Poslanici Kološanima apostol Pavao savjetuje; „Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom.“
