Skoro 250 puta na Facebooku je podijeljena objava kojom se veliča ustaški zločinac Andrija Artuković i negira genocid u ustaškom logoru smrti Jasenovac. Objava sa stranice “S NAMA SU”, koju prati više od šest tisuća ljudi, arhivirana je ovdje.
U objavi se citira navodna Artukovićeva tvrdnja da u Jasenovcu počivaju “njegova vojska i njegov hrvatski narod”. Tvrdi se, dakle, da u Jasenovcu nije počinjen genocid nad Srbima, Romima i Židovima.
To naprosto nije točno. Na stranicama Spomen područja Jasenovac moguće je pretraživati poimenični popis više od 83 tisuće identificiranih žrtava. Faktograf je već u više navrata pisao o pokušajima relativizacije ustaških zločina počinjenih u Jasenovcu.
Evo ključnih tvrdnji iz objave kojom se sugerira da je Artuković bio nevina žrtva komunističkog progona:
“Nekadašnji ministar u vladi NDH Dr. Andrija Artuković je od beogradskog jugo-režima osuđen na smrt pomoću lažnog svjedoka i izmišljenih zlodjela koja ne samo da nije on počinio nego se uopće nisu dogodila. To prizna čak i prof. dr. sc. Ivo Goldstein.
[…]
Na području, u onome što je poznato kao Spomen park Jasenovac, je jednom počelo iskopavanje, ali naglo se zaustavilo, i to 3 puta se zaustavilo na 3 različita mjesta u Parku, i više nikad nije kopan Jasenovac! Pitam se zašto, ako je tamo stvarno 2 milijuna srba i djece ubijeno i pokopano, kako oni, naime srbi, nama tvrde, zašto ne iskopaju i dokažu kakve su to ”ustaši” ustvari bili.. ILI MOŽDA zato što je Artuković rekao istinu?!”.
Andrija Artuković bio je u samom vrhu ustaškog pokreta, dakle spada među najvažnije suradnike poglavnika ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U političkom vrhu NDH je od 1941. do 1945. obavljao različite funkcije: bio je ministar policije i pravosuđa te čuvar državnog pečata (Wikipedia, Hrvatska enciklopedija).
Nakon što je partizanski pokret oslobodio Hrvatsku od fašizma 1945. godine, Artuković je uspio pobjeći. Dokopao se SAD-a, gdje je živio sve do 1986. godine, kad je konačno izručen Jugoslaviji. Njegovo izručenje su jugoslavenske vlasti tražile u više navrata, prvi put još 50-ih godina dvadesetog stoljeća.
Artukoviću je po izručenju suđeno u Zagrebu te je osuđen na smrt. Zbog visoke dobi i slabog zdravlja, Artukovićeva kazna nije izvršena. Umro je u bolnici Kaznenoga doma u Zagrebu 1988. godine.
Točno je da je Artuković izručen prvenstveno temeljem svjedočenja jedne osobe čija se vjerodostojnost višekratno dovodila u pitanje. Artukovićev odvjetnik Silvije Degen otvoreno je u više navrata tvrdio da je to bio “lažni svjedok”, a podaci koji dovode u pitanje vjerodostojnost svjedočenja temeljem kojeg je Artuković osuđen mogu se naći i u detaljnom izvještaju o čitavom slučaju, koji je sastavio američki Ured za specijalne istrage, zahvaljujući čijim naporima je Artuković i izručen Jugoslaviji. Zbog svega ovoga je Artukovićev sin u SAD-u pokrenuo proces kako bi dokazao da je njegov otac neosnovano izručen u Jugoslaviju.
Ništa od ovoga, međutim, ne znači da je Artuković bio nevina žrtva komunističkog progona. Ne postoji nikakva dvojba oko toga da je Artuković bio ratni zločinac, s obzirom da je donosio rasne zakone i javno podržavao istrebljenje Židova.
Citiramo iz natuknice o Artukoviću na Hrvatskoj enciklopediji:
“Kao ministar unutarnjih poslova imao je važnu ulogu u pripremi i provedbi rasnih zakona donesenih 30. IV. i 4. VI. 1941. te je javno zagovarao rješenje židovskoga pitanja kao što ga je riješila njemačka vlada. Svojim je djelovanjem 1941−42. postavio temelje organizacije progona Židova, Roma i Srba te političkih protivnika NDH u Hrvatskoj i BiH tijekom Drugoga svjetskog rata”.
U objavi na Facebook stranici “S NAMA SU” tvrdi se kako je i povjesničar Ivo Goldstein priznao da je Artuković osuđen zbog zločina koji se nisu dogodili.
Točno je da je Goldstein prije više od desetljeća gostovao u emisiji na lokalnoj televiziji Jabuka TV, tijekom koje je kazao da je Artukoviću “suđeno po lažnim točkama optužnice”. No, u istoj emisiji Goldstein je također kazao da je suđenje Artukoviću za konkretna ubojstva bila greška jugoslavenskih vlasti jer je Artukoviću “trebalo suditi za sudjelovanje u genocidu”.
Takvu optužbu praktički ne bi trebalo ni dokazivati, jer se zahvaljujući Artukovićevom javnom djelovanju radi o notornoj činjenici.
