Multimedijalni događaj “Tišina koja je srušila spomenik“, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća (SNV-a) nije prošao bez reakcija na desnici. Skup, održan 30. rujna 2023. godine, bio je posvećen kiparu Vojinu Bakiću i njegovoj skulpturi Spomenik pobjede naroda Slavonije, koja je srušena u veljači 1992. godine. U Kamenskoj, dvadesetak kilometara od Požege, na lokaciji nekadašnjeg spomenika bila je postavljena multimedijalna instalacija te je spomenik, nakratko i virtualno, vraćen na svoje mjesto.
Velimir Bujanec, urednik i voditelj “Bujice” na Z1 televiziji, tom je događaju posvetio jednu emisiju i postove na Facebooku (arhivirani ovdje i ovdje). Snimku i tekstualni sažetak emisije prenio je i Braniteljski portal. Bujanec je na Facebooku napisao kako je “Bakićev spomenik ‘pobjedi’ simbol partizansko/srpskog zločina i hrvatskog poraza u miru – za koji je kriv Plenković” te da je spomenik posvećen “Titovim ubojicama Hrvata”. Za primjer takvih zločina uzeo je napad partizana na obližnje slavonsko selo Španovicu u listopadu 1942. godine.
“U emisiji se bez cenzure govorilo o zločinima koje je 5. slavonski korpus Titove jugo-komunističke partizanske vojske počinio nad Hrvatima tijekom II. svjetskog rata i u poraću, nakon 1945. godine… U fokusu je bila Španovica koja je doslovce zbrisana s lica zemlje – poput Borićevca i Zrina, ali i logori u kojima su Hrvati mučeni i ubijani”, dio je podužeg statusa objavljenog 3. listopada 2023. godine.
Status je do vremena objave ovog teksta podijeljen 18 puta, ima 34 komentara te 123 ostalih reakcija. U statusu slične tematike koji je Bujanec objavio ranije, 1. listopada, nešto je više detalja.
“Titovi razbojnici su u noći sa 04. na 05. listopada 1942. godine upali u obližnje hrvatsko selo – Španovicu, spalili sve kuće i pobili 142 Hrvata. Ubili su i dijete od 9 godina, a sa 75 kilograma dinamita raznijeli crkvu Sv. Duha, od čijih su cigli Srbi iz okolnih sela napravili svinjce! Od strane jugo ‘pobjednika’ samo je u tom malom mjestu, tih godina stradalo čak 398 Hrvata… Tijekom komunizma se ime Španovica, kao ni istina o genocidnom ratnom zločinu nad našim narodom nije smjelo ni spomenuti – a ‘pobjednici’ su joj čak dali drugo ime – Novo selo”, navodi Bujanec.
Taj status je podijeljen 87 puta, ima 145 komentara i 497 ostalih reakcija. Uz status je priložio kolaž fotografija i medijskih naslova.
O Španovici sa saborske govornice progovorio i Ante Prkačin
Slične su se tvrdnje pojavile nedavno za saborskom govornicom. U petominutnom iznošenju stajališta, 11. rujna 2023. godine, nezavisni zastupnik Ante Prkačin iznio je svoje viđenje nedavnog multimedijalnog performansa u Kamenskoj, nazvavši ga “grotesknim obnavljanjem spomenika”. Rekao je da su tamo “opet širene laži, a nije spomenuta istina da je između 5. i 6.10.1942. godine u hrvatskom selu Španovici, koja je udaljena desetak kilometara od Kamenske, ušla neka vojska i napravila pokolj nad mirnim hrvatskim pučanstvom”. Tom je prilikom citirao i ulomak neke knjige, ali nije naveo njen naslov ili autora.
“Vjerujem da i sada deset posto zastupnika ne zna za taj pokolj, a jedan jedini zna tko je to učinio. To je učinila prva partizanska slavonska brigada i lokalni Srbi. Poklali su sve što su uhvatili. Ali da bi to bilo autentičnije, ipak bi to bilo zgodnije iz knjige pročitati: Prva slavonska partizanska brigada je s lokalnim srpskim stanovništvom razorila hrvatsko selo Španovicu tijekom noći 5. na 6. listopada ’42. nakon što su partizani okupirali Španovicu, lokalno srpsko stanovništvo izvršilo je stravičan pokolj i tako dalje,” rekao je Prkačin.
Radi se o oružanoj partizanskoj akciji u spomenutom selu koja se odvijala početkom listopada 1942. godine. Ono što ovim tvrdnjama nedostaje su podaci o tome koliko je među stradalim Hrvatima iz Španovice bilo civila, a koliko vojnika i sudionika u borbi. Također, nedostaje širi kontekst tog događaja.
Što piše u izvorima?
Uspostavom NDH, marionetske države Sila Osovine, 10. travnja 1941. godine, selo postaje ustaško uporište okruženo selima s dominantno srpskim stanovništvom. O tome je, između ostalog, pisao i nekadašnji mještanin toga sela, Tonči Erjavec. Njegova knjiga Španovica: Kronika nestajanja i nestanka (1992.) najiscrpniji je izvor podataka o selu s veoma turbulentnom prošlošću. Na tu se knjigu poziva i Bujanec u jednom od dva posta koja smo analizirali, no ondje je istaknuo samo dio koji se tiče žrtava partizanskog napada.
Postoji razlika u navođenju datuma listopadskog partizanskog napada između Bujanca i Prkačina: prvi piše da se zbio na prijelazu s 4. na 5. listopada, a drugi kaže s 5. na 6. listopada. Iako se radi o jednom danu razlike, citirat ćemo izvore. Borbe su počele između 4. i 5. listopada, oko ponoći, kako piše Erjavec, “i u roku od pola noći i u roku od pola sata već su prvi partizani bili među kućama”. Tijekom dana, 5. listopada, “slomljen je otpor svih kuća, od kojih je već više od polovine izgorjelo”. Erjavec također piše da je istoga dana ustaško zrakoplovstvo bombardiralo sela Dragović i Španovicu.
Partizani su 5. listopada odveli zarobljenike do sela Gornje Šumetlice, a 6. listopada pustili su žene i djecu. Zarobljeni muškarci su odvedeni u šumu Badnjašicu na Psunju. Prema Erjavčevoj evidenciji, tamo je strijeljano 39 Španovčana. Autor Kronike također navodi da je 6. listopada 1942. godine pred jutro, “poslije nove serije paljenja kuća” počelo povlačenje partizana iz uporišta Španovica-Dragović.
Ne postoji službeni broj žrtava te akcije. Kako je Erjavec pisao u knjizi, partizanski i ustaški izvještaji iz toga vremena se ne poklapaju: “Broj je poginulih na ustaško-španovačkoj strani, dakle prema partizanskom izvještaju, 204, prema prvom izvještaju NDH 205, a prema drugom oko 220”. Na spomeniku posvećenom španovačkim žrtvama 1939. do 1949. godine, koji su u selu podigli članovi zavičajne zajednice Španovčana 1999. godine, piše da “samo na dan uništenja Španovice 5. i 6. listopada 1942. od strane partizanskih jedinica i uz pomoć Srba iz okolnih sela, 142 žitelja izgubilo je život, selo je spaljeno i uništeno, preživjeli prognani, a sva imovina oduzeta”. Na spomeniku su ispisana imena 398 Španovčana poginulih ili nestalih od 1939. do 1949. godine.
Pored toga, Erjavec je izradio vlastiti popis žrtava poginulih 5. i 6. listopada 1942. godine koji je “izvadio iz osnovnih popisa kuća i ljudi”. Do njega je došao anketirajući i “snimajući” svaku kuću i njene ukućane. Prema njegovoj računici, “ukupno sa ženama, djecom i onima koje su pobili ustaše – tih je dana živote izgubilo 129 tadašnjih žitelja Španovice”. Na njegovom se popisu nalaze kako vojne, tako i civilne žrtve.
Kako stoji u izvještaju partizanskog Štaba III operativne zone podnesenom Glavnom štabu Narodnooslobodilačkog partizanskog odreda Hrvatske (dostupan u zbirci dokumenata Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini iz 1970. godine u kojoj se nalaze izvori obiju strana o ključnim događajima i bitkama), u noći s 4. na 5. listopada, kombinirane snage banijskih, slavonskih i moslavačkih partizana napale su “najkrvavije ustaško selo u čitavoj Slavoniji, čuvenu Španovicu”. To je selo, stoji u izvještaju dostavljenom 7. listopada 1942. godine, “sa kojim se sam Pavelić ponosio i ukazivao ga kao uzor kakovo treba da bude ustaško selo”. Prema tom dokumentu, u akciji je sudjelovalo 1.700 partizana, od kojih je 650 bilo u napadu, a ostatak bio na osiguranju i u rezervi operativnom štabu.
“Nakon borbe od 30 sati naše su snage zagospodarile mjestom. Uništen je otpor neprijatelja na svim tačkama. […] Naši gubitci su 12 mrtvih i 44 ranjena. Neprijatelj je imao 130 mrtvih, zarobljeno je 168 mještana među kojima veliki broj žena i mladeži. Od tih je 44 streljano, dok je sa ostalim održan miting i pušteni su svojim kućama. Oko 40-50 bandita pohvatale su i pobile naše zasjede i streljački strojevi koji su činili obruč oko čitavog mjesta. Uhvaćen je i tabornik iz Španovice koji je strijeljan. U borbi je poginuo jedan ustaški natporučnik i jedan zastavnik iz tjelesne bojne Pavelićeve koji je bio čuven sa svoga krvološtva u ovom kraju. Svi vojni objekti u kojima se neprijatelj zadržavao (izuzev crkve) su zapaljeni. Izgorio je i veliki broj kuća iz kojih je davan otpor, a pošto je vjetar duvao izgorjelo je i nekoliko kuća za koje nije izdano naređenje da se pale”.
U izvještaju Ministarstva unutrašnjih poslova NDH (dostavljen 15. listopada 1942. godine Ministarstvu hrvatskog domobranstva, dostupan u zbirci dokumenata Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini), navodi se da 5. listopada 1942. “oko pola jedan sat u noći počelo je puškaranje”, a “glavna borba trajala je sve do četiri sata u jutro, kada su se u glavnom svi ustaše stožernog sata morali povući što više nisu imali naboja za oružje”.
“Obćina je sva izrešetana metcima i sve knjige spisi i blagajnički dnevnici porazbacani su i pokidani, a mnogo ljudi u obćini je ranjeno i ubijeno, pošto su partizani bacali bombe na obćinu […] Uglavnom svi muškarci, koji su nađeni uhvaćeni po partizanima odvedeni su u šumu od kuda su ih danas u jutro pustili natrag, te su isti pričali, da su ispitivani, da li su ustaše i istaknutije osobe za koje su čuli, ostavili [su] tamo i kazali, da će ih ubiti. A nekoji su odmah pred njima ubijeni. Ženu i djecu koju su zatekli nisu dirali, jedino su ih pozvali van iz kuća i kuće su stali paliti. Kuća je zapaljeno oko 200, koje su izgorjele do temelja. Točan broj mrtvih se ne zna, a u borbi poginulo je oko 15 dok se svi nisu vratili koji su odvedeni u šumu i još do sada se ne zna za njihovu sudbinu. Partizana po pričanju Španovčana, koji su ih vidjeli imade oko 10 mrtvih, dok su oni izjavili da je mrtav samo jedan i to koji je pao kod obćine, dok su dvojica lakše ranjena. Prema dosadanjim podacima u borbi je poginulo oko 105 ustaša, a od stanovnika oko 100. Koliko je partizana poginulo nije se moglo još ustanoviti, ali izgleda da ih je vrlo mnogo palo […] Računa se da je Španovicu napalo oko 2.000 do 3.000 partizana. Ovo je uistinu bio jedan od najvećih napada, pa se zaključuje, da su se partizani u zadnje vrijeme, sa svih strana sakupili u Psunj i Papuk s namjerom, da najprije napadnu Španovicu i opljačkaju je, to im je i uspjelo a kasnije da napadnu i sam Pakrac i Lipik. […] Partizani su se iz Španovice povukli nakon što su je opljačkali i većim dijelom popalili”, stoji u ustaškom izvještaju.
Selo je od svog nastanka do danas, mijenjalo imena, ali i etničku strukturu stanovništva. Do 1945. godine zvalo se Španovica, zatim, od 1945. do 1992. Novo Selo, a od 1992. do danas ponovno Španovica. Prije Drugog svjetskog rata selo je imalo preko 1.200 stanovnika, nakon tog rata 120 (nastanjeno uglavnom srpskim stanovništvom iz Bosne i drugih dijelova Hrvatske). Srpsko stanovništvo to selo napušta 1990-ih godina, usred ratnih zbivanja. Prema popisu iz 2021. godine, tamo sada živi 14 stanovnika.
Erjavec je pisao i o ustaškim zločinima
Iako se pozvao na dosad najrelevantniju literaturu o povijesti Španovice, Bujanec je izostavio naznačiti da se Erjavec bavio poviješću sela od njegova nastanka 1886. godine, preko svjetskih ratova koji su ga drastično izmijenili, završno s događajima do 1992. godine.
“O zločinu Titovih partizana u Španovici pisao je pokojni Tonči Erjavec, u knjizi ‘Španovica: Kronika nastajanja i nestanka’. Zanimljivo je da je knjiga bila spremna za tisak još 1982. godine, ali je zabranjena od komunističkih vlasti – pa je svjetlo dana ugledala tek 10 godina kasnije, kada su nastupile demokratske promjene – i kada je Španovici vraćeno hrvatsko ime. Još je zanimljivije da je izdavač bio Slavko Goldstein – pa ispada da je Ivo danas u sukobu s činjenicama koje je objavio njegov vlastiti ćaća! Nije nikakva tajna da je Goldstein junior apsolutno na liniji potpore zlikovcima, koje na Papuku slavi Milorad Pupovac – unatoč spoznaji da Titovi komunisti ipak nisu do kraja uspjeli zatrti naše ime Španovici”, stoji u statusu Velimira Bujanca (arhiviran ovdje).
Kako je pisao Erjavec, već prvih dana NDH, režima koji je progonio i provodio masovne likvidacije nad Srbima, Romima i Židovima, Španovčani su se počeli pridruživati ustašama i obračunavati se s okolnim srpskim stanovništvom: “U prvoj fazi ustaškog ‘obračuna’ batinani su seljaci, Srbi, koji su u Španovicu dolazili uglavnom po poslu, najčešće radi trgovine. Kad su umjesto muškaraca u selo počele dolaziti žene, dobijale su iz sela isti ‘ispraćaj’. Ustašama sa strane odmah se pridružilo 13 Španovčana koji su ušli u satniju sa sjedištem u Španovici. Ta je satnija imala svega 40 vojnika. Uskoro je počelo hvatanje viđenijih Srba po okolnim selima. Govorilo se ‘hvatamo četničke vođe’. Potom bi zarobljene deportirali u ustaški logor Danica u Koprivnici. U početku, ovaj postupak nije bio masovan”.
Uskoro je počela, nastavlja Erjavec, druga faza ustaškog obračuna: masovna hapšenja i deportacije sve većeg broja Srba iz španovačke i bučke općine u ustaške koncentracijske logore Danica i Jasenovac. Prema Erjavcu, odande su u logor poslane i dvije židovske obitelji. Uz to, na poimeničnom popisu žrtava logora Jasenovca, nalaze se četiri Španovčana koji su stradali od ustaša: tri Židova i jedna Hrvatica.
U Španovici je, navodi Erjavec, bila stacionirana nepotpuna satnija Ustaške vojnice od 36 vojnika, a u njenom sastavu se nalazilo 12 Španovčana. U sastavu poluvojničke formacije, Ustaške pripremne bojne, bilo je 150 mještana. Oni nisu podlijegali mobilizaciji za redovitu vojsku, ali su bili obvezni javiti se na stražu ili vojnu akciju ako za to dobiju poziv. “Bili su angažirani u kasnijim velikim akcijama pljačkanja i paljenja sela. U provođenju ustaške vlasti često su sudjelovali i više no što su morali”, stoji u Erjavčevoj Kronici. Prema istom izvoru, druga polovica 1942. godine “počinje masovnim ‘dizanjem’ stanovništva s namjerom uništavanja srpskih sela”. Prema Erjavcu, u okolnim srpskim selima od 1941. do 1945. godine poginulo je 1.835 osoba, od kojih je 209 palih boraca, a 1.616 žrtava fašističkog terora. Stanovnici sela koja je Erjavec uvrstio u svoju evidenciju, mahom Srpkinje i Srbi koje su 1941. i 1942. godine ustaše ubile, nalaze se i na pojedinačnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac koji je dostupan na internetskoj stranici Spomen područja Jasenovac (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8).
Povjesničar Slavko Goldstein, urednik spomenute knjige, u pogovoru je napisao kako je napad partizana na Španovicu u listopadu 1942. “bio vođen vojničkim motivima”, ali i kako je “odmah praćen prijekim kažnjavanjem i osvetništvom: pljačka, palež, desetak ubijenih civila i skupno progonstvo cijelog sela što se produžava sve do kraja rata”.
Točno je da je Erjavec čekao neko pogodnije vrijeme da objavi knjigu. O tome je sam pisao u predgovoru, ali i njegov urednik. U pogovoru je Goldstein napisao da je dobar dio knjige nastao “pod starim režimom, kad autor radije nije objavio svoj rad nego da ga iskrivljuje na štetu Španovčana”. No, napomenuo je i da je Erjavec “dovršio rukopis u sasvim drugim prilikama 1992. godine, ali nije podlegao novonastalim iskušenjima da uljepšava sve što je hrvatsko”.
Teško da se može tvrditi, kao što to čini Bujanec, da je sin pokojnog Slavka Goldsteina, Ivo Goldstein, također povjesničar, “u sukobu s činjenicama” koje je iznio njegov otac, s obzirom na to da se na zločine u Španovici i sam referirao u svojim knjigama. U knjizi Jasenovac i Bleiburg nisu isto (2011.) koju su napisali Slavko i Ivo Goldstein, Erjavčeva knjiga nalazi se na popisu literature. Također, u knjizi Hrvatska 1918-2008. (2008.) Ivo Goldstein uzima Španovicu kao primjer partizanske osvete: “Poneka osvetnička akcija paleža i ubijanja u hrvatskim selima potekla je 1942. mjestimično i iz redova partizana (Zrin na Zrinskoj gori i Španovica kod Pakraca), ali su nadređeni takve postupke ponekad sprečavali, a ponekad kažnjavali”.
O događanjima u listopadu 1942. godine na svojim internetskim stranicama pisao je i Savez antifašističkih boraca Republike Hrvatske (SABA RH), objašnjavajući kako se akcija odvijala i što je do toga dovelo, uz ogradu da se nasilje nad lokalnim stanovništvom ne može opravdati.
“Španovica je jedino selo (hrvatsko), u pakračkom kraju, koje su zapalili partizani tijekom borbe prije 80 godina (6. listopada 1942.), ili su ga zapalili ljudi iz okolnih sela nakon povlačenja jedinica Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Čin pljačke i paljenja španovačkih kuća, posebno nakon prestanka borbi, ne može se ničim pravdati i za svaku je osudu. U isto to vrijeme ustaše su na tim prostorima zapalile 43 sela (dakako, srpska), među kojima je i nemali broj onih u čijem su ‘čišćenju’ sudjelovale i španovačke ustaše”, pisala je SABA.
Suočavanje s prošlošću
U Španovici se svakog listopada održava misa i komemoracija, u organizaciji Zavičajne zajednice Španovčana u znak sjećanja na 1942. Na ovogodišnjoj komemoraciji dožupan Požeško-slavonske županije Ferdinand Troha istaknuo je kako su “Španovčani stradali jer su bili Hrvati, a Hrvatska im je bila u srcu”. Međutim, kako navode izvori koje smo ranije citirali, situacija je bila kompleksnija.
O tome kako su pojedini dijelovi povijesti sela prešućivani ili tabuizirani, kako za vrijeme socijalističke Jugoslavije, tako i nakon osamostaljenja Hrvatske govori studija slučaja Španovica/Novo Selo/Španovica: Znalo se – nije se znalo? objavljena 2013. godine. Studija govori o suprotstavljenim sjećanjima na ratove u spomenutom selu, a nastala je u suradnji novinarke Vesne Kesić i nevladine organizacije Documente.
Devedesetih, kako je pisala Kesić, “čitava povijest Španovice/Novog Sela zgušnjava se u metaforu o ‘jugo-komunističko-četničkim’ žrtvama – Hrvatima”. “Nitko više ne spominje žrtve ustaškog terora iz 1941/42., niti se pita o sudbini srpskih izbjeglica civila. Kao što su svojedobno svi Španovčani proglašeni ustašama, tako sada svi Srbi postaju četnici”.
Kesić je nakon dugogodišnjeg bavljenja Španovicom dobila ideju da se o tome snimi dokumentarni film. Prema njenom scenariju, 2020. godine film je izašao pod nazivom Ono drugo selo. Taj film ne govori toliko o samim povijesnim događajima, koliko o različitim viđenjima povijesnih događaja i to među samim mještanima. Početna ideja bila je da se film oblikuje oko razgovora Erjavca, kao nekoga tko bi predstavljao “hrvatsku stranu” i njegova nekadašnjeg prijatelja sa “srpske strane” jer su oni bili među onima koji su htjeli otvoreno govoriti. No, obojica su u međuvremenu preminula. Ostalima je, kako je objasnio redatelj filma Jadran Boban, bilo teško ući u takva suočavanja, jer su doživjeli veliku – osobnu ili obiteljsku – traumu.
“Film, zapravo, tematizira način na koji se uvijek opravdava vlastita žrtva, dok se za tuđu nema razumijevanja. A u ovom su mjestu, u različitim dijelovima povijesti, žrtve bili i jedni i drugi. Ne bih rekao da ti ljudi gaje mržnju prema drugima, ali proganja ih jedan snažan osjećaj nepravde. Imaju traume, izgubili su bliske ljude, a nad njima je stalno taj osjećaj nepravde koja nije ispravljena, počinitelji koji nisu kažnjeni. To postoji s obje strane, i vezano je uz oba rata. Sve se promatra crno-bijelo i nema razumijevanja za drugoga”, rekao je Boban za Jutarnji list.
Kao i nakon svakog rata ili konflikta, naracija o tim događajima uvelike je uvjetovana perspektivom i iskustvom pripovjedača. Onima koji su osobno pogođeni tim događajima, poput Španovčana u ovom slučaju, teže je prihvatiti zločine koje je počinila “njihova strana”. Međutim, ono čemu su pribjegli promatrači s desnog spektra selektivno je citiranje izvora i selektivno isticanje određenih podataka, a izostavljanje preostalih. Primjena takvog principa (na engleskom jeziku koristi se termin cherry picking), bila ona namjerna ili nehotična, nerijetko dovodi do nepotpunih ili netočnih zaključaka.
Podaci o stradanjima Španovčana 1942. godine koje iznosi Bujanec, istaknuti su bez navođenja događaja koji su im prethodili, kao i bez pojašnjenja toga tko su stradali “Hrvati”. S druge strane, knjiga Tončija Erjavca koju citira iznoseći te tvrdnje, obrađuje i razdoblje koje je tom događaju prethodilo, kao i ono što se događalo poslije, što Bujanec izostavlja naglasiti.
