Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju ima upravo savršen talent da uprska svaku stvar.
Dugo očekivani dan kada je Radovan Karadžić konačno proglašen krivim i osuđen na 40 godina zatvora zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti u općinama istočne Bosne i Bosanske Krajine te opsade Sarajeva uspio je pokvariti otimanjem Florance Hartmann iz zagrljaja Majki Srebrenice ispred zgrade suda.
Novinarku, književnicu i aktivisticu te bivšu glasnogovrnicu haaškog Tužiteljstva čuvari su nasilno unijeli u zgradu nakon što nije mirno pristala na privođenje. Hartmann je opažena u mnoštvu koje je pred zgradom čekalo početak izricanja presude bosanskom krvniku Karadžiću,
Francuska novinarka Hartmann na mjestu glasnogovornice haaškog Tužiteljstva radila je šest godina, nakon čega je objavila knjigu “Mir i kazna” u kojoj je opisala nagodbenjaštvo haaških sudaca s vladom u Beogradu. U spornim dijelovima knjige opisala je kako su prilikom pripreme optužnice protiv Slobodana Miloševića u Haagu pristali da vlada u Beogradu kod predaje dokumentacije zacrni sporna mjesta koja su mogla upućivati na povezanost Beograda s genocidom u BiH, a koja je, plašile su se tamošnje vlasti, mogla poslužiti u tužbi koju je protiv Srbije BiH pokrenula na Međunarodnom sudu pravde. Knjiga je izašla 2007. godine, da bi 2009. Hartmann bila optužena zbog odavanja klasificiranih informacija, odnosno nepoštivanja suda i izrečena joj je kazna od 7 000 eura, koja je 2011. preinačena u zatvorsku kaznu od sedam dana. Francuska je nikad nije željela privesti, tvrdeći da je suradnju sa Sudom u Haagu potpisala vezano za uhićenje osumnjičenika za ratne zločine, ne i discipliniranje njihovih službenika. Hartmann se, bez obzira na tjeralicu koju je protiv nje izdao Sud, nastavila normalno kretati. Od vremena kada je napustila sud aktivno se zalagala za istjerivanje pravde na ovim prostorima, prije svega u BiH, što je bilo prepoznato među žrtvama rata.
Njeno privođenje medijima je opisao Haris Pašović, režiser i direktor East West Centra s kojim je Hartmann razgovarala kad su joj prišle dvije policajke želeći je uhititi.
“Potom su to primijetile obitelji žrtava i preživjeli, koji se u velikom broju nalaze ispred Tribunala, te su napravili živi obruč oko nje. A, onda je došlo do naguravanja. Policija ju je željela odvesti, no ljudi nisu dali, govorili su ‘ona je naša, ona je naša, pustite je…'”, kazao je Pašović, a to se i čuje na snimci N1 televizije.
Naguravanje je trajalo desetak minuta, dok je nisu unijeli u zgradu suda. Tek navečer je Mehanizam, tijelo koje je naslijedilo obaveze Međunarodnih kaznenih sudova za područje bivše Jugoslavije i Ruande, potvrdilo kako je uhićena zbog te stare tjeralice. U međuvremenu je pokrenuta Facebook stranica za njeno oslobađanje.
Bivša glavna tužiteljica Carla del Ponte koja je sad istražiteljica UN-ove komisije za ratne zločine u Siriji medijima je rekla da ne može vjerovati kako si je Sud mogao dozvoliti takav potez baš na dan kad se izriče presuda Karadžiću.
Potez je tim blesaviji kada se „stavi u kontekst“. Radovan Karadžić nije prvi pripadnik snaga bosanskih Srba koji je osuđen za genocid u Srebrenici, ali jest najveći „kapitalac“ kojeg je Haag osudio nakon što mu je u pritvoru umro Slobodan Milošević, a ne zna se ni hoće li Ratko Mladić dočekati presudu. Vojislav Šešelj slobodno se šeće po Beogradu i izricanje svoje presude idućeg tjedna ne namjerava čak ni gledati, koliko ga se to ne tiče.
Ova prvostupanjska presuda Karadžiću ocjenjena je pravednom od strane onih koji su nepokolebljivo inzistirali na kažnjavanju zločina kao što je to, recimo, Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić. Preživjeli Bošnjaci i Hrvati nezadovoljni su što nije dobio doživotnu kaznu. Majke Srebrenice na presudu su morale čekati 20 godina, a zašto je to tako pokazuje i postupak prema Hartmann. Sud na svom kraju nije uspio nadići ono što ga karakterizira od samog osnivanja – gubljenje u besmislenim procedurama do mjere kada se potpuno izgubi iz vida zašto je osnovan.
