Punih 17 godina je prošlo od kada su sindikati i studenti upornim prosvjednim akcijama diljem Francuske uspjeli prisiliti tadašnjeg premijera Dominiquea de Villepina te tadašnjeg predsjednika Jaquesa Chiraca da odustanu od kontroverznog zakonskog prijedloga koji je trebao postići smanjenje visoke stope nezaposlenosti mladih. Zakonsko rješenje koje se odnosilo na prvi ugovor o radu za mlade do 26 godina (CPE, le contrat de premier embauche) omogućavalo je poslodavcima, među ostalim, da mlade ljude zapošljavaju s dvogodišnjim probnim rokom, ali i da ih mogu otpustiti u bilo kojem trenutku bez navođenja razloga (1, 2, 3, 4, 5, 6).
Od sredine siječnja te 2006. godine kada je CPE predstavljen javnosti pa sve do početka travnja kada je vlada odustala od spornog zakonskog prijedloga, prosvjedi, štrajkovi, blokada rada sveučilišta, kao i sukobi s policijom širili su se Francuskom. Neposluh se ubrzao nakon što je tadašnji francuski premijer, u nedostatku potpore za donošenje zakona, početkom veljače posegnuo za mjerom zvanom „49.3“. Preciznije, riječ je o članku 49.3 francuskog Ustava koji premijeru daje za pravo da trenutno i bez izglasavanja prihvati neki zakonski akt. Ustavno vijeće je zakonski prijedlog potvrdilo početkom ožujka, ali on nije dugo potrajao. Pritisnut masovnim buntom Francuza, premijer de Villepin nakon nepunih mjesec dana primjene CPE-a od njega odustaje.
Sedamnaest godina poslije povijest se ponavlja. No, ovog puta masovne prosvjede izaziva mirovinska reforma i povećanje životne dobi za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine. Prosvjednici se nadaju da će upornošću srušiti zakonsko rješenje koje, kako razmišljaju, rastače socijalnu državu.
Mirovinsku reformu Emmanuel Macron, francuski predsjednik, najavio je još krajem 2019. godine. Ne bez reakcije. Od prosinca te godine pa sve do kraja veljače 2020. godine u Francuskoj se štrajkalo, prosvjedovalo, sukobljavalo s policijom zbog reforme koja, među ostalim, podiže dob za odlazak u mirovinu. Zakonski prijedlog prikupio je preko 40 tisuća amandmana oporbenih zastupnika, a već je u veljači 2020. godine Edouard Philippe, tadašnji francuski premijer, najavio kako će se reforma donijeti na temelju članka 49.3 Ustava (1, 2, 3, 4, 5).
Idući tjedan očekuje se odluka Ustavnog vijeća
Reformu mirovinskog sustava u Francuskoj, međutim, odgodila je pandemija bolesti Covid-19, ali i sam izborni ciklus 2022. godine. U razmaku od nekoliko mjeseci, naime, održani su predsjednički i parlamentarni izbori na kojima je Macron izgubio parlamentarnu većinu (1, 2). I dok se svijet još nije oporavio od krize izazvane pandemijom koronavirusa, uslijedili su novi šokovi kao posljedica ruske agresije na Ukrajinu.
Reaktiviranje mirovinske reforme u Francuskoj tako je odgođeno do početka 2023. godine. Od 10. siječnja kada je reforma predstavljena u Francuskoj ne prestaju štrajkovi, prosvjedi i nerijetki sukobi s policijskim snagama. Kontroverznu reformu vlada je „progurala“ kroz parlament 16. ožujka, pozivajući se na članak 49.3 Ustava koji omogućuje donošenje zakona bez glasanja u parlamentu.
Kao i na ulicama, i u parlamentu je bilo burno. Ljevičarski zastupnici pjevali su nacionalnu himnu nastojeći spriječiti Elisabeth Borne, francusku premijerku, da govori. Reformu i primjenu ustavnog članka Borne je branila vičući u mikrofon.
Odluka o provedbi mirovinske reforme bez glasanja ponovo je spontano na ulice dovela građane. U centru Pariza okupile su se tisuće prosvjednika. Bacali su kamenje na policiju koja je uzvraćala suzavcem i vodenim topovima. I u drugim gradovima su ljudi spontano izlazili na ulice zbog vladinog „nasilnog“ provođenja reforme.
Ulična borba, tako, traje od siječnja kada je mirovinska reforma predstavljena.
Idući tjedan, 14. travnja očekuje se odluka Ustavnog vijeća o vladinoj primjeni članka 49.3 Ustava. Uoči te odluke, sindikati i dalje pozivaju Francuze da „obuju tenisice za penziju“ i pridruže im se na novom prosvjedu protiv podizanja dobne granice za umirovljenje.
Od Vlade traže odustajanje od spornog zakonskog prijedloga, a vlada im poručuje da to nije moguće. Jedini sastanak premijerke Elisabeth Borne sa sindikatima, od siječnja kada je reforma predstavljena, prošao je bez natruhe dogovora. Vlada je odbila preispitati mirovinsku reformu, a sindikati građane pozivaju na opću mobilizaciju (1, 2). Dva dana uoči početka proljetnih praznika, koji bi prema mišljenju vlasti mogli smiriti bunt Francuza, oni su ponovo izašli na ulice gradova protestirajući protiv reforme. Na taj jedanaesti dan opće mobilizacije, iz vlade poručuju kako Francuze nisu uspjeli uvjeriti u mirovinsku reformu (1, 2).
Mobilizacija radništva
Francuska je među zemljama čiji se građani ne libe štrajkovima i demonstracijama, koje su nerijetko popraćene sukobima s policijom, boriti za svoja prava. Iako je tek oko osam posto građana Francuske sindikalno organizirano, moć mobilizacije radništva je ogromna. Pokazuju to ne samo aktualna zbivanja oko mirovinske reforme, već i raniji izlasci građana na ulice – spontano ili na poziv sindikata.
Predsjednik Macron i njegova vlada čvrsto brane mirovinsku reformu i, za sada, ne namjeravaju niti za milimetar popustiti zahtjevima sindikata.
Sindikati su, štrajkovima i „ulicom“, u prošlosti zaustavljali mirovinsku, ali i druge reforme koje se tiču tržišta rada. Poput aktualne reforme koja je na ulice Francuske u dosadašnjim prosvjednim aktivnostima izvela preko milijun ljudi (prema procjenama vlasti), a preko dva milijuna (prema procjenama sindikata) i ranije je zadiranje u mirovinski sustav izazivalo masovni bunt.
Buntovi, nerijetko obilježeni nasiljem, međutim, nisu uvijek dovodili do povlačenja reformi. Jednako tako, neuspjesi sindikata i građana da spriječe reforme, nisu su ih pokolebali da ponovo i iznova, kroz organizirane štrajkove i demonstracije ili spontana okupljanja pozivaju na jasno iskazivanje nezadovoljstva.
Povijest prosvjeda
Više od milijun ljudi tako je 1995. godine demonstriralo protiv tadašnjih pokušaja izmjena u socijalnom i mirovinskom sustavu. Netom što je te 1995. godine Jacques Chirac izabran za predsjednika, njegov premijer Alain Juppé predstavio je plan reforme socijalnog i mirovinskog sustava. Predstavljanje plana rezultiralo je trodnevnom paralizom zemlje zbog štrajkova. Kulminacija bunta zbila se 12. prosinca kada je na ulice izašlo gotovo dva milijuna ljudi. Tri dana kasnije Juppé je odustao od dijela reforme koja se ticala mirovinskog sustava.
Milijuni Francuza su prosvjedovali i 2003. godine zbog mirovinske reforme, ali i 2010., kada je u vrijeme Nikolasa Sarkozya dobna granica za odlazak u mirovinu sa 60 godina povećana na 62. Milijuni ljudi na ulicama, blokada prometa, štrajkovi tada Sarkozya nisu „odgovorili“ da potpiše sporni zakon.
Punih pet mjeseci su trajali štrajkovi, prosvjedi, demonstracije i protiv novog Zakona o radu kojeg je 2016. godine progurao tadašnji predsjednik Francuske François Hollande. I tada se vlada pozivala na ustavne odredbe kod donošenja zakona, od koje vladajući nisu odstupili unatoč snažnom protivljenju građana. Kao i mnogi prijašnji, ali i kasniji, buntovi Francuza i taj je bio obilježen i nasiljem.
I 1993. godine (kao što se ponovilo 2006.) Francuska se suočavala s visokom nezaposlenošću zbog koje je tadašnja vlada pokušala liberalizacijom tržišta zaposliti više mladih. No, nakon više od mjesec dana prosvjeda srednjoškolaca, studenata, sindikata, odustalo se od liberalizacije te se pronašlo rješenje kojima su stimulirana poduzeća koja zaposle mlađu radnu snagu.
Ovo su samo neki od izlazaka Francuza na ulicu kao reakcija na poteze vlasti. Tradicija javnog iskazivanja mišljenja, odnosno negodovanja koja se nerijetko pretvara u nasilne sukobe, njeguje se stoljećima, još tamo od Francuske revolucije iz 1789. čiji se utjecaj osjetio puno dalje od granica Francuske.
Francuzi su ponosni na svoju snagu mobilizacije, posebno kada se dotaknu tekovine socijalne države.
U Hrvatskoj je, primjerice, nemoguće iz službenih izvora dobiti podatak o broju organiziranih štrajkova i razlogu njihove organizacije. Mi ionako nemamo kulturu prosvjeda i štrajkova, a u Hrvatskoj je referendum organiziran tek kad je najavljeno da će dob za odlazak u mirovinu biti podignuta na 67 godina.
Francuzi to i te kako prate te je vrlo lako pronaći bazu štrajkova i pokreta protiv vladinih politika od 1791. godine do današnjih dana.
U tu bazu nisu uključene neslužbene akcije, poput primjerice pokreta Žutih prsluka koji se razvio u Francuskoj te prešao njene granice. Taj je pokret (Mouvemet des gilets jaunes) nastao krajem 2018. godine iz otpora prema tadašnjoj Macronovoj politici. Okidač za aktivaciju Žutih prsluka bio je rast cijena, novo oporezivanje (prvenstveno benzina i dizela s ciljem poticanja građana na kupnju električnih automobila) te pad životnog standarda. Pokret se s vremenom proširio na Belgiju, Nizozemsku i Italiju (1, 2).
Koliko se štrajka u Europi?
Štrajk je značajan dio kulture rada u Europi za kojim se poseže s ciljem zaštite radnika. No, industrijske akcije u nekim su zemljama učestalije, odnosno radništvo češće pribjegava tom obliku pritiska. Francuzi vole štrajkati, vole se suprotstaviti vlasti i iskazati svoje mišljenje.
Prema podacima Europskog sindikalnog instituta (European Trade Union Institute, Etui) u periodu od 2000. do 2009. godine prosječan broj dana u kojima se nije radilo zbog štrajka (na tisuću zaposlenih) bio je najviši u Španjolskoj – 153 radna dana na godišnjoj razini. Francuska je u tom periodu zauzela drugu poziciju s godišnje prosječno 127 dana provedenih u štrajku. Na trećem mjestu se smjestila Danska s prosječno 105 dana provedenih u štrajku, a potom slijede Belgija i Finska s po 70 dana provedenih u štrajku.
Između 2010. i 2019. godine, Cipar je preuzeo prvu poziciju s prosječno 275 dana godišnje provedenih u štrajku. Francuska je zadržala svoju „srebrenu medalju“, s prosječno 128 dana godišnje provedenih u štrajku. Sve ostale zemlje Europe nisu se niti približe brojki od 100 dana godišnje.
Zadnje razdoblje za koje je Etui prikupio podatke odnosi se na period od 2020. do 2021. godine, ali ne za sve zemlje. U tom dvogodišnjem periodu Francuska se smjestila na prvoj poziciji s prosječno 79 dana godišnje provedenih u štrajku. Slijedi Belgija s 57 dana, Norveška s 50 dana te Danska i Finska s po 49 dana provedenih u štrajku.
