Početkom ovog mjeseca, prigodno na godišnjicu rođenja Karla Marxa, društvenim se mrežama ponovno počela širiti navodna Marxova izjava o Hrvatima.
“O Hrvatima je Marx imao izrazito negativno mišljenje smatrajući ih reakcionarnim i monarhističkim elementom koji nikada neće moći biti unaprijeđen kroz socijalističku misao, a čije mjesto je u ropotarnici povijesti. O šovinističkoj mržnji Karla Marxa prema Hrvatima svakako je najpoznatija izreka; ‘Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje…’ (Marx u Neue Rheinische Zeitung)”, dio je statusa koji je objavljen 5. svibnja 2024. godine na Facebook stranici Kraljevina Hrvatska (arhiviran ovdje).
Nije ovo prvi put da se Marxu pripisuje da je tvorac izjave “Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje”. Ta tvrdnja kruži već neko vrijeme desničarskim portalima (1, 2, 3, 4), forumima i društvenim mrežama pa je u tim krugovima prihvaćena kao nešto što je direktno izašlo iz pera devetnaestostoljetnog filozofa. Na posljednji među takvim sadržajima te na njegovu viralnost, ukazao nam je pratitelj Faktografa kojega je zanimalo je li zaista bilo tako. Stoga smo, kako bismo provjerili točnost, ali i kako bismo rasvijetlili kontekst, odlučili proučiti izvore te kontaktirati stručnjake, poznavatelje Marxovog opusa.
Što je zapravo pisalo u Novim rajnskim novinama?
Karl Marx (1818 — 1883.) i Friedrich Engels (1820 — 1895.) utemeljitelji su marksističke filozofije i prakse. Ona se, između ostalog, temelji na proučavanju uspona kapitalizma, klasnoj analizi društva te kritici mnogih tada etabliranih filozofija. Djela Marxa i Engelsa dostupna su na različitim internetskim stranicama, a jedna od najpoznatijih je Marksistički internetski arhiv (MIA) koji sadrži spise oko tisuću marksističkih autora i proučavatelja marksizma na preko 80 jezika. Ondje nismo pronašli Marxov citat u obliku u kojem ga se citira među domaćim korisnicima interneta i društvenih mreža.
U postu koji ovdje analiziramo navodi se da je Marxov citat o mržnji prema “Hrvatima” i “bacanju Hrvata u Dunav” napisan u Novim rajnskim novinama (Neue Rheinische Zeitung), štampi koja je veoma značajna za povijest radničkog pokreta 19. stoljeća, a izlazila je u veoma turbulentnim mjesecima, od lipnja 1848. do svibnja 1849. godine, kada je zabranjena. Engels je bio član uredništva tog lista, a Marx glavni urednik. I zaista, u tim se novinama na nekoliko mjesta spominju “Hrvati”.
U članku pod naslovom “Najnovije vesti iz Beča, Berlina i Pariza” (dostupan u engleskom i srpskom prijevodu) objavljenom 4. studenog 1848. godine u kojem je (u nekim verzijama) potpisan Marx, ušli smo u trag citatu koji se često u veoma reduciranoj i dekontekstualiziranoj verziji dijeli domaćim digitalnim okruženjem.
Autor je u tom članku donio pregled situacije s terena, s posebnim fokusom na Beč, glavni grad Habsburške monarhije (u čijem su sastavu bili i dijelovi današnje Hrvatske) u kojemu su se od proljeća do jeseni te godine izmjenjivala revolucionarna i kontrarevolucionarna zbivanja, toliko da je i car napuštao prijestolnicu.
Usred ustanka koji su 6. listopada 1848. pokrenuli demokrati uz podršku studenata, radnika i obrtnika (zbog odluke Austrijskog Carstva da primjeni silu nad Mađarima), kruna je pokušavala vratiti svoj autoritet. U tome je veliku ulogu igrao vrhovni zapovjednik austrijske vojske Alfred Windischgrätz i hrvatski ban Josip Jelačić koji su u konačnici, nakon žestokih borbi, potkraj listopada i zauzeli grad. Međutim, u trenutku kad je autor pisao “najnovije vijesti” iz Beča, tek je nagađao što se ondje zbiva.
“Da su se već učvrstili u samom Beču, iz dosadašnjih vesti ne proizlazi. Čitava predaja Beča svodi se na neke veleizdajničke proklamacije bečkog Opštinskog veća. Tridesetog oktobra prethodnica mađarske armije napala je Windischgrätza i navodno bila odbačena. Trideset prvog oktobra Windischgrätz je ponovo počeo bombardovanje Beča — bez uspeha”, stoji u srpskom prijevodu članka. Ubrzo slijedi dio u kojem autor nagađa što se zbiva s gušiteljima revolucije i u kojem se spominju “Hrvati”:
“Predvodništvo u celom svetu čuvenog vrhovnog komandanta Jelačića, čije je ime tako veliko da se ‘od sjaja njegove sablje prestrašeni mesec skriva u oblake’, kome u svakoj prilici ‘grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani gone tu žgadiju pravo u Dunav i drski taj soj propuštaju kroza šibe, prosjake, gladnice, svog života site, čopor potukača, lola, vagabunda, šljam hrvatski, podle seljačke slugane koje njina zemlja izbljuva i gura u sigurnu propast, na put avantura. Kasniji izveštaji doneće užasne pojedinosti o sramnim delima Hrvata i drugih vitezova ‘zakonskog reda i ustavne slobode'”.
Osim što autor teksta nije eksplicitno, i točno tim riječima, napisao da “Hrvate treba baciti u Dunav” (nego da ih “Mađari i Bečani” ondje “gone”), sam je citat u kojem se spominju “Hrvati” izdvojen unutar novinarskog teksta jer je pisan u stihovima. Grafičko izdvajanje tih rečenica i razlika u stilu u odnosu na ostatak teksta, iako ne mora biti presudno u cijeloj priči, navelo nas je na pomisao da se radi o citiranju ili prilagodbi citata nekog drugog autora.
Našu sumnju potvrdio je Michael Heinrich, politolog koji je objavio nekoliko knjiga o Marxu te čiji je Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije preveden i na hrvatski. On nam je objasnio kako se u Novim rajnskim novinama ovaj članak pojavio bez imena autora, a da se u starijim izdanjima pretpostavljalo da je Marx, kao urednik novina, autor. U drugom međunarodnom izdanju sabranih Marxovih i Engelsovih djela poznatom kao MEGA-2, dodaje Heinrich, ovaj se članak pripisuje Marxu i njemačkom pjesniku Ferdiandu Freiligrathu.
“Pjesma osobito bi mogla doći od Freiligratha. Radi se o varijaciji na dramu Williama Shakespearea (Richard III, 5. čin, 3. scena) koju je Freiligrath već koristio u jednom ranijem članku. Dok je Shakespeare govorio o narodu Bretagne, ovdje ga zamjenjuju Hrvati”, pojašnjava Heinrich.
Uistinu, nekoliko se stihova iz spomenute Shakespeareove drame poklapa sa stihovima istaknutim u novinskom članku iza kojega, barem kao urednik, stoji Marx. U obraćanju engleskog kralja Richarda III. svojoj vojsci riječi poput “šljam” i “vagabundi” korištene su za Bretonce.
Međutim, neovisno odakle je nadahnuće za izbor tih riječi, Henrich napominje da ih je Marx ipak odobrio: “Nije jasno je li Marx napisao ove rečenice, vjerojatno su potekli od Freiligratha. Ali kao urednik Novih rajnskih novina (a možda i kao koautor članka) Marx ih je prihvatio”.
Dodaje da u Marxovom tekstu možemo pronaći “određene vrlo upitne izjave”, ali iz tih izjava ne možemo izvlačiti zaključke o cijeloj Marxovoj ličnosti.
Tko su “Hrvati” iz Marxovih radova?
Marx se nije isključivo bavio “Hrvatima” i nije ih shvaćao kao naciju u današnjem smislu te riječi, to nam, uz originalni citat, potvrđuje nekoliko sugovornika. Većina njih drži da se radilo o puno užoj skupini, vojnim trupama koje su iskorištene za gušenje revolucije 1848. godine. Većina njih također radi distinkciju između Marxa i Engelsa kad su u pitanju opisi i retorika povezana sa slavenskim narodima, mada se i kod Engelsa ona mijenja nakon revolucija 1848/49.
Povjesničar te gradski zastupnik SDSS-a u Zagrebačkoj skupštini, Nikola Vukobratović, rekao je za Faktograf kako, za razliku od Engelsa, Marx nikada nije spominjao Hrvate kao etničku grupu ili narod: “On Hrvate spominje isključivo kada kao novinar piše o događajima u Austriji i Ugarskoj 1848. godine. Pritom, Hrvati su uvijek i isključivo vojne jedinice iz Hrvatske vojne krajine, odnosno Banije, Like i Korduna, a vjerojatno i iz Slavonije. Ti ‘Hrvati’ su barem pola zapravo ‘Srbi’. Kao vojne jedinice, ti naši graničari su ostali notorni kao okrutni i slabo disciplinirani vojnici skloni pljački. I tako ih spominju i drugi izvori”.
U osmom tomu Marxovih i Engelsovih djela, u kojemu su njihovi članci nastali između ožujka i studenog 1848. godine, kako je i pojašnjeno u jednoj fusnoti, Hrvati se imaju u vidu kao “vojnici austrijske carske vojske čija se laka konjica prvobitno regrutovala u Hrvatskoj”.
Kevin B. Anderson, američki sociolog, u svojoj se knjizi “Marx na marginama: O nacionalizmu, etnicitetu i nezapadnim društvima“ fokusirao na Marxove spise o društvima koja su bila najvećim dijelom periferna kapitalizmu. On nam je u kraćem pisanom odgovoru pojasnio kako ne zna za konkretan Marxov citat o Hrvatima, ali da “ima mnogo pejorativa o Južnim Slavenima u njegovim i Engelsovim spisima sve do kasnih 1850-ih, kada su se počeli mijenjati”.
Heinrich nam je kontekst pojasnio nešto slikovitije. Recimo, govoriti o “Hrvatima”, “Rusima”, “Francuzima” itd. može označavati veoma usku skupinu, primjerice vladu ili vladajuću klasu: “Kada kažete ‘Amerikanci su napali Vijetnam ili Irak’, onda je taj izraz, striktno govoreći, pogrešan . Nisu svi Amerikanci izvršili invaziju i također nisu svi Amerikanci podržali te invazije. Izraz je skraćenica za ‘Vlada SAD-a naredila je vojsci SAD-a invaziju’. Kada kažete ‘Meksikanci su lijeni’ i ‘Amerikanci imaju puno poduzetničkog duha’ onda je to rasistički izraz”.
“Ovakve izraze možete pronaći u Engelsovim člancima iz 1848-49., a kod Marxa to nije tako jasno: kada govori o Hrvatima koji spašavaju reakcionarnog austrijskog cara misli na vojsku, međutim može misliti i na hrvatski narod općenito koji nije podržavao revoluciju. Marxov slučaj nije tako jasan kao Engelsov slučaj, ali ne možemo reći da je Marx bio potpuno slobodan od rasističkih atribucija”, nastavio je.
Sven-Eric Liedman, autor knjige “Svijet koji treba osvojiti: Život i djela Karla Marxa” također potvrđuje da se Marx često izražavao “na vrlo temperamentan način, zauzimajući stavove u različitim kontroverzama”. “Često je mijenjao mišljenje o stvarima koje nisu bile središnje u njegovom glavnom radu”, tvrdi Liedman. “Svakako”, nastavlja naš sugovornik, “o Hrvatskoj je u mladosti znao relativno malo”.
Zašto su Marx i Engels 1848. oštro pisali o Slavenima?
“Za Marxa i Engelsa europske revolucije 1848. godine bile su vrlo odlučujuće razdoblje u životu. Godinama su čekali na takav događaj, a kada je došao, bili su duboko uključeni: praktično, intelektualno i emocionalno. Hvalili su one koji su podržavali revoluciju (većina Poljaka na primjer) i osuđivali one koji nisu podržavali (kao većina Hrvata) ili koji nisu poduzeli akciju protiv kontrarevolucionarnih vlada (kao većina Rusa). I tu su imali tendenciju pojednostavljivanja i generaliziranja, što uključuje i opasnost od rasističkih argumenata. Međutim, nakon 1848./49. takvi su rasistički stereotipi protiv Slavena igrali sve manju ulogu”, rekao je Heinrich.
Radi se o kompleksu revolucija koje su 1848/49. uzdrmale velike dijelove europskog kontinenta i kojima završava “doba revolucija”, odnosno niz građanskih revolucija započet američkim ustankom 1776. godine. Najveća žarišta bili su Pariz, Beč, Berlin, Prag, Budimpešta i Milano. Nositelji su bili nezadovoljnici iz različitih društvenih slojeva koje je ugrožavao stari feudalni staleški sustav ili moderni kapitalistički razvoj. To se doba ispreplitalo i s različitim oblicima reakcionarnih djelovanja koja su likvidirala revoluciju u pojedinim europskim zemljama jer su “veliki dijelovi građanstva iz straha od političke anarhije i socijalne revolucije, ili, kao na primjer u Austriji, mnogobrojni seljaci nakon ispunjenja svojih zahtjeva odvratili od revolucije i pozdravili reakciju kao ponovno uspostavljanje reda ili je prihvatili bez otpora” (Povijest svijeta, III. dio, 2005.).
U Habsburškoj Monarhiji revolucionarna su gibanja zahvatila, uz sjeverne talijanske pokrajine, Austriju, Ugarsku, Češku, Slovačku, Transilvaniju, i Hrvatsku, a na tim su teritorijima, uz zahtjeve za društvenim promjenama i liberalizacijom društva, bili prisutni i zahtjevi pojedinih naroda, kao na primjer Čeha, Mađara, Hrvata, Srba u Vojvodini i drugih. U rujnu i listopadu 1848. godine suparništvo između Mađara i Hrvata pretvorilo se u otvoreni rat, a habsburški je dvor vješto iskoristio bana Jelačića u gušenju mađarske revolucije.
Tijekom revolucija 1848/49. Marx i Engels su opisivali većinu slavenskih naroda (s nekim izuzecima) kao “nehistorijske”, kontrarevolucionarne i po prirodi osuđene na izumiranje. To je bila veoma osjetljiva tema kasnije za komuniste i marksiste, a na njoj su profitirali anti-komunistički nastrojeni pojedinci. Međutim, taj tip argumentacije, da su Marx i Engels bili šovinisti, mnogi će okarakterizirati kao ahistorijski.
“U tekstovima Marxa i Engelsa možete pronaći puno termina i formulacija koje danas nemate. U posljednjih 20 ili 30 godina, u zapadnim zemljama (dijelu njih) ljevičari i mnoge feministkinje, queer osobe, ljudi koji pripadaju nebjelačkim skupinama, postali su vrlo osjetljivi po pitanju jezika. Takva je osjetljivost bila potpuno odsutna ne samo u vrijeme Marxa nego i do 1970-ih ili možda do 1980-ih. Utoliko vidim razliku u korištenju takvih formulacija u Marxovo vrijeme i danas. Danas možete znati da su takve formulacije politički opasne i štetne za mnoge. Ako ih [danas] koristite, znači da vas nije briga. U Marxovo vrijeme takve fraze bile su ‘normalne’ među intelektualcima”, objašnjava Heinrich.
Iz svega navedenog možemo izvući nekoliko zaključaka. Ako ćemo krenuti s najdoslovnije razine, citat koji kruži društvenim mrežama, nije točno prenesen iz originala. Od nekoliko ključnih riječi koje se pojavljuju u originalnom članku Marxovih novina konstruirana je rečenica “Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje”.
Koliko god hrvatski nacionalisti smatrali priznanjem to da je o Hrvatima negativno pisao jedan od omraženijih im filozofa, Marxove opaske o njima ne zauzimaju značajan dio njegova opusa, niti su utkane u ideju marksističke filozofije. Isto tako, pojam “Hrvat” s kojim Marx barata nema isto značenje koje ima danas i ne odnosi se na sve Hrvate. Kako nam je rekao Heinrich, Marxov “stav” o Hrvatima uvjetovan je pretpostavljenom podrškom većine hrvatskog naroda kontrarevoluciji.
“Međutim, nakon 1848/49. ovaj stav nije igrao važnu ulogu za Marxove političke izjave. Rečenice [iz Novih rajnskih novina] nam govore da je Marx bio ljudsko biće s puno pogrešaka i pretjerivanja, ali one nisu prikladne za formiranje suda o cijeloj Marxovoj osobi ili cijelom Marxovom djelu”, zaključuje naš sugovornik.
