Otkako je u noći s 30. na 31. prosinca 27-godišnji Splićanin nestao u Beogradu, i srpski i hrvatski mediji neumorno prate priču. Broje se dani potrage, iskaču novi dokazi i nove snimke, zumiraju se fotografije, saznajemo tko u kasnim noćnim satima trči po Beogradu, ali to ipak nije nestali mladić. Ili je?
Slučaj komentiraju svi, od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića do predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, uz neizbježno prepucavanje političara, pa čak i MUP-ova dvije države. Organiziraju se izvanredne konferencije za medije, slučaj komentiraju svi, od forenzičara do stručnjaka za telekomunikacije, a otac nestaloga se svaki dan po desetke puta pojavljuje u medijima.
Objavljene vijesti o nestalom mladiću zasigurno se broje u tisućama, a neki portali slučaj čak prate i „iz minute u minutu“. Pritisak je toliki da je čak i mladićev otac apelirao na medije da malo popuste. „Čuo sam da su se u Splitu novinari pojavili pred kućnim vratima moje obitelji. Molim Vas i apeliram da moju obitelj poštedite i ako trebate bilo informacije da me kontaktirate. Shvatite da je i za mene i moju obitelj ovo specifična situacija“, prenio je Jutarnji list njegove riječi.
Mladićev otac, mogli bismo reći, u ovome sudjeluje ‘svojevoljno’ – uostalom zasigurno želi pronaći svoga sina i vjerojatno smatra da mu mediji i njihova pozornost na tom slučaju mogu pomoći, bar da ne padne u zaborav. Međutim, koliko je to njegovo sudjelovanje uistinu ‘svojevoljno’?
Medijski proizveden interes
Helena Popović, docentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra da je interes za ovaj slučaj „primarno medijski proizveden i to provjerenim tehnikama – zadiranjem u privatnost, emotivno nabijenim jezičnim konstrukcijama, personalizacijom priče, selebrizacijom protagonista – uvijek ista formula“. Popović u ovakvom tipu izvještavanja vidi uzorak, pa dodaje da mediji „u interpretaciji događaja pribjegavaju senzacionalizmu i spektakularizaciji svakodnevice, potiču i medijskom pažnjom ‘nagrađuju’ sasvim specifične reprezentacije tako da će i ljudi, koji u drugim okolnostima ne bi nastupali na takav način, to činiti jer je to, u postojećoj matrici, normalizirano ponašanje. Tu možda možemo identificirati razloge suradnje članova obitelji sa medijima“.
Popović ovaj slučaj podsjeća na onaj Antonije Bilić, gdje je pak njenoj sestri bila dodijeljena uloga „tragične zvijezde“, dok su mediji bili tek puki “glasnogovornici”. “Profesionalno novinarstvo, osim etičkih principa koji su ovdje evidentno zanemareni, uključuje i procjenu važnosti vijesti za javnost. Do koje je mjere detaljno izvještavanje o individualnim tragedijama (kojih nažalost ima bezbroj) relevantno za javnost?”, pita Popović, dodajući kako uvijek treba imati na umu da ishod ove priče veliki značaj ima zapravo samo za uži krug obitelji i prijatelja.
Gordana Vilović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti koja se bavi etikom u novinarstvu, za Faktograf je kazala da je izvještavanje o ovom slučaju, “s etičke strane prilično loše ocijenjeno”. Vilović smatra da “zanemaren dio u kojem se trebalo voditi računa o tome da se radi o žrtvi, o osobi koja ne može reagirati i da je bilo puno špekulacija. Nije bilo razmišljanja o tome kako to sve utječe na najbliže ljude oko te osobe.”
Bez obzira na to kako slučaj završi, ono što znamo je da će iza njega ostati brojni članci koji će doprinositi daljnjoj traumatizaciji osoba bliskih žrtvi i njegove obitelji. “Kad ste u traumi, to je dvosjekli mač, možete reći i nešto što nema smisla ili u konačnici može skrenuti stvari na drugi kolosijek. Trebalo bi voditi računa i o tome, jer koliko god je etika potpuno zanemarena kategorija u onome što čitamo i vidimo, ipak mislim da to je nešto o čemu bi trebalo razmisliti – koliko moje izvještavanje šteti”, dodaje Vilović.
Što donosi klikove?
Možemo li ovaj specifični slučaj, a onda i sve slične, gledati van konteksta financiranja medija? Marko Kostanić je u pravu kada u svom članku na Biltenu navodi da „urednička odluka nije zasnovana (samo) na moralnoj dimenziji. Naprosto na tržištu ne postoji efikasniji i dostupniji način financiranja medija. Ako konkurent pošalje novinara u Beograd, moraš i ti. Ako konkurent objavi “novi trag”, moraš i ti. Ne zbog moralnog pokleknuća, već zbog pažnje publike koja se u konačnici ‘pretvara’ u novac“, piše Kostanić. O problemima polja smo na Faktografu također već pisali – smanjenje prihoda od oglašavanja, smanjenje broja novinara i povećanje normi.
Senzacionalističke teme donose klikove i čitanost, što opet posljedično donosi oglase kojima se mediji financiraju.
Popović smatra da je to “svakako problem komercijalizacije medija i komodifikacije svih aspekata naših života, od medija, obrazovanja, zdravlja…” No, pita se “gdje je granica profitnog parazitiranja na publikama? I gdje je nestala ideja društvene odgovornosti medija za javno objavljene sadržaje?
‘Argument’ medija/novinara – da zapravo samo publikama daju što žele, krajnje je površan, možda sadrži i dozu prezira prema publikama, a svakako je i nepromišljen ako ga razmatramo iz pozicije novinarske profesije (vlasnici medija su izuzeti, budući da često nisu dio profesionalne zajednice).” Prema Popović, ovaj argument o serviranju vijesti koje čitatelji žele „zapravo znači odricanje od vlastite profesije i važne uloge koji novinari imaju u društvu“.
Ovakav ‘tretman’ nekog slučaja zasigurno dovodi do jačanja i produbljivanja nepovjerenja u medije. Paralela se, barem djelomično, može povući i s izvještavanjem o pandemiji. Koliko su brzina i vječna utrka za produkcijom sadržaja u medijskom okruženju koje ‘nikada ne spava’, pa nas stalno bombardira novim sadržajem koji zapravo ne donosi ništa novoga također doveli do pada povjerenja u medije?
Ekscesi, katastrofe, sukobi, svađe…
Komentirajući izvještavanje o pandemiji Paško Bilić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose za Faktograf je rekao da „za sada mediji izvještavaju o pandemiji na bazi dnevno aktualnih događaja i najnovijih skandala“, a Popović smatra da nepovjerenje u medije „koje je djelomično rezultat takvog načina izvještavanja nažalost nije jedini problem“.
„Današnja medijska industrija primarno se usmjerava na ekscese – nesreće, skandale, katastrofe, sukobe, svađe…i pažnju primarno daju onim društvenim akterima koji su kontroverzni. Time se u javnoj debati otvara prostor za pojedince i stavove koji su statistički gledano marginalni, ali se guraju u središte medijske agende, čime im se daje društveni legitimitet“, dodaje Popović.
Istraživanja provedena u posljednje vrijeme pokazuju kako Hrvatska značajno iskače među europskim zemljama kada je riječ o nepovjerenju u tradicionalne medije, a taj trend ide prema dolje. Istraživanje javnog mnijenja Eurobarometra od proljeća prošle godine pokazuje kako u Hrvatskoj medijima vjeruje 28 posto ispitanika, i to je povjerenje u strelovitom padu naspram godine ranije, a ne vjeruje im 68 posto ispitanika. Manje povjerenja u medije od građana Hrvatske, po tom ispitivanju, imaju samo građani Francuske i Malte.
Popović smatra da kao profesionalci „novinari moraju biti kompetentniji od publika/neprofesionalaca, moraju promišljati o vlastitim praksama i o tome kakve posljedice one imaju za šire društvo. Publikama treba nuditi sadržaje koji imaju funkciju informiranja, obrazovanja i koji pomažu u interpretaciji društvenih događaja koji su relevantni za određeni segment društva ili društvo u cjelini“.
Etika nije in
Vilović detektira problem i u padu interesa za etiku među studentima. “Činjenice su srce novinarstva i uvijek im se moramo približiti, ali činjenice ne rade roboti nego ljudi i nekad zbilja moramo ugasiti mikrofon i kameru ako vidimo da to nije ljudski”, kaže, dok Popović ističe da je “parazitiranje na individualnim i kolektivnim tragedijama opće mjesto, a strvinarsko čerupanje po ljudskim tragedijama se ‘pakira’ kao ‘humanitarna aktivnost'”.
Vilović smatra da etika u novinarstvu više nije nešto što je in, “kao da ih (studente, op.a.) to ne zanima previše, jer što će ih zanimati kad će to ionako i ovako izaći van”. A ako će slučaj ‘ovako ili onako izaći van’ i ‘publika to želi čitati’, onda, izgleda, dileme nema.
“Nije li posao policije da traga za nestalom osobom i u javnosti putem medija cirkulira informacije koje mogu doprinijeti rješavanju slučaja? Nemaju li članovi obitelji pravo na privatnost i mir?“, zaključuje Popović.
