“Automobil mora da bude označen s vidljivim TV ili PRESS, na haubi i sa strane. Kretanje u neobeleženim vozilima je recept za katastrofu. Oznaka TV je bolja jer slova mogu da budu veća. Tamo gde očekujete probleme, otvorite sve prozore do kraja ili najmanje za trećinu, makar napolju bili Severni pol ili Sahara, morate čuti šta se dešava oko vas. Kada uđete u Ukrajinu, ako nameravate dalje od Ljviva, staćete kod svake benzinske pumpe koja radi i gde nije preveliki red i napuniti rezervoar da preliva, a ako baš i ne idete dalje od Ljviva, mudro je da rezervoar bude uvek pun. Za TV ekipe – razmislite i o nekom najmanjem generatoru”.
Kratke i jasne upute za reportere koji dolaze izvještavati u Ukrajinu na svom je Facebook profilu podijelio Aleksandar Vasović, Reutersov novinar s dugogodišnjim iskustvom izvještavanja o događajima u toj zemlji u čijem je glavnom gradu, Kijevu, nekoliko godina živio s obitelji. Naknadno je požurio s ispravkom: Nikako pisati “TV” jer to podsjeća na oznake “V” kod ruskih vojnika. Bolja je oznaka “PRESS”.
Kao reporter koji je tijekom svoje dugogodišnje karijere, među ostalim, pokrivao i ratove na Balkanu, Afganistanu i Iraku, Vasović je s vremenom razvio instinkt koji, u nepredvidivim i opasnim situacijama kao što je rat, glavu čuva.
Vasović, kojeg smo “ulovili” na putu iz Ukrajine prema Poljskoj, za Faktograf je sumirao ono najbitnije iz svojih statusa.
“Poanta svega jest da se sedne i da se na papir stave sve moguće varijabile. Kako ćeš krenuti, gde ćeš doći, kako ćeš da spavaš, kojim vozilom ideš, da li ima goriva, ili nema, koje su veze, kako funkcionišu, postoji li 2G, 3G, šta se koristi u sukobu, koji tip oružja, koristi li se smrtonosno oružje, šta ti sve treba od zaštitne opreme”, kaže.
Upozorenje strukovnih organizacija
Znanje je to koje dio novinara koji se u ovom trenutku nalazi u Ukrajini nema.
Na to su upozorili iz Međunarodne i Europske federacije novinara (IFJ-EFJ), strukovnih organizacija koje naglašavaju kako brojni dopisnici koji na terenu izvještavaju o ruskoj invaziji svoj posao obavljaju bez pancirke, kacige i medicinske opreme.
“Broj mladih novinara koji su nedovoljno opremljeni, nedovoljno zaštićeni i slabo plaćeni je u porastu. Pozivamo poslodavce da preuzmu odgovornost da im osiguraju potrebnu opremu i da im plate prema riziku koji preuzimaju”, stoji u priopćenju.
Koliki rizik donosi izvještavanje iz ratne zone možda najbolje opisuje snimka napada na televizijsku ekipu Sky Newsa nedaleko od Kijeva.
Šef dopisničke ekipe Stuart Ramsey izvijestio je kako je ekipa, vozeći se u automobilu u pokušaju da stignu do metropole, upala u zasjedu, nakon čega su postali meta pucnjave. Dramatičnu situaciju, u kojoj su ozlijeđeni Ramsey te snimatelj Richie Mockler, zabilježila je kamera, nakon čega je snimka obišla svijet. (SkyNews)
I nije to jedini slučaj. Iako su na automobil zakačili bijelu zastavu i natpise “Press”, reporter Adnan Can i snimatelj Habip Demirci s Al-Araby TV-a našli su se pod ruskom vatrom u Irpinu, predgrađu Kijeva. Danski novinari Stefan Weichert i Emil Filtenborg Mikkelsen iz lista Ekstra-Bladet završili su u bolnici nakon što su primili metak u napadu ruskih snaga, također u blizini Kijeva.
Natpis “Press” nije pomogao ni švicarskom fotografu Guillaumeu Briquetu koji je također bio meta ruskih vojnika koji su ga maltretirali, a potom i ukrali opremu i 3000 eura. (Reporters Without Borders)
Hrvatski novinari u Kijevu
Prema kriterijima vrijednosti vijesti koji se uče već na prvoj godini novinarskih studija, ruska invazija na Ukrajinu događaj je koji ispunjava sve informativne čimbenike koji određuju koliko i kako će se pratiti određeni događaj.
Riječ je o događaju koji je nesumnjivo relevantan na globalnoj razini, s posljedicama koji će, prije svega, utjecati na milijune ljudskih života, a potom i na geopolitičku kartu svijeta, svjetsku ekonomiju, lanac opskrbe hranom.
Činjenica da se drugi put od Drugog svjetskog rata na europskom kontinentu događa ratni sukob privukla je više od 1000 stranih novinara koji su se neposredno prije invazije i u danima koji su uslijedili našli u Ukrajini. Za pretpostaviti je da ih je u ovom trenutku još i više. (Reporteri bez granica)
Neposredno prije početka invazije u Kijevu su se sa svojim snimateljima našli i reporteri Nove TV, RTL i N1 televizije, Ivan Čorkalo, Leona Šiljeg te Ana Mlinarić. Kako su pri povratku u Hrvatsku za Telegram ispričale Šiljeg i Mlinarić, u Kijev su došle u srijedu, dan prije početka invazije, da bi se za Hrvatsku uputile u petak, nakon što su njihove redakcije donijele odluku o povlačenju ekipa.
“Kada su procijenili da bismo se trebali povući, organizirali smo evakuacije. Stigli smo u parovima, novinar i snimatelj, bez dodatne ekipe i složene logistike kakva je potrebna za full covering jednog ratnog sukoba. Za to su pripremljene i to si mogu priuštiti svjetske kuće poput CNN-a, agencije poput AP-a ili Reutersa. Naravno da su oni ostavili svoje ljude, ali doista nije realno da iste uvjete imamo i mi. Tako da je povlačenje ekipa bio sasvim razuman potez”, rekla je Mlinarić za Telegram.
Hrvatske televizijske ekipe danas izvještavaju uglavnom iz Lavova, te s graničnih područja, odakle prate preljev izbjeglica u države EU.
Resursi redakcija
Josip Šarić, novinar koji je ranije izvještavao iz Libije, Sirije, Afganistana i Palestine, kaže kako je bitno što se s izvještavanjem želi postići. Često se, dodaje, događa da je vijest da je “naš novinar tamo negdje”, a ne ono što se tamo događa.
“Međutim, mislim da se redakcijama u Hrvatskoj i novinarima ne može prigovoriti ništa kada je riječ o pokrivanju rata u Ukrajini. Ne vidim bolji način na koji bi se to moglo raditi. Točno je da u Lavovu nema rata, međutim, hrvatske ekipe svakako trebaju biti tamo. Nema veze što tamo nije trenutačno ratište, i što je bojišnica udaljena 500 kilometara. Redakcija treba imati svoje ljude na terenu i na granicama. To nam je blizu, i to se mora pratiti”, kaže Šarić te dodaje da logistika jednog HRT nikad nije bila usporediva s onom CNN-a, BBC-a ili Reutersa.
Samim time, princip rada je znatno drugačiji. On bi se prilagođavao postojećim resursima pa bi tako, kaže Šarić, uglavnom radili fičere, reportaže te bi prije svega nastojali gledateljima objasniti kontekst događaja. Dodaje da se novinare, u vremenima dok je radio na HRT-u, slalo na razne radionice i treninge, no kako nije siguran šalju li danas redakcije planski svoje ljude na, na primjer, Reutersove seminare za ratno izvještavanje.
“Ne znam koliko se to koristi, ali vjerojatno nedovoljno, budući da je i našim TV kućama komplicirano ostati bez par ljudi koji bi otišli na neku radionicu od dva tjedna. U skladu sa svime, srozavali su se i kapaciteti redakcija da se prate ovakvi događaji, međutim, naglašavam kako nikad nisu ni postojali na onoj razini na kojoj su velike svjetske TV kuće”, kaže Šarić.
Logistički izazovi
Televizijska ekipa Al Jazeera Balkans ostala je u Kijevu još nekoliko dana nakon početka invazije, a sada se također nalazi u Lavovu. Sanja Fazlagić, direktorica vijesti na toj televiziji, kaže kako se televizijske ekipe rotiraju te kako je trenutno tamo drugi tim od početka ruskog napada.
“Logistika rotiranja timova u Ukrajini je veoma komplikovana, put je dug i naporan, a uvijek postoji i sigurnosna bojazan. Naravno, stalno osluškujemo atmosferu na terenu, kako bi reagovali u slučaju promjena. U nepredvidivim ratnim situacijama morate biti fleksibilni, planovi redovno padaju u vodu, ali važno je imati plan”, kaže Fazlagić.
Fazlagić dodaje kako je Al Jazeera Balkans, regionalna televizija sa sjedištem u Sarajevu koja je dio Al Jazeera Network, do sada pratila sukobe u Ukrajini 2014. godine i rat u Siriji, a izvještavali su i s tursko-sirijske granice koja je, navodi Fazlagić, često tijekom rata u Siriji bila izložena granatiranju, pa je zahtijevala zaštitnu opremu i posebnu pažnju. Reporteri Al Jazeere Balkans također su izvještavali i o Arapskom proljeću te protestima na trgu Tahir, kao i situaciju u Palestini i Izraelu koja povremeno eskalira.
Takvi tereni, kaže, zahtijevaju i sigurnosne pripreme. Mreža Al Jazeere redovito angažira sigurnosne eksperte, koji rade briefinge s timovima na terenu, dajući pritom pregled situacije i eventualne instrukcije. Osim toga, Fazlagić dodaje kako je dosta Al Jazeerinih novinara iz raznih dopisništava prošlo kroz tzv. hostile environment training.
“Na nivou naše Mreže postoji tim za sigurnost koji se bavi svim sigurnosnim pitanjima, pa tako i u ovom posljednjem slučaju, kada je počela ruska invazija na Ukrajinu. Prvi dani svakog konflikta su izrazito opasni, i treba pažljivo analizirati mogući dalji razvoj situacije, je li u datom momentu sigurnije otići ili ostati, u kojem trenutku pokrenuti ljude, odakle i kako se mogu i trebaju javljati, koliko, kada i kuda se smiju kretati, itd”, kaže Fazlagić.
Ratovi na Balkanu bili su prijelomna točka
Gloria Emerson, dopisnica The New York Timesa koja je u periodu od 1970. do 1972. godine izvještavala iz Vijetnama, u dokumentarcu “Reporters at War: Dying to tell a story” rekla je kako je ništa nije moglo pripremiti na ono što je vidjela za vrijeme tog sukoba. Bila je jedna od rijetkih žena koja je pokrivala taj rat, a muške kolege poslale su je tamo misleći da je rat gotov, i da je situacija sigurna.
Reporteri koji su izvještavali o ratovima u prošlom stoljeću bili su u znatno drugačijoj situaciji nego oni koji to rade danas. Tehnologija nije bila razvijena kao što je danas, što uvelike olakšava organizaciju terena i sam posao izvještavanja.
Aleksandar Vasović kaže kako je prije sve bilo sporije, ali i da se manje ljudi bavilo ratnim izvještavanjem.
“Prvi veliki rat koji je pratio ceo svet bio je Zaljevski rat. Mali broj ljudi je izveštavao iz takvih sitacija ranije, i to je bila ekipa koja je učila jedna od drugih i koja je preuzimala jako velike rizike. Protokoli za ratno izveštavanje počeli su da se prave devedesetih, jer smo mi to naučili tada, i to metodom pogreške što nas je nekad, kao profesiju, koštalo. O tome svjedoči i broj poginulih novinara i snimatelja na Balkanu. To je nateralo velike medijske kuće i novinarska udruženja da krenu voditi više računa o sigurnosti novinara. Može se reći da su ratovi na Balkanu bili prelomna tačka”, kaže Vasović.
Reporterski instinkt na takvim terenima, naglašava Vasović, stječe se isključivo iskustvom i nemoguće ga je razviti sjedeći u redakciji. Vasović napominje kako se izvještavanje o ratnim sukobima ne može pokriti bez dovoljno financijskih sredstava. Na takvim terenima sve košta – od opreme i dolaska na lokaciju, do samog boravka i odlaska.
“Ne možeš da pošalješ nekog na teren, a da se taj netko nađe u situaciji da nema čim da se preveze. Drugo, ne možeš da šalješ ljude tamo, a da ne znaš što bi oni tamo trebali da rade. Ne možeš da šalješ ljude samo da bi se reklo da su tamo bili. Moraš da imaš točno definisano što ti želiš, i što ti je priča”, kaže.
I Josip Šarić ističe kako je na takvim terenima novinarski instinkt najbitniji te kako je zdrav razum početak i kraj svega. Navodi i neke druge faktore koji su utjecali na izvještavanje o konfliktima s opasnih terena.
“Ratovi se ne mogu više pratiti na način na koji su se pratili prije 20 godina, kada su novinari mogli šetati s Amerikancima po Bagdadu kada su oni zauzeli taj grad. U međuvremenu su novinari postali meta koje su počeli koristiti džihadisti. S godinama je o ratnim sukobima počelo izvještavati sve više freelancera koji bi na teren otišli s minimalno novaca, i koji bi se dovodili u opasnost, sve za dobru fotografiju ili video materijal. Takvi su, nažalost, najviše ginuli. Ono što se promijenio u odnosu na period od prije 20 godina jest i pojava ‘građanskog novinarstva’, pa je tako danas lako doći do snimke borbi u, recimo, Harkivu, koju su snimili obični ljudi. Dosta redakcija odlučuje se na tu opciju umjesto da šalju novinare, za koje, ako im se nešto dogodi tamo, moraju plaćati i osiguranje”, kaže Šarić.
Dodaje kako bi sigurnost trebala biti na prvom mjestu, pa tek onda priča.
“Ljudi na terenu moraju donositi racionalne odluke, a medijska kuća im pak mora osigurati sve – od osobe za kontakt koja će provjeravati je li ekipa ok, nalaziti im nekakve alternativne puteve, organizirati prijevoz, naći nekog lokalnog fiksera koji je jako bitan… Na takvim se stvarima ne smije štedjeti”, kaže. Fikseri su najčešće lokalni novinari koji znaju teren i važne aktere.
Novinari ne smiju biti meta
Međunarodna organizacija Committee to Protect Journalist (CPJ) koja se bavi promicanjem slobode medija te zaštitom novinara, na svojoj stranici nudi opširne vodiče za ratno izvještavanje. Neki od savjeta i uputa koji se mogu pronaći su:
“Provedite temeljitu procjenu rizika, uključujući sve opasnosti s kojima se možete suočiti i postojeće postupke za hitne slučajeve. Istražite pozadinu sukoba: znajte tko su borci, koje oružje i taktike se koriste, razlog sukoba i koje su zemlje uključene. Istražite je li u upotrebi specijalizirano oružje, kao što je kemijsko oružje. Trebate znati identificirati uniforme i vozila sa svih strana. Proučite karte i svu literaturu koja će vam pomoći u pripremi plana za svoje izvještavanje. Upoznajte “bojno polje”- gdje su linije bojišnice i koliko su tečne? Saznajte događaju li se napadi u stražnjim područjima kao što su zasjede, operacije specijalnih snaga ili zračni napadi. Postoji li neselektivno granatiranje? Identificirajte obrasce kao što su bombardiranje u zoru ili zračni napadi u sumrak. Treba znati gdje se nalaze minska polja i gdje djeluju snajperisti, te gdje se nalaze lokalne i vojne ustanove prve pomoći i kako doći do njih. Uvijek imajte plan za nepredviđene slučajeve za brzo izvlačenje” (1,2)
Samo pridržavanje ovih uputa pak ne jamči stopostotnu sigurnost reporterima. Pokazuju to i sve učestaliji napadi na novinare koji izvještavaju iz Ukrajine, i na koje je upozorio UN. Iako Rezolucija 2222, koju je 2015. godine usvojilo UN-ovo Vijeće sigurnosti nalaže da novinari za vrijeme oružanih sukoba trebaju biti zaštićeni jednako kao i civili, naročito kada se u svrhu izvještavanja pridružuju vojsci, medijski djelatnici i dalje stradavaju obavljajući svoj posao, u ratnim sukobima ona predstavlja tek mrtvo slovo na papiru.
Prema podacima Reportera bez granica, u ovom trenutku diljem svijeta zatočeno ih je 487, a od početka 2022. godine ubijeno je 14 novinara.
Samo na području regije Donbas u Ukrajini, u periodu od dvije godine, odnosno, od 2014. do 2016., poginulo je deset novinara. (Reporteri bez granica)
