Izmjene i dopune Zakona o radu (ZOR), koje Vlada kani donijeti do kraja godine, danas su predmet sučeljavanja saborskih zastupnika koji o planiranim novinama raspravljaju u prvom zakonskom čitanju. Vlada je prije više od dvije godine krenula u izradu novog zakona, a sindikati i poslodavci tek su u listopadu prošle godine dobili zakonski prijedlog. Pregovori su „štekali“, vlada je u zakon zaronila puno dublje od proklamiranog boljeg reguliranja rada na izdvojenom radnom mjestu kao i strožeg reguliranja ugovora na određeno te stvaranja okvira za rad digitalnih platformi, o čemu smo u više navrata pisali (1, 2, 3, 4, 5, 6).
U konačnici, donesena je odluka da se u ovoj godini ide na izmjene i dopune postojećeg zakona kako bi se on uskladio s Direktivom o transparentnim i predvidljivim radnim uvjetima u Europskoj uniji i Direktivom o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi koje su do 2. kolovoza ove godine trebale biti ugrađene u nacionalna zakonodavstva. U idućoj godini, pak, trebalo bi ponovo razgovarati o sveobuhvatnijim zakonskim izmjenama.
Tijekom saborske rasprave o izmjenama i dopunama ZOR-a, Katarina Peović, saborska zastupnica Radničke fronte, višekratno je ukazala na neke sporne zakonske izmjene (SaborTV).
Smanjenje plaće za 30 posto
„Ukoliko ovaj zakon prođe bit će omogućeno da radnicima poslodavac smanji plaću za 30 posto, a potencijalno i više u izvanrednim uvjetima bez da obrazloži da je došlo do pada prihoda“.
Ova tvrdnja nije u potpunosti točna. Izmjenama i dopunama ZOR-a nadopunjuje se zakonski članak kojim se regulira pitanje naknade plaće.
Prema važećim odredbama zakona, radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Razdoblje u kojem radnik ima pravo na naknadu plaće na teret poslodavca određuje se zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Osim toga, radnik to pravo ostvaruje za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. To je pravo zagarantirano i radniku koji odbije raditi „zbog neprovedenih propisanih mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, ima pravo na naknadu plaće za vrijeme dok se ne provedu propisane mjere zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, ako za to vrijeme ne obavlja druge odgovarajuće poslove“.
Visina naknade plaće određuje se u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca.
No, zakonskim izmjenama predlaže se da ako radnik u prethodna tri mjeseca nije ostvario plaću, njena se visina određuje u odnosu na visinu one plaće koju bi u istom razdoblju ostvario da je radio.
Međutim, uvodi se i iznimka od tog pravila „ako je do prekida rada došlo u slučaju nastanka izvanrednih okolnosti nastalih uslijed epidemije bolesti, potresa, poplave, ekološkog incidenta i sličnih pojava“. U tim slučajevima radnik bi imao pravo na naknadu plaće u visini od 70 posto prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, „osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije povoljnije određeno“.
Drugim riječima, u slučaju izvanrednih okolnosti poslodavac radniku isplaćuje naknadu plaće u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, ali umanjenu za 30 posto. Niže od toga ne može isplatiti, ali može više ako je viša naknada plaće ugovorena kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Kako bi se izbjegla mogućnost manipuliranja institutom naknade plaće, predlaže se i njeno jasnije definiranje. Ona je u bruto iznosu koji se „sastoji od iznosa za isplatu i javnih davanja iz plaće sukladno posebnim propisima“, dok je ukupan trošak naknade plaće uvećan za trošak javnih davanja na naknadu plaće sukladno posebnim propisima. Riječ je, naravno, o obaveznim doprinosima za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Rad bez odmora
„Ako ovaj zakon prođe, radnici će raditi bez ijednog dana odmora. Kakva nedjelja! Pa neće imati niti dva dana, niti jedan dan, niti par sati odmora u tom tjednu jer se ovdje uvodi koncept dodatnog rada. Naravno da će radnici s ovako bijednim plaćama birati da rade ta dva dana. Oni koji moraju, jer ne mogu preživjeti“.
Netočno je da se koncept dodatnog rada uvodi izmjenama i dopunama ZOR-a. Dodatni ili dopunski rad reguliran je zakonom koji je već sada u primjeni.
Radnik koji kod jednog ili više poslodavaca radi puno radno vrijeme (ukupno 40 sati tjedno) sada kod drugog/trećeg poslodavca tjedno može raditi dodatnih osam sati (ukupno 48 sati tjedno), odnosno u dopunskom/dodatnom radu može provesti maksimalno 180 sati godišnje. Radniku je za dopunski rad potrebna pisana suglasnost poslodavca s kojim ima prethodno sklopljen ugovor o radu.
Izmjenama i dopunama ZOR-a odredba o dopunskom/dodatnom radu se liberalizira te se taj rad jasno imenuje kao dodatni rad koji se posebno regulira s tri nova zakonska članka (dok je sada reguliran u sklopu odredbi o punom i nepunom radnom vremenu).
„Radnik koji je zaposlen i radi u punom radnom vremenu kod jednog poslodavca (matični poslodavac), odnosno radi u nepunom radnom vremenu kod više poslodavaca (matični poslodavci) tako da je njegovo ukupno radno vrijeme 40 sati tjedno, može dodatno raditi na temelju ugovora o dodatnom radu za drugog poslodavca“, predlaže se zakonskim izmjenama. Radnik više neće trebati pisanu suglasnost matičnih poslodavaca za dodatni rad. No, dužan je matičnog poslodavca ili poslodavce pisanim putem izvijestiti o sklopljenom ugovoru o dodatnom radu.
I zakonskim izmjenama se predlaže da radno vrijeme u dodatnom radu ne smije biti duže od osam sati tjedno. Međutim, uvodi se i iznimka za one radnike kojima je raspored radnog vremena u dodatnom radu utvrđen kao nejednaki. Nejednaki raspored radnog vremena znači da radnik u određenom periodu radi manje, a u drugom više, dok god četveromjesečni prosjek ne prelazi 48 sati tjedno. U tom slučaju radnici dodatno mogu raditi do 16 sati tjedno „uključujući i prekovremeni rad“, kada je on zakonom dozvoljen.
Ako je dodatni rad ugovoren u nejednakom rasporedu radnog vremena „radnik u dodatnom radu u svakom razdoblju od četiri uzastopna mjeseca ne smije raditi duže od prosječno osam sati tjedno“, što uključuje i prekovremeni rad. Kolektivnim ugovorom se, međutim, može ugovoriti razdoblje od šest umjesto četiri mjeseca.
„Nejednaki raspored radnog vremena u dodatnom radu dozvoljen je pod uvjetom da je radnik dostavio poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku za takav rad duži od osam sati tjedno“, predlaže se zakonom te navodi kako radnik koji ne pristane na rad duži od osam sati tjedno zbog toga ne smije trpjeti štetne posljedice.
Dodatni rad u osnovi je prekovremeni rad, samo što ga radnik ne obavlja kod poslodavca ili poslodavaca kod kojih tjedno radi 40 sati, već kod „trećeg“ poslodavca pa mu se plaća kao redovan rad. Naime, puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno, pri čemu je tjedno dozvoljeno osam sati prekovremenih, odnosno 180 sati godišnje. Više prekovremenih može se ugovoriti Kolektivnim ugovorom, ali ni tada godišnja satnica ne može prelaziti 250 sati.
Kako se izmjenama zakonskih odredbi predlaže, matični poslodavac će radniku koji radi u dodatnom radu moći „naložiti prekovremeni rad samo ako radnik dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile“. Istodobno, poslodavac kod kojeg radnik obavlja dodatan rad, ne smije naložiti prekovremeni rad, osim u slučaju više sile.
Tvrdnja zastupnice Peović o tome da radnik neće imati slobodnog dana, proizlazi iz mogućnosti da dodatni rad u nejednakom radnom vremenu traje do 16 sati tjedno, što odgovara punoj satnici od dva radna dana. Ako radnik vikendom radi u dodatnom radu, onda je bojazan da će raditi bez tjednog odmora opravdana.
Međutim, radnik može i u petodnevnom radnom tjednu (što znači da je vikendom slobodan), nakon što obavi posao kod matičnog ili više matičnih poslodavaca, raditi u dodatnom radu.
Dakle, radnik u punom radnom vremenu tjedno može raditi najviše 48 sati, s prekovremenim ili dodatnim radom, dok radnik u nejednakom radnom vremenu tjedno može raditi 56 sati (ili više ako pristane na prekovremeni rad kod matičnog poslodavca).
Dodajmo i da radnici u nejednakom rasporedu radnog vremena i sada tjedno mogu raditi do 56 sati (i to bez dopunskog rada). Zakon propisuje da radnik raspoređen u nejednakom radnom vremenu može raditi najviše do 50 sati tjedno uključujući prekovremeni rad, odnosno 56 sati tjedno s uključenim prekovremenim satima ako je tako ugovoreno kolektivnim ugovorom.
Koliko se u praksi poštuju prava radnika, pa i ona koja se tiču dnevnog i tjednog odmora (posebice u nejednako raspoređenom radnom vremenu) doista je upitno. Sami radnici, u strahu od gubitka posla, rijetko o tome govore.
