Kako bi umirila duhove desnog krila HDZ-a, desnih koalicijskih partnera i glasnih protivnika ratifikacije Istanbulske konvencije u javnosti, Vlada RH usuglašava tzv. interpretativnu izjavu, kojom će jednostrano, u odnosu na druge potpisnice ovog multilateralnog međunarodnog ugovora, dati svoje viđenje što ona jest, a što nije.
“Republika Hrvatska smatra da je cilj Konvencije zaštita žena od svih oblika nasilja te sprječavanje, progon i eliminacija nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.
Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka.
Republika Hrvatska smatra da je Konvencija u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske, posebno s odredbama o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te će Konvenciju primjenjivati uzimajući u obzir navedene odredbe, načela i vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske”, stoji u izjavi, kako javlja N1.
Na račun Istanbulske konvencije stiglo je više deklaracija, odnosno izjava. Samo jedna, ona iz Španjolske, navodi da će ta država u domaće zakonodavstvo unijeti sve nužno za njeno provođenje u cijelosti. Litva, Latvija i Poljska navele da će je provesti u skladu s domaćim ustavima, a od te tri članice samo je Poljska ratificirala konvenciju, da bi kasnije pod pritiskom desnice najavila povlačenje. No, već je njihova izjava da će provoditi konvenciju “samo u skladu s poljskim ustavom” izazvala reakcije drugih potpisnica, koje su mišljenja da je takva izjava nekompatibilna sa svrhom konvencije. Naknadno su dostavili još jednu, koja se odnosi na članka 18. stavak 5. (“Stranke će poduzeti odgovarajuće mjere za pružanje konzularne i druge zaštite i potpore svojim državljanima i drugim žrtvama koje imaju pravo na takvu zaštitu u skladu sa svojim obvezama prema međunarodnom pravu.”).
No, ni jedna od ovih izjava nije sadržavala pojam koji ne postoji u pravu ili znanosti – “rodnu ideologiju” – niti (ustavnu) definiciju braka. Ovdje treba napomenuti da konvencija govori o braku utoliko što zabranjuje prisilni brak, a potpisnice također poziva da ne prisiljavaju žrtve nasilja da ostanu u braku, ukoliko im o tome ovisi dozvola o boravku.
Povodom konstruiranja interpretativne izjave nastojat ćemo razjasniti sâmo značenje ovoga diplomatsko-pravnog alata i to uz pomoć znanstvenog rada Trpimira Michaela Šošića s katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, po imenu “Interpretativne izjave uz međunarodne ugovore“. On za početak navodi kako ih je katkad teško razlikovati od rezervi uz međunarodne ugovore, zbog čega se često miješaju, a nerijetko i izjednačavaju. Napominje i da u bečkoj kodifikaciji prava međunarodnih ugovora nigdje nećemo naći spomena interpretativnim izjavama, ali kako su se razne ograde “namnožile” porastom broja međunarodnih ugovora, Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno pravo 1993. godine je potaknula proučavanje pitanja rezervi. U konačnici je 2011. godine usvojila Vodič za praksu glede rezervi uz međunarodne ugovore, gdje se ona definira kao jednostrana izjava potpisnice “kojom ta država ili međunarodna organizacija želi točno odrediti ili razjasniti značenje ili doseg međunarodnog ugovora ili nekih njegovih odredaba”.
Za razliku od “rezerve”, koju Bečka konvencija definira kao jednostranu izjavu “koju država daje prilikom potpisivanja, ratifikacije, prihvata ili odobrenja ugovora ili prilikom pristupa ugovoru, a kojom se želi isključiti ili izmijeniti pravni učinak nekih odredaba tog ugovora u njihovoj primjeni na tu državu”, interpretativna izjava je manje ambiciozna. Ona, naime, “ne ide za tim da isključuju ili mijenjaju pravni učinak ugovornih odredbi, što je temeljna odlika rezervi”.
Rezerva nemoguća na sporne članke
Ovdje moramo napomenuti da u konkretnom slučaju Istanbulske konvencije, rezerve ni ne dolaze u obzir, osim u slučajevima pojedinih stavaka članaka 30, 44, 55, 58 i 59, koji nisu pretjerano interesantni kritičarima. Primjerice, članak 59 tiče se žena migrantica, čiji ostanak u zemlji ovisi o braku ili vezi sa zlostavljačem, a koji koristi praksu većine zemalja članica Vijeća Europe da ne dozvoljavaju autonomni boravak ženama koje napuste vezu temeljem koje su ga zatražile.
Vladin prijedlog zakona o potvrđivanju konvencije kakav je stavljen u e-savjetovanje, sadrži ogradu, odnosno rezervu na Konvenciju u dopuštenom, 30. članku, gdje je riječ o odštetama ženama koje nisu iz EU ili nemaju papire, odnosno nasilje se nije dogodilo kod nas. RH će odredbe navedene u članku 30., stavku 2. Konvencije primjenjivati samo u odnosu na žrtve koje pravo na naknadu štete ostvaruju sukladno Zakonu o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela.
Ali predvodnicima stvaranja buke oko Konvencije članci u kojima je dopuštena rezerva nisu toliko važni pa se interpretativna izjava bavi zapravo objašnjavanjem dijelova Konvencije u kojima velike oči pronalaze sićušne tragove teorije zavjere zvane “rodna ideologija”.
Gradacija: rezerva, uvjetna pa obična interpretativna izjava
Iz ovakvog opisa, ali i činjenice da Vlada ne postavlja uvjete u izjavi, jasno je da se radi upravo o običnoj interpretativnoj izjavi, nasuprot po vrijednosti jačim izjavama: prvoj i u ovoj situaciji nemogućoj rezervi te drugoj, uvjetnoj interpretativnoj izjavi, koja više nalikuje rezervi. Potonja je također jednostrana izjava, ali njome država svoj pristanak na međunarodni ugovor uvjetuje prihvaćanjem svojeg posebnog tumačenja ugovora ili nekih njegovih odredbi. Zbog svojih sličnosti s rezervama, Vodič za praksu savjetuje ophođenje s takvim izjavama kao s rezervama, pa one također moraju imati naznačeno vremensko ograničenje u kojima djeluju.
Prava priroda navodne “interpretativne izjave” često se razotkriva upravo kada druge države ugovornice reagiraju prigovorom da sporna izjava po svojem sadržaju stvarno predstavlja rezervu, navodi Šošić. Upravo će druge države “njušiti”, primjerice, izmotavanje potpisnice od ispunjavanja ugovora na koji rezerve nisu dopuštene ili puki pokušaj ostavljanja dojma da u punoj mjeri ispunjava ugovorne obveze.
No, ako uvjeta za pristupanje ratifikaciji ugovora i/ili prigovora nema, odnosno, ako nema elemenata prikrivene rezerve, pred sobom imamo običnu interpretativnu izjavu, daleko manje snage.
“S obzirom na to da interpretativne izjave kao takve nemaju neposredan utjecaj na cjelovitost ugovornog teksta i sadržaj ugovornih odredbi o kojima su se ugovornice sporazumjele, nije nužno potrebno da one budu prihvaćene od drugih država stranaka. Također, svakako ne djeluje pravilo o prešutnom prihvatu iz čl. 20. st. 5. Bečke konvencije iz ’69., koje se izričito odnosi samo na rezerve. Stoga, ako druge države ne reagiraju na interpretativnu izjavu, to za njih neće imati neposredne negativne posljedice”, piše Šošić.
Kakvi su onda učinci izjave?
Izjava ne bi trebala biti potpunosti mrtvo slovo na papiru. Interpretativna se izjava, naime, može smatrati ispravom “koju jedna ili više stranaka sastave u vezi s ugovorom, a koju ostale stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor”, a Bečka konvencija, kako ističe Šošić, u čl. 31. st. 3. kaže da će se prilikom tumačenja međunarodnih ugovora, uz kontekst, voditi računa “o svakom naknadnom sporazumu između stranaka o tumačenju ugovora ili o primjeni njegovih odredaba” (t. a)) i “o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se ustanovljuje sporazum između stranaka o tumačenju ugovora”.
“U svjetlu tih odredbi i interpretativne izjave mogu utjecati na utvrđivanje ispravnog tumačenja ugovora. Dakako, ako je tumačenje koje predlaže autorica interpretativne izjave prihvaćeno od drugih ugovornica, takva izjava postaje dio naknadnog sporazuma ili prakse”, navodi profesor, a zatim objašnjava što će se dogoditi u slučaju da druge potpisnice ne prihvate njen sadržaj.
“[N]jihovo odbijanje od strane drugih država ugovornica dovest će u krajnjoj liniji do spora o tumačenju međunarodnog ugovora. No, ni tada osoba ili tijelo koje tumači međunarodni ugovor, primjerice kakvo sudsko tijelo u postupku rješavanja spora, neće moći zanemariti takvu interpretativnu izjavu jer upravo ona, premda je jednostrana, može biti jedan od elemenata za ispravno tumačenje, tj. ‘prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora’ (čl. 31. st. 1. BK’69.)”, tumači Šošić.
