Pod povećalom

Kako su društvene mreže prekrojile povijest Filipina i na vlast dovele novog Ferdinanda Marcosa

U povratku Marcosa na vlast ključnu je ulogu odigrala pripremljena i razgranata mreža aktera uključena u dezinformacijske kampanje.
EPA

Obitelj Marcos ima toliku količinu zlata da od siromaštva može spasiti ne samo Filipine, već cijeli svijet. Svojim ga je radom, kao fantastičan odvjetnik, stekao Ferdinand Marcos, radeći za bogatu kraljevsku obitelj Tallano prije nego je 1965. postao predsjednik.

Zlato je namijenjeno filipinskom narodu, ali bit će distribuirano kada se Filipinci ujedine i ponovo uspostave „Bagong Lipunan“, odnosno „novo društvo“, koncept koji je Marcos provodio kada je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća vladao zemljom.

Jedan je to od glavnih mitova iz dezinformacijskih kampanja koje su prošlog tjedna na vlast vratile moćnu obitelj Marcos. Diktatorov sin Ferdinand Marcos junior, poznat po nadimku Bongbong pobijedio je prošlog tjedna na predsjedničkim izborima u Filipinima, odnijevši pobjedu kakva u toj zemlji desetljećima nije zabilježena.

Laž o zlatu koje je pokojni diktator zaradio za svoj narod širi se društvenim mrežama već više od desetljeća, postižući sve veću popularnost. Za cilj ima oprati kleptokratsku vladavinu pokojnog diktatora Marcosa te pomoći Marcosove nasljednike u njihovim političkim karijerama koje su se nastavile po povratku članova istjerane obitelji u zemlju, a ujedno ih i osloboditi obaveze povrata otete imovine.

Pritom nikakvu razliku ne čini što mediji – uključujući fact-checkere Rapplera čija je jedna od osnivačica Maria Ressa, prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade – inzistiraju na neutemeljenosti priče. Ne postoje, naime, podaci da je prije dolaska španjolskih kolonizatora na širem području filipinskog arhipelaga egzistirala kraljevina pod nazivom Maharlika kojom je upravljala obitelj Tallano, niti postoje dokazi o nekom pravnom sporu na kojem je radio Marcos, a radi kojeg bi mu bogati nasljednici za usluge isplatili „192 tisuće tona zlata“, kako se u priči navodi.

Širenju dezinformacija nije odmoglo ni to što je i sam diktatorov sin i sada izabrani predsjednik Bongbong Marcos opovrgnuo postojanje tog zlata.

„Zašto bih ja promijenio mišljenje jer on to opovrgava?“ pita se Arnel Agrevante, jedan od popularnih filipinskih YouTubera koji je tijekom predsjedničke kampanje širio tu lažnu priču o porijeklu Marcosove imovine. Njega se to, kaže, ne tiče, on je alternativni medij koji se suprotstavlja mainstream medijima koji „šire glupe i pogrešne informacije o našoj povijesti“.

Povijesni revizionizam

Priča o sačuvanom zlatu nadopunjuje se u druga dva najzastupljenija dezinformacijska narativa koji su se proširili društvenim mrežama – da je vrijeme diktatora Marcosa bilo „zlatno doba“ u kojem su Filipini bili vodeća azijska ekonomija te da su bili  regionalna vojna sila.

Povijesni podaci to, međutim, ne potvrđuju. Marcosova višedesetljetna koruptivna vladavina (1965-1986) bilježila je gospodarski rast, ali obilato financiran kreditima koji do danas nisu otplaćeni.

Trenutnu, po izbornim rezultatima očito dominantnu želju da se pojavi plemeniti vođa koji će pomoći siromašnom narodu potlačenom od koruptivnih demokratskih elita trebali bi, ali se to ne događa, suzbiti podaci koji kažu da su početkom osamdesetih vladale velike nejednakosti u društvu – na najbogatijih 10 posto stanovnika otpadalo je dvostruko više bogatstva nego na 60 posto stanovnika s donjeg dijela ljestvice, a stopa siromaštva obuhvaćala je polovicu ukupnog broja stanovnika. U prvoj polovici osamdesetih zemlja je pala u recesiju, a stopa nezaposlenosti se udvostručila.

Najmračniji dio Marcosove vladavine bio je u vrijeme kada je na Filipinima proglašeno izvanredno stanje.

Politička opozicija i socijalni nemiri ugušeni su 1972. nametanjem izvanrednog stanja kojem je bio cilj uz pomoć vojske stvoriti spominjano „novo društvo“. Marcos je proklamirao da se društvo treba reformirati tako da ga kontrolira „dobrohotan diktator“ koji će ga usmjeravati u razdobljima kaosa.

U stvarnosti je u razdoblju od 1972. do 1981. godine, prema procjenama Amnesty Internationala, ubijeno 3.240 ljudi, dok ih je oko 70.000 potrpano u zatvore, gdje su deseci tisuća bili sistematski mučeni. Masakrirana tijela ostavljana su na javnim površinama da bi strahom odvratila stanovništvo od bilo kakve pobune. Izvanredno stanje dekretom je okončano 1981. godine, kako bi se stišale inozemne kritike, ali do Marcosova  bijega s Filipina u zrakoplovu njegova hladnoratovskog pokrovitelja SAD-a u veljači 1986. diktator je nastavljao s terorom, zadržavajući čelno mjesto svih važnih institucija države.

Međutim, ukazivanje na prošlost kojim su se tijekom uspona Marcosa Juniora bavili vjerodostojni mediji nije doprlo do birača.

Nitko nije kažnjen za teror

Tri godine nakon bijega zbog pobune naroda, bolesni je Marcos umro na Havajima, ali njegovoj supruzi Imeldi, politički znatno važnijoj nego što se mogao steći dojam iz medijskih napisa o njenoj kolekciji cipela, te djeci Bongbongu i Imei predsjednica Corazon Aquino dopustila je povratak na Filipine. Već 1998. Marcos junior ponovo je postao guverner provincije Ilcos Norte, što je bila pozicija na kojoj se nalazio u svojim dvadesetima i s koje je s obitelji pobjegao na Havaje. Obitelj je korak po korak, preko guvernerskih, zastupničkih i senatorskih mjesta nastavila svoj politički uspon koji je na koncu rezultirao velikom pobjedom Marcosa juniora na filipinskim predsjedničkim izborima.

Zbog terora i zločina koji su se zbivali tijekom diktature Ferdinanda Marcosa nitko u redovima političara i vojske na Filipinima nije kažnjen. Obitelji 10.000 žrtava protiv Marcosa su pokrenule sudski postupak na Havajima koji je 1995. okončan presudom po kojoj Marcosovi nasljednici žrtvama trebaju isplatiti rekordnih dvije milijarde dolara. Zbog  nepoštivanja te presude američkog suda članovima obitelji izrečena je kazna od 353 milijuna dolara, a taj nalog mogao bi budućem predsjedniku predstavljati problem prilikom putovanja u Sjedinjene Države, iako se nagađa da će ga od te presude sada štititi predsjednički imunitet.

Vezano za povrat iz zemlje otetih dobara, već 1986. godine formirana je posebna vladina komisija koja je trebala osigurati povratak otetog bogatstva koje se procjenjivalo na pet do deset milijardi dolara – od nakita, slika, nekoliko zgrada na Manhattanu do švicarskih bankovnih računa i udjela u korporacijama. Do sada je vraćeno pet milijardi, dok se obitelj spori oko 2,4 milijarde.

S obzirom na to da je novoizabrani predsjednik u kampanji govorio da je ta komisija radila na načelima usmjerenima protiv obitelji Marcos, a sada je treba pretvoriti u „pravo antikorupcijsko povjerenstvo“ te da će predsjednik imati moć birati članove komisije, pretpostavlja se da se povratak ostatka imovine baš i neće moći očekivati, barem ne u šestogodišnjem mandatu predsjednika.

Birači više vjeruju društvenim mrežama nego televiziji

Članovi obitelji Marcos negiraju da je za vrijeme vladavine Ferdinanda Marcosa bilo ubijanja, mučenja, odnosno kriminala. Kako su to uspjeli uvjeriti i ostale te uspješno prekrojiti povijest?

Iako je ranije dominantno sredstvo informiranja bila televizija, neka istraživanja su 2017. pokazala da glavnina birača koja ima pristup internetu više vjeruje onome što vidi na društvenim mrežama nego tradicionalnim medijima. Predsjednički kandidat Marcos izbjegavao je novinare etabliranih medija i odbio sudjelovati na predizbornim sučeljavanjima. Glavninu kampanje usmjerio je na društvene mreže u zemlji u kojoj 80 posto građana ima Facebook nalog koji im je glavni put na internet.

Treba spomenuti i kako je prosječna dob stanovnika Filipina 23 godine, dakle mlađi se birači ne sjećaju vremena diktature, a vrlo su prijemčivi za alternativne vijesti poput onih koje do njih dopiru preko društvenih mreža i koje šire influenseri.

Amaterski video radovi izgledaju autentično, tumači Johnatan Corpus Ong, istraživač s područja dezinformacija na sveučilištu Harvard. „Oni zvuče kao jezik ulice, običnih ljudi, za razliku od profesionalno produciranih oglasa i muzičkih spotova kakve je koristila kampanja Marcosove protukandidatkinje Leni Robredo“, navodi.

Jedno istraživanje filipinskih sveučilišta pokazalo je do koje je mjere YouTube pridonio povijesnom revizionizmu. Na upis „Marcos povijest“ u čistom pregledniku, YouTube im je izbacio 600 amaterskih videa, dok su se informativni ili znanstveni prilozi rijetko pojavljivali. Videi su širili narativ po kojem je nacija bila u odličnom stanju kada je Ferdinand Marcos bio predsjednik, kako je u to vrijeme bila ekonomska supersila, kako je bila riječ o pravednoj demokraciji i u svijetu cijenjenom vođi te kako je Marcos svoje bogatstvo stavio na službu nacije. Finalni je zaključak kako se sve to može vratiti ako novi Marcus dođe na vlast.

Mreže za širenje dezinformacija

Bongbong Marcos je na ovoj pobjedi radio godinama, stvarajući mreže za širenje dezinformacija. Pri tome treba reći kako mu je put utabao njegov prethodnik, dosadašnji predsjednik Rodrigo Duterte koji je 2016. široko koristio botove i trolove za napad na protukandidate, uz agresivnu promidžbenu kampanju obećanja koja su bila oblikovana baš za društvene mreže.

Široka propaganda i targetirane dezinformacije koje producira i širi mreža stranica, Facebook grupa, YouTube kanala i influensera s društvenih mreža dio je sistematske kampanje poliranja slike obitelji Marcos i utire put njihovom daljnjem usponu u filipinskoj politici, zaključak je Rapplera koji je u seriji tekstova  prikazao broj i međusobnu povezanost aktera.

Što se može poduzeti?

Već i prije predsjedničkih izbora, a na osnovi iskustva iz 2016., glavne društvene mreže znale su da slijede dezinformacijske kampanje na Filipinima. Meta, odnosno Facebook, ustvrdila je u travnju kako je skinuto 400 povezanih stranica, odnosno profila sa sumnjivim objavama. Facebook je oformio „ratnu sobu“ s ekspertima koji su trebali spriječiti nepravilnosti poput dijeljenja lažnih vijesti o vremenu izbora ili mjestu birališta te je uobičajeno skidao izljeve mržnje ili pozive na nasilje.

Sprečavanju dezinformacija trebala je pomoći i mreža fact-checkera koji postoje u zemlji. Međutim, usprkos njihovom trudu, ponovo se dokazalo kako dezinformacije putuju dalje od njihovih ispravaka.

Glasnogovornik You Tubea ustvrdio je kako je kompanija u zadnjih godinu dana (prije same završnice kampanje) s mreže uklonila više od 400 tisuća videa jer su kršili pravila protiv govora mržnje ili su širili pogrešne informacije o samim izborima.

Sve je to, međutim, bilo nedovoljno. Problem je otežala i često korištena tehnika live-streamanja od strane influensera na YouTubeu i TikToku. „Vlogeri“ su imali nesmetan pristup na Marcosove predizborne skupove. Provjeravanje činjenica uzima vrijeme, za razliku od sugestija koje influenseri isporučuju svojim slušateljima. Prema analizi The New York Timesa, desetak njihovih kanala ima 1,6 milijuna pretplatnika na YouTubeu i preko 500 tisuća pratitelja na Facebooku.

„Ako ovi izbori budu dobiveni na dezinformacijama, to će postati testirana formula koja će biti korištena u svakim sljedećim izborima“, vapila je Marcosova protukandidatkinja Roberdo. To se i dogodilo, a teško da će Filipini ostati usamljeno igralište za prekrajanje povijesti preko društvenih mreža.

Facebook
Twitter
Live blog
Dezinformacije o koronavirusu

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.