Igor Vukić, poznati revizionist [1, 2, 3], već dulje vremena otkriva kako je jasenovačkim logorašima zapravo bilo lijepo za vrijeme internacije. Primjer je objava o fotografiji bivših zatočenika Ivana Skomraka i Slavka Dobrile, koju je Vukić popratio sljedećim tekstom:
Skupina zatočenika iz Jasenovca snimljena u kolovozu 1944. netom po puštanju na slobodu. U sredini u drugom redu Ivan Skomrak, a prvi s lijeva u gornjem redu Slavko Dobrila (zagrlio majku). Neki od ovih logoraša proveli su u Jasenovcu i više od dvije godine. Prema njihovom izgledu može se ponešto zaključiti i o uvjetima života u logoru. Slika je objavljena u zagrebačkom Startu, u ožujku 1990., uz intervju s Ivanom Skomrakom koji je napisao novinar Darko Hudelist.
Slika je podijeljena više od dvjesto puta s Vukićevog profila, uz hvalospjeve za komentar.
No, u Hrvatskom državnom arhivu, u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – konkretnije, br. fonda: 306, u kutiji 5. (signatura: HR-HDA, 305, ZKRZ, k. 5, GUZ 1315/45) – postoji izjava Slavka Dobrile od 18. svibnja 1945., kaže nam povjesničar Milan Radanović. On je spomenutu kutiju pet gledao na mikrofilmu i poslao nam fotografije. Nažalost, neke stranice nisu u potpunosti čitljive zbog odbljeska svjetla, no i dalje se vidi najveći dio teksta.
“Mlatilo se je redovito i obilatno, a ‘bolnica’ kao i podrumi bili su redovito u akciji…”, ispričao je Komisiji Dobrila. On je ispričao i kako su skupine od 50 do 200 logoraša nakon obavljena posla bile mahom pobijene ili bi se vratio samo mali dio njih. Sâm je preživio jednu takvu likvidaciju.
Poznata izjava
“Nas pedesetak, što je radilo na Savi, Majstorović je postrojio na cesti, te je izvukao iz njedara štajericu i počeo od reda da strijelja ljude u čelo. Ja sam bio deveti na redu. Došavši do mene, rojnik Sabljak rekao mu je: ‘Pusti ga, to je majstor’, na što je Majstorović rekao: ‘Izađi ovamo na stranu’. Iza toga je nastavio da strelja ostale, pa tako su ljudi počeli da bježe, to su njegovi pomoćni počeli da strijeljaju iz svojih revolvera, jedan je počeo da šiša sa strojnicom. Kad su svi posteljini, lješine su odvuklo na seljačkim kolima, te su ih dali pokopati”, ispričao je. Govorio je i o vješanjima nakon bijega pojedinih zatvorenika, za primjer drugim logorašima. “Obješeni su visili 24 sata, a mi smo ih ostali morali gledati”, ispričao je.
Ovakva svjedočanstva, dakako, nisu jedini povijesni izvor na koji se treba oslanjati u raspravi o razmjerima zločina u koncentracijskom logoru. Međutim, iz njega se može puno više zaključiti o osobnom iskustvu vezanom za život logoraša u Jasenovcu, nego iz jedne fotografije nastale izvan njega.
“Dobrila govori o svome logoraškom iskustvu koje je, naravno, potpuno suprotno onome kakvim ga želi prikazati Vukić. Siguran sam da je Vukiću poznata ta izjava, pogotovo jer je više puta spominjao da je pregledao taj fond”, zaključuje Radanović.
Prešućeni detalj
Amnestirani i pušteni iz Jasenovca nisu nikakva nova tema, o tome se vrlo iscrpno pisalo i prije 1990. Na primjer u listu “Poruke” koje je izdavalo spomen područje još od sedamdesetih naveden je niz svjedočenja amnestiranih zatočenika, kaže nam, pak, povjesničar Goran Hutinec, docent s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta.
Sačuvane popise amnestiranih objavio je Antun Miletić u svojim knjigama o logoru. Vukić, po njegovom mišljenju, u osnovi ratuje sa velikosrpskom propagandom s kraja osamdesetih, tvrdeći da je ta propaganda jedina dosad poznata istina o logoru, i pokušava javnost uvjeriti da su ovakvi primjeri nešto novo ili ‘prešućivano’.
No, ono što se često pogrdno naziva ‘službena socijalistička historiografija’ uopće nije skrivala takve događaje, već je naprotiv i njih sasvim normalno istraživala i opisivala.
“Detalj kojeg Vukić doista prešućuje skriva se u imenima – redovito su posrijedi kao i na dotičnoj fotografiji Ivan ili Slavko, povremeno Mehmed, tj. u golemoj većini Hrvati i muslimani. Srbi su puštani u vrlo kontroliranim uvjetima, na primjer u proljeće 1942. grupa koja je poslana u okupiranu Srbiju, ili slično tome dio Srpkinja deportiranih u Srbiju prilikom likvidacije Loborgrada u ljeto 1942. Znatan dio preživjelih Srba su oni koji su po dogovoru s nacistima deportirani u Njemačku na prisilni rad, što je provođeno od ljeta 1942. Židovi i Romi nisu puštani, izuzev u rijetkim situacijama kada su na samom početku logora pustili neke od njih oženjene arijkama, ili nakon intervencije s najviših instanci”, navodi Hutinec.
Iskaz Rochlitza
Upućuje nas na iskaz bivšeg logoraša Imre Rochlitza, koji je dostupan na YouTubeu. O okolnostima puštanja na slobodu priča u drugoj minuti, navodeći da su puštani eventualno Židovi koji su oženjeni za arijevce ili arijevke, a pritom su i imali jake veze. Njemu, koji je kao 17-godišnjak završio u Jasenovcu, život je spasio njemački general Edmund Glaise von Horstenau.
Kopao je, kaže, masovne grobnice dovoljno velike za 400 leševa. U tri tjedna koja je proveo u Jasenovcu, u veljači 1942. godine, vidio je “tisuće smrti” – u masovnim i individualnim ubojstvima, i “tzv. prirodne smrti”. Svakoga jutra pronalazio bi u baraci, pored sebe, ljude koji su umrli zbog gladi, bolesti, hladnoće. Uvjeren je da bi i sam umro da je ostao ondje samo koji tjedan više. Uglavnom su “radile” strojnice, maljevi i noževi.
“Ako ne bi bilo unaprijed iskopanih grobova, tijela bi bacali u rijeku. Konstantno smo ih kopali”, ispričao je u svojoj 72. godini. Rochlitz je ispričao i kako ga je na puno detalja podsjetio iskaz Zdenka Schwarza, koji je svoja sjećanja zapisao neposredno nakon izlaska iz Jasenovca. Schwarz je također govorio o ciglani, što Vukić zna, jer je objavio to svjedočenje na stranicama Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Uz svjedočenje je išla napomena da “djeluje pretjerano”.
