Štrajk službenika i namještenika u sudstvu ušao je u drugi mjesec, a rješenje situacije u kojoj oni s najnižim plaćama traže povišice – ne nazire se. Taj štrajk organizirao je Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika (SDLSN), nereprezentativni sindikat u državnoj službi. Vrhovni sud je presudio kako je štrajk legalan jer se sindikat bori za zaštitu gospodarskih interesa svojih članova. To im je dalo dodatni zamah da ustraju unatoč prijetnjama da štrajk neće biti plaćen. Lipanjsku plaću, ma kako mala bila, štrajkači će primiti, a što će se dalje zbivati nitko ne zna.
Svaka šesta zaposlena osoba učlanjena u sindikat
Prema zadnjim podacima Državnog zavoda za zapošljavanje (DZS), u Hrvatskoj je koncem svibnja bilo zaposleno nešto više od 1,6 milijuna osoba u pravnim osobama, obrtima, slobodnim profesijama te poljoprivredi. Svaka šesta zaposlena osoba učlanjena je u neki od sindikata koji djeluju unutar reprezentativnih sindikalnih centrala. Taj udio radnika koji su sindikalno organizirani sa svakim novim prebrojavanjem članstva krovnih sindikalnih udruga opada.
Zadnje prebrojavanje članstva sindikalnih centrala pokazalo je kako one kroz udružene sindikate pokrivaju 233 870 radnika. To je podatak objavljen prije nekoliko tjedana, a odnosi se na stanje sa zadnjim danom siječnja 2023. godine. U odnosu na prebrojavanje krovnih sindikalnih udruga od prije pet godina, tri sindikalne centrale – Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), Matica hrvatskih sindikata (MHS) – izgubile su dvadesetak tisuća članova. Naime, u studenom 2017. godine (s tim da je podatak objavljen krajem lipnja 2018. godine) te tri udruge sindikata više razine, reprezentativne za sudjelovanje u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini, brojile su ukupno 252 140 članova.
Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) i Matica hrvatskih sindikata (MHS) tri su krovne sindikalne udruge koje u zadnje dvije runde prebrojavanja uspijevaju ispuniti kriterije reprezentativnosti.
Prema odredbama Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata jedan od ključnih elemenata reprezentativnosti sindikalnih centrala je da okupljaju najmanje 50 tisuća članova.
Preciznije, u udrugu više razine trebaju biti udruženi sindikati koji imaju najmanje 50 tisuća radnika članova. Među kriterijima (koji se moraju ispuniti kumulativno) je i obveza da je u sindikalnu centralu udruženo najmanje pet sindikata koji djeluju u različitim područjima djelatnosti utvrđenim Nacionalnom klasifikacijom djelatnosti. Udruga, ili u nju udruženi sindikati, trebaju imati područne urede u najmanje četiri županije, trebaju raspolagati „potrebnim prostorom i drugim materijalnim uvjetima za rad“, kao i zapošljavati najmanje pet radnika na temelju ugovora o radu, sklopljenog na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom.
Reprezentativnost
Reprezentativnost sindikalnih centrala provjerava se svakih pet godina. S obzirom na dugogodišnji trend osipanja članstva, pitanje je koliko će dugo sada reprezentativne centrale zadržati tu svoju poziciju bez nekih radikalnijih promjena u privlačenju članstva. Mladi se, naime, teško odlučuju na sindikalno organiziranje. U privatni sektor, posebno mikro, mala i srednja poduzeća sindikati se teško „probijaju“. Korak s tržišnom ekonomijom koja je uslijedila nakon pretvorbe i privatizacije sindikati ni nakon gotovo tri desetljeća nisu uspjeli uhvatiti.
Koliko su sindikati izgubili još očitije pokazuju podaci o brojnosti članstva kroz duži vremenski period. Prije deset godina, sindikalne centrale okupljale su više od 331,9 tisuća radnika ili 98 tisuća radnika više no što ih okupljaju danas. Prije dva desetljeća (a tada su vrijedila drugačija pravila za utvrđivanje reprezentativnosti pa su tako centrale trebale okupljati najmanje 20 tisuća članova) sindikalne centrale su okupljale nešto više od 462,9 tisuća radnika, gotovo 50 posto više nego danas.
Istodobno, prije dva desetljeća reprezentativno je bilo šest sindikalnih centrala. Uz tri koje se uspijevaju održavati i danas, prije dva desetljeća dio sindikata bio je udružen i u Hrvatsku udrugu sindikata (HUS), Udrugu radničkih sindikata Hrvatske (URSH) te Sindikat usluga UNI-Cro. Taj je sindikat imao namjeru okrupniti sindikalnu scenu, potpisan je i sporazum sa SSSH-om i HUS-om te naknadno i MHS-om. No, do spajanja nije došlo, UNI-Cro je s vremenom izgubio članstvo jer se dio sindikata priklonio MHS-u, a dio novoj sindikalnoj centrali – GLAS, proizašloj iz previranja unutar SSSH. Oni su se spojili s URSH-om, ali dugo nisu opstali.
Prije deset godina URSH nije niti prebrojavan (a danas je u sastavu SSSH), ali je dio svog članstva posudio HUS-u kako bi oni prešli zakonski prag u pogledu članstva. Tada je HUS prošao „kroz ušicu igle“. Obje te središnjice i danas djeluju, no nisu reprezentativne.
Gibanja na domaćoj sindikalnoj sceni dobrim dijelom obilježavaju i međusobni odnosi njihovih čelnih ljudi, kao i odnosi među udruženim sindikatima. I to je jedan od razloga zbog kojih se scena mrvila, stvarali su se novi sindikati, a svaki pokušaj okrupnjavanja rezultirao je novim razdvajanjem.
Prema podacima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, u Hrvatskoj trenutno djeluje 339 sindikata koji „djeluju na području dvije ili više županija odnosno na području Republike Hrvatske“. Istodobno su registrirane 22 udruge sindikata više razine.
„Zajedno sa sindikatima koji su upisani u registar ureda državne uprave jer djeluju na području samo jedne županije ukupan broj sindikata iznosi 615, a udruga više razine 25“, odgovorili su na naš upit iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Dakle, u Hrvatskoj je registrirano ukupno 615 sindikata koji djeluju na području jedne ili više županija te 25 sindikata udruga više razine (sindikalnih saveza ili drugih oblika udruživanja).
Od 25 udruga sindikata više razine, reprezentativne su tri sindikalne centrale.
Kada je, pak, riječ o samim sindikatima koji su udruženi u sindikalne centrale ili djeluju samostalno, njihova reprezentativnost ne utvrđuje se nužno prebrojavanjem članstva. U slučaju kada na razini za koju se pregovara o sklapanju kolektivnog ugovora djeluje samo jedan sindikat, on se smatra reprezentativnim i njegovo članstvo se ne prebrojava.
„Broj sindikata koji samostalno djeluju na određenoj razini, za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022., iznosio je 171“, navode iz Ministarstva rada na naš upit.
U slučajevima kada na razini za koju se pregovara o sklapanju kolektivnog ugovora djeluje više sindikata, njihova reprezentativnost se utvrđuje ili prebrojavanjem članstva ili se ona osigurava sporazumom sklopljenim među sindikatima. Takvih je sporazuma u periodu od 1. siječnja 2020. do kraja 2022. godine sklopljeno 148. No, koliko je sindikata obuhvaćeno sporazumima nije poznato.
Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike podatak o ukupnom broju sindikalno organiziranih radnika nema jer radnici temeljem odredbi Zakona o radu samostalno odlučuju o tome hoće li pristupiti nekom sindikatu ili iz njega istupiti. Jedini podaci s kojima se raspolaže proizlaze iz utvrđivanja reprezentativnosti sindikalnih centrala za sudjelovanje u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini. Ti podaci kazuju kako su tri reprezentativne sindikalne centrale koncem siječnja ove godine okupljale 233 870 radnika.
Tri reprezentativne sindikalne centrale okupljaju 80-tak samostalnih sindikata od ukupno 615 sindikata koji su registrirani na području jedne ili više županija. Iz toga proizlazi kako je stvarni broj sindikalno organiziranih radnika veći.
No, pitanje je kolika je njihova moć za kolektivno pregovaranje.
Pala stopa pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima
Sindikat može osnovati 10 punoljetnih osoba. Mnogi sindikati su nastajali iz već postojećih ili su do tada sindikalno neorganizirani radnici osnivali „konkurenciju“ postojećem sindikatu nezadovoljni njegovim radom. Samo u zdravstvenom sustavu, primjerice, djeluje gotovo 30 sindikata, a samo su tri reprezentativna – Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi i Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara (temeljem prebrojavanja) te Hrvatski sindikat liječnika kojemu je reprezentativnost osigurana putem Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Podaci o pokrivenosti radnika kolektivnih ugovorima te podaci o sindikalnoj gustoći, odnosno udjelu članova sindikata u ukupnom broju zaposlenih, međutim, donekle prate poznate podatke o sindikalnoj organiziranosti kroz reprezentativne sindikalne centrale.
Tako podaci Međunarodne organizacije rada (ILO) kazuju kako je 2019. godine sindikalna gustoća u Hrvatskoj iznosila 20,8 posto. Ta je stopa danas, s obzirom na nove podatke o reprezentativnosti sindikata, ali i podatke o ukupnoj zaposlenosti, niža.
I pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima pada. Prema analizi Kako unaprijediti kolektivno pregovaranje u Hrvatskoj što ju je izradio Dragan Bagić, profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, krajem 2021. godine u Hrvatskoj je bilo na snazi 580 pojedinačnih kolektivnih ugovora, kojima su bila regulirana prava oko 670 tisuća zaposlenih.
„Broj važećih kolektivnih ugovora sličan je broju (570) koji je utvrđen 2014. godine, što jasno pokazuje da su prakse kolektivnog pregovaranja postojane kroz duže vremensko razdoblje“, navodi se u analizi. Nadalje, broj radnika pokrivenih kolektivnim ugovorima je između 2014. i 2021. godine blago narastao, za oko 30 tisuća. Istodobno je stopa pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima značajno smanjena prije svega zbog značajno većeg rasta ukupne zaposlenosti.
„Tako je stopa pokrivenosti za sve zaposlene 2014. godine iznosila 52,7%, a 2021. godine 46,5%. Navedeni pad, iako znatan, nije odraz slabljenja praksi kolektivnog pregovaranja, kako to pokazuje i sam broj važećih kolektivnih ugovora, nego prije svega pokazuje trendove promjena u strukturi zaposlenosti radnika s obzirom na djelatnosti, te veličinu i tip poslodavaca“, navodi Bagić u analizi. Dodaje kako je očito u navedenom razdoblju udio zaposlenih u sektorima i poduzećima u kojima postoje prakse kolektivnog pregovaranja stagnirao ili blago rastao, dok je znatno brže rasla zaposlenost u onim djelatnostima, te poduzećima (npr. malim i srednjim) u kojima ne postoji i nikada nije postojala praksa kolektivnog pregovaranja.
Visoki prag za utvrđivanje reprezentativnosti sindikata, bilo da je riječ o krovnim udrugama više razine ili sindikatima u određenoj djelatnosti postavljen je s mišlju okrupnjavanja sindikalne scene. No, to se nije dogodilo. Vidljivo je to iz brojnosti registriranih sindikata, ali i činjenici da je tek svaki sedmi registrirani sindikat u zemlji u članstvu neke od tri reprezentativne centrale.
Reprezentativni sindikati, pak, svjesni činjenice da sve teže dolaze do novog članstva te da nečlanovi sindikata uživaju u plodovima njihova rada, više od dva desetljeća pokušavaju pronaći izlaz kako bi i nečlanovi sindikata na neki način „nagradili“ njihov rad. Tako je Zakonom o radu iz 2003. godine uveden doprinos solidarnosti kojeg su trebali plaćati nečlanovi sindikata. No, Ustavni sud je dvije godine kasnije odredbu o doprinosu solidarnosti ukinuo. Desetak godina kasnije sindikati su ponovo pokušavali osigurati neki novi oblik doprinosa solidarnosti, ali bez uspjeha.
Početkom godine na snagu su stupile zadnje izmjene Zakona o radu s ugrađenom „nagradom“ za dio sindikata. Dio prava, poput regresa, božićnice, prema tim odredbama mogla su se kolektivnim ugovorom ugovoriti u većem opsegu za članove sindikata koji su pregovarali o kolektivnom ugovoru. Reprezentativni sindikati su se tako odlučili „kažnjavati“ ne samo nečlanove sindikata već i članove sindikata učlanjene u nereprezentativne sindikate.
Nepunih šest mjeseci Ustavnom sudu je trebalo da ukine sporne zakonske odredbe. No, one su i prije samog stupanja na snagu izazvale jaz među sindikatima. Primjerice, Kolektivnim ugovorom za državne službenike određeno je da se prava sindikata i sindikalnih povjerenika koja proizlaze iz tog dokumenta odnose samo na sindikate potpisnike i povjerenike sindikata potpisnika. Ako u državnom tijelu ne djeluje sindikat potpisnik ta se prava „na odgovarajući način“ primjenjuju na sindikate koji tamo djeluju.
Neka od prava bez kojih su nereprezentativni sindikati u državnoj službi ostali su, primjerice, pravo sindikalnog povjerenika na naknadu plaće za puno radno vrijeme na svakih 700 članova sindikata, pravo na izostanak sindikalnog povjerenika s posla zbog pohađanja sindikalnih sastanaka, tečajeva, osposobljavanja, seminara, kongresa i konferencija, kako u zemlji tako i u inozemstvu, odnosno pravo sindikalnog povjerenika na naknadu plaće za obavljanje sindikalnih aktivnosti i to tri sata po članu sindikata godišnje.
Međunarodna konfederacija sindikata (ITUC) zbog te je odredbe pisala Andreju Plenkoviću, predsjedniku Vlade i Marinu Piletiću, ministru rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, upozoravajući ih na kršenje dvije konvencije Međunarodne organizacije rada koje je Hrvatska ratificirala. Riječ je o Konvenciji 98 o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje i Konvenciji 87 o slobodi organiziranja i zaštiti prava na organiziranje. ITUC je Vladu pozvao da poduzme korake, uz punu konzultaciju sa svim sindikalnim organizacijama koje zastupaju radnike u državnoj službi, kako bi izmijenila dotičnu odredba. No, to se nije dogodilo.
Zastupa ih policija
U državnim službama reprezentativna su dva policijska sindikata – Sindikat policije Hrvatske i Nezavisni sindikat djelatnika MUP-a. Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika (SDLSN), čiji članovi u sudstvu traže povećanje najnižih plaća i zbog toga su ušli u drugi mjesec štrajka, izgubio je reprezentativnost prije nekoliko godina kada su poslovi državne uprave prebačeni na županije.
Temeljem odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike taj, kao i niz drugih sindikata koji djeluju u državnim službama, poput primjerice Carinskog sindikata, Sindikata porezne uprave, ostali su bez zaštite svojih povjerenika.
Sindikati uobičajeno u službenim prostorima poslodavca imaju ured. Odredbe Kolektivnog ugovora za državne službe, međutim, otvorile su prostor za moguće uskraćivanje prava na ured nereprezentativnim sindikatima. Tako je primjerice, MUP, iselio Sindikat kriminalističke policije iz ureda kojeg su koristili od 2014. godine objašnjavajući kako im je potreban za službu.
Bez prava su ostali i mnogi povjerenici SDLSN-a, čak i u nekim tijelima državne uprave u kojima su većinski, ali su u njih ušli neki od reprezentativnih sindikata. I taj i niz drugih sindikata u državnoj upravi i dalje je odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike diskriminiran.
Malu im satisfakciju daje odluka Ustavnog suda koja u osnovi poručuje da svi koji plaćaju sindikalnu članarinu i svojim angažmanom sudjeluju u borbi za radnička prava trebaju imati isti status.
Naime, nakon ukidanja spornih odredbi Zakona o radu kojima su sindikati udarili na sindikate i nesindikalno organizirane radnike, Vlada je uredbom izjednačila regres za sve zaposlene u državnim službama (ali i javnim). Za sve zaposlene on će iznositi 300 eura, koliko je trebao iznositi samo za članove potpisnika kolektivnog ugovora.
Pred Ustavni sud stigao je i prijedlog za ocjenom ustavnosti odredbi Zakona o reprezentativnosti, prvi zahtjev od njegova donošenja prije devet godina. Naime, nereprezentativni SDLSN koji je ušao u drugi mjesec štrajka službenika i namještenika u sudstvu, zatražio je ocjenu ustavnosti dijelova zakona koji se odnose na kriterije utvrđivanja reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje, odnosno odredba koja se odnosi na sastav pregovaračkih odbora sindikata za kolektivne pregovore u državnoj i javnim službama.
Poticaj za ustavnu tužbu tom je sindikatu dala presuda Vrhovnog suda o zakonitosti njihova štrajka iako su nereprezentativan sindikat. Ako im Ustavni sud da za pravo, broj reprezentativnih sindikata mogao bi se povećati. No, ni to neće neće riješiti problem koji godinama muči sindikalni pokret. I dok je broj registriranih sindikata manje-više stabilan, sindikalno organiziranih radnika sve je manje i manje.
