Pod povećalom

Doživjeti stotu na biralištu

Prije desetak godina samo je jedna od deset najmnogoljudnijih država imala na čelu nekog tko je stariji od 70 - tada je to bila Indija. Danas je ta brojka osam od deset.
EPA/JIM LO SCALZO

Majke i očevi, ne kritizirajte ono što ne možete razumjeti jer vaši sinovi i vaše kćeri nisu više pod vašom kontrolom, vaša stara cesta jako brzo propada, molim vas maknite se s novog puta ako već ne možete pomoći i shvatite konačno da se vremena mijenjaju.

Tako otprilike glasi slobodni prijevod strofe iz The Times They Are A-Changin’, jedne od legendarnih protestnih pjesama Boba Dylana kojom je nadahnuti autor odaslao upozoravajuće poruke mnogima pozivajući ih da se ili pokrenu ili pomaknu u stranu kako ih promjene ne bi jednostavno pregazile. Čuvenoj je pjesmi evo ravno šezdeset godina (prvi je put objavljena 1964.), ostarjeli su i glazbenik koji ju je spjevao i oni koji su je mlađahni pjevušili, no sada kad su svi već odavno sijedih ili golih glava nekako im se baš i ne da maknuti s glavnog puta. Dapače, starija generacija, dakle ona koja je već prebacila uobičajenu dob za redovitu mirovinu, drma priličnim dijelom svijeta, kako politički, tako i bogatstvom i utjecajem.

Na američkim predsjedničkim izborima najesen će se, kako sada stvari stoje, sučeliti Joseph R. Biden Jr. (81) i Donald J. Trump (77), dvojica seniora koji se i noktima i zubima (ili protezama) grčevito drže za kandidaturu upinjući se prikazivati punima snage i energije za odgovornu funkciju.

Nisu Joe i Don naravno jedini, eno Vladimir Putin u sedamdesetprvoj započinje još jedan predsjednički mandat, kineski Xi Jinping proslavio je 70, indijski premijer Narendra Modi 73, izraelski Benjamin Netanyahu 74, pakistanski Shehbaz Sharif 72, indonezijski Joko Widodo 73… Ima lidera u zlatnim godinama još po svijetu ali tu smo nabrojali neke moćnije države koje se usput diče pripravnim vojskama i nuklearnim naoružanjima, strateškim položajima, međunarodnim utjecajima ili pak vrlo brojnim stanovništvom (Indonezija je, ne zaboravimo, sa skoro 300 milijuna trenutačno četvrta najmnogoljudnija država).

Sve to su vođe koje bi, ako ih zdravlje posluži, mogle još godinama utjecati na svjetska zbivanja i to baš u vrijeme kada je postalo nekako nemirno na sve strane, kad se ratuje, mijenja klima, kad tehnologije brzo napreduju i migracije otimaju kontroli. Ispada tako da vjerujemo seniorima sve više jer, primjerice, prije desetak godina samo je jedna od deset najmnogoljudnijih država imala na čelu nekog tko je stariji od 70 (tad je to bila Indija). Danas je ta brojka osam od deset, što preračunato znači da su vladari barem pola svjetskog stanovništva prebacili sedamdesetu ili osamdesetu.

I mi smo imali dugovječne političare

Stariji čitatelji ovdje će se možda naći uvrijeđenima jer je rasprava škakljiva i može stvoriti dojam da se pokušava zamjeriti nekim generacijama ponešto, otpisivati ih prijevremeno u staro željezo,  proglašavati ih nesposobnima i spremnijima za toplu meku jutarnju kašicu ili za groblje, nego za najviše izvršne funkcije. Isti ti naši stariji sugrađani mogu uzvratiti lopticu i podsjetiti kako i oni konje za trku imaju jer je recimo Franjo Tuđman bio sasvim agilan kad je nakon pada socijalizma predsjednikovao, te u sedmom desetljeću života grleno održavao pobjedničke skupove. Da ga bolest nije zaustavila u dobi od 77, tko zna koliko bi ga još puta narod birao ne uzvišene funkcije, možda bi na tronu prestigao i Josipa Broza koji je otišao (tek) s 88.

Ima naravno među nama zdravih kojima su godine tek usputne brojke i koji s devedeset pristojno igraju tenis, sa stotinu pretrče cijeli maraton, dočim neki umjesto umirovljeničkog ljenčarenja vode velike tvrtke – Giorgio Armani je i dalje direktor s 89, kao i Warren Buffett s 93 (poslovni mu je partner nedavno preminuo u dobi od 99). Žilav je i šef Svjetskog ekonomskog foruma Klaus Schwab kojemu je 85, George Soros tek sad s 93 pomalo popušta uzde, a Henry Kissinger je radio do zadnjeg dana i preminuo jesenas u dobi od okrugle stotke. Al Pacino s 83 i Robert de Niro s 80 ne samo da i dalje snimaju filmove, nego su obojica prošle godine dobili i djecu, Rade Šerbedžija je u sedamdesetsedmoj odradio još jedan holivudski političko-akcijski triler, a Clint Eastwood, koji će idući mjesec proslaviti 94, dovršava režiranje još jednog filma.

Kad nabrojimo takve primjere ambicioznih, radišnih i upornih pojedinaca u nekim malo višim godinama mogli bismo pomisliti da i za nas možda jednog dana bude neke šanse te da najbolje tek dolazi –  zašto se uostalom u Hrvatskoj na sljedećim predsjedničkim izborima, redovitima ili prijevremenima, među kandidatima ne bi pojavili neki koje smo svrstali u umirovljene? Možda bi vas malo začudilo da se, ponukani po naciju ozbiljnom krizom, opet kandidiraju neki koji su se već u takvoj utrci okušali – recimo Andrija Hebrang, 78, ili Dražen Budiša, 75, ali zašto ne? Njihova su imena uostalom svima poznata, srca im kucaju nacionalnim bilom, a to se često na političkim izborima ponajviše i traži. Dugotrajna prepoznatljivost i osobni brand obično su vidljiviji od programskih ciljeva gotovo posvuda, kako u Hrvatskoj, tako i u Sjedinjenim Državama.

Do stotke pa što bude

Joe Biden i Donald Trump su, uostalom, ogledni primjeri upornog trajanja pred svekolikim auditorijem jer obojica se ne miču s ekrana desetljećima – Biden je u dobi od 29 postao senator 1973. godine, dok je Trump otprilike u isto vrijeme napunio tek 25. kada mu je otac dopustio biti direktorom u obiteljskom biznisu.

Ambiciozni Biden se za predsjednika natjecao i 1988. i 2008, konačno mu je, treća sreća, upalilo 2020, a u slučaju da osvoji još jedan mandat iz Bijele bi kuće iselio tek na početku 2029. godine, dakle nakon što napuni 86 i nakon što na visokim funkcijama u Washingtonu natuče preko pedeset godina radnog staža.

Njegov uporni suparnik Trump tek je četiri godine mlađi, nema gdje ga nije bilo – u poslovnim uspjesima i propadanjima, na televiziji, u trač rubrikama, razvodima, skandalima i suđenjima – no i njemu je mrsko usporiti i pritajiti se te sad leti s jednog na drugi kraj SAD-a održavajući gorljive predizborne skupove.

I u američkom Kongresu drmaju mnogi kojima se ruke mežuraju i lica boraju, ali ne odustaju od moćne funkcije koja je primamljivija od umirovljeničke laganice te je tako najstariji sadašnji član Senata Republikanac iz Iowe Chuck Grassley (90) već popunio papirologiju za novi mandat. Sadašnji mu istječe 2028. godine, kada će dakle dogurati do 95, a ako mu i nakon toga birači iskažu povjerenje, osvojit će novi šestogodišnji mandat. Što bi, ako dobro zbrajamo, značilo da mu je želja u Senatu sjediti barem dok ne dogura do 101. U tom bi slučaju prestigao rekord koji je postavio senator Strom Thurmond kada je 2003. godine u mirovinu otišao mjesec dana nakon što je proslavio stoti rođendan. Nije potom dugo opterećivao američko mirovinsko osiguranje jer je umro šest mjeseci kasnije.

Jer osamdesete su bile godine…

Ima, naravno, i onih koje je smrt zadesila dok su još uvijek bili na funkciji. Senatorica Dianne Feinstein preminula je prošle jeseni u dobi od 90 nakon nekoliko godina ozbiljnih zdravstvenih problema tijekom kojih su novinari i politički suparnici ponavljali da više nije mentalno sposobna za obavljanje dužnosti.

Spomenuti američki zastupnici nisu izolirane iznimke, već dio zanimljivog trenda koji je započeo oko 1980. godine, od kada Kongres postaje sve stariji – pogledajte uostalom grafikon ispod koji pokazuje kako se prosječna dob uvaženih zastupnika već četiri desetljeća uporno penje te dostiže nove rekorde, pri čemu je znatno viša od srednje dobi čitave američke populacije koja se sada vrti oko 39 godina.

Prosječna dob članova američkog Kongresa (Zastupnički dom i Senat) od 1920. godine, izvor FiveThirtyEight)

U politici se nije lako probiti, treba tu karizme i upornosti, njegovanja dobrih veza i mreža suradnika, kako bi se zadobivala podrška mnogih, a za to su potrebni i vrijeme i godine. No, u ovoj analizi naišli smo na nekoliko podudarnosti koje, posebice u SAD-u, ukazuju na povezanost nekih dobnih skupina i njihovih političkih elita s puno većim promjenama koje nas prate već dugo i koje će se prilično odraziti na budućnost svih nas. Zanimljivo je, naime, da upravo nakon 1980. godine u američkom i svjetskom kapitalizmu kreću značajne promjene, u razdoblju započetom vlašću predsjednika Ronalda Reagana koji je skršio porezne stope i omogućio bogatima da prilično podebljaju račune, te se po imovini naglo odvoje od ostatka stanovništva. Evo, uostalom, zornijeg prikaza kako su se kretale stope oporezivanja bogatih Amerikanaca u proteklih stotinjak godina koji nam pokazuje da baš u proteklih 30-40 godina zakonodavci i te kako idu niz dlaku imućnima.

Stopa oporezivanja bogatih Amerikanaca, izvor: Statista

Prepoznajemo, dakle, da su bogati najviše poreza plaćali u dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, u razdoblju kada su sindikati bili jaki, radništvo brojno i pristojno plaćeno, kada je često i jedna plaća u obitelji bila dovoljna, a potreba za tvorničkom radnom snagom bila kontinuirana. U tom je vremenu trajalo i veliko suparništvo između kapitalističkog zapada i Sovjetskog Saveza, radnici su bivali uglavnom namireni kako slučajno ne bi pokretali nekakve socijalističke revolucije te kako bi mogli zadovoljiti bujajuće potrošačke navike s pregrštom proizvoda i novotarija. Jačala je sve brojnija takozvana srednja klasa koja si je uz stabilno zaposlenje mogla priuštiti krov nad glavom i obrazovanje. Ta su vremena bilježila i stanovit balans između bogatih i običnih, o čemu svjedoči i sljedeća ilustracija koji veli da su superimućni držali puno manje ukupnog američkog bogatstva nego danas. Onih 0,1 % s najdebljim računima nakon rata su se držali manje više stabilno, no oko 1980. započeli su, potpomognuti odlukama političke elite, nezaustavljivo zgrtati i od tada traje jačanje društvenih nejednakosti s koncentracijom ogromne moći u uskom krugu odabranih.

Bogatstvo 0.1% najbogatijih Amerikanaca od 1912. do 2012, izvor: Oxford Quarterly Journal of Economics

Najbogatiji su, dakle, višestruko uvećali imetak u proteklih 40 godina, a u istom je razdoblju snažno rastao dohodak direktora tvrtki – dok je 1980. plaća američkih top direktora bila oko 40 radničkih plaća, sada je taj broj skoro 400 (hrvatski bi direktori, unatoč nekim prosvjedima, vjerojatno mogli ovdje reći – eto vidite kako je u Americi, mi još zapravo malo i dobivamo).

Grafikoni, gdje god zagrebemo, jedan za drugim potvrđuju da se promjene započete negdje oko 1980. godine i dalje odražavaju na sadašnjicu – sljedeći je prikaz porasta američkog nacionalnog duga u odnosu na bruto društveni proizvod, a i tu bilježimo sličan trend.

Zaduženost SAD-a u odnosu na BDP, od početka Drugog svjetskog rata do danas, izvor Federal Reserve Bank of St. Louis

Američki dug je dakle prešišao 100 % i prestigao razine još od Drugog svjetskog rata, što kod nekih analitičara izaziva zabrinutost, dok ostali odmahuju rukom, tvrdeći da SAD ne može propasti jer je dolar neuništiva valuta koju svi u svijetu trebaju. Ležerniji dodaju da je japanski dug, primjerice, preko 250 % BDP-a (najviši među razvijenim državama), ali da usprkos tomu Japanu i ne ide baš tako loše (hrvatski je dug, da i to spomenemo, na nekih 70-80 % BDP-a).

Nekad Wartburg, danas Tesla

Sljedeći grafički prikaz dolazi gotovo kao šlag na tortu i mogao bi najviše uznemiriti mlađe generacije kojima ostaje gutati ono što im ostavljamo u naslijeđe – dosad smo, naime, zbrojili da najmoćnijom državom svijeta vladaju sve stariji, da pomažu bogatašima podebljati vreću, da državu zadužuju sve više, a sad nam je ostalo provjeriti i je li možda u istom razdoblju bilo nekih posljedica za okoliš. I, vidi vraga, baš nekako od 1980. godine globalno zagrijavanje pokazuje nezaustavljiv trend rasta.

Promjene površinske temperature koje ukazuju na trend globalnog zagrijavanja, izvor: NASA

Globalno zatopljavanje je puno kompliciranije od samo jednog grafikona jer mnogo je faktora koji utječu na klimu, ali ipak svi trendovi nisu od jučer – naše starije generacije koje, eto, još uvijek drže mnoge uzde u rukama, za sve su, da se ne lažemo, znale još dok su bile mlade. Prvi put su, naime, elite upozorene na probleme u atmosferi još 1959. godine, a potom mnogo i opetovano puta, no na sve su, tada mladi, odmahivali rukom. Ovih godina se, međutim, traži da sadašnja mlađarija emitira u prosjeku osam puta manje stakleničkih plinova nego što su sadašnji stariji za života nemilice slali u atmosferu. Ne treba, naravno, pojedinačno kriviti naše roditelje, bake i djedove zato što su vozili Wartburge, Trabante i stojadine ili ložili peć na drva i ugljen te tako zagađivali atmosferu, ali treba reći da je bilo pregršt političkih odluka koje su dovele do današnje panike oko budućnosti klimatskog nam staništa.

Podsjetimo se, uostalom, kako je u malo širem kontekstu počeo taj zaokret od prije četrdesetak godina.

Pohlepa je super

Osamdesete godine prošlog stoljeća, koje toliko ovdje spominjemo, bile su u kapitalizmu svojevrsni preokret, doba ekonomske politike popularno nazvane Reagonomics po republikanskom predsjedniku Ronaldu Reaganu koji je poručivao da vlada ne može riješiti bilo kakve probleme, jer je vlada zapravo problem. Počevši od 1980., društvene su se nejednakosti, kažu Reaganovi kritičari, brzo povećavale, srednja klasa srozavala, tvornice propadale i selile u Kinu, kapitalizam pušten s lanca pretvarao se u nešto što je prozvano neoliberalizmom, a rastuću atmosferu grabeža i okrutnosti zabilježio je film „Wall Street“ iz 1987., s čuvenom rečenicom da je pohlepa – dobra.

„Pohlepa je u pravu. Pohlepa radi. Pohlepa pojašnjava, siječe i hvata bit evolucijskog duha. Pohlepa, u svim svojim oblicima – pohlepa za životom, za novcem, za ljubavlju, znanjem – obilježila je uspon čovječanstva“, nadahnuto je, odišući samozadovoljstvom, propovijedao burzovni mešetar kojeg je u tom filmu odigrao glumac Michael Douglas te za taj nastup dobio Oscara.

Ako vam je dosadno čitati o davnom Reaganu i američkoj ekonomiji upozoravamo da se sve to i te kako tiče svih nas danas i ovdje. Zaklinjanje u slobodno tržište i privatizaciju, donošenje političkih odluka koje idu na ruku biznismenima, a na uštrb radnika, širila su se brzo i efikasno na sve strane – u Velikoj Britaniji to su istovremeno godine Margaret Thatcher, koja je privatizirala i vodu te poručivala da se svatko individualno i osobno treba pobrinuti za sebe jer društvo zapravo i ne postoji. Moćni europski industrijalci također su hvatali vlak te su, uplašeni od svjetske konkurencije, u Parizu 1983. utanačili sastanak na kojemu su, prije svega s namjerom zaštite krupnog kapitala, udarili temelje za pretvaranje Europske zajednice u Europsku uniju, odnosno za čvršće zajedničko tržište koje je urodilo i zajedničkom valutom. U našim, pak, krajevima svi smo, čim je pao socijalizam, pohrlili ka slobodnom tržištu i privatizaciji, a Franjo Tuđman je tada, gotovo preslikavši ideje maloprije spomenute Margaret Thatcher o individualnog odgovornosti, izgovorio kako trebamo „da naviknemo čovjeka da samo svojim rukama i svojim mozgom može i mora osigurati svoj život.“

Tinejdžeri razvalili stan

Nema među nama više ni Reagana, Thatcher ni Tuđmana, ali politike iz njihovih kuhinja uporno iznova biramo, gonimo brod u istom pravcu, kao da smo zavezali kormilo. Kao rezultat smo u Europi i SAD-u sada dobili mlade generacije koje teško mogu pronaći posao s ugovorom na stalno, koje su prisiljene na nesigurna radna mjesta, slabašne plaće i sanjarenje o nedostižnim nekretninama koje su suludo skupe, bilo za kupovinu ili najam. Naslijedili smo vrlo ozbiljan ne samo međugeneracijski sukob, već i onaj između zadovoljnih koji žele sačuvati postojeće povoljne stečene pozicije i onih koji priželjkuju brzu i stvarnu promjenu. Oni iz starije generacije koji su namireni možda će reći da niti njima nije bilo lako te da su sadašnji mladi tek kenjkavi razmaženci koji bi sve preko noći, no jedno američko sveučilišno istraživanje tvrdi suprotno – nekad ranije ipak se moglo lakše do boljeg dohotka, do kupovine stana i do unaprjeđenja na poslu. Oni koji su u već spomenutim posljednjim desetljećima prošlog stoljeća bili u naponu snage mogli su, dakle, ipak do nekretnine, bilo da su je kupili u Americi i Britaniji ili je pak dobili od socijalističke države u tadašnjoj Jugoslaviji. Povrh toga, snalažljiviji su sagradili i pokoju vikendicu, pri moru ili brijegu, ili pak na obje lokacije po jednu.

Jesu li te, sada mahom umirovljene generacije, razmišljale o tome kako će biti nekim budućim mladim pokoljenjima?

O tome se sada vode žučne rasprave i pišu analize od kojih su neke prilično samokritične. Britanski Lord David Willetts (68), primjerice, u knjizi The Pinch, tvrdi da su starije generacije stvorile društvo po vlastitoj mjeri i održavaju ga takvim što je dulje moguće, a političari im pritom ugađaju gdje god stignu jer se grebu za njihove glasove koji najčešće i odlučuju o konačnim rezultatima izbora. Pokupovali su stariji, veli Willetts, sve nekretnine i sada ih skupo iznajmljuju mlađima, žive lagodno u više kvadrata nego što si mlađi mogu priuštiti, a mlađe generacije imaju u prosjeku manje plaće, manje životnog prostora i manje mogućnosti za štednju. Stariji su, zapravo, objašnjava Lord Willetts, ostavili svijet mladima kao kakvi razmaženi tinejdžeri kada ostanu sami doma preko vikenda, organiziraju tulum i rasture cijeli stan.

Sukob generacija

Knjige koje analiziraju starije generacije objavljuju se često i nose bombastične naslove poput – „Generacija sociopata,“ „Muškarci i žene koji su obećavali slobodu, a ostavili za sobom katastrofu,“ „Kako je najgora generacija uništila planet, a prije svega djecu,“ „Krađa desetljeća“ … Po naslovima se razabire na koju stranu pretežu sva ta štiva, a i po društvenim mrežama često ćete naći komentare o onima u zlatnim godinama koji su pokupovali nekoliko nekretnina za kikiriki kad je bilo jeftino, a sada se protive da se u njihovom kvartu izgradi nova višekatnica sa socijalnim stanovima za klince koji ne mogu na drugi način doći do krova nad glavom.

I u krupnim geostrateškim i važnim ekonomskim odlukama mladi i stari se jako razlikuju, što je osobito došlo do izražaja u Brexitu (75 % mlađih od 25 glasalo je za ostanak u EU, dok je većina onih preko 65 bila suprotnog mišljenja) ili u trenutačnom izraelsko-palestinskom sukobu (58 % mlađih od 29 nema lijepo mišljenje o Izraelu, dok je taj postotak kod starijih od 65 znatno manji, 28 %).

Stari i mladi se, da ne okolišamo, jednostavno u rečenome ne slažu, a u međusobnim osobnim kontaktima neugodne teme izbjegavaju. Mladi čekaju da stari umru i nadaju se da će im ostaviti neko nekretninsko nasljedstvo. Stariji žele još živjeti, a političari u svemu tome samo računaju kako privući i jedne i druge te ne talasati previše kako se ne bi slučajno  kome zamjerili. U predizbornim kampanjama i u Hrvatskoj i u Americi zamijetit ćete da je grebanje za glasove starijih prilično direktno – Biden klikće kako neće dozvoliti raspad socijalnog mirovinskog sustave, niti podizanje dobne granice za mirovinu, dočim su u Hrvatskoj stranke licitirale euro iznosima za koliko će u mandatu podebljati penzijice. Mladima se također ponešto tu i tamo dobro najavljuje, a samo su se neki usudili oštrije prozboriti o odnosu generacija te je stranka Možemo! u predizborno skladanim stihovima hrabro zapjevala – „Čekat ću do treće dobi da skupim za par kvadrata, dotad ću u dječjoj sobi živjet dok ne umre tata i čekat ćemo tako svi da počnemo živjeti.“

Kako je? Dobro je

Čekanje da netko umre kako bi se stekli kvadrati, što je zapravo nekako ružan i ne baš kršćanski životni plan, mogao bi čak i takav naletjeti na minu jer se tu sve više upliće krupni kapital, razularen već opisanim trendovima, a koji ima zgodnu računicu – prilično poskupjeti privatne umirovljeničke domove i tako natjerati starije da prodaju nekretninu kako bi namirili trošak ustanove. Veliki fondovi, naime, u razvijenim državama kupuju i grade umirovljeničke domove i jako dižu cijene te ostvaruju velike zarade, često ne mareći previše za korisnike usluga – bilježe se naime brojni slučajevi zapuštanja starijih osoba u tim institucijama. Nadalje, veliki fondovi kupuju kuće i stanove te ih sve skuplje iznajmljuju uglavnom mlađoj populaciji. Takva formula nam daje sljedeći rezultat – starački domovi postaju toliko skupi da korisnici bivaju prisiljeni prodati nekretninu u kojoj su prije živjeli kako bi namirili rastuće troškove, djeci u mnogim slučajevima tada ostaje figa, traže stanovanje u najmu koje je opet u vlasništvima velikih korporacija, ili pak, ako imaju sreće malo bolje zarađivati i biti kreditno sposobni, kupuju nekretninu koja je također u vlasništvu nekih krupnih fondova. I tako, banalno do kraja, bogatiji sve bogatiji, a siromašniji sve… znate već što.

Ako vas niti jedan od gore iznesenih zapadnih pokazatelja nimalo ne zabrinjava jer ste se namirili za više generacija, onda ne morate dalje čitati jer vama je zacijelo sve po volji onako kao što je i vrlo imućnom te uvijek vedro optimističnom Goranu Grlić Radmanu (65) koji je jednom prilikom znakovito izrekao: „Kako je? Dobro je, a dobro je znači hvala Bogu da je dobro, a može biti još i bolje.“

Ako ste pak uznemireni trendovima jer se i vama čini da nešto tu zaista dugoročno neće štimati, onda ćete se vjerojatno složiti s Bobom Dylanom koji je u onoj pjesmi s početka vladajuću elitu oprao ovako: „Senatori, kongresmeni, poslušajte poziv, ne stojte na vratima, ne blokirajte ulaz, vani plamti bitka i uskoro će vam se zatresti prozori i zidovi jer vremena se mijenjaju.“ Političari naravno ne samo što se neće maknuti nego tamo planiraju ostati dugo, među ostalim i zato što im jako pomaže sustav – proteklih se desetljeća, naime, malo pomalo događala monetizacija politike, što znači da bez velikih para, a radi se o ozbiljnim milijunima i milijardama, kandidati više niti ne mogu primirisati pozicijama, bez obzira koliko im namjere bile dobre.

Kako postati političar

Samo oni koji se uspijevaju dodvoriti bogatim donatorima mogu nešto postići, a to su obično stariji jer se oni lakše i povezuju s bogatunima koji su uglavnom njihova generacija. Liste američkih lovatora koji najviše doniraju političarima uglavnom pokazuju da se radi o onima koji se vrte oko 70 godina, a na prošlim američkim predsjedničkim izborima dva najveća donatora koji su strankama galantno prebacili stotine milijuna, Adelson i Bloomberg, imali su 86 i 78 godina. Stoga je danas puno teže nekom nadobudnom mlađahnom kandidatu uletjeti u politički ring i zbaciti starijeg protukandidata tako što mu, primjerice, poruči da ga je prešišalo vrijeme i da nam sada treba nešto novo.

Možda bi vam se takve poruke činile nekako neumjesne, no glasačima se upravo tim tonom ulizivao Joe Biden kada je 1972. godine kao 29-godišnjak uspio poraziti 30 godina starijeg suparnika na izborima za Senat, a pobjednička strategija je bila ukazivati da je došlo vrijeme za mlađe. „Ostarjeli otac možda je znao što treba činiti u njegovo vrijeme, i ja ga volim, ali stvari su sada drugačije,“ bila je tadašnja poruka Bidena koji je za protukandidata govorio da je zbog godina izgubio iskru u oku i želju za natjecanjem.

Iako ovdje najviše spominjemo američke primjere koji vam se možda čine dalekima i teško primjenjivima na hrvatske ili europske uvjete i norme, treba podsjetiti da se puno toga što se događa u SAD-u prije ili kasnije prelije na razne krajeve svijeta. Rastuće nejednakosti možda malkice kaskaju za američkima, no i mnogi europski analitičari upozoravaju na sve izraženije raslojavanje te na sve veći utjecaj bogatih na politiku, a ono što vidimo kao posljedice jesu veći broj beskućnika na cesti, poskupljenja, nedostižni krediti za vlastiti krov nad glavom, slabija zdravstvena zaštita, propadajući mirovinski sustavi, skuplji umirovljenički domovi… i sve to događa se gotovo istovremeno u cijeloj EU, SAD, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu… dakle, u državama koje nazivamo razvijenima i dijelovima takozvane zapadne civilizacije.

Grunfonomika

Možda ste uostalom i vi, a da si to niti ne želite priznati, poticatelji svega opisanog, sitni kotačić u sustavu u kojemu pojedini političari ili neke moćne stranke čvrsto drže uzde, dočim glomazni sustavi vlasti i velike korporacije rade ruku pod ruku – s jedne strane nitko ne želi izgubiti unosan posao u državnoj službi, a tvrtke istovremeno izvlače veliku dobit omogućenu političkim odlukama.  Održavanje takvog stanja vjerojatno neće voditi ka unapređenju demokracije, nego baš suprotno, gurat će prema oligarhijama, plutokracijama, fašizmima ili tehno-feudalizmima. Popularnost Donalda Trumpa je, uostalom, pokazatelj da povjerenje u slobodne izbore ide silaznom putanjom – sve manji broj njegovih glasača vjeruje u demokratske vrijednosti.

Ako se čudite kako je do toga uopće moglo doći, odgovor je jednostavan – cijelo vrijeme guraju ruku u vaš džep, a potom vas vabe da glasate za neku opciju koja uglavnom lažno najavljuje da će nešto promijeniti. Ako vam je plaća mala, a gazda voza zadnjeg Mercedesa, ako vam je vlasnik tvrtke godinama plaćao dio “na ruke” kako bi manje plaćao doprinose, a istovremeno je kupovao nove hale i strojeve, to znači da ste i vi dio svjetskog trenda koji se u kapitalizmu razbahatio, pogađate već, počevši od osamdesetih.

Radnicima, naime, raste produktivnost, sve više i više proizvode, no njihove plaće ne prate taj trend – grafikon dolje na primjeru SAD-a pokazuje kakva krađa postojano traje već preko 40 godina, što znači da niti jedna vlada, lijeva, srednja ili desna, niti jedna politika – monetarna, ekonomska, porezna i bilo koja druga, prstom nije mrdnula kako bi pomogla najamnim radnicima. Politička elita je, naime, provodila Grunf metode, dakle otimanje siromašnima kako bi se prelijevalo bogatima.

Usporedba produktivnosti i plaća u privatnom sektoru u SAD, izvor Economic Policy Institute

Sva ta desetljeća glasači su, a to su oni koji su sada stariji, uporno održavali takvo stanje te nam  preostaje tek da polemiziramo jesu li to činili namjerno pokušavajući zadržati pozicije koje su otprije stekli – neku kućicu, stančić, ušteđevinu – ili su, pak, naivno vjerovali političarima koji su im i s lijeva i s desna mazali oči.

Ne treba, naravno, bespoštedno okrivljivati sve te starije generacije ako nisu baš prepoznavale što im se odvija pred nosom jer to niti je jednostavno, niti nas itko ikad u školi uči nekoj političkoj i ekonomskoj pismenosti. Kao što je uostalom jedan američki kongresmen prije stotinjak godina rekao, navodno citirajući industrijalca Henryja Forda – „Sasvim je dobro što ljudi ne razumiju bankarski i monetarni sustav, jer da razumiju, vjerujem da bi već do sutra ujutro došlo do revolucije.“

U raljama izbora i emocija

Da ne ispadne kako i mi barem malo ne pratimo trendove životne dobi političke elite, treba napomenuti da su i u Hrvatskoj kandidati za saborske zastupnike sve stariji – na izborima u travnju 2024. u prosjeku su 50.7, na izborima 2020. imali su prosječno 48.6, 2016. 47.4, a 2015. 44.5 godina. Najstariji kandidat na travanjskom pripetavanju za Sabor bio je žilavi 95-godišnji popularni pjevač Stjepan Jimmy Stanić na pomen čijeg imena će se zacijelo, premda nastupa na listi desnije stranke, raznježiti nemali broj štovatelja bogatog opusa u koji spadaju i biseri poput pjesme iz filma „U raljama života“ u kojoj je otpjevao – „Ne gubi ni trenutka jer živjet je ljepota, my love kiss me please, u raljama života.“

Problem sa starijim političarima uključuje, naime, i neke emotivne reakcije jer, dok i sami brojimo vlastite godine, tih se ljudi prisjećamo iz nekih prijašnjih zgoda i situacija te im često opraštamo ako naprave neki gaf. To se sada u američkom slučaju pomalo već pretvara u karikaturu jer Biden i Trump u nastupima samo redaju lapsuse nakon kojih javnost koluta očima i zapitkuje je li baš sve u redu s njihovim kognitivnim i motoričkim sposobnostima. Nekako je postalo i nelagodno kada se njihovu riječ ne može uzeti za ozbiljno čak ni u slučajevima ozbiljnih svjetskih kriza, kao što primjerice ništa nije bilo od primirja u Gazi koje je Biden prije mjesec dana najavljivao (sa sladoledom u ruci) ili kao što na gotovo sve što Trump izvali mnogi samo odmahuju rukom.

Većina građana SAD-a u anketama negoduje, smatrajući da su oba kandidata prestara za obavljanje predsjedničkih obaveza, no momci se ne obaziru te s velikim egom čvrsto kontroliraju stranačke aparate i vrlo su blizu službenoj kandidaturi. Čak i da Biden i Trump odjednom sutra odluče povući se u mirovinu, trend o kojemu govorimo ovdje neće stati jer, tvrdi analitičar Kevin Munger, starija će generacija držati mnoge pozicije još deset do petnaest godina, a stranački i državni aparati će sve to po inerciji podržavati te će se sustav nastaviti kotrljati utabanom stazom. I u autokracijama i u demokracijama to će vjerojatno dodatno djelovati depresivno na mlađe jer će im gasiti nadu u bilo kakve promjene. Znanstvenici, naime, upozoravaju da mladi iskazuju još veću nezainteresiranost za politiku u slučajevima kada ne mogu demokratskim putem smijeniti nekoga tko je generacija njihovih baka i djedova, što pak dodatno produbljuje jaz jer političari tada niti ne poduzimaju mjere koje pomažu novijim generacijama. Kada se netko mlađi dokopa pozicije, taj se više posvećuje vlastitoj generaciji, tvrde istraživanja iz Njemačke i Japana, a primjer su neki japanski gradovi u kojima se, kada je gradonačelnik bio ispod pedeset, češće brinulo o dostupnosti dječjih vrtića. 

Biranje tu i tamo nekih ambicioznih mlađih političara ne može samo po sebi riješiti bilo što jer je potrebno puno toga za preokretanje svih poviše opisanih trendova koji vode većinu stanovništva u siromaštvo i neizvjesnost. Jedan ili dva izborna ciklusa u jednoj ili dvije države zapravo neće značiti mnogo jer za promjenu sustava koji se stvarao desetljećima i globalizacijom posvuda generirao velike nejednakosti trebat će isto tako prilično godina.

To, naravno, ne znači da u demokratskoj državi ne treba otići na biralište, baš naprotiv, matematički je preporučljivije ustrajno zaokruživati, za mjesec, nagodinu ili za deset godina, bilo da se radi o lokalnim, državnim, europskim i bilo kojim drugim izjašnjavanjima. Djelovanjima kroz institucije, udruge, medije, obrazovanje, ali i političkim angažmanom možda nam se posreći da, iako smo već prilično zašli u 21 stoljeće, prestanemo vrtjeti u krug politike s kraja prethodnog milenija. U suprotnom nam prijeti opasnost da nas se sve, i stare i mlade, proglasi – beskorisnim izjelicama koje nisu vrijedne življenja. Zvuči okrutno? Jest, ali nije ništa novo, viđeno je takvo ludilo već u nacističkoj Njemačkoj.

Kraj roga izobilja?

Ovdje smo osuli možda prejaku paljbu po starijim generacijama, no u konačnici svi bismo mogli nagrabusiti jer računamo na to da će nam vlada, država, predsjednik, EU fondovi, krediti, mirovinski, dobrotvorna ustanova, bolnica, poslodavac ili već netko pomoći kada nam zatreba, bilo da smo doživjeli stotu, bilo da se približavamo 60 (kao autor ovog teksta), da smo ili puni radnog elana s 30-40, ili student koji je tek prešao 20 ili pak rano jutros rođena beba. Naime, što ako sve to obilje i sva pomoć presuše, upitao se u turobnom članku u New York Timesu ekonomski i politički komentator Ben Stein i podsjetio na gadna vremena iz vremena Trećeg Reicha kada se odlučivalo o tome tko smije živjeti, a tko ne. U Hitlerovom režimu rigorozno probrani liječnici donosili su odluke o tome tko je „beskorisni izjelica“, nutzlose esser, odnosno tko po njihovom mišljenju“ živi život koji nije vrijedan življenja“, lebensunwerten lebens, a tu su spadali mentalni bolesnici, invalidi, alkoholičari i još mnogi drugi. Oni su, naime, po mišljenju ekonomskih stručnjaka u vlasti, opterećivali Reich jer nisu donosili nikakvu ekonomsku korist, sjedili su na grbači radnika (tiskali su se i propagandni plakati s takvim ilustracijama) te su stotine tisuća njih pobijeni. Hoće li se tako nešto, ledeno pita kolumnist New York Timesa, dogoditi ako jednog dana – u ne tako dalekoj budućnosti – propadne sustav zdravstvenog osiguranja, ako bankrotira mirovinski sustav, ako iz ovog ili onog razloga rog izobilja presuši?

Prognoze nisu dobre, a postojeći ekonomski sustav zapravo nema recepte i rješenja, što znači da današnji umirovljenici, naši roditelji, bake i djedovi, ma koliko se osjećali zakinuti i zanemareni, zapravo možda sasvim dobro stoje s obzirom na ono što nas čeka. Kapitalistička elita nas, naime, već upozorava da onoga što je bilo više neće biti, pojela maca, da je ići u mirovinu prije 30 godina bila jedna, jednostavnija stvarnost, da je danas drugačije, a da će za 30 godina biti puno, puno teže.

Tako nam poručuje Larry Fink, šef jedne od najmoćnijih financijskih svjetskih institucija BlackRock te pedantno računa da ljudi žive sve duže i da za njihove potrebe jednostavno nema para. Mirovinski sustav je, veli britanski profesor financija Chris Parry, napravljen tako da pokrije nekih 8 do 10% poznog života nakon prestanka radnog vijeka, a potom bi, objašnjava ta ekonomska računica, umirovljenik zapravo trebao umrijeti. Preračunato znači da ako netko ode u penziju sa 65 nakon toga bi trebao živjeti još 5-6 godina jer toliko zapravo sustav ima novca za njegove mirovine.  Pravila po kojima se sada ravnamo, veli Parry, uopće nisu niti zamišljena da brinu o onima u osmom ili devetom životnom desetljeću te nisu prilagođena modernim okolnostima. Umirovljenje u šezdesetima sve više će postajati san nego realnost te bi zapravo umjesto sa 65 dob za mirovinu trebala biti 75, zaključuje britanski financijaš.

Nagrabusili u svim krizama

Dakle da rezimiramo, za rješavanje nagomilanih problema ogromne većine stanovništva, takozvanih običnih ljudi, potrebne su ozbiljne političke odluke i prilični zaokreti, a sve to očekujemo od sve starijih svjetskih vladara ili stranaka koje se okoštalo drže isluženih politika. Na dva protekla velika testa nisu se iskazali – zbog krize 2008. godine, izazvane bankarskim muljarenjima, ljudi su osiromašili, stanjena su im salda na mirovinskim računima, a ekonomska elita se izvukla zabilježivši novo bogaćenje. U COVID, pak, krizi vlade su se hvalile novcem koji šalju narodu kako bi mogao preživjeti u karanteni, no iza paravana se odvijala još jedna runda transfera opet prema ekonomskoj eliti – deset svjetski najbogatijih je primjerice udvostručilo brojke na bankovnim računima, dok se dohodak većine čovječanstva srozao. Ako pitate političare o nekim budućim krizama, recimo klimatskoj, reći će da oni apsolutno sve rade na zaustavljanju zagrijavanja planeta na plus dva Celzija povrh sadašnjeg stanja, no što ako ne naprave baš ništa? Bivši američki predsjednik Barack Obama, primjerice, svoju je kćer tješio obrazloženjem kako će, ako se ne uspije s dva stupnja, onda biti dva i pol, ako ne dva i pol onda tri…

U sadašnjem se trenutku stoga čini da bismo se kao birači, kao većina stanovništva, a jedino nas brojnost čini donekle jačima od elite, ipak trebali ozbiljnije postaviti i tražiti od onih koje biramo bolje rezultate jer smo, utvrdimo opet gradivo, mi njihovi poslodavci i zaokružujemo ih zato što zahtijevamo da odlučuju o boljoj, a ne sve goroj budućnosti. Trendovi koje smo ranije opisali daju nam do znanja da smo svi, a naročito oni koji su sada stariji, bili na prijašnjim izborima prilično popustljivi i lakovjerni te da ćemo za rezultat proživljavati još neko vrijeme u istom tonu. Svjetska kretanja će i dalje biti pod jakim američkim utjecajem, a ako na jesen zaista dođe do sraza Bidena i Trumpa, to će vrlo vjerojatno značiti još nekoliko godina ili ustajale vode ili dodatnog nazadovanja.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.