Pod povećalom

Ljudi koji vole rat

Političarima je rat prilika da si povećaju popularnost i upišu se u povijest, a mnogima drugima predstavlja priliku za laku zaradu.
Ilustracija: Stijn Swinnen on Unsplash

Rat u Ukrajini, iako je prošlo već čitavih pola godine od početka ruske agresije, još nam nije dosadio te svakoga dana s naslovnica pratimo tko je gdje napao, što je izjavio Zelenski, kome priprijetio Putin, tko je ispalio moderniju raketu i uništio više nego jučer.

Za jedne je Ukrajina kao kakva uzbudljiva utakmica, a za druge, i ovdje i tamo, prilika za brzu zaradu, proviziju, mutež, napredovanje u karijeri, sitnu krađu ili čak prilika za seks. Rat kao da donosi za svakog ponešto i koliko se god javnost zgraža nad strašnim prizorima koji stižu iz Ukrajine, toliko se i kalkulira gdje bi se nešto moglo ušićariti. Političari su dodvorniji, trgovci plinom okretniji, vojni analitičari mudriji, novinari prijelomnih vijesti zaposleniji, ratari dragocjeniji, trgovci oružjem važniji, a čitavi narodi ponosniji jer žive u presudnim danima za opstojnost i samobitnost. Zapravo je uistinu mnogo onih koji se na ovaj ili onaj način emocionalno, financijski i mnoge druge načine napajaju na ratovanju.

Rat i politika vole se javno

Kada bi se radila top lista onih koji najviše vole rat moguće je da bi se pri vrhu mogli naći političari i vladari jer nema bolje prilike za postati besmrtan, ovjenčan spomenicima, knjigama i spominjanjem u školskim udžbenicima.

Bismo li pamtili Napoleona, Churchilla, Hitlera, Tuđmana, Washingtona, Mao Cea, Katarinu Veliku, Josipa Broza da nisu pokretali ratove ili se zatekli na pravoj funkciji u olujna vremena? Ratovi su pospješivali njihovu popularnost među podanicima, kao što i Vladimiru Putinu uobičajena mirnodopska popularnost od oko 60 postotaka uvijek skoči na preko 80 kad ruske granate krenu padati po Ukrajini – bilo 2014. ili 2022. godine. Volodimiru Zelenskome pak početak rata gotovo je utrostručio popularnost, s tridesetak na devedeset posto.

No započeti rat može biti i katastrofalan potez, kao što se pokazalo u slučaju argentinskog predsjednika Leopolda Galtierija koji je prije četrdeset godina naredio invaziju na obližnji britanski teritorij Falklandskih otoka. Njemu je zbog vojnog zauzimanja otočja oko kojeg se Argentina i Velika Britanija spore skoro dvjesta godina munjevito poskočila popularnost, dok se u 12 tisuća kilometara udaljenom Londonu tadašnjoj premijerki Margaret Thatcher ugled jako srozao jer, govorili su njezini politički protivnici, slabo i sporo reagira na novonastalu međunarodnu krizu. No, samo četiri mjeseca kasnije sve se izokrenulo i britanska je vojska istjerala argentinsku s Falklanda, a Thatcher je uzdignuta u briljantnu miljenicu ekstatičnih narodnih masa željnih vojnih podviga nalik imperijalnima. Željezna Lady, kako su joj tepali, nakon tog je rata ostala na poziciji premijerke još osam godina, dok je argentinskom Galtijeriju poraz ekspresno donio izgon iz ureda predsjednika i kraj političke karijere.

Kad puca stisnimo se oko stijega

U studiji „Rat i opstanak političkih lidera“, u kojoj su timovi s dvaju kalifornijskih sveučilišta istraživali kako krize širom svijeta utječu na dugovječnost političara, zaključeno je da se vladari demokratskih država uključuju u ratove u kojima je manja mogućnost poraza, dok autoritarni lideri gaje ambicioznije apetite i spremni su upustiti se u opasniji rizik gdje su šanse za gubitak na bojnom polju veće.

Političari, rečeno je u istom istraživanju, već znaju da kad god se ratuje trebaju budno paziti da njihovu vlast ne poljuljaju osjećaj nesigurnosti u građana i snažna opozicija te se trse javnosti pružiti dojam da je sve pod kontrolom, pritom snažno odbijajući svaku kritiku koja stiže iz tabora političkih protivnika.

Ako kriznu situaciju uspiju prebroditi, političarima se smiješi šansa da ostanu upamćeni kao sposobni zaslužnici koji su znali držati kormilo povjereno od naroda. Pomaže im i to što je narod sklon upadanju u takozvani efekt okupljanja oko zastave (Rally ’round the flag) kad god se pojavi opasnost te je pripravan vladaru oprostiti raznorazne nepodopštine. Mi obični ljudi bismo, naime, da svijet bude sigurno i predvidivo mjesto, a kada se za državu ili naciju pojavi ugroza s kojom se ne znamo sami nositi, odjednom kao velika grupa počnemo razvijati zajedničke emocije te privremeno odustajemo od kritiziranja onoga tko je na vlasti, čak i ako nismo njegovi glasači i ideološki istomišljenici.

Kompleksna emocionalna stanja u koja upadaju čitavi narodi tijekom ratova i kriza uključuju anksioznost, bijes prema onome za koga mislimo da je krivac za nevolju te domoljublje koje nam omogućuje da budemo dio grupe s našim, zajedničkim ciljevima, nasuprot neke grupe sa suprotnim ciljevima.

Psihološki efekt u takvoj situaciji je, prema teoriji koju je predložila grupa autora u radu „Izgradnja nacije kroz rat“, želja da samima sebi radosno predstavimo rat protiv vanjskog neprijatelja kao osnaživač našoj državi koji nas čini sigurnijima jer istodobno smanjuje mogućnost sukoba unutar same države. Odnosno, kako je to sažeo sociolog Charles Tilly: “Rat je stvorio državu, a država je stvorila rat“ te danas posljedično živimo u svijetu sazdanom od modernih država, sustavu zapravo rođenom kroz ekstremno krvavo nasilje.

Pri tome slavimo i volimo političare i vojskovođe koji su sudjelovali u tim procesima u prošlosti te iskazujemo spremnost za graditi spomenike nekima novima u sadašnjosti i budućnosti. Za političara, ako priželjkuje nakon fizičke smrti biti ovjekovječen bistom na glavnom gradskom trgu ili imenom na osnovnoj školi u rodnom mjestu, nema stoga bolje prilike nego iskazati se u obavljanju odgovorne funkcije tijekom nekakvoga rata.

Rat i ja volimo se tajno

„Hja! Rat! Eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već gospoda doktori znadu što hoće kad guraju taj rat! To je gospodska stvar, taj njihov rat!“, pisao je Miroslav Krleža u zbirci Hrvatski bog Mars o Prvom svjetskom ratu i pripovijedao o nesnalaženju običnih malih hrvatskih ljudi u ratnom vihoru. No, mnogi kaplari, soldati, obični vojnici često neočekivano zavole vojevanje na čudan i mnogima nerazumljiv način te sav njihov poslijeratni život postane tek sjena u usporedbi s uzbuđenjima koja im je donijelo bivanje na frontu.

U eseju „Zašto muškarci vole rat“ novinar i filmski scenarist William Broyles je, govoreći o vlastitim iskustvima iz rata u Vijetnamu, ustvrdio da bi većina onih koji su bili na bojištu trebali priznati da su sve to, uz sve gadosti koje su vidjeli, ipak negdje iznutra i voljeli. „Ono što ljudi ne razumiju je koliko je Vijetnam bio zabavan, jako sam sve to volio, ali ne usudim se to nikome priznati“, rekao je Broylesu bivši suborac nakon čega su obojica zaključili da im rat nedostaje na neki zabrinjavajući način. Rat je, veli Broyles, iskustvo velikog intenziteta, zaustavlja vrijeme i pojačava iskustvo do strašne ekstaze, služi kao bijeg od običnog života u neki poseban svijet, to je priča o smrti, uništavanju i uzbuđenju.

„U ratu je linija između života i smrti tanka kao paučina i istinski je užitak biti živ kada toliki oko tebe nisu,“ konstatira Broyles citirajući potom Ernesta Hemingwaya koji je u romanu Kome zvona zvone zapisao: „Priznaj da si volio ubijati kao što su neko vrijeme u tome po vlastitom izboru uživali svi koji su vojnici, lagali oni o tome ili ne.“

Je li na takav način uživao i Vadim Šišimarin, dvadesetjednogodišnji ruski vojnik koji je u Ukrajini osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva civila u ukrajinskom selu? Mladić u ratnom vihoru u nepoznatoj ukrajinskoj ravnici, skoro tri i pol tisuće kilometara daleko od rodne mu grude u jugoistočnom Sibiru (što je razdaljina kao od Vukovara do Kabula u Afganistanu, ili od Splita do Taiza u Jemenu), jednostavnim je povlačenjem obarača usmrtio nenaoružanog šezdesetgodišnjaka na samom početku rata. Nebrojeni vojnici u Ukrajini počinit će nešto takvo bez da će ikada biti osuđeni i nakon rata nastavit će neki miran život masno lažući o zgodama i pošalicama uz roštilj, pivo i ciku vesele unučadi. Dočekat će pozne godine kao što je i velika većina pripadnika njemačkog 101. pričuvnog policijskog bataljuna koji je u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata pobio desetke tisuća Židova.

Prije rata bili su službenici, vozači kamiona, konobari, muškarci srednjih godina koji su se, opisuje u knjizi Obični ljudi američki povjesničar Christopher Browning, takorekuć preko noći pretvorili u masovne ubojice. Istraživačima su desetljećima poslije u detalje neočekivano iskreno opisivali kako su, kada bi im lokalni Poljak otkrio gdje se skriva neka židovska obitelj u šumi, uživali kao da se radi o nekom sportu te neobavezno zbijali šale nakon što bi bez milosti posmicali sve koje su tražili.

Ratovanje je – …nje

Obično pretpostavljamo da ratna zlodjela čine neki psihopati i monstruozno poremećene osobe, no što ako nam je ljubav prema ubijanju prirođena, kao što tvrdi teksaški psiholog i profesor Hector Garcia koji izučava ratovanje, mušku psihopatologiju i liječenje post-traumatskog poremećaja u bivših vojnika?

Istina je da će muškarci ići u rat zbog časti i patriotskih osjećaja, ali, kaže Garcia, prastari snažni podsvjesni pokretač je zapravo – seks. Tko u ratu brani svoju državu ne čini to zbog mora i planina, već kako ne bi dozvolio da se neprijatelj dočepa naših djevojaka i supruga, a tko ratuje u drugoj državi povećava mogućnost za kopulacije sa ženama na neprijateljskom teritoriju. Dokaze za takve tvrdnje Garcia pronalazi ne samo u naših rođaka majmuna babuna i čimpanzi, već i u silovanjima koja su toliko uobičajena u oružanim sukobima.

U ratu u BiH bilo je oko 50 tisuća silovanja, u Ruandi 250 tisuća, na kraju Drugog svjetskog rata ruski su vojnici silovali dva milijuna njemačkih žena, islamistički teroristi vjerovali su da ih nakon pogibije u 9/11 napadu na onome svijetu čekaju 72 djevice, a ovih godina pripadnici afričke ISIS Boko Haram podružnice redovito ubijaju protivnike kako bi im oteli žene, nabraja Garcia tvrdeći da je razlog jednostavan primarni evolucijski biološki impuls.

Što prije iskreno prihvatimo da muškarce pogone opisani davno usađeni instinkti, to ćemo skorije započeti dijalog o pronalaženju rješenja, a jedna od opcija je smanjivanje broja muškaraca na funkcijama. Muškarci, naime, odlučuju ne samo o ratovanju nego uglavnom i o politici i ekonomiji te je na vodećim pozicijama, predlaže Garcia, potrebno što prije postaviti više žena jer one vjerojatno neće planirati kako otići naoružane u neko selo i brutalno pobiti sve žene kako bi preotele muškarce i redom ih silovale.

Prijedlog profesora iz Teksasa zvuči jednostavan i brzo izvediv te ima uporište u istraživanjima koja pokazuju da šanse za zaustavljanje ratnog sukoba i održavanje mira na barem petnaest godina znatno rastu ako su u mirovni proces uključene žene.

Žene (ne) vole rat

No, na evolucijskoj razini stvari nisu tako jednostavne jer i žene razvijaju odnos prema ratu, odnosno prema muškarcima koji su pripravni biti agresivniji.

U studiji o razini sklonosti žena prema ratnički raspoloženim tipovima, njemačka je psihologinja Gilda Giebel, naime, zaključila da biologija i menstrualni ciklus igraju priličnu ulogu jer se, kao uostalom i u mnogih životinja, radi o potrazi za dobrim genima. Doktorica Giebel je nakon testiranja preko tisuću Njemica ustvrdila da će žene tijekom plodnih dana dati prednost ratničkom muževnom agresivnom zdravom povratniku s bojišnice jer im biološki impuls govori da lijeganje s njim možda donosi i kvalitetnije gene. Na emocionalnoj razini stvara se konfuzija jer čak i ako takav muškarac možda nije kandidat za dugotrajnu vezu i brak, evolucijski on potencijalno donosi genetski materijal koji pruža bolju vjerojatnost za preživljavanje potomstva u teškim uvjetima. Ovdje se naravno radi o škakljivoj temi koja zadire u muško ženske odnose i norme ponašanja u pojedinim društvima te bi za podrobniju analizu vjerojatno trebalo obaviti dodatna istraživanja u drugim sredinama.

Ženama su, osim silnih nevolja i patnji, veliki konflikti ponekad donosili i povijesne šanse, osobito u vrijeme Prvog svjetskog rata kada su preuzele mnoge funkcije u društvu umjesto odsutnih muškaraca. Nakon tog rata u Sjedinjenim su Državama dobile pravo glasa, pobačaj je po prvi put u svijetu legaliziran u Sovjetskom Savezu, a u Velikoj Britaniji ženama je omogućeno dotad nedostupno zapošljavanje u nekim profesijama. Krize poput oružanih sukoba mogu biti velike šanse, kaže profesorica prava na Stanfordu Pamela Karlan podsjećajući da je Prvi svjetski rat dao novi zamah pokretima za prava žena koji su prije toga bili gotovo na izdisaju. Današnji aktivisti trebali bi biti svjesni da, zaključuje Karlan, velike krize mogu ubrzati stvarne i krupne političke promjene.

Kako novinar voli rat

Među onima koji se usplahire čim krene rat su i – novinari. Urednici se uozbilje i planiraju izvanredni raspored po smjenama te potom nazovu novinarku da se, umjesto odlaska na dugo planirani kraći godišnji odmor s dvogodišnjim djetetom, za sat vremena ima nacrtati u redakciji kako bi odradila noćnu. Kolegica koja prati vanjsku politiku i sjedi u zapećku, jer mjesecima nikog nije zanimalo što se događa po svijetu, odjednom bude usrdno zamoljena da ako može što prije napisati opširnu analizu o novonastaloj međunarodnoj krizi. Biraju se šokantne fotografije s ratišta i postavljaju na naslovnicu, reporter koji se javlja s važne lokacije uživo pun je energije, a u redakciji svi su užurbani i nekako sami sebi važniji.

„Optuživati novinare da vole rat je pomalo kao optuživati brisače na automobilu da vole kišu jer novinari postoje da bi izvještavali o krvavim konfliktima baš kao što su brisači izumljeni da bi nam omogućili da vidimo kud vozimo kad pada kiša,“ zapisao je komentator portala Politico Jack Shafer na početku ruske agresije na Ukrajinu.

Rat naime donosi povećanu čitanost i zadržava pažnju publike tjednima ili mjesecima. Ako usporedite naslovnice portala brzo ćete uočiti da se rat u Ukrajini i dalje prati „iz minute u minutu“ dok za većinu drugih događaja, primjerice afera u kojima se ukrade pokoja milijarda, pozornost javnosti obično traje tek dva-tri dana.

Neki će novinari zbog izvještavanja o ratu u Ukrajini munjevito napredovati i dobiti veću plaću, kao što je uostalom i rat u bivšoj Jugoslaviji tijekom devedesetih pogurao mnoge karijere nekih tada mladih reportera. Sva ta novinarska sklonost ka izvještavanju o ratovanju ne bi, jasno, postojala da nema čitatelja, gledatelja i slušatelja, što zapravo znači da čak i ako kažemo da novinari na neki uvrnut način vole rat, to isto vrijedi i za publiku koja gladno guta strašne informacije.

„Rat je u stanju zavesti cijela društva i narode te tako zapravo produživati konflikt,“ tvrdi bivši reporter Chris Hedges koji je devedesetih za New York Times izvještavao iz BiH i s Kosova. U knjizi Rat je sila koja nam daje smisao Hedges objašnjava zašto rat pojedinca dovodi u stanje poput ovisnosti te kako stišava kritičare da upozoravaju vlast na greške koje čine. Autor također na bazi iskustava s više strana svijeta zaključuje da nakon rata nikada ne slijedi smirenje, sigurnost i harmonija koju smo priželjkivali.

Brza zarada

Bilo bi grijeh ovdje ne spomenuti osobitu naklonost koju prema ratovanju gaje profiteri, mutikaše, špekulanti, svodnici, mafije, šverceri, kao i svi sitni lopovčići koji u ratu maznu pokoju stvarčicu sa zgarišta ili ispod kreveta kriju nikad vlastima vraćen kalašnjikov. Rat je veliki biznis i dok ovo čitate negdje na svijetu se zacijelo potpisuje unosan ugovor koji ne bi donio tako dobru zaradu da nije pucanja u Ukrajini. Ako se razumijete u trgovinu plinom, kao neki povlašteni uglednici u domaćoj, pardon, mađarskoj energetskoj kompaniji, zacijelo – čak i ako ste u pritvoru – pratite važne Dutch TTF Gas Futures indekse i kalkulirate kakva bi se masna provizija mogla dignuti s obzirom da je veleprodajna cijena plina i do dvadeset puta viša nego prije dvije godine. Ruski plin i dalje nesmetano teče preko Ukrajine do Slovačke i dalje u Europu, Rusija Ukrajini uredno plaća naknade za korištenje cijevi, kao što i Yamal plinovod koji dogovorno drže Poljaci i Rusi stabilno funkcionira.

Trgovci oružjem, naftom, hranom, umjetnim gnojivima, sirovinama i koječim drugim zarađuju više nego inače i mnogima od njih ratna situacija je ogromna prilika za podebljati osobne račune. Drugi će možda upasti u teške dugove iz kojih će se godinama morati izvlačiti, kao što i Velika Britanija tek 2006. godine otplatila Sjedinjenim Državama zadnju ratu kredita za pomoć dobivenu u Drugom svjetskom ratu. Od Amerikanaca tada je još više posudio Sovjetski Savez čija je Crvena Armija na kraju rata u voznom parku brojala više američkih nego vlastitih kamiona.

„Izgubili bismo rat da nam Sjedinjene Države nisu pomogle,“ zapisao je u memoarima sovjetski lider Nikita Hruščov te ustvrdio da je i Josif Staljin dijelio slično mišljenje. Ostaje nam za vidjeti hoće li sadašnji ruski vođa možda jednoga dana u memoarima zapisati nešto poput – dobili bismo rat samo da Ukrajincima nisu pomogli Amerikanci.

Tko je jamio jamio je

I tko bi onda u konačnici mogao istupiti i kazati da najviše voli rat, da je baš onako do ušiju zateleban u ratne strahote, da je to ljubav koja mu je promijenila život?

Vjerojatno ne treba tražiti daleko jer zacijelo poznajete barem neku obitelj koja se danas šepuri bogatstvom nezasluženo maznutim u ratu devedesetih godina u, kako je govorio kardinal Josip Bozanić upozoravajući na grijeh struktura, „prilikama kada je pozornost bila usredotočena na ratna događanja.“ Oni koji su jamili znali su da se u ratu, da parafraziramo jednog američkog generala, gubitci računaju u životima, a dobit u novčanicama te im možda rat nedostaje kao neka stara ljubav pred kojom bi se opet željeli dokazati.

Mnogima drugima vlastita mučna iskustva izazivaju konfuzne emocije poput onih o kojima je godinama nakon rata progovorila žena koja je preživjela više od tisuću dana vojne opsade Sarajeva. Sarajka koju sam poznavao još kada je bila ranjena u vrijeme opsade mi je, prepričava američki novinar i pisac Sebastian Junger, potiho da nitko oko nas ne čuje, kazala – „Znaš, čudno je to, svima nam ovdje rat nedostaje, zato što smo u ratu bili bolji ljudi, zato što smo brinuli jedni za druge, bili smo velikodušniji, bolje smo se ponašali.“

Istraživanja o mentalnom zdravlju onih koji su preživjeli rat u BiH nisu jednostavna i rezultati su manjkavi ali, tvrdi njemačka studija, treba proći više od desetljeća da traumatska iskustva počnu sporo padati u zaborav i prepuste mjesto nekim novim jednostavnijim životnim brigama.

Slične će traume mučiti i Ukrajince, kao i mnoge druge o kojima gotovo nikad ništa ne čujemo jer smo neke druge ratove koji i sada bjesne potpuno zanemarili. Nije nam, naime, naročito zanimljivo što se na sve strane ubija u Siriji, Etiopiji, Libiji, Jemenu ili Mianmaru. Nisu nam napeti strateška važnost rijeke Kaladan u Mianmaru, navodni razlozi zbog kojih se nemilosrdno ubijaju Oromci i Amharci u Etiopiji ili brutalna višegodišnja vojna blokada drevnog Taiza u jugozapadnom Jemenu. Na neki način čak i očekujemo da se negdje na svijetu mora vojevati jer nigdar ni bilo da ni rata bilo, ili kako bi kazališni pisac Bertol Brecht rekao – „Rat je poput ljubavi, uvijek nađe način.“

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.