Stotine tisuća propalestinskih prosvjednika po svijetu, a među njima ste možda i vi, već mjesecima viču: „From the river to the sea Palestine will be free!“ Iz sveg grla prosvjednici tako ponavljaju u beskraj da će Palestina od rijeke do mora biti slobodna, a da se često niti ne potrude saznati koja je to rijeka i koje je to more.
Iako uporno tvrde da zastupaju neko pravednije bliskoistočno rješenje, ljudska prava i miroljubivi suživot, hoće li možda prosvjednici izazvati neželjeni rezultat – otimanje na sve strane, odnosno razuzdana nova krojenja granica i neka nova etnička čišćenja? Moćnicima na svim kontinentima se, naime, smiješi brk i cure sline kad god se čak i kroz ušicu igle natukne kakva mogućnost rezuckanja međunarodno priznatih granica, a zbog takvih ambicija u pravilu započinju novi ratovi i migracijske krize. Dovoljno je razbuktati samo nekoliko tinjajućih žarišta kako bismo navečer zaspali mirnim snom u modernom svijetu, a ujutro se probudili kao da smo prebačeni u televizijski serijal Igre prijestolja gdje vladaju samo brutalnost i vječna borba za prevlast, uz popratna grozomorna krvoprolića. Tko god je na društvenim mrežama pogledao barem i jednu necenzuriranu snimku s, primjerice, ukrajinskog rovovskog bojišta znade da se upravo takva tragedija događa sada i danas, a i ne baš tako daleko od nas.
Ukrajina je samo jedno od mjesta gdje se gine zbog novih granica, dok bismo najradije zaboravili da, željni pomicanja plota, očnjake jedni drugima pokazuju Azerbajdžan i Armenija, Venezuela i Gvajana, Etiopija i Eritreja, da spomenemo tek neke. Državu pak nemaju, a priželjkuju je mnogi, poput Kurda ili onih u Zapadnoj Sahari koji su okupljeni u Frontu Polisario, a da bi države dobili potrebno bi bilo poprilično promijeniti neke granice.
U nama bližim krajevima zbog međe se generacijama glože Turska i Grčka, premijer sjevernog susjeda nestašno se zaogrne šalom s mapom velike Mađarske, kartu poveće Albanije distribuira na društvenim mrežama čak i Dua Lipa, SPC patrijarh Porfirije iskreno priznaje kako granice smatra tek promjenjivom kategorijom, a Republika Srpska odvajanjem prijeti otprilike dvaput tjedno. U Hrvatskoj su mahom jenjale nacionalističke parole o granici na Drini, no tvrđi povjesničari će u užem krugu ili opušteniji za šankom rado krenuti obrazlagati kako se Hrvatska treba ipak uvijek civilizacijski braniti na liniji Budva-Drina-Dunav, odnosno na Teodozijevoj podjeli Rimskog carstva, što bi na neki način značilo da se „from the river to the sea“, iz nekog nacionalističkog kuta, itekako tiče i Lijepe naše koja je, znate već ako niste prespavali satove zemljopisa, dobrim dijelom omeđena vodenim tokovima i morem.
Razulareni planet
Ako vam se u prvim tjednima nove godine čini neumjesnim neprestance slušati o svjetskim problemima i zloslutnim ratnim bubnjevima, podsjetimo da smo lanjsku 2023. godinu završili s rekordnim brojem oružanih sukoba, najvećim u tri desetljeća. Jedan londonski institut koji ih je izbrojao 183 upozorava da se sve više puca i ubija širom svijeta, a da trendovi nisu dobri zaključuju i švedski istraživači koji u donjem grafikonu zorno pokazuju kako se samo u proteklih petnaestak godina planet malo pomalo razulario.
Od svih tih plamtećih sukoba svatko od nas bi uspio nabrojati njih možda desetak, a kada bi se radila neka godišnja top lista na vrhu bi se zacijelo našao kaos na Bliskom istoku o kojemu također relativno malo znamo.
U istraživanju među američkim studentima koji su izražavali podršku Palestincima uzvikujući već spomenuto „from the river to the sea“ pokazalo se da tek 47 % znade točno precizirati zemljopisne pojmove, to jest odgovoriti da se radi o rijeci Jordan i Mediteranskom moru. Ostali su spominjali Nil, Eufrat, Karibe, Atlantik…. a svaki deseti je za Yassera Arafata vrlo pogrešno mislio da je bio prvi izraelski premijer. Kada su ispitani studenti suočeni i s mapom područja o kojemu se raspravlja, shvatili su da je problem puno zamršeniji te je skoro 70 % anketiranih promijenilo mišljenje i odustalo od mantre „od rijeke do mora.“
Stanovanje u neugodnom kvartu
I zaista, samo od pogleda na zemljopisnu kartu, uz nekoliko usputnih podataka, odmah zaboli glava jer se radi o geopolitičkom grotlu u kojemu padaju u vodu i suživot i ljudska prava i samilost, a preostaju tek, ako ćemo promatrati samo s krutog geostrateškog stajališta, brutalne igre prijestolja. Prostor koji Izrael drži pod punom kontrolom je, iz takvog kuta gledanja, zapravo vojno vrlo teško obranjiv jer je prepun bolnih mjesta koja u sukobu s iole ravnopravnijim protivnikom nemaju šansi.
Na širem području Tel Aviva, primjerice, živi preko četiri milijuna ljudi, stiješnjenih između Mediterana i područja Zapadne obale koju je pak Izrael okupirao i koja je sada sklepana poput tigrove kože između dviju zavađenih strana.
Izrael je na jednom mjestu legalnih granica kod Tel Aviva širok tek 14 kilometara, što znači da bi ga malkice organiziranija vojna snaga lako mogla presjeći napola u slučaju da Zapadna obala, odnosno područja koja Izraelci radije zovu Judeja i Samarija, ikada postanu potpuno palestinska. Pogledajte, uostalom, usporedbu veličine Hrvatske i Izraela bez okupiranih područja (označeno plavom bojom), uz napomenu da su gustoće stanovništva najveće tamo gdje je Izrael, recimo to tako, geografski najtanji.
Ako zamislite na trenutak da vas netko postavi za generala izraelske vojske i upita kako biste obranili državu od mogućeg napada, što biste odgovorili nakon što pogledate mapu? Kvart je neugodan, nigdje nema susjeda koji je dobronamjeran, na sjeveru je Libanon, na istoku su Sirija i Jordan, na jugozapadu Egipat, a jedino je na zapadu mediteranska obala s koje ne prijeti izravna opasnost od brze invazije. U prometno relativno izolirani Izrael se, ako recimo krenete iz Hrvatske, ne može jednostavno dovesti automobilom, vlakom ili autobusom, puno bolje funkcioniraju zrakoplovi ili brodovi. No, ni takvo prometanje ne radi uvijek jer je najveća zračna luka, Ben Gurion kod Tel Aviva, na dometu potencijalnih raketnih napada iz palestinskih područja. Nakon što je 2014. godine Hamas raketom ispaljenom iz pedesetak kilometara udaljene Gaze pogodio blizinu aerodroma, svjetske su avio kompanije nakratko zaustavile letove, a izraelski su dužnosnici poručili da upravo zbog takvih opasnosti nema šansi da odustanu od okupacije Zapadne obale.
Od sjevera do juga
Na krajnjem sjeveru Izraela je područje Galileje koje su vrijedne ruke navodnjavanjem pretvorile u raj za proizvodnju hrane, prije svega zahvaljujući vodi iz Kinereta, depresivnog Tiberijskog jezera (jer se nalazi na dvjestotinjak metara ispod morske razine, tog se jezera sjećate možda i s vjeronauka jer upravo je tu, veli Evanđelje po Mateju, Isus hodao po vodi). Ponad pitome, zelene i plodne Galileje su planine koje poznajemo pod nazivom Golanska visoravan, a s kojih neprijatelj i s nekim topom skromnijeg dometa može ispaljivati granate na poljoprivrednike u podnožju. Izrael je oteo tu Golansku visoravan i drži je okupiranom još od 1967. godine. Riječ je o teritoriju koji je prema međunarodnom pravu priznat kao dio Sirije, no situaciju je zakomplicirao Donald Trump kada je prije četiri godine kao predsjednik potpisao da Sjedinjene Države priznaju puni suverenitet Izraela nad tim područjem.
Sjeverni Izrael je, također, tik uz desetljećima nestabilni Libanon gdje je ljuta šiitska milicija Hezbolah, dočim je središnji Izrael zgusnut s palestinskim područjima s desna i s lijeva. Kad se zaputimo još južnije, pronalazimo da ni tamo nije blistava situacija. Ono što na mapi Izraela dolje izgleda kao jednakokračni trokut, slabo je naseljena pustinja Negev koja zapravo čini pola izraelskog teritorija, a koju je prvi izraelski premijer David Ben-Gurion smatrao ključnom za opstanak i želio ju je što prije gušće naseliti, dok je znanstvenicima poručivao da iznađu načina kako suhi prašnjavi negostoljubivi teren pretvoriti u za život privlačne krajolike.
Skroz na dnu tog trokuta uzak je i vrlo dragocjen izlaz na Akapski zaljev, rukavac Crvenog mora gdje zbog ugodne klime rado dolaze turisti na plaže i ronjenja te gdje mogu, strateški je važno, pristajati i brodovi. S te strane je šaroliko susjedstvo uz obale uskog Crvenog mora – zasad mirni Saudijska Arabija i Egipat, a malo dalje svako malo uzburkani Jemen, Sudan, Eritreja, Somalija. Kroz Crveno more plovi 30 % svjetskog kontejnerskog prometa i ako sada imate uz sebe nešto što je iz Azije, možda pametni telefon ili tenisice, velika je vjerojatnost da je to stiglo brodom upravo tom morskom rutom. S obzirom na gustoću međunarodnog prometa u tom području, ambiciozni Izrael također priželjkuje što prije biti uključen u prometne koridore između Azije i Europe te stoga spomenutu pustinju Negev na jugu namjerava razviti industrijski, posebice razvojem visokih tehnologija, a sve kako bi se tu moglo naseliti što više mlađeg stanovništva i pomoći zamišljenom prosperitetnom razvitku.
Huti slave kad i ne pogode
Upravo je iz tog južnog pravca ovih dana zapaprilo, jer snage šiitskog pokreta Huti, koje drže dobar dio Jemena i koje su ljute zbog rata Izraela i Hamasa, ispaljuju, zasad neuspješno rakete prema skoro dvije tisuće kilometara udaljenom Izraelu (otprilike kao od Zagreba do Moskve), te piratski, čamcima, raketno i dronovima napadaju trgovačke brodove po Crvenom moru, a što najjači izraelski saveznik SAD pokušava osujetiti, bilo s bojnih krstarica ili iz okolnih baza. Huti teško mogu pogoditi neki cilj jer njihove projektile i dronove brzo pronađu i unište američke vrlo precizne rakete, no napadači imaju razloga za zadovoljstvo jer su, kada se zbroje troškovi, zapravo u priličnom plusu. Njihov dron, naime, košta tek pokoju tisuću eura, dok američka raketa koja ga sruši nije baš jeftina – cijena je skoro dva milijuna. Kada bi se, dakle, brojale samo novčanice, Huti s uloženih milijun eura američkoj vojsci mogu nanijeti trošak koji bi se vrtio oko milijarde. Na Bliskom istoku se ovih dana i inače na razne strane rasipaju novci kao u vjetar – prema nekim procjenama jedan dan rata u Gazi nekad stoji Izrael i po 200 milijuna eura, a ako bude problema s prometom trgovačkih brodova i kašnjenja u kontejnerskom prometu mogli bi nagrabusiti obični potrošači po Europi zbog vjerojatnih poskupljenja i mogućih nestašica (već se, primjerice, spominje poskupljenje kave).
Procjene o tome koliko će rat Izraela i Hamasa trajati kreću se od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, a izraelske vlasti ponavljaju da im je cilj iskorijeniti Hamas i uspostaviti punu sigurnosnu kontrolu kako se teroristički napadi više nikada ne bi mogli ponoviti.
Kritičari Izraela kažu da se radi o etničkom čišćenju i promjeni granica nakon koje bi Izrael bio zapravo „from the river to the sea.“ Područje Gaze nije veliko, dužine otprilike kao od Bregane do Sesveta, ili od Trogira do Omiša, a širine negdje kao od splitske rive do Dugopolja – evo uostalom i usporedne mape kako bismo ugrubo odmjerili o kakvom se prostoru zapravo radi:
U Pojasu Gaze je preko dva milijuna žitelja te će svaki novi dan ratovanja, bombardiranja i granatiranja brzo povećavati broj žrtava što do sada izaziva mnoga zgražanja širom svijeta, ali teško može zaustaviti vojne akcije jer izraelski političari, barem oni koji su sada na vlasti, već prilično dugo niti ne razmatraju bilo kakvo drugačije rješenje. Mnogi Izraelci misle da Palestinci zapravo i ne postoje, već ih vide tek kao manji dio Arapa koji i tako imaju puno država i prostora u koje mogu odseliti.
Tako je govorio Bibi
U tom je smislu nezaobilazna uloga i sadašnjeg izraelskog čelnika, premijera Benjamina Netanyahua, poznatog i pod nadimkom Bibi, koji je od mladih dana jasan i glasan kada se radi o teritoriju i Palestincima. Još je 1978. godine, kao naočiti 28-godišnjak koji je koristio ime Ben Nital, na pitanje imaju li Palestinci pravo na zasebnu državu pred američkim televizijskim kamerama odgovorio da takva već postoji – a to je Jordan. Smatrao je da cijelu regiju treba destabilizirati kako bi potencijalni izraelski neprijatelji bili slabiji te je 2002. godine pred komisijom američkog Kongresa kao kakav vojni jastreb preporučivao Americi da ni trenutka ne oklijeva s invazijom na Irak. „Ako skinete Sadama i njegov režim, jamčim vam da će to imati enorman pozitivan odjek u regiji. Mislim da će ljudi koji sjede u susjedstvu u Iranu, mladi i mnogi drugi, reći da je vrijeme za dokrajčiti despotske režime,“ uvjeren je bio tada Netanyahu. „Upotreba sile je najvažnija u borbi protiv terorizma… prva pobjeda u Afganistanu učinit će sljedeću pobjedu u Iraku lakšom, druga pobjeda u Iraku olakšat će treću pobjedu … možda dođe i do implozije,“ prognozirao je tada Bibi, analizirajući problematičnu regiju.
Rječit, obrazovan, žilav i tvrdokorno uporan političar, desetljećima prisutan na svjetskoj sceni, strastveni ljubitelj povijesne literature (otac mu je bio povjesničar), neuništivi je Bibi ovih dana izložen kritikama zbog velikog broja žrtava u invaziji izraelske vojske na Gazu, no pitanje je vidi li on to možda tek kao korak do ostvarenja višeg cilja za koji vrijedi podnijeti žrtvu. Nedavno je proslavio 74. rođendan i u životu je svjedočio mnogim izraelskim trijumfima, od kojih je u nekima i sam sudjelovao.
U izraelsku je vojsku prvi put stupio u jednoj od najburnijih godina, 1967., kada je Izrael iznenađujuće za samo nekoliko dana porazio arapske susjede i zauzeo Golan i Sinaj, a Arapska je liga ogorčena zbog poraza na ratištu donijela „3 NE“ rezoluciju – Ne miru s Izraelom, NE pregovorima s Izraelom i NE priznavanju izraelske države.
Neodoljiv, ali možda i potkupljiv
Dok se mladi muževni Bibi malo školovao u Americi, malo ratovao na izraelskim ratištima, čak i kao specijalac, svjedočio je kako se arapsko jedinstvo i onih “3 NE” malo pomalo nagrizaju, dok Izrael postaje sve snažniji i utjecajniji. Bibi je, čim se aktivno počeo baviti politikom, zaplivao kao riba u vodi i upoznavao redom sve koji su ikada bilo što značili po svijetu – osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je izraelski ambasador u Washingtonu u važno doba predsjednikovanja Ronalda Reagana, a tada se družio i s ocem Donalda Trumpa. Na poziciji izraelskog premijera bio je u više navrata još od devedesetih, gubio izbore i vraćao se kao vatrena ptica feniks, poznaje sve američke predsjednike i moćnije političare u nekoliko proteklih desetljeća, a na njegov se poziv na sastanak ili telefonski razgovor odazivaju i Elon Musk ili Mark Zuckerberg (Bibi je Zucka zvao kada je bio nezadovoljan načinom na koji Facebook algoritam tretira njegovu stranku u izraelskoj predizbornoj kampanji).
No, ima i onih koji se nisu uvijek voljni družiti – Sam Altman iz OpenAI je tijekom jednog posjeta Izraelu odbio premijerov poziv, navodno u znak prosvjeda protiv reforme pravosuđa koju koalicija na vlasti pokušava već neko vrijeme progurati. Upravo ta i takva reforma pravosuđa pozamašan je kamen spoticanja jer se, kažu kritičari, radi o narušavanju demokratskih standarda, dok Netanyahu na sve odmahuje rukom jer se, tvrdi, pravosuđe mora zakonski podesiti kako ne bi bilo premoćno.
Njegovi protivnici odgovaraju da premijer zapravo zaobilazno pokušava izbjeći zatvor, s obzirom na sudske procese koji se već godinama razvlače, a u kojima je je optužen za korupciju – ometanja istraga, primanja otmjenih poklona poput cigara, šampanjaca, ogrlica, luksuznih torbi i odjeće, te, zvuči li poznato, pritisaka na medije da lijepo pišu o njemu. Kroz istrage o korupciji na svjetlo su dana izronile i brojne pikanterije o utjecajima, špijunima, obavještajcima i nedodirljivim pojedincima koji kao da miješaju filmsku maštu i okrutnu političku stvarnost. Jedan od aktera afere koja potresa Izrael i drma fotelju Bibiju pronađen je nigdje drugdje nego u tvornici snova, Hollywoodu.
Špijuni su prešli granicu
Izraelac Arnon Milchan holivudski je producent filmskih hitova koje ste zacijelo gledali – poput „Kluba boraca“ i „Zgodna žena”. U nekima koje potpisuje glume veličine poput Roberta de Nira (on mu je i dobar prijatelj), a redatelji s kojima surađuje su, među ostalima, Martin Scorsese i Oliver Stone. Milchan je milijarder koji će skoro navršiti osamdeset, usporedno sa snimanjem filmskih hitova tajno je radio za izraelsku špijunsku mrežu i pomagao Izraelu u sastavljanju nuklearne bombe, u Americi se zahvaljujući odličnim vezama uvijek izvuče iz gabule, a sada su ga stisli iz domovine gdje mu prijete strpati ga na robiju ako ne bude surađivao i cinkao starog prijatelja Netanyahua.
Još prije šezdeset godina Milchan je počeo raditi za izraelske obavještajne službe, trgovao je oružjem s tada rasističkim apartheid režimom u Južnoj Africi (koji je ispod stola bio blizak saveznik Izraela u to vrijeme), švercao dijelove za nuklearno oružje iz SAD-a u Izrael, no kada bi došao u škripac, u pomoć su pritrčali moćni igrači – i u vrijeme Reagana i u ono kad je predsjednik bio Barack Obama uvijek bi tu bio Netanyahu da priskoči, povuče svoje veze i spasi Milchana od moguće istrage FBI-ja zbog špijuniranja ili od oduzimanja američke vize. Bibi je, međutim, tvrdi sada Milchan, za te usluge tražio lijepe poklone i ljutio se kada kubanske cigare ne bi bile vrhunske kvalitete. Donosio je Milchan što god Bibi poželi – šampanjce i skupocjenu ogrlicu za premijerovu suprugu – no kad je izraelska policija sve pročeprkala i slučaj proglasila visokom korupcijom, krenuli su sudski postupci i prijetnje zatvorom za sve upletene. Neke institucije demokratskog Izraela alergične su na korupciju te bi neuništivi Bibi nakon toliko godina pregalačke borbe za izraelsku državnost mogao pasti s trona samo zato što on i supruga rado primaju lijepe darove od bogatih prijatelja. Ako bude proglašen krivim, kazna može biti od jednostavne novčane do čak deset godina zatvora.
Bibi i MSB
Kakav bi to blesav kraj karijere bio u trenutcima kada je na neki način nadomak cilju i blizu dovođenju Izraela u puno bolju sigurnosnu situaciju. Od mladih je dana ili kao vojnik ili kao političar sudjelovao u pripitomljavanju izraelskih neprijatelja, bilo to ratom, okupacijom ili pregovorima, a poneka osuđujuća rezolucija Ujedinjenih naroda i tako bi brzo pala u zaborav. Egipat je, uostalom, priznao Izrael uspostavom punih diplomatskih odnosa 1980. godine, uslijedio je Jordan 1994., a potom su se za nedavne vladavine Trumpa u SAD-u i Netanyahua u Izraelu zaredali pregovori koji su urodili time da židovsku državu priznaju Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Maroko i Sudan. Pri kraju Trumpova mandata krenuli su i tajni kontakti Saudijske Arabije i Izraela, odnosno Netanyahua i Mohammeda bin Salman Al Sauda, skraćeno zvanog MSB.
Obojica, i Bibi i MSB zapravo vape za bodovima na međunarodnom i domaćem planu – MSB naime nije baš simpatičan mnogima na Zapadu jer pod njegovom paskom saudijski su zrakoplovi opako tukli po Jemenu, a disidentski novinar Jamal Khashoggi brutalno je ubijen i izrezan na komadiće u saudijskom veleposlanstvu u Istanbulu. Ambiciozni i relativno mladi MSB (38), koji od Saudijske Arabije priželjkuje stvoriti regionalnog diva, zbog sadašnjeg rata u Gazi ne može baš javno nastaviti pregovore o normalizaciji odnosa s Izraelom (preko 90 posto Saudijaca, naime, prema anketama podržava Palestince), no mnogi analitičari očekuju da će se proces nastaviti čim se situacija malo stiša. Svjetska javnost uostalom i tako ima kratko pamćenje te interes za invaziju Izraela na Gazu pomalo jenjava, o čemu svjedoči i trend na Google tražilici:
Čišćenja na sve strane
Ako svjetska javnost izgubi želju za praćenjem strave i užasa na Bliskom istoku ili postane zaokupljena nekom drugom temom, Netanyahuov bi kabinet mogao, ionako sastavljen uglavnom od nacionalističkih jastrebova (smatra se najdesnijom vladom od osnutka Izraela 1948.), trenutak shvatiti kao zeleno svijetlo za brzo etničko čišćenje jer na području „od rijeke do mora“ zapravo postoji nerješiv demografski problem – kada se zbroje Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali i arapsko stanovništvo u samom Izraelu dolazi se do brojke od oko sedam milijuna, što je skoro koliko je i židovskog stanovništva. Samo u Gazi Palestinaca se udvostručilo od 2000. godine, tamošnje će majke, kažu prognoze, nastaviti rađati više djece nego one židovske, te će „od rijeke do mora,“ ako se trendovi nastave, uskoro živjeti više nežidova, a takvo što je za sadašnju izraelsku vladu neprihvatljiva ugroza opstojnosti.
Izraelske vlasti stoga već pregovaraju s nekim državama, primjerice s Kongom u Africi, oko prihvata palestinskih „emigranata,“ što vam se možda čini kao etničko čišćenje pod krinkom humanog preseljenja, no kada pogledamo neke druge primjere, doduše manje drastične, izgledno je da će se mnogi političari dovijati kako nekud gurnuti pod tepih stotine tisuća ili milijuna nepoželjnih – Italija kao članica EU planira Albaniji plaćati za primanje afričkih imigranata u zatvorene kampove, Velika Britanija će Ruandi keširati za smještaj ilegalnih pridošlica, a Europska unija i tako već godinama silno plaća Turskoj za uslugu zaustavljanja milijuna sirijskih i drugih izbjeglica na njihovom planiranom putovanju prema obećanom Starom kontinentu.
U strahu velike oči
Situacija u prostoru „od rijeke do mora“, gdje su šanse za suživot Palestinaca i Židova mikroskopski sićušne, tek je najbrutalniji pokazatelj trendova i nereda koji kao užarena lava probijaju ispod površine na sve više mjesta po svijetu, tako da se već na početku 2024. usuđujemo izreći prognozu da bi problema moglo biti još mnogo više.
Ruska agresija na Ukrajinu koja ulazi u treću godinu također je nerješiv problem jer, opet iz krutih geostrateških povijesnih iskustava, Rusija je s jedne strane prostorni gorostas, no s druge ustrašeni šupljikavi čamac kojeg se lako može napadati iz raznih smjerova. Da bi se Rusija zaštitila, osigurala od zemljopisnih ranjivosti, trebala bi se poprilično raširiti i pojesti više komada po istočnoj Europi, ne samo Ukrajinu, već i brojne druge susjede, a iz takvog kuta gledanja sve je zapravo bez kraja i konca jer nema tko ne bi rado neku tampon sigurnosnu zonu, prometni koridor ili etnički prijateljski prostor – i Njemačka i Poljska su, uostalom, sasvim krhke na kopnene napade, Kina trtari od morske blokade, a u Africi se u puno država strahuje od novih masovnih grobnica, etničkih čišćenja i pomicanja granica.
U Etiopiji, primjerice, savezništva se stalno mijenjaju i dojučerašnji krvnici i žrtve dogovaraju se kako bi od sutra počeli masakrirati neke treće i četvrte, a u svemu sudjeluje i premijer države Abiy Ahmed Ali koji je, inače, 2019. primio Nobelovu nagradu za mir. “Rat je oličenje pakla za sve uključene. Znam to jer sam bio i tamo i natrag,“ izjavio je Abiy nadahnuto na dodjeli velike nagrade u Oslu, da bi samo dvije godine kasnije bio proglašen za najgoreg čelnika na svijetu zbog potpirivanja novog oružanog meteža u kompleksnoj multietničkoj državi. Ovih dana mu tepaju i da je najopasniji čovjek u Africi jer njegove ambicije nisu samo etničko krojenje Etiopije po njegovom ukusu, nego i širenje prema susjednim državama, bez obzira na upozorenja da bi kriza s hranom mogla biti gora nego 1984. godine. Tada su, tko se sjeća, najpoznatije glazbene zvijezde upravo za Etiopiju na Band Aidu pjevale „Feed the world, Let them know it’s Christmas time again,“ no očito se u 40 godina nije bog zna što promijenilo, osim što je broj stanovnika Etiopije skočio čak tri puta, s ondašnjih 40 na današnjih preko 120 milijuna.
Sukobe i izbjegličke krize više nema tko zaustaviti jer zapravo niti ne postoje svjetski kontrolni mehanizmi koji mogu spriječiti nova stradavanja civilnog stanovništva.
Nikakvu pouku nismo izvukli iz genocida u BiH i Ruandi iz devedesetih godina prošlog stoljeća, poručila je grupa aktivista koja je upozoravala na razvoj situacije upravo u Etiopiji, te na nemoć, neslogu i slijeganje ramenima u međunarodnoj zajednici.
Upozorenja da bi se negdje mogli dogoditi masakr, genocid, etničko čišćenje uglavnom tek zakratko privuku pažnju javnosti, da bi nakon toga utrnuo svaki interes. Broj žrtava i izbjeglica u građanskom ratu u Siriji nikome više nije zanimljiv, kao što ni stalna prijetnja novog nasilja u Mjanmaru neće lako stići do naslovnica dnevnog tiska. Tamo je, podsjetimo, na meti muslimanska manjina, a u tom etničkom čišćenju nije se baš proslavila niti Aung San Suu Kyi, ranije priznavana kao tamošnja borkinja za demokraciju, zbog čega je 1991. ovjenčana Nobelom za mir. Ona se sada pred međunarodnom zajednicom mora pravdati zbog prilično pasivnog držanja tijekom masovnih zločina, a bez putra na glavi nisu ni budistički svećenici koji su strastveno potpirivali tenzije. Tisuće njih sudjelovalo je u demonstracijama na kojima se huškalo na nasilje, no sada kažu da je njihova karmička savjest potpuno čista jer nasilje nije bilo njihova namjera. Iako budizam uglavnom smatramo religijom koja promovira pacifizam i toleranciju, mjanmarski je pokolj pokazao da postoje nacionalistički svećenici koji se nisu libili širiti govor mržnje usmjeren protiv građana drugih vjeroispovijesti.
****š zemlju koja Bosne nema
Što god smo po tek nekoliko svjetskih žarišta dosad ovdje spomenuli – religije, geostrategije, demografije, ambiciozne lidere, špijune i svakojake mutne igre – sve bi se to moglo primijeniti i na naše podneblje u kojemu se, nažalost, svi manje više u beskraj uporno gledaju poprijeko. Prošla su desetljeća od raspada Jugoslavije i to je, gledano iz kuta običnog ljudskog trajanja, trebalo biti dovoljno vremena za stvaranje određenih prijateljstava, strateških savezništava ili barem postizanja uljuđenijih dobrosusjedskih odnosa, no ništa takvoga se zasad ne nazire. Umjesto da postignu dogovor, kao što su primjerice učinile Njemačka i Francuska nakon Drugog svjetskog rata, države u jugoistočnoj Europi i dalje se koprcaju malo naprijed malo natrag, a takvo što je bliskije situacijama na Bliskom istoku nego onima na europskom Zapadu kojemu, barem si tako utvaramo, težimo pripadati.
Bosna i Hercegovina je u tom smislu i dalje opasan nerješiv čvor koji je u stanju zaiskriti cijelu regiju i na kojemu bi se dalo štošta naučiti o liberalima i realistima. Liberalni pristup je onaj u kojem sve države uvijek traže win-win rješenje, poštuju individualna prava, surađuju ekonomski, institucionalno, kulturno, te zbog tako čvrsto uspostavljenih odnosa nemaju nikakve želje međusobno ratovati. Europska unija je dobar primjer takvih suradnji i da je, recimo, BiH primljena u EU, postojala je neka mogućnost da uroni u takav sustav u određenom razdoblju prilagodbe.
Krojenje i prekrajanje
Nasuprot liberalnom pristupu je hladna i pragmatična škola realizma, a ta je – tko jači taj tlači, odnosno jedan mora pobijediti, a drugi izgubiti, a države trebaju gledati svoj interes. Ugledni zastupnik te škole je John Mearsheimer, američki profesor kojega ste vjerojatno zapazili u zadnje vrijeme jer snažno kritizira američku politiku u Ukrajini i smatra da se Rusiju nije smjelo izazivati. Mearsheimer je, kad govorimo o BiH, još 1993. predlagao cijepanje na tri dijela s velikim preseljenjima stanovništva te osnivanjem Bosanske muslimanske države, dočim je ostale dijelove nacrtao kao pripojene Srbiji i Hrvatskoj. U toj situaciji, reče američki profesor prije trideset godina, NATO je trebao poduprijeti obrambenu suradnju Hrvatske, nove muslimanske bosanske države i Albanije kako bi se mogle eventualno zajedno suprotstaviti Srbiji.
Još jedan mahom ugledni i vrlo utjecajan Amerikanac, Henry Kissinger, bio je protiv BiH državnosti, te je 1995. godine otkrio što misli da bi trebali biti američki interesi: „Mi moramo razjasniti naš cilj. Ponašamo se kao da Srbe pokušavamo utjerati natrag u mitsku Bosnu kakva nikada u povijesti nije postojala. Nema bosanskog jezika. Nema bosanske kulture. Bosna je administrativna cjelina koja sadrži Hrvate, Muslimane i Srbe, umjetno stvorena kao podjedinica Jugoslavije i glupo priznata kao država od strane zapadnih sila 1991. godine.“
To su dakle bile rasprave dvojice gorljivih američkih zastupnika realpolitički proračunatih strategija, a ovdje nije na odmet podsjetiti i na transkripte prema kojima je 1991. godine Franjo Tuđman o BiH kazao: „Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi.“
Kad u vojsku pođem ja
Sve ovo ne izvlačimo iz arhiva s namjerom dijeljenja BiH, već kako bismo raspravili koliko se trenutačne krize s prekrajanjima granica mogu eventualno dotaknuti i nas. „From the river to the sea,“ usuđujemo se geostrateški procijeniti, ne događa se nekome drugome, Izraelu i Palestincima između Jordana i Mediterana ili Ukrajincima i Rusima između Dnjepra i Crnog mora, već i BiH između Jadrana i Save, što potencijalno ugrožava i lijepu državu koja je smještena između Drave i Mure na sjeveru i Jadrana na jugu. Hrvatska je, naime, opet gledano kruto ledeno geostrateški, osjetljiva jer kao i Izrael ima dijelova koji su „tanki“ i koji, sjetit će se oni koji su za vrijeme rata devedesetih od Zagreba do Splita putovali zaobilazno i dugo naokolo okupiranih područja, u nekoj ratnoj situaciji nisu posve lako branjivi. Tu je preko dvije tisuće kilometara kopnene granice za kontrolirati, što nije baš bezazlena briga za državu s oko četiri milijuna stanovnika (Srbija i Mađarska, primjerice, broje slične dužine kopnenih granica prema susjedima, no imaju više stanovnika), a povrh toga su još i stotine kilometara vanjske morske granice prema međunarodnim vodama.
Prema tome, kada se ovih dana poziva na uvođenje vojnog roka i vojne obuke u Hrvatskoj, a u medijima se već naveliko raspravlja je li rješenje nekoliko tjedana pucketanja iz automatskog oružja ili pak uvođenje izraelskog modela koji kombinira skupu višegodišnju specijalističku vojnu obuku s visokim obrazovanjem, postavlja se ozbiljno pitanje idemo li u dobrom pravcu ili pak gađamo u krivu metu i nasjedamo na svjetsku ratnohuškačku histeriju. Istina, prema pravilima igara prijestolja, bezdušnih ubijanja kako bi se osvajao teritorij u nekoj hipotetski potpuno podivljaloj situaciji u kojoj se raspadne NATO i Amerikom hara građanski rat, Hrvatska možda nije u strateški najboljoj situaciji, što je, uostalom, evo još jedno podsjećanje na transkripte, potvrđivao i dr. Tuđman: “Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama.“
Hrvatska kao Izrael?
Kad bismo se kao pijan plota uhvatili samo ovih rečenica prvog hrvatskog predsjednika ispalo bi da je Lijepa naša upravo poput Izraela kakvim ga ovih dana opisuju Netanyahu i njegovi ministri, Izraela koji, vele oni, neće imati uvjeta za preživjeti ako ne sredi pitanje Gaze. Potkrjepu tome iznio je i izraelski ministar obrane Yoav Gallant kada je posjetio vojnike koji sudjeluju u invaziji na Gazu i rekao im da trebaju odraditi posao do kraja jer u protivnom neće moći živjeti na Bliskom istoku. Zvuči prilično brutalno, jer ispada da su se Izraelci i Palestinci doveli do ruba kada i jedni i drugi zloslutno poručuju – ili mi ili oni – a takve zavade obično završavaju kao atensko osvajanje otoka Melosa prije skoro dvije i pol tisuće godina, što se izučava kao ogledni primjer politike realizma, na antički način. Atena je tada bez ikakvih moralnih ustezanja jednostavno odlučila osvojiti otok rekavši da joj je potreban taj teritorij, pobila je sve otočne muškarce, a žene i djecu prodala u roblje. Antički povjesničar Tukidid, koji je pisao o tome, zaključio je – jaki čine što im je volja, a slabi trpe ono što moraju.
Što biste vi, da ste na vlasti, napravili u ovom svjetskom cirkusu, da odlučujete bilo gdje, u Bijeloj kući, u Europskoj uniji, Ujedinjenim narodima, u Moskvi, Pekingu, Tel Avivu, Teheranu, Londonu, na Markovom trgu … Postoji li uopće izlaz iz ove situacije ili nema druge nego pozvati momke (možda i djevojke) da zgrabe pušku u ruke i pripreme se za boj za narod svoj, tvornicama naložiti prekovremenu proizvodnju još više municije i granata, iz državnog budžeta krenuti nemilice trošiti na nabavke svakojakog modernog naoružanja, a na izborima glasati za stranke i čelnike koji se strastveno zauzimaju za borbenu pripravnost, nacionalizam te ako zatreba i širenje granica do, uz božju pomoć, nekog mora ili neke rijeke? U tu svrhu, ne budi nam problem, možda zatreba i himnu promijeniti (sjećate li se kako je Putin Rusiji vratio melodiju moćne sovjetske himne 2000. godine, no uz ambiciozno izmijenjene stihove, od kojih je jedan znakovito geografski prostran – „От южных морей до полярного края“ – od južnih mora do polarnog ruba).
Kako prestati brinuti i zavoljeti bombu
Računice i brojke u ovom su trenutku briljantno precizne – za jednog vojnika na, primjerice, ukrajinskoj bojišnici potrebno je 6-8 onih koji u državi plaćaju porez, u ofenzivama se traži i do devet napadača na jednog branitelja (nekad je bilo dovoljno tri), umjesto glomaznih postrojbi sada bolje funkcioniraju manje grupe obučene za sofisticirana oružja, a u idućih desetak godina sve će se brzo mijenjati jer će stizati nova visokotehnološka naoružanja, robotika i umjetna inteligencija. Opasnost od raznoraznih napada ili terorizama manjih ili većih intenziteta bilo gdje sve je veća jer oružja na crnom tržištu ne nedostaje, a dronovi s benzinskim motorom koji jure 150 na sat i nose nekoliko kilograma razornog eksploziva već se nabavljaju i putem jednostavnih internetskih narudžbi.
U svemu se vrti i lijepa zarada – neke tvrtke koje su bile pred zatvaranjem živnule su zahvaljujući ruskoj agresiji na Ukrajinu, dočim je američki državni tajnik Anthony Blinken iskreno priznao: “Gotovo sva sigurnosna pomoć koju smo pružili Ukrajini i sigurnosna pomoć koja bi bila unutar – to je u ovom dodatnom proračunskom zahtjevu, koji se ulaže upravo ovdje u Sjedinjenim Državama. Tu se troši. I to ne samo da pomaže u nabavi oružja koje Ukrajini treba; osigurava dobre poslove ovdje u Sjedinjenim Državama. Gradi našu vlastitu obrambenu industrijsku bazu. Dakle, na mnogo načina, ovo je win-win za nas.“
Ovih ćete dana po svim medijima pronalaziti naslove i rasprave o novim ozbiljnim okolnostima u cijelome svijetu, o ratovanjima, krizama i rastućim napetostima. Naširoko će se raspredati o tome tko je kada pogriješio, te će bivši čelnik NATO-a Anders Rasmussen reći da su SAD i Europa trebale reagirati još prije deset godina kad je Rusija zauzela Krim, drugi će se bojati povratka Trumpa na vlast, treći će tražiti da EU napravi zajedničku vojsku, četvrti će tražiti čvrste vladare koji će znati lupiti šakom o stol i braniti nacionalne interese. Kao u nekoj video igri moći će se zamišljati tragikomično crni „from the military point of view“ scenariji poput onih iz filma Strangelove – ako Rusi napadnu Finsku hoće li hrvatski vojnici kao dio NATO kontingenta na taj istočni front, ako Srbija zaprijeti Hrvatskoj hoće li Amerikanci priskočiti u pomoć kao glava NATO-a ili će biti prezauzeti u Pacifiku u čarkanju s Kinezima ili u Aziji s Iranom ili će doći Trump i jednostrano se odreći NATO saveza, ili će u Bijelu kuću useliti republikanka Nikki Haley koja predlaže preseliti sve Palestince i osloboditi prostor za Izrael …
U boj u boj, Nepalac moj
U zaglušujućoj buci o svjetskim žarištima teško će biti razmišljati što bi ipak moglo biti drugačije, je li moguće planirati neki dugotrajniji mir i prestati prihvaćati zdravo za gotovo da su ratovi oko nekih granica i premoći nešto bez čega se jednostavno ne može. U navadama konstruktivnog novinarstva ovdje bismo se sada trebali obrušiti na uobičajene međunarodne odnose koji su, zahvaljujući planetarnom klupku kapitalizma, autokracije, korupcije, imperijalizma i loših lidera, duboko ukorijenjeni i ne dozvoljavaju prostor nekim novim mogućnostima. Postoje teorije koje sugeriraju kako prestati razmišljati na „from the river to the sea“ način, no i samo spominjanje njihovih naziva budi odbojnost kod mnogih, jer se radi o razvoju međunarodnih odnosa koji bi bili zasnovani na idejama marksizma, feminizma ili pak kritičke teorije, da spomenemo tek neke. Propitivanje ili ukidanje postojećih odnosa moćnih i slabijih, onih gore i onih dolje, za sada se čini prilično nedostižan cilj, no možda će nekoj od budućih generacija uspjeti zaustaviti ili barem usporiti kotač koji neprekidno generira utrku u naoružavanju i nestabilnosti na brojnim mjestima po svijetu.
Umjesto sanjarenja o nekom idiličnom svijetu u kojemu neće još uvijek vrijediti stara rimska Si vis pacem, para bellum (ako želiš mir pripremaj se za rat) možda u pomoć možemo pozvati one kojih je i tako sve više među nama – Nepalce. Jest, mnogima nije drago vidjeti ih na trgovima i po ulicama jer ih smatraju došljacima iz nekih kultura koje nisu na našoj hoch mittel europejskoj razini, no ne treba zaboraviti da su Nepalci tradicionalno među najhrabrijim, najprofesionalnijim i najlojalnijim ratnicima o kojima kruže priče iz nekih prijašnjih ratova. Gurke, legendarni ratnici iz Nepala, služili su u britanskoj vojsci u protekla dva stoljeća, odlično su se snalazili u planini i na moru, nisu im smetali ni žega ni studen, a i danas prolaze vrhunsku obuku, usavršavaju engleski jezik i ponose se ratničkom tradicijom pradjedova.
Stoga na proslavi iduće Nove godine kada se na nekom trgu uz vas pojavi vedro nasmijani Nepalac – možda umjesto izraza gađenja treba pružiti ruku i pristojno čestitati jer nikad ne znate hoće li možda jednog skorašnjeg dana demografski okljaštrenu Lijepu našu braniti upravo on i njegovi sunarodnjaci na teritoriju “from the river to the sea”.
