Hrvatski tjednik je “ekskluzivno” objavio, a Croativ i Braniteljski portal prenijeli su “dokaz” poznatog revizionista Igora Vukića da je koncentracijski logor Jasenovac laž. Radi se o istom Vukiću koji je umanjivao broj mrtvih Roma ili krivotvorio razloge zašto su njegovi uradci završili kao primjer u Muzeju holokausta u Washingtonu. U najnovijoj revizionističkoj epizodi, Vukić se služi savezničkim fotografijama snimljenim iz aviona 1944. godine.
Prije tri godine ih je otkrio povjesničar Goran Hutinec, no Vukić ih ponovo otkriva, a prati ga Hrvatski tjednik, koji na naslovnici piše:
Ni masovnih grobnica, ni leševa u Savi, ni krematorija, ni Goldsteinovih drobilica, samo šest baraka dimenzija 24×6 metara u koje je maksimalno moglo stati 1200 zatočenika.
Portali, pak, prenose sljedeće:
“Logor je bio 200 puta manji od onoga o čemu govore Klasić i velikosrpska propaganda,”” izjavio je Vukić, koji je vrijedne fotografije pronašao u Nacionalnom arhivu SAD-a u Washingtonu: “Nema više mjesta za bizarne laži poput Goldsteinovih drobilica, Dodikove izmišljotine o džakovima punim djece s mačkama ili Vučićeve morbidne priče o sapunu iz Jasenovca!”
Ova priča, dakle, ne stoji na više frontova. Osim što se neke savezničke fotografije već mjesecima mogu pronaći na Googleu pa se ne može govoriti o ekskluzivnosti, broj baraka nije bio nerazdruživo vezan za broj zatvorenika, barem prema ustaškim dokumentima. Naime, u svibnju 1942. godine, Zapovjedništvo ustaške nadzorne službe – Glavno pobočništvo “izvjestilo je, da sabirni i radni logor u Jasenovcu može primiti neograničeni broj zatočenika” (JUSP Jasenovac).
To nam govori i Ivo Pejaković, ravnatelj Javne ustanove spomen-područje Jasenovac.
“Savezničke zračne fotografije nam ne mogu dati precizne informacije o broju zatočenika u logoru. S obzirom da se u logoru Jasenovac nisu vodile precizne evidencije o broju zatočenika, ni dokumenti iz ustaških izvora nam ne mogu dati precizne podatke. Sačuvano je više dokumenata iz travnja i svibnja 1942. godine, u kojima je navedeno kako ‘logor Jasenovac može primiti neograničen broj zatočenika’, a 1942. je bila godina kada je vršen najveći broj masovnih deportacija prema logoru.
Barake
Zato se, nastavlja Pejaković, možemo pozvati na svjedočanstva pojedinih preživjelih zatočenika. Od osnutka logora Jasenovac-III Ciglana u studenom 1941. pa do siječnja/veljače 1942., zatočenici su bili raspoređeni po primitivnim barakama te po pojedinim industrijskim postrojenjima koji su bili u sklopu logora. O tome preživjeli zatočenik Vojislav Prnjatović svjedoči:
Za vrijeme prvog razdoblja tj. do 6. I. 1942., 1100 zatočenika bilo je smješteno u tri male i vrlo primitivne barake, koje nisu imale prozora nego samo po dvoja vrata. Te barake su više ličile na svinjce nego na stanove za ljude. Dužine su bile oko 20m a širine oko 6m, dok visine oko 3 m. Takva jedna baraka je određena samo za zatočenike Srbe. U toj baraci je stanovalo prosječno 300 do 450 zatočenika Srba pod strahovitim nehigijenskim uvjetima, formalno nabacani od poda do krova jedni na drugima, puni ušiju, svakojake prljavštine, blatnjavi, zdravi, mokri i bolesni. Upravo strahota, koja bi se mogla mjeriti samo sa paklom.
Prnjatović nadalje opisuje i gradnju novih baraka u siječnju/veljači 1942. godine, “kada se saznalo da će doći međunarodna komisija pregledati logor i zatočenike”. Logoraši su radili na temperaturama od 20 do 33 stupnja celzijusa ispod ništice, što su brojni zatočenici, većinom Srbi, platili svojim životima. Stare barake su tada srušene, a logoraši dobivaju nešto pristojnije uvjete života. Izgrađeno je šest modernih baraka njemačkog sistema na sklapanje, zatim jedna baraka za bolnicu, jedna za ambulantu, te jedna za kuhinju.
“U baraku svaku može stati oko 160 zatočenika. U baraku su smješteni boksovi s dva kata ležaja. Svaki boks ima po 6 zatočenika i to na prvi kat trojicu i na drugi kat trojicu. Pretpostavljam da se Igor Vukić poziva na ovo svjedočanstvo Prnjatovića. Ne nedugo nakon gradnje novih baraka Prnjatović je pušten iz logora, a u sljedećem razdoblju postojanja logora uslijedio je veći broj deportacija zatočenika kada su kapaciteti baraka znali biti popunjeni dvostruko većim brojem zatočenika”, piše nam Pejaković.
Industrijski pogoni i spavanje pod otvorenim nebom
No, dio zatočenika nije bio razmješten po barakama, nego po industrijskim postrojenjima u sklopu logora. Bogdan Petković svjedoči o svom dolasku u logor:
“Rasporediše neke na spavanje u baraku, ali ne bi mjesta za sve. Nekolicinu iz moje grupe odvedoše pred jednu zgradu gdje je u prizemlju bila rezbarija i da ćemo spavati na tavanu rezbarije. Valjda smo već do tada bili raspoređeni u građevinsku grupu. Na tavanu nema ama baš ništa na što bi se leglo i čime bi se čovjek pokrio”.
U sklopu logora Jasenovac III-Ciglana 1942. je formiran i dio logora pod imenom 3-C.
“To je bio dio logora bez zgrada, pod vedrim nebom”, navodi Pejaković te citira logoraša Egona Bergera:
“Pojedinci, koji su bili obrtnici, dolazili su u radione, dok su ostali odlazili u novi logor koji su kasnije nazvali logor 3-C. Sve grupe koje su dolazile, a nisu odmah mogle stići u Gradinu na likvidaciju, prebacivane su u taj logor. 3-C nalazio se na logorskom terenu, pred vedrim nebom, ograđen bodljikavom žicom, a po noći obasjan reflektorima“.
Ženski logor i likvidacije
Osim muškaraca, od lipnja 1943. u logoru Jasenovac-III Ciglana bile su zatočene i žene. Početak organiziranog ženskog logora u Jasenovcu počinje u ljeto 1943. kada je grupa od 100 žena premještana iz logora Stara Gradiška na poljske radove oko logora Jasenovac.
“Zatočenice su isprva bile raspoređene u dvije barake unutar logorske ekonomije. Kada se tokom zime 1943./44. broj zatočenica povećao, zatočenice su premještene u novosagrađenu jednokatnicu u jugoistočnom dijelu logora. Ženski logor je bio u funkciji sve do pretposljednjeg dana postojanja logora, 21. travnja 1945., kada je likvidirana posljednja grupa od oko 600 žena”, piše Pejaković.
Dakle, osim što su uz barake postojale alternative poput spavanja pod vedrim nebom i u pogonima, broj zatočenika držao se pod kontrolom i ubojstvima. Pejaković nas tu upućuje na izjavu zatočenika Đorđe Miliša:
Ukupan broj zatočenika u paklu Jasenovca redovito je po planu imao iznositi najviše tri tisuće. Iznad tog broja se likvidiralo, i to u masama.
Pejaković napominje i da ovim pitanjem nisu obuhvaćene masovne deportacije i likvidacije Roma u selu Uštica, stradanje djece u Staroj Gradiški i obližnjim selima, te sudbine zatočenika u ostalim dijelovima logora Jasenovac. Njegov odgovor u cijelosti možete pročitati ovdje.
Fotografije
Do dijela fotografija, kao što smo naveli, moguće je doći zahvaljujući povjesničaru Goranu Hutincu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autoru rada koji se doslovno zove “Savezničke snimke iz zraka koncentracijskog logora i stratišta Jasenovac”. Rad je objavljen ljetos u američkom časopisu “Holocaust and Genocide Studies”.
Pristup ovim fotografijama je, kako je Hutinec objasnio Novostima, ograničen zbog autorskih prava. Naime, Hutinčeve intervencije na originalima pojašnjavaju detalje snimaka nastalim na više tisuća metara visine, iz savezničkih aviona. Hutinec je Vukiću, naime, poručio da za razliku od njega nije “izrezao neugodne istine – grobnice na Gradini i u Uštici, prekopavanje masovnih grobnica i spaljivanje leševa u travnju 1945, lokaciju pogodaka i šteta nastalih u britanskom bombardiranju… sve ono što pobija neistine i izmišljotine iz pera Vukića i amaterske bratije”.
Hutinec u radu objašnjava i položaj masovnih grobnica.
“Većina masovnih grobnica u Gradini nastala je 1942., dvije godine prije početka savezničkog snimanja iz zraka. Do tog trenutka tijela žrtava već su bila u kasnijim fazama raspada. Naknadne promjene na tlu jasno označavaju masovne grobnice. Tragovi su posebno vidljivi na fotografijama snimljenim tijekom zime, kada su poplavne vode ili snijeg naglašavale vidljivost grobova. Dodatno, zbog biološkog procesa povezanog s raspadom posmrtnih ostataka, trava i bilje koje je raslo u blizini masovnih grobnica imale su kudikamo drugačiji vegetacijski ciklus u odnosu na biljke izrasle na zemlji koja nije prekopavana. Dakle, masovne grobnice jasno su vidljive na fotografijama snimljenim u proljeće ili rano ljeto zato što su te zone mnogo svjetlije od okolnog tla”, navodi se u u radu Gorana Hutinca.
Dimenzije
Dodatno smo upitali ravnatelja JUSP Jasenovac koliko se savezničke fotografije poklapaju s njihovim mapiranjem logora, konkretno koliko potvrđuju 3D rekonstrukciju objavljenu na stranicama Javne ustanove. Naime, Vukić tvrdi da su dimenzije Spomen područja falsifikat, tj. da se stvara dojam da je cijeli dio od pruge do Save bio logor:
Od pruge do Save je oko 500 metara. Samo logorsko područje prostire se na 700 puta 300 metara. To je otprilike 210.000 kvadrata, nije ni pola kvadratna kilometra.
“Pri izradi digitalne rekonstrukcije logora Jasenovac-III Ciglana, Spomen područje Jasenovac se koristilo istraživanjem prof. Gorana Hutinca po pitanju zračnih savezničkih fotografija logora Jasenovac iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Bili smo upoznati s postojanjem fotografije i naši suradnici koji su radili na digitalnoj rekonstrukciji logora koristili su navedene fotografije kako bi rekonstrukcija bila što preciznija. Tako da za nas ove fotografije nisu nikakva novost”, odgovara Pejaković. Prostor nekadašnjeg logora Jasenovac-III Ciglana, dakle, vrlo se precizno poklapa s prostorom današnjeg Spomen područja Jasenovac.
“To uostalom potvrđuju i savezničke zračne snimke iz 1944. i 1945. godine. Također, postoje fotografije iz razdoblja Drugog svjetskog rata koje su snimljene sa željezničke pruge u neposrednoj blizini logora Jasenovac-III Ciglana. Fotografije su snimili Mato Đukić 1942. godine, željezničar iz Hrvatske Dubice te Dragutin Cazin, vjerojatno 1944 ili 1945. godine. Na tim fotografijama se vidi koliko je logorski zid bio udaljen od trase željezničke pruge Sisak-Novska, odnosno da se logorski zid nalazio nešto južnije od današnje trase državne ceste D47 Novska-Hrvatska Dubica”, piše nam ravnatelj.
