Rad u organizacijama civilnog društva, konkretnije udrugama, karakteriziraju prekarni uvjeti financiranja, česta samoeksploatacija radnika i nepoznavanje vlastitih radničkih prava, istaknuto je u petak na predstavljanju preliminarnih rezultata istraživanja o uvjetima rada u udrugama.
Istraživanje je proveo sindikat SKUPA, koji okuplja radnice i radnike u organizacijama civilnog društva i neprofitnim organizacijama, zajedno sa Savezom samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i u suradnji s Institutom za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) kao provoditeljem istraživanja.
Gašenje radnih mjesta brže od istraživanja
Prije samog predstavljanja istraživanja, članica sindikata Dina Karadžić istaknula je da se radi o jednom poprilično nehomogenom području, čiji je rad često uvjetovan potrebama javnosti s jedne i potrebama donatora i financijera s druge strane. Financiranja su projektna, prekarna, i često na jednogodišnjoj bazi, s maksimalnim rokovima od tri godine. Sve to dovodi do nemogućnosti financijskog planiranja rada udruga, kao i zapošljavanja radnika.
Čak i ako radnici i radnice imaju ugovor na neodređeno, istaknuto je, to ne znači puno u kontekstu prekarnog financiranja. Ako sredstava ponestane, radnicima se daju otkazi i napuštaju se radna mjesta.
Poziv na online istraživanje koje je provedeno u razdoblju od srpnja do rujna 2023. godine poslan je na 3 467 važećih adresa iz registra udruga koji su u 2022. godini imali zaposlene. Međutim, već su podaci iz 2022. istraživačicama Katarini Jaklin i Jasni Račić iz IDIZ-a bili bar donekle zastarjeli jer su im, nakon što je poslan poziv za istraživanja, iz nekih udruga povratno odgovorili da su zbog prestanka financiranja udruge ili ugašene ili da su ‘spale’ na jednu zaposlenu osobu.
Upitnik koji je poslan ispitivao je osnovne podatke poput radnog vremena, vrste radnog odnosa i iznosa plaće, ali je i detaljnije ulazio u, kako piše SKUPA, “dobro poznate probleme rada u civilnom društvu, kao što su prekovremeni sati, nemogućnost stvarnog korištenja slobodnih dana/godišnjeg odmora/bolovanja, stres i veliko radno opterećenje, uznemiravanje na radnom mjestu te svakako i opterećenje administrativnim radom na provedbi projekata”.
Žensko lice rada u udrugama
Od onih koji su sudjelovali u online istraživanju, 72 posto su žene i to uglavnom iz područja društveno-humanističkih znanosti. Prosječna dob sudionika bila je 41 godina, a prosječni staž je sedam godina.
Većina (73 posto) su visokoobrazovani radnici i radnice, dok ih 22 posto ima završenu srednju školu. Također, većina (73,5 posto) sudionika ima ugovor na neodređeno, dok od onih 26,5 posto koji imaju ugovor na određeno su većinom radnici koji kraće rade u udruzi. Plaće u udrugama su općenito niže od hrvatskog prosjeka, a oni koji u udrugama rade kraće i na nesigurnijim oblicima rada mogu očekivati i nižu plaću (825 eura), za razliku od stalnih zaposlenika (prosjek 1.028 eura).
Iznos prosječne mjesečne neto plaće u udrugama, koja iznosi 980 eura, također se razlikuje prema djelatnostima pa je ona najniža u socijalnim i pomagačkim djelatnostima.
Kada govorimo o radnom okruženju, kao pozitivne strane rada u udrugama ističu se motiviranost za posao koji se obavlja i samoaktualizacija, dok su neke od negativnih strana iscrpljenost i velika emocionalna zahtjevnost posla.
Također, brojni radnici u udrugama ili ne prepoznaju kršenja vlastitih radničkih prava ili ta kršenja uzimaju ‘zdravo za gotovo’, kao nešto inherentno sektoru, s obzirom na to da se brojne udruge bore sa sličnim problemima poput malog broja zaposlenika, velike preopterećenosti i prevelikih zahtjeva od strane donatora koje se tiču administriranja projekata, što se još i naziva administrativnim nasiljem.
Nefleksibilni donatori
Sven Janovski, jedan od osnivača sindikata SKUPA, je za Faktograf kazao kako su “količina administracije, papirologije i rokovi” koje udruge trebaju ispoštovati “nerazumni”.
To se na neki način svodi na neproporcionalnost, ističe, “jer se od nas kao provoditelja projekata sve to traži, ali se slično ne daje za uzvrat”. Daje primjer zahtjeva za nadoknadom sredstava (ZNS), s obzirom na to da donatori često kasne u obradi ZNS-ova ili isplati sredstava. Janovski stoga smatra da odnos donatora i udruga mora biti “više ravnomjeran”.
“Ovako je to vrlo jednosmjerno, jer donator ima moć”, kaže. Opisuje da donator tako može u jednom trenutku reći da ne želi dati financiranje ili da želi dostavljanje izvještaja u određenom roku, ne prihvaćajući pritom objektivne okolnosti za potencijalno kašnjenje.
“A zapravo se sve može promijeniti, jer smo vidjeli da su neki od donatora za vrijeme pandemije 2020. godine pokazali iznenađujuću razinu fleksibilnosti, što pokazuje da se stvari mogu promijeniti i olabaviti”, dodaje.
Upravo zagovaranje promjena uvjeta načina i financiranja od strana donatora i financijera Janovski vidi kao jedno od mjesta djelovanja sindikata, jer nas je zanimalo tko bi sindikatu mogao biti druga strana u pregovorima, budući da donatori nisu poslodavci udrugama, već se u tom sektoru radnici nalaze u – kako je također istaknuto na predstavljanju – situaciji da su sami i radnici i poslodavci.
Država socijalne usluge prebacuje na udruge
U isto vrijeme država, koja se uvelike povlači iz određenih socijalnih usluga, koristi udruge civilnog društva za izmještanje usluga iz vlastite odgovornosti, posebice socijalnih, poput asistenata u nastavi ili pomoći u kući koja se trenutno pruža preko projekta ‘Zaželi’ o kojem je Faktograf pisao u više navrata.
Ovo izmještanje ne mora nužno biti loše, ali bi trebalo sa sobom donijeti stabilnije financiranje, istaknuto je na predstavljanju.
Konkretno kada govorimo o pomoći u kući, razvoj te usluge imao je nekoliko etapa, kako nam je objasnila Anka Kekez Koštro, docentica na Fakultetu političkih znanosti koja se bavi javnom upravom. Razvoj pomoći u kući započeo je početkom 2000-ih s pilot-projektom međugeneracijske solidarnosti i izvaninstitucionalnim oblicima skrbi kojima se starijim sugrađanima osiguravala pomoć u njihovim domovima ili u prostorijama ‘dnevnih boravaka’.
Međutim, kada je program međugeneracijske solidarnosti, koji je 2010. brojio čak 15 000 korisnika usluge pomoći u kući, 2014. godine ukinut kao zaseban program i ugrađen u sustav socijalne skrbi, vrlo brzo se smanjio broj korisnika. To se desilo jer se smanjila uloga jedinica lokalne samouprave i udruga, a korisnici su trebali dokazati ispunjenje niza uvjeta za ostvarenje prava na uslugu.
Kekez Koštro stoga vidi prednosti ‘izmještanja’ nekih usluga na udruge, jer će one biti “proaktivnije i fleksibilnije, nego što će to biti centri za socijalnu skrb kao koordinatori i javne ustanove kao provoditelji”.
“Problem s uslugom koja funkcionira kroz sustav socijalne skrbi jesu usko definirani i restriktivni uvjeti (imovina, primanja, mogućnost dobivanja pomoći od strane obitelji, i sl.) koje korisnici trebaju ostvariti, kako bi dobili pristup usluzi, i značajna količina dokumentacije koju trebaju prikupiti. Stoga u sustavu socijalne skrbi usluga nije izdašno korištena”, kazala nam je Kekez Koštro.
Odgovornost bez stabilnosti
Uz to, ne treba sve usluge i korisnike ni institucionalizirati, s čim se slaže i Janovski.
On ističe kako su, primjerice, kada je potres pogodio Sisačko-moslavačku županiju, udruge pokazale više fleksibilnosti od države da ljudima pruže pomoć koja im je potrebna, pogotovo u manjim mjestima. Ali taj rad treba onda i adekvatno vrednovati, kaže Janovski, i to kroz stabilnost i kontinuitet financiranja.
“Postoji princip socijalnog podugovaranja koji služi da se neke usluge deinstitucionaliziraju iz države i ponekad je stvarno dobro da se to tako napravi”, kaže Janovski.
Međutim, dodaje da, kako stvari sada funkcioniraju, udruge de facto obavljaju usluge za državu, ali pritom ne dobivaju stabilnost koju bi takav tip podugovaranja dao za uzvrat, da država s pružateljima usluga potpiše dugoročni ugovor na pet ili deset godina, “uz, naravno, nadzor i izvještavanje”.
To bi stručnom kadru oslobodilo dosta vremena da se ljudi u udrugama stvarno bave pružanjem usluga.
“Sad se događa, recimo, to da stručni kadrovi za psihološku pomoć moraju paralelno voditi projekte te se zapravo ne stignu baviti svojim korisnicima”, zaključuje Janovski.
