Nije točno da je zbog Bleiburga iz Hrvatske nestalo milijun Hrvata

Ana Benačić

Portal Priznajem.hr je u članku “DEMOGRAFSKA KATASTROFA POČELA JE BLEIBURGOM: Nestalo je milijun Hrvata iz Hrvatske” iznio neutemeljenu tezu o posljedicama koje je Bleiburg ostavio na demografiju Hrvatske.

“U to je vrijeme iz Hrvatske raseljeno, pogubljeno i izbačeno preko 1.000.000 ljudi”, stoji u spornom tekstu koji je objavljen na još nekolicini portala.

U članku objavljenom u svibnju 2018., ali zadnjih tjedana na društvenim mrežama iznova podijeljenog više tisuća puta, piše se i da je “hrvatska vojska, neporažena, na prijevaru je razoružana i predana ‘pobjedniku’ da ju potamani. Za mali narod kao što je hrvatski, brojka od 1.000.000 mijenja cijelu demografsku sliku. Nestajala je tada hrvatska mladost i njezina inteligencija. Uz Hrvate stradali su i drugi narodi.”

Procjena izgleda sumnjivo već pri pogledu na relevantna historijska istraživanja o ukupnom demografskom gubitku čitave Jugoslavije. On se procjenjuje na oko dva milijuna, a uključuje čak i pad nataliteta te umrle zbog nedovoljne uhranjenosti ili nestašice lijekova.

Krajem osamdesetih su do ove brojke, potpuno neovisno jedan o drugome, došli srpski emigrant u Londonu, statističar Bogoljub Kočović i hrvatski demograf Vladimir Žerjavić [1].

Potonji se desetljećima i podacima obračunavao s mitovima o brojkama vezanim za žrtve u Drugom svjetskom ratu i poraću, od Jasenovca do Bleiburga.

Žerjavićeva metoda

U radu Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću bavio se rasvjetljavanjem brojem ubijenih, budući da je literatura na tu temu brojna i neutemeljena te da vrvi manipulacijama, pogotovo u pogledu Jasenovca i Bleiburga. Činio je to zahvaljujući podacima o demografskim kretanjima i migracijama. U nedostatku popisa stanovništva iz 1941. godine, poslužio se najbližim “susjednima” iz 1931. i 1948. godine te kretanje broja stanovnika uskladio s faktorima poput prirodnog priraštaja, koji je predratnih godina izračunavao Državni zavod za statistiku u Beogradu.

Kako su hrvatski prostori u Kraljevini Jugoslaviji bili podijeljeni na banovine, dok je NDH obuhvaćala i dio Bosne i Hercegovine (ali bez Dalmacije), Žerjavić je kao referentno područje uzeo granice Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno “avnojevske” granice unutar kojih je formirana današnja Republika Hrvatska.

Standardna statistička metoda, pojašnjava u radu, omogućuje izračunavanje broja očekivanog stanovništva od kojeg treba odbiti broj preživjelog stanovništva da bi se dobio broj demografskih gubitaka.

A da bi se dobio broj ratnih gubitaka, tj. broj izgubljenih života, potrebno je od broja demografskih gubitaka odbiti:

a) pad nataliteta za vrijeme rata i poslije njega, stanovnika u fertilnim godinama koji su izgubili život u ratu ili koji su zbog ratnih prilika izdvojeni iz porodice – pa i oni na prisilnom radu ili u zarobljeništvu, te povišeni mortalitet zbog pomanjkanja hrane i medicinske zaštite;

b) izbjeglice odnosno emigracije nastale zbog ratnih prilika.

“Budući da je popis 15. ožujka 1948. izvršen gotovo 3 godine nakon završetka rata, izračunani gubici uključuju i one koji su izgubili živote kod Bleiburga i na križnom putu, kao i druga »čišćenja« izvršena u poraću”, navodi on.

Mrtvi – oko 50 tisuća

Što se ubijenih tiče, prema Žerjaviću na Bleiburgu i “križnom putu” život je izgubilo najviše Hrvata (45.000) i Muslimana (4.000), odnosno ustaša i domobrana. Tu su bili i slovenski domobrani, četnici, ljotićevci, nedićevci, pa se broj ubijenih ili umrlih diže za oko 8.000 Slovenaca, oko 10.000 Srba i oko 2.000 Crnogoraca.

U istoj tabeli Žerjavić navodi da je kroz pojedinačna »čišćenja« između 1945. i 1947. godine živote izgubilo oko 4 tisuće Hrvata te dvije tisuće Muslimana.

Nije novost da brojke variraju i da postoje brojna meta-istraživanja koja ih nabrajaju: od procjena jugoslavenske i britanske vojske, do onih koje je prenapuhala uglavnom hrvatska emigracija i koje variraju od 300 do 600 tisuća.

No, Žerjavićeve brojke su uvelike prihvaćene kao realistične [2, 3, 4, 5, 6, 7], a njima možemo dodati i druge umjerene i relevantne procjene. Primjerice, Enciklopedija Hrvatskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža navodi da se radi o “više desetaka tisuća” ubijenih, Franjo Tuđman procjenjuje da ih je bilo između 35.000 i 40.000, dok Zlatko Dizdar navodi da je utvrdio kako ih je bilo 62 tisuće.

Poimenični popisi nepouzdani i nesustavni

U radu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i u poraću koje su prouzročili  narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/Jugoslavenska armija i komunistička vlast
Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi) Case study: Bleiburg i folksdojčeri” Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest također navodi da bi ukupni stvarni gubici vezani uz slučaj Bleiburg mogli, prema uglavnom prihvaćenim i mogućim statističkim izračunima, iznositi najmanje oko 70.000 do 80.000, a gubici Hrvata oko 50.000 do 55.000.

Za razliku Jasenovca, ne postoji pouzdan poimenični popis žrtava Bleiburga. Geiger navodi da ih je nekoliko, ali da su nesustavni i nepotpuni.

“Najopsežniji popis Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske iz 1999. donosi podatke za 13.300 osoba koje su izgubile život na Bleiburgu i ‘križnom putu'”.

Emigracija u prvih 20-ak godina Druge Jugoslavije: otišlo između 70 i 90 tisuća Hrvata

Žerjavić u spomenutome radu navodi da je u promatranom razdoblju iz Hrvatske, dakle do 1948., emigriralo 30 tisuća ljudi, a pribrojimo li tome i Hrvate iz Bosne i Hercegovine onda se može govoriti o dodatnih 6.000 emigranata.

Marica Karakaš Obradov u svom doktorskom radu Dobrovoljna i prisilna preseljenja u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i poraća navodi da je od 1945. do 1963. iz Jugoslavije pobjeglo ili otišlo u inozemstvo i nije se vratilo oko 112.000 osoba. Prema procjenama državnih ustanova, u razdoblju od 1946. do 1955. iz zemlje su ilegalno bježali uglavnom “ideološki neprijatelji” pa je dakle iz političkih razloga oko 50.000 osoba napustilo Jugoslaviju. Za razdoblje poslije 1955. prema podacima države zemlju su ilegalno napuštali “kriminalci, avanturisti i sl.”. U 70 % slučajeva bile su to osobe mlađe od 25 godina i prema ocjenama jugoslavenskih vlasti politička emigracija “rado” je prihvaćala te osobe, pružala im razne usluge i novačila ih u svoje redove.

Ona navodi i da je tijekom 1956. iz Narodne Republike Hrvatske bilo više od 50% od ukupnog broja bjegova na cijelom jugoslavenskom području. Hrvati su imali i najviše bjegova s područja Bosne i Hercegovine. Bjegovi stanovništva Hrvatske i Jugoslavije preko granice u inozemstvo u poratnom razdoblju uvjetovali su politički, ali i ekonomski razlozi.

“Hrvati su i prije ulaska u jugoslavenske državne okvire imali brojnu emigraciju poglavito u prekomorskim zemljama, a taj se trend nastavio i u kasnijem razdoblju u raznim kategorijama migracija. Od političke emigracija koju su sačinjavali internirci, ratni zarobljenici, osobe koje su zbog političkog neslaganja s poslijeratnim jugoslavenskim sustavom otišle krajem rata, zatim ekonomski migranti pa do ilegalnih prebjega ili na legalni/redovit način otišlih osoba koje su ostale u inozemstvu”, navodi Karakaš Obradov.

Nesustavna evidencija; Jugoslaviju su najviše napuštali Hrvati

Tatjana Šarić iz Hrvatskog državnog arhiva u radu “Bijeg iz socijalističke Jugoslavije – ilegalna emigracija iz Hrvatske od 1945. do početka šezdesetih godina 20. stoljeća” nije se bavila pitanjem Bleiburga i Križnog puta već je pisala o ilegalnoj emigraciji osoba iz Hrvatske, nakon što su poratna smaknuća već bila završila. Prvi konkretni podaci postoje tek od 1948. kada se počinje voditi evidencija.

Iz podataka Karakaš Obradov zaključuje da je u navedenom razdoblju prebjeglo oko 78.400 mladih, no ti podaci odnose se na cijelu Jugoslaviju, a ne samo na Hrvatsku.

“R. Radić (1999: 143–144) navodi podatke o 150.000 poslijeratnih ilegalnih emigranata i drugih osoba iz Jugoslavije do polovine šezdesetih, dok Z. Radelić (2006: 291) spominje da je u pedesetima u Austriji i Italiji iz Jugoslavije zabilježeno oko 2000 prebjega mjesečno. M. Bošković (1980: 61) navodi podatak o 17.000 osoba koje su od 1945. do 1951. pobjegle u zapadne zemlje. Iako se navedeni podaci za ukupni broj ilegalnih emigranata razlikuju, što je najvjerojatnije posljedica nesustavne evidencije, činjenica je da su među iseljeništvom Jugoslavije najveći broj činili Hrvati – od otprilike 1.500.000 iseljenika početkom šezdesetih, 900.000 bilo je Hrvata – više nego iseljenika svih drugih republika zajedno (Radić, 1999: 144)”, navodi Šarić u svom radu. Za Faktograf pojašnjava da se citat “od otprilike 1.500.000 iseljenika početkom šezdesetih, 900.000 bilo je Hrvata” ne odnosi se samo na iseljene iz Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata, već na sveukupnu jugoslavensku emigraciju, uključujući potomke prve generacije, a masovna iseljavanja su krenula već krajem 19. stoljeća.

“Zato je ta brojka toliko velika, ali je ne treba miješati s isključivo poslijeratnom hrvatskom emigracijom”, odgovara nam. Naglašava i kako treba razlikovati ilegalnu emigraciju od drugih načina odlaska.

“Istina je da su mnogi bili protjerani (folksdojčeri, Talijani, Mađari), neki su pobjegli neposredno nakon rata, dok se nova vlast još uspostavljala i dok su trajali progoni političkih protivnika, neki su otišli legalno, s putovnicama, ali se naprosto više ne bi vratili u Jugoslaviju”, navodi ona.

Što se tiče teze iznesene u predmetnom članku, da je u vrijeme [Bleiburga i poraća] iz Hrvatske “raseljeno, pogubljeno i izbačeno preko 1.000.000 ljudi”, Šarić smatra da je ta brojka “ipak pretjerana”.

Demografija (S)RH

Ovdje nije na odmet napomenuti ni da je nakon Drugog svjetskog rata, ne samo u Hrvatskoj i SFRJ, započela demografska eksplozija, takozvani baby boom. Rast broja stanovnika zaustavljen je upravo devedesetih godina; i prema zadnjem popisu stanovništva smo na razini šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Čak i u vrijeme Drugog svjetskog rata broj stanovnika je rastao. Predratne 1931. Hrvatska je imala 3.430.270 stanovnika, a na popisu 1948. 3.779.858 stanovnika. Već 1953. broj se penje na 3.936.022 stanovnika, s paralelnim rastom udjela osoba koje se izjašnjavaju kao Hrvati_ce. 1961. smo na 4.159.696 stanovnika, 1981. na 4.601.469 i 1991. Hrvatska postiže maksimalnih 4.784.265 stanovnika.

Deset godina kasnije pada na 4.437.460 stanovnika, a 2011. popis stanovništva daje brojku od samo 4.284.889 stanovnika.

Dvije godine kasnije, Hrvatska ulazi u EU i događa se nevjerojatan egzodus. U razdoblju od samo pet godina, zahvaljujući odseljavanju, Hrvatska u 2018. bilježi 2,4 posto stanovništva manje nego 2013. Konkretnije, u pet godina u Hrvatsku se doselilo nešto malo više od 88 tisuća stanovnika, ali ju je istovremeno napustilo 189 tisuća.

Neće biti iznenađenje ako Državni zavod za statistiku već na sljedećem popisu stanovništva, 2021. godine, zabilježi pad ispod četiri milijuna.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Provjera točnosti"