Pod povećalom

Kad počinje život, a kada ljudska prava?

Među biolozima nema konsenzusa oko odgovora na pitanje kada počinje ljudski život. Zbog toga o tome odlučuju političari i pravnici.
Izvor: Karin Henseler, Pixabay

Tijekom javne rasprave o pravu na dostupnost prekida trudnoće, koja se zadnjih tjedana vodi u Hrvatskoj, u više smo navrata mogli čuti konstataciju kako postoji znanstveni konsenzus o tome da život počinje trenutkom začeća. Međutim, to nije točno.

Medicina nam je dala odgovore na brojna pitanja koja se tiču embrionalnog i fetalnog razvoja. Različite države koriste ta saznanja kao podlogu za regulaciju prekida trudnoće, što je prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji jedna od esencijalnih zdravstvenih usluga. Razvoj vitalnih funkcija fetusa uzima se kao argument za ili protiv politike vezane za inducirani elektivni pobačaj, ali i medicinski indicirani prekid trudnoće.

Faze razvoja se u nekim slučajevima pomiču, ovisno o napretku medicine. Nekoć se za plod smatralo da je “oživio” tek kada se počeo ritati dovoljno jako da trudnica osjeti njegove pokrete, oko 20. tjedna. No, od tada smo dobili ultrazvuk i razne druge načine monitoriranja pa se često u istom kontekstu “oživljavanja” govori o otkucajima srca ili stadiju razvoja živčanog sustava.

Medicina je zaslužna i za terapije koje su značajno pomaknule granicu preživljavanja prijevremeno rođene djece. Steroidi, inkubatori i niz drugih medicinskih zahvata doveli su do toga da se u današnje vrijeme 22. tjedan trudnoće smatra važnom granicom. Maleni postotak djece može preživjeti izvan maternice rodi li se u to doba, no samo uz intenzivnu njegu. Britanskim blizancima rođenim 2019. u 22. tjednu bili su potrebni deseci transfuzija, injekcije u oči i laserske operacije za spašavanje vida i liječenje sepse i upale pluća (BBC). Značajan udio rođenih u 22. tjednu odrasta s teškim invaliditetima.

No uspjesi medicinske tehnologije ne odgovaraju na pitanje kada počinje život, ni koliko je to relevantno za tjelesnu autonomiju žene u slobodnom odlučivanju o rađanju, niti nam išta govore o tome kada počinju ljudska prava. To je stvar društvenih znanosti i – društvenog dogovora.

Pet do šest predloženih faza početka ljudskog života

Taj 22. tjedan je samo jedan od stadija koji se može uzeti početkom ljudskoga bića. Scott Gilbert, profesor emeritus biologije na koledžu Swarthmore i autor udžbenika razvojne biologije identificirao je mogućnost preživljavanja ploda izvan maternice kao jednu od pet faza koje bi se mogle zastupati kao početak ljudskog života.

Prva faza je oplodnja jajašca, kada se formira zigota s punim genetičkim materijalom. Međutim, ovdje je prigovor da gotovo svaka stanica u tijelu sadrži kompletnu DNA sekvencu. Gilbert ne smatra DNA svetinjom s obzirom na epigenetiku, odnosno utjecaj okoliša na ekspresiju gena.

Pritom, visoka stopa oplođenih jajašca nikada se ne implantira u maternicu. Ginekologinja Diane Horvath-Cosper smatra da se između 50 do 80 posto jajašaca ne uspije uopće usaditi u maternicu. Tome treba pribrojati i dio implantiranih embrija koji prođu spontani pobačaj bez da žena uopće sazna da je bila trudna.

Drugi stadij je gastrulacija, koja se događa dva tjedna nakon oplodnje. U tom trenutku embrij gubi mogućnost da formira identične blizance. Tada postaje biološka, ali ne nužno humana individua.

Treća faza koja se predlaže počinje između 24. do 27. tjedna trudnoće, kada se kod mozga fetusa pokazuju karakteristični uzorci moždanih valova specifičnih za ljude. Nestanak ovih uzoraka su dio zakonskog standarda proglašenja ljudske smrti. Tom simetrijom, njihova pojava bi se mogla označiti kao početak ljudskog života.

Četvrta faza je spomenuti tjedan trudnoće nakon kojega fetus može preživjeti izvan maternice, uz medicinsku pomoć. Njega se podržava i u odluci Roe v. Wade kojom je legaliziran abortus u čitavim Sjedinjenim Američkim Državama. U trenutku donošenja odluke, radilo se o nešto kasnijim tjednima trudnoće od 22. tjedna.

Posljednja mogućnost odnosno faza je trenutak sâmog rođenja.

Nema konsenzusa

Jedino što je sigurno, ističe Gilbert, jest da konsenzusa oko odgovora na pitanje o početku ljudskog života nema. Biologija može razlikovati te faze, ali ne može odlučiti koja je od njih početak života. To zato čini politika, tvrdi i profesor filozofije i integrativne biologije, Sahotra Sarkar. On je vrlo kritično nastupio prema anketi objavljenoj 2018. godine koja navodno dokazuje postojanje spomenutog konsenzusa među američkim biolozima.

Proveo ju je Steven Andrew Jacobs s Pravnog fakulteta Northwestern Prizker Sveučilišta u Chicagu. U rezultatima je naveo da je sudjelovalo 5.502 biologa iz 1.058 akademskih institucija te da se njih 5.212, odnosno 95 posto, izjasnilo da “život čovjeka počinje oplodnjom”. Ono što toj anketi nedostaje jest napomena da je upit poslan prema više od 62.000 biologa.

Ipak, i Jacobs, koji je prikupio ove podatke, ističe da postoje dva različita tumačenja tog pitanja. Prvo je deskriptivno i glasi: “Kada se fetus klasificira kao čovjek?” Drugo je normativno: “Kada bi fetus trebao biti vrijedan etičkog i pravnog razmatranja?”

Na ova dva pitanja odgovaraju pravo i filozofija, neusporedive po karakteru odgovora. Pravna refleksija, upozorava nas filozof Hrvoje Jurić, nema “luksuz” da ostavlja pitanja otvorenima, kao što je to u filozofiji, etici i bioetici.

“Ona mora svršiti u jasnoj pravnoj odredbi koja će biti obvezujuća za sve članove i članice određene političke zajednice. No pravo mora, u najmanju ruku, biti informirano od strane etike i bioetike te, u tom smislu, nastojati biti ‘minimum morala'”, navodi Jurić s Katedre za etiku odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Počinjemo zato čvršćim, pravnim početkom ljudskih prava.

Vo protiv Francuske

Pravo ne priznaje osobnost fetusima, kao ni država. To se primjerice vidi iz poreznih prijava i činjenice da ne možete dobiti poreznu olakšicu na dijete koje još uvijek nije rođeno, kao i na primjeru (ne)izdavanja dokumenata.

Profesorica na Katedri za kazneno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, nositeljica predmeta Medicina i pravo te Bioetika i ljudska prava Sunčana Roksandić odgovara nam na pitanje zašto pravo smješta početak ljudskih prava na rođenje, odnosno zašto fetus (ne) uživa jednaku pravnu zaštitu.

Ona prije svega ističe kako je Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava najeksplicitnije iznijelo svoj stav o pravu fetusa na život u svojoj presudi Vo protiv Francuske. U tom slučaju trudnica je morala pobaciti jer je medicinskom pogreškom nanesena šteta njenom inače zdravom plodu. Tužiteljica se obratila ESLJP-u, jer su francuski sudovi odbacili mogućnost da liječnike gone po kaznenom zakonu zbog umorstva nerođenog djeteta. 

ESLJP je odbacio mogućnost da se liječnike procesuira zbog ubojstva, jer ne smatra nerođenog čovjeka kao nositelja prava na život, već prije kao korisnika nekih zaštitnih mjera pod određenim okolnostima.

“Preciznije, ESLJP je istaknuo da se nerođeno ne smatra ‘osobom’ izravno zaštićenom člankom 2. Europske konvencije o ljudskim pravima (‘ECHR’) i da ‘ako nerođeni imaju ‘pravo’ na ‘život’, to je implicitno ograničeno majčinim pravima i interesima‘ (paragraf 80.). Nadalje je istaknuo da institucije ECHR-a nisu ‘isključile mogućnost da se u određenim okolnostima zaštite mogu proširiti na nerođeno dijete’ (Vo protiv Francuske, stavak 80.). Sud je napravio razliku između prava na život s jedne strane i zaštitnih mjera koje se, pod određenim okolnostima, mogu proširiti na nerođenu djecu s druge strane”, navodi Roksandić. 

Protupravni prekid trudnoće – institut donesen prvenstveno zbog zdravlja žene

Roksandić ističe kako je ovaj stav vidljiv i u kaznenom djelu iz članka 115. hrvatskog Kaznenog zakona o protupravnom prekidu trudnoće.

“Pravno dobro koje se prvenstveno štiti je ženino, odnosno njeno zdravlje i život, a čime se posredno štiti i njezina trudnoća”, navodi pravnica. 

Screenshot: Zakon.hr

Osim toga, ovo je pitanje razmatrano od strane Ustavnog suda i u Rješenju Ustavnog suda od 21. veljače 2017. godine, kojim je taj sud naložio Saboru da donese novi zakon kojim bi se pobačaj regulirao u roku od dvije godine. Odluka još nije ispoštovana, a u njoj stoji da pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava uključuje pravo svakoga na slobodu odlučivanja, samoodređenje i dostojanstvo.

“Stoga je pravo na privatnost inherentno pravo žene na vlastiti duhovni i tjelesni integritet, koji uključuje i odluku hoće li začeti dijete i kako će se njezina trudnoća razvijati. Ostajanjem u drugom stanju (bilo planirano ili neplanirano, na dobrovoljan način ili kao posljedica nasilja) žena se ne odriče prava na samoodređenje. Svako ograničenje odlučivanja žene u autonomnom samoostvarenju, pa tako i želi li iznijeti trudnoću do kraja, predstavlja miješanje u njezino ustavno pravo na privatnost”, navodi Ustavni sud.

Miješanje u pravo na privatnost dopušteno je, prema ovoj odluci, samo ako je u skladu sa zakonom. Takav zakon mora slijediti određene legitimne ciljeve i mora biti nužan za zaštitu tih ciljeva u demokratskom društvu. Zadiranje u nečiju privatnost mora odražavati prijeku društvenu potrebu za zaštitom jednog ili više legitimnih ciljeva i mora biti odgovarajuće sredstvo zaštite u odnosu na te ciljeve.

Pravo nerođenog nema prednost nad pravom žene na privatnost

Polazeći od navedenih stajališta, Ustavni sud utvrdio je da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićena vrijednost, uživa ustavnu zaštitu u smislu članka 21. Ustava samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost.

Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost. U tom smislu zakonodavac ima slobodu diskrecije u postizanju pravedne ravnoteže između prava žene na slobodu odlučivanja i privatnost, s jedne strane, i javnog interesa da osigura zaštitu nerođenog bića, s druge strane.

Ustavni sud ocijenio je da  zakonodavno rješenje nije poremetilo pravednu ravnotežu između ustavnog prava žene na privatnost (članak 35. Ustava) i slobodu i osobnost (članak 22. Ustava) s jedne strane, i javnog interesa zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost (članak 21. Ustava) s druge strane, podsjeća Roksandić.

Pravnica podsjeća da postoji i presuda Brüstle protiv Greenpeacea  prepoznaje početak ljudskog života u “svim fazama razvoja ljudskog života, počevši od oplodnje jajeta”. No, ovaj se slučaj ticao se upotrebe embrija pet do šest dana nakon oplodnje “u industrijske ili komercijalne svrhe”, a ne vezano za pravo na slobodno odlučivanje o rađanju. Isto tako, ni ova presuda ne govori o početku ljudskih prava. U rimskom pravu, nasciturus, što znači onaj koji je začet, ali nije rođen, ima prava tek kada se rodi živ, dodaje Roksandić.

Očima filozofa

Neki autori i autorice tvrde da je sâmo pitanje “Kada počinje život?” besmisleno, jer je svaki individualni život samo dio neprekidnog tijeka života kako ljudske vrste, tako i živoga svijeta općenito, kaže nam filozof Hrvoje Jurić. On, naime, osobno uvažava to pitanje kao relevantno, jer se na njega često vraćaju filozofijske, odnosno etičke i bioetičke rasprave o ljudskoj tjelesnosti, seksualnosti, reprodukciji i zdravlju, što uključuje i kontroverzno pitanje pobačaja.

“Filozofija i njezine discipline nisu ‘egzaktne’ kao što je to biologija, niti su decidirane u pogledu zaključaka kao što to treba biti pravna kodifikacija, nema jednog i jedinstvenog filozofijskog, etičkog ili bioetičkog odgovora na pitanja kao što su ono o početku života i ono o opravdanosti ili dopustivosti medicinski induciranog pobačaja”, navodi Jurić.

Nasuprot tome, postoji otvoreno polje diskusije o ovoj i bilo kojoj drugoj problematici, u kojemu su sučeljavaju i „natječu“ različiti pogledi, pristupi, teorije i stajališta.

“‘Pobjednika’ nikada zapravo nema, nego se relevantnost određenog stajališta određuje putem njegove utemeljenosti, snage argumenata i konzistentnosti, gdje također kontekst odlučivanja i djelovanja igraju važnu ulogu”, napominje. Stoga se ne može odgovoriti na pitanje „Što filozofija (ili etika ili bioetika) smatra početkom života i ljudskih prava?“, nego se može samo reći kakvi stavovi postoje i čiji su argumenti u prilog određenog stava jači.

Nismo daleko odmakli od Aristotela

“U (bio)etičkoj refleksiji može se razlikovati život (X je živo biće), čovječnost (X je pripadnik ljudske vrste) i osobnost (X je osoba, tj. umno i samosvjesno biće), pri čemu se za određivanje statusa i jednog i drugog i trećeg uzimaju u obzir razni kriteriji, a hijerarhija koja na osnovi toga nastaje pomoć je pri razrješavanju sukobâ interesâ, do kojih neminovno dolazi u interakcijama različitih entiteta. O tome su govorili i stari filozofi, primjerice, Aristotel i Toma Akvinski. Njima je bilo evidentno to da plod u utrobi žene ne može biti tretiran kao standardni pripadnik ljudskog roda, nego se u nekom momentu taj entitet ‘oduševljava’, odnosno udiše mu se ‘duša’, čime stječe neke karakteristike koje su etički relevantne. Taj moment zasigurno nije ‘začeće’, nego se to zbiva kasnije, danas bismo rekli u embrionalnom ili čak fetalnom stadiju razvoja ploda. Koliko god to zvučalo anakrono, moderna biologija i biomedicina nisu mnogo odmaknule od toga. Danas i biologija i biomedicina i filozofija s etikom i bioetikom govore isto, samo drugačijom terminologijom.”, kaže nam Jurić.

Ni kršćanstvo nije uvijek imalo isto stajalište po pitanju pobačaja: ono je variralo od epohe do epohe, kao i između različitih kršćanskih denominacija, dodaje.

“Spomenuti Toma Akvinski, svetac Katoličke crkve, na tragu Aristotela, dopustio bi pobačaj do određenog stupnja razvoja ploda. Pobačaj nije apsolutno zabranjen ni u židovstvu, ni u islamu, nego se samo, na temelju određenih spoznaja ili vjerovanja, određuje vrijeme, dovoljan razlog i način izvedbe pobačaja”, podsjeća on.

U raspravi dominiraju muškarci

Embrij i fetus nisu, dakle, puki “predmeti” i stoga ih treba promatrati u etičkoj i bioetičkoj perspektivi. (Bio)etički su relevantni, ističe Jurić, ali naglašava: “to da jesu ili nisu živa bića, ljudi i osobe (aktualno ili potencijalno) nije jedino što treba uzeti u obzir kada dođe do situacije u kojoj se odlučuje o razrješenju sukoba između dvaju etički relevantnih entiteta, sukoba statusâ i sukoba interesâ između žene/trudnice i embrija/fetusa”.

“Mene svi dosad izneseni filozofijski, etički i bioetički argumenti uvjeravaju u to da status, interesi i prava žene/trudnice imaju prioritet pred statusom, interesima i pravima embrija/fetusa. To je, uostalom, ne samo mnogo puta dokazano (bio)etičkim argumentima nego je i potvrđeno u većini svjetskih zakonodavstava. A povijesno i kulturno gledajući, ne smijemo zanemariti činjenicu da su tradicionalni i današnji stavovi o pravu na pobačaj uokvireni patrijarhalnošću, androcentričnošću pa i mizoginijom, gdje je žena, na ovaj ili onaj način, svedena na reproduktivnu mašinu lišenu vlastite svrhe, vrijednosti i dostojanstva. Bizarna je, ali i tužna istina, to da su u etičkim raspravama o pobačaju, odnosno pravu na pobačaj, stoljećima i tisućljećima – sve do druge polovice 20. stoljeća – sudjelovali isključivo muškarci”, podcrtava.

“Takve odluke se ne mogu donositi bez pretpostavke slobode i autonomije osobe, što podrazumijeva i odgovornost za posljedice vlastitih čina. Naravno, ne mislim na odgovornost pred određenim autoritativnim i autoritarnim instancijama, nego na odgovornost kojoj su instancije vlastita savjest i univerzalna etička načela”, navodi Jurić.

Cjeloviti tekst njegovog odgovora na Faktografov upit možete pročitati OVDJE.

Utjecaj restrikcija na reprodukciju

Prema nedavnoj anketi provedenoj u Hrvatskoj (HRT, HRejting), čak 83 posto ispitanika slaže se sa stavom da se pobačaj treba suzbijati edukacijom i prevencijom, a ne zabranama. Njih 77 posto smatra da je ljudsko pravo žene da jedina odlučuje o vlastitom tijelu, pa tako i kad je o pobačaju riječ. Samo mali dio ispitanika – oko deset posto – smatra da je porođaj imperativ, čak i u slučaju opasnosti za majku ili malformacije ploda.

Nedostupnost pobačaja ili zaštita nerođenog života nauštrb volje žene, nerijetko ubija žene ili im sakati reproduktivne organe i uzrokuje druga oštećenja. Time se ne samo uskraćuje tim ženama mogućnost da u kasnijim fazama života doista rode živo i zdravo dijete, nego i prilika da budu uz svoju već rođenu djecu.

A šest od deset ili 61 posto svih nenamjernih trudnoća završi induciranim pobačajem. To je ujedno skoro svaka treća trudnoća (29%). Gotovo pola svih pobačaja na svijetu događa se u nesigurnim uvjetima. Većinu tog tereta (97%) nose žene u siromašnim zemljama. Procjenjuje se da na svakih 100.000 takvih pobačaja umre 30 žena.

Svake godine u svijetu je hospitalizirano oko pet milijuna žena zbog komplikacija povezanih s pobačajem u nesigurnim uvjetima. Najčešći su krvarenje i sepsa, a smrtni slučajevi povezani s nesigurnim pobačajem ostavljaju 220.000 djece bez majke. Svjetska zdravstvena organizacija ističe da zabrane ne smanjuju broj pobačaja, samo guraju žene u nesigurnu zonu.

Rigidnost lako prekorači zakonsku mjeru

Samo poigravanje zabranama može u praksi dovesti do ubijanja žena, kroz uskratu medicinske pomoći. Primjer je Poljska. Iako dopušta prekid trudnoće u slučaju incesta, silovanja i zaštite zdravlja i života majke, u Poljskoj nije dopušten pobačaj na zahtjev žene. Ona nije zakonski odgovorna za prekid trudnoće, ali propisuje se kazna za zdravstvene radnike koji se usude to napraviti.

Nadalje, postavljana je i zakonska granica u 22. tjedna trudnoće, nakon koje se pobačaj tretira kao ubojstvo. Ta je granica jesenas usmrtila 30-godišnju Izabelu. Poljskoj trudnici Izabeli je u 22. tjednu trudnoće pukao vodenjak. Liječnici joj nisu htjeli pomoći – niti pobačajem, niti carskim rezom. Preminula je od sepse.

Početkom ove godine svijetom je odjeknula još jedna smrt, žene koja je bila trudna u prvom tromjesečju kada su krenule komplikacije. Obitelj 37-godišnje Agnieszke T, majke troje malene djece, vjeruje da je preminula zbog uskrate medicinske pomoći, odnosno zbog liječnika koji su se pozvali na restriktivni zakon. Jedan od dva blizanaca koje je nosila preminuo joj je u maternici 23. prosinca 2021. Liječnici, citirajući zakon, odbijaju ukloniti mrtav plod. Agnieszkina obitelj tvrdi da se tada “njeno stanje brzo pogoršalo”. Bolnica je čekala da otkucaji srca drugog blizanca također prestanu tjedan dana kasnije, a zatim je čekala još dva dana prije prekida trudnoće 31. prosinca. Agnieszka je umrla tri tjedna kasnije, obitelj vjeruje da je uzrok sepsa.

Ne(na)pisani zakon

Hrvatska, barem zasad, nema zakonsku zabranu pobačaja na zahtjev. No, sâmo očijukanje s tom zabranom ili ograničavanjem prava žene na zdravstvenu skrb u praksi daje rezultate. U uvjetima pravnog vakuuma nastalog prije pet godina kada je Ustavni sud naložio (i tada HDZ-ovoj) Vladi da donese novi zakon o reguliranju prekida trudnoće, nakon desetljeća patrijarhalizacije hrvatskog društva i sužavanja opsega dostupnih usluga na ginekologijama, dogodila se i kalvarija Mirele Čavajde.

Bi li odbijanje hrvatskih liječnika da rade svoj posao i Čavajdu dovelo do ishoda koje viđamo u Poljskoj, da nije imala hrabrosti da progovori ili novca da ode u drugu državu po uslugu koju bi joj trebalo pružiti javno zdravstvo?

Nitko ne smatra, ističe Jurić, da je pobačaj nešto ne-problematično, a pogotovo da je nešto dobro. Nijedna žena ne odlučuje se za pobačaj “tek tako”, nego se radi o tome da se u kompleksnim i kompliciranim okolnostima trebaju donijeti određene, teške odluke.

“Kao i u drugim sferama, tako i u onoj u kojoj govorimo o problematici reprodukcije, pa i pobačaja, smatram (možda suviše optimistično) da bi osvještavanje i senzibilizacija putem informiranja i educiranja, uz otvorenu i smirenu stručnu i javnu raspravu, rezultirali mnogo boljom praksom od one koja – kako stvari stoje – počiva na stihijskim, zajapurenim i neargumentiranim (kvazi)diskusijama koje se razrješavaju restrikcijama i represijom”, poručuje filozof.

 

DOPUNA: Ovaj tekst je dopunjen primjerom presude Brüstle protiv Greenpeacea te tumačenjem prava nerođenih u rimskom pravu. 

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.