Vlada je donijela Uredbu o visini minimalne plaće za 2025. godinu prema kojoj bruto minimalna plaća s trenutnih 840 eura raste na 970 eura (Vlada, točka 8.). Iako je Vlada, kao i ranijih godina prije donošenja odluke o iznosu minimalne plaće provela konzultacije sa sindikatima i poslodavcima, dva socijalna partnera nisu postigla suglasnost. Sindikati su tražili snažniji rast minimalne plaće, na preko tisuću eura bruto, dok su poslodavci ukazivali kako im je to udar na poslovanje. Presudila je Vlada izlazeći pritom ususret poslodavcima te će oni po prvi puta u 2025. godini dobiti kompenzacijske mjere zbog rasta minimalne plaće.
U ovom trenutku minimalnu plaću od 840 eura bruto prima oko 95 tisuća radnika. Prema podacima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, bruto plaću do iznosa od 970 eura trenutno prima gotovo 250 tisuća radnika. Njih oko 50 tisuća radi kod fizičkih osoba, a 200 tisuća kod pravnih osoba.
Vladina nadoknada bit će za prva tri mjeseca
Za svakog od tih radnika, poslodavci će za prva tri mjeseca iduće godine moći zatražiti nadoknadu razlike rasta minimalne plaće od 130 eura.
Za izradu kompenzacijskih mjera Vlada je zadužila Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ), a osim isplate razlike između sadašnjeg i budućeg iznosa minimalne plaće u igri je i mogućnost da država na sebe preuzme plaćanje do jednog radnog dana u tjednu kao i troškova usavršavanja i prekvalifikacije radnika.
„Kako bi osigurali da oni poslodavci koji svojim radnicima isplaćuju minimalnu plaću budu u poziciji da mogu financijski zadržati radna mjesta i ekonomsku aktivnost, Vlada predviđa i određene kompenzacijske mjere zbog rasta“, izjavio je Andrej Plenković, predsjednik Vlade, navodeći kako će se kompenzacijske mjere za poslodavce koji imaju visok udio radnika na minimalnoj plaći realizirati putem HZZ-a.
„Za svakog radnika koji trenutno prima minimalnu plaću, poslodavac će moći tražiti kompenzaciju između trenutnog i budućeg iznosa minimalne plaće, što je ukupno 390 eura po radniku“, kazao je Plenković, navodeći kako će se o tome detaljnije razgovarati sa socijalnim partnerima.
Mjerama aktivne politike na tržištu rada i sada su obuhvaćeni poslodavci koji imaju privremene poteškoće u poslovanju. S ciljem očuvanja radnih mjesta ti poslodavci mogu koristiti potporu za skraćivanje radnog tjedna. Ta je mjera niz godina prisutna, kao i mjera obrazovanja koja je namijenjena nezaposlenim osobama te zaposlenim osobama ili osobama koje iz bilo kojeg razloga nisu u evidenciji nezaposlenih osoba, a žele promijeniti posao ili zadržati postojeće radno mjesto i jačati svoju zapošljivost.
Da će minimalna plaća za 2025. godinu rasti na 970 eura te da će se zbog toga uvesti kompenzacijske mjere za poslodavce još je prije desetak dana najavio Plenković, podnoseći Saboru Godišnje izvješće o radu Vlade. Ovaj tjedan ta je najava i formalizirana.
Iznos od 970 eura
Iznos minimalne plaće utvrđen je prema odredbama Zakona o minimalnoj plaći prema kojem se ona utvrđuje najkasnije do 31. listopada tekuće godine za sljedeću kalendarsku godinu. Pri određivanju njenog iznosa vodilo se računa, među ostalim, da je u skladu s Direktivom o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji. Iznos od 970 eura slijedi smjernice te Direktive prema kojima minimalna plaća treba činiti najmanje 50 posto prosječne bruto plaće i 60 posto medijalne bruto plaće.
Taj omjer trenutno funkcionira, ali je pitanje kada će pasti ispod propisanih pragova s obzirom na rast plaća. Na to su, primjerice, upozorili Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) ističući se propisani udio treba odražavati tijekom cijele godine. Stoga su predlagali da minimalna plaća u idućoj godini iznosi 1.093,65 eura bruto.
Hrvatska protiv praga pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima
Paralelno s određivanjem iznosa minimalne plaće za 2025. godinu, u Saboru se vodi rasprava o izmjenama i dopunama Zakona o minimalnoj plaći. Naime, do 15. studenog tekuće godine, Hrvatska je, kao i druge članice EU, dužna u nacionalno zakonodavstvo prenijeti Direktivu o primjerenim minimalnim plaćama u EU.
Jedan od ciljeva direktive je i povećanje broja radnika obuhvaćenih kolektivnim pregovaranjem o određivanju plaća. Da bi postigle taj cilj, zemlje bi trebale promicati kapacitete socijalnih partnera za sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju.
Ako je stopa obuhvata kolektivnog pregovaranja ispod praga od 80 posto (u početnoj fazi je bila riječ o 70 posto), države članice trebale bi izraditi akcijski plan za promicanje kolektivnog pregovaranja.
Hrvatska se u startu protivila postavljanju praga pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima, a sada kasni s implementacijom njenih odredbi u nacionalno zakonodavstvo pa je i pitanje kada će se donijeti Akcijski plan za promicanje kolektivnog pregovaranja.
Izmjene i dopune Zakona o minimalnoj plaći prošle su prvo čitanje u Saboru i jasno je da će taj zakon teško do 15. studenog biti u potpunosti usuglašen s odredbama Direktive o primjerenim plaćama.
Hrvatska zakonodavnim izmjenama uvodi dva nova parametra za utvrđivanje minimalne plaće koji se odnose na kretanje produktivnosti te promjene u kupovnoj moći minimalne plaće te ukida mogućnost da se kolektivnim ugovorom dogovori plaća niža od minimalne.
Porez na minimalac
Od iduće godine, osim minimalne plaće raste i iznos osobnog odbitka. Kroz novi set poreznih izmjena plan je osobni odbitak sa sadašnjih 560 eura povisiti na 600 eura. Automatski će doći i do rasta olakšica za uzdržavane članove obitelji.
Tijekom rasprave o izmjenama i dopunama Zakona o minimalnoj plaći niz je, mahom oporbenih, zastupnika ukazao kako bi ona trebala biti neoporeziva te da Vlada o tome treba voditi računa pri predlaganju iznosa osobnog odbitka.
„Minimalna plaća ide na 970 eura, osobni odbitak na 600 eura. Kada to stavimo u kalkulator plaća ispada da, na primjer, zaposlenik u Zagrebu s osobnim odbitkom i koeficijentom 1, ulazi u porezne škare. Država će ga oporezovati s 47,38 eura. Držim da minimalna plaća, zato se i zove minimalna plaća, ne smije ući u porezne škare jer ako nešto oporezujemo onda to nije minimalno“, ustvrdio je, primjerice, Ivica Ledenko, zastupnik Mosta, objašnjavajući kako se računica koju je iznio odnosi na samca koji radi u Zagrebu i zarađuje minimalnu plaću.
Primjer Zagreba, koji je nakon ukidanja prireza zadržao najviše stope za oporezivanje dohotka, tijekom višesatne rasprave o minimalnoj plaći u nekoliko se navrata ponavljao.
„Ne možemo govoriti o, primjerice, Zagrebu bez da govorimo o tome da jedinice lokalne samouprave moraju podnijeti svoj teret. Slušam kolege iz Možemo u Otvorenom koji govore da je situacija u Zagrebu odlična, financije su se konsolidirale… A samo se gleda prema Vladi da porezno rastereti, što će ona i učiniti. Povisit će se osobni odbitak, povisit će se olakšice za one koji imaju djecu i time će Vlada napraviti iskorak. Gdje su tu određeni gradovi, gdje su tu gradovi koji se hvale da imaju milijune u kasi na koje nisu računali, a nakon ukidanja prireza imaju porez na dohodak na maksimalnim stopama“, odgovorio je Ivan Vidiš, državni tajnik u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Na tezu o Zagrebu koji je zadržao maksimalne stope oporezivanja dohotka nakon ukidanja prireza, Vidiš se vraćao tijekom višesatne rasprave.
Smanjenje poreza u Zagrebu ne bi izuzelo minimalnu plaću iz poreznih škara
Setom poreznih izmjena koje su na snagu stupile s prvim danom 2024. godine ukinut je prirez. Gradovi i općine su do prosinca 2023. godine mogli odlučiti o novim stopama poreza na dohodak kako bi nadomjestile prihode bez kojih ostaju zbog ukidanja prireza i to tako da niža stopa poreza na dohodak (20 posto) bude u rasponu od 15 do 23,6 posto, a viša stopa (30 posto) bude u rasponu od 25 do 35,4 posto. Niža stopa se plaća na poreznu osnovicu do 50 400 eura, a na iznose više od tog plaća se viša stopa (1, 2, 3).
To, međutim, nije odgovor na pitanje zašto se na minimalnu plaću računa porez. Minimalna plaća je oporeziva, ali ona je u porezne škare ušla i prije ukidanja prireza.
Sve do kraja 2022. godine radnik bez uzdržavanih članova obitelji nije plaćao porez i prirez na svoju minimalnu plaću. No, to se 2023. godine promijenilo i minimalna plaća je ušla u porezne škare.
Bruto minimalna plaća za 2023. godinu bila je utvrđena u iznosu od 700 eura, odnosno oko 560 eura neto (dok je osobni odbitak iznosio 530,90 eura). Iz te je plaće radnik samac, uz prosječni prirez od 12 posto, plaćao oko osam eura ukupnog poreza na dohodak.
I u tekućoj, 2024. godini radnički minimalac je oporeziv, pokazuju kalkulatori plaća (1, 2). U poreznim je škarama čak i u onim područjima koja primjenjuju najnižu stopu poreza na dohodak u iznosu od 15 posto. Primjerice, samac na minimalcu s područja Kapele (gdje je niža stopa prireza 15 posto) plaća 21,98 eura poreza na dohodak, u Sinju i Bjelovaru (niža stopa poreza je 18 posto) plaća 26,37 eura poreza… U gradovima gdje je niža stopa poreza na dohodak 20 posto, što je i najčešća odabrana niža stopa oporezivanja dohotka, plaća se 29,30 eura poreza iz minimalne plaće (primjerice, Osijek, Dubrovnik, Šibenik, Zadar). U Zagrebu u kojem je niža stopa poreza na dohodak 23,60 posto samac na minimalcu u ovoj godini plaća 34,57 eura poreza.
Dakle, oporezivanje minimalne plaće prisutno je već dvije godine i ona je u porezne škare ušla još dok je postojao prirez. Plaćanje poreza na minimalac moglo bi se izbjeći samo većim povećanjem osobnog odbitka.
Od 447 eura u Bugarskoj do 2 571 eura u Luksemburgu
Na razini Europske unije 22 od 27 država članica imaju propisanu minimalnu plaću, a ona se kreće od 447 eura u Bugarskoj do 2 571 eura u Luksemburgu.
Prema visini nacionalne minimalne plaće Eurostat članice EU svrstava u tri grupe.
U prvoj su zemlje s nacionalnom minimalnom plaćom iznad 1 500 eura mjesečno i tu se nalaze Luksemburg, Irska, Nizozemska, Belgija, Njemačka i Francuska (s rasponom od 1 767 u Francuskoj do 2 571 u 2 571 eura u Luksemburgu).
Španjolska s nacionalnim minimalcem od 1 232 eura i Slovenija s 1 250 eura jedine su članice druge grupe u kojoj se minimalna plaća kreće iznad tisuću, a ispod 1,5 tisuća eura.
Iako je minimalna plaća kod nas zadnjih godina značajnije rasla, Hrvatska se i dalje nalazi u najbrojnijoj trećoj grupi s minimalnom plaćom jednakom ili nižom od 1 000 eura. U toj grupi prednjači Cipar (koji je minimalnu plaću uveo 2023. godine) s iznosom od tisuću eura. Slijede Poljska, Grčka, Portugal, Malta, Litva i Hrvatska od koje nižu minimalnu plaću imaju Estonija, Češka, Slovačka, Rumunjska, Latvija, Mađarska i Bugarska.
Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound) u srpnju je objavila Godišnji pregled – Minimalna plaća 2024. Prema ključnim zaključcima tog dokumenta, zakonske stope minimalne plaće za tekuću godinu znatno su povećane, a ovisno o mjeri koja se primjenjivala za izračun inflacije, to je dovelo do realnog povećanja minimalnih plaća u većini zemalja. Stoga su gubitci kupovne moći, koje su radnici s minimalnom plaćom pretrpjeli u razdoblju od 2021. do 2023. godine, u mnogim zemljama neutralizirani jer su se minimalne plaće u realnim vrijednostima od 2020. do 2024. godine povećale u gotovo svim zemljama.
Prema podacima Eurofounda, u zemljama bez zakonski određene minimalne plaće zabilježen je manji broj slučajeva stvarnog povećanja u posljednjim krugovima pregovora (na uzorku slabo plaćenih radnih mjesta). Također, nije otklonjen gubitak kupovne moći iz vremena od početka pandemije bolesti Covid-19.
Preko 30 posto radnika na minimalcu u Hrvatskoj žali se da im je teško spojiti kraj s krajem
Eurofoundova analiza navodi kako je u svim državama članicama EU-a, od svih osoba koje primaju minimalnu plaću, prosječno njih 23 posto izjavilo je da im je 2022. godine bilo teško financirati osnovne životne potrebe (što je za 10 postotnih bodova više nego kod drugih radnika). Nadalje, 10 posto radnika s minimalnom plaćom u EU-u izjavilo je da ima poteškoće s plaćanjem troškova grijanja u svojim domovima (u usporedbi sa 6 posto drugih radnika).
Razlike među zemljama vidljive su, pri čemu su radnici s minimalnom plaćom u Grčkoj, njih 80 posto, na vrhu popisa radnika kojima je teško financirati osnovne životne potrebe.
Nadalje, Eurtofoundov Godišnji pregled pokazuje da 28 posto onih koji zarađuju minimalnu plaću i žive sami teško spajaju kraj s krajem (za razliku od 14 posto onih koji zarađuju veće plaće). Pritom se ističu dvije stvari: osobe s minimalnom plaćom u svim zemljama članicama suočavaju se s više teškoća u preživljavanju od plaće do plaće (izuzetak su jedino Irska i Slovenija); evidentne su značajne razlike među zemljama kada je riječ o udjelu radnika na minimalnoj plaći koji se suočavaju s poteškoćama spajanja kraja s krajem.
Primjerice, daleko ispod 10 posto samačkih kućanstava s minimalnom plaćom u Sloveniji, Irskoj, Švedskoj Nizozemskoj i Njemačkoj ima problema spojiti kraj s krajem za razliku od preko 30 posto u, primjerice, Grčkoj, Hrvatskoj, Cipru, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Portugalu, Španjolskoj.
