Puna im usta obitelji, a smeta im borba protiv nasilja nad ženama

Sanja Despot

Europska komisija u ožujku prošle godine predložila je da Europska unija kao cjelina ratificira Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija).

„Naš prijedlog šalje jasnu poruku: žrtve nasilja moraju biti bolje zaštićene u cijeloj Europi. Jedna od tri žene u EU iskusila je fizičko ili seksualno nasilje. Više od pola žena iskusilo je seksualno uznemiravanje nakon 15. godine. Te su brojke neprihvatljive i u suprotnosti su s našim vrijednostima. Današnji prijedlog da EU ratificira Istanbulsku konvenciju predstavlja korak naprijed i za našu borbu protiv nasilja i u osiguranju rodne ravnopravnosti. Kako bismo osigurali koherentnu primjenu na svim razinama, pozivam države članice koje još nisu ratificirale Konvenciju da to što prije učine“, kazala je tom prilikom Vera Jourova, povjerenica za pravosuđe i rodnu ravnopravnost.

Kad bi Europska unija pristupila Istanbulskoj konvenciji, ona bi postala dijelom europskog prava. Prihvaćanje od strane EU imalo bi i znatan utjecaj na pojedine zemlje članice da ratificiraju Konvenciju, a s obzirom na to da pristup EU Konvenciji ne znači da je ne trebaju potpisati i ratificirati članice pojedinačno, jer će pojedine države biti zadužene za provođenje onih mjera koje su po svojoj prirodi u domeni država članica. Osim naglašavanja zajedničkih vrijednosti, pristup čitave EU Konvenciji omogućio bi i bolje prikupljanje podataka i nadzor stanja na razini Unije.

Petir, Tolić, Maletić i Zovko protiv volje pučana

Da bi se prijedlog Komisije realizirao treba ga prihvatiti i Vijeće i Europski parlament. U Vijeću nije postignut značajni napredak po pitanju preporuka Europske komisije, međutim, Europski parlament je 25. studenog 2016., na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, donio Rezoluciji o pristupu EU Istanbulskoj konvenciji u kojoj se snažno zalaže za požurivanje i pristupa EU i ratifikacija po pojedinim državama članicama. Sve su članice potpisale Konvenciju, ali samo ih je 14 ratificiralo. Hrvatska je Konvenciju potpisala još u siječnju 2013., ali do danas je nije ratificirala.

Spomenutu Rezoluciju podržale su najveće grupacije u Europskom parlamentu, a protiv su bile grupacije krajnje desnice i neki nezavisni zastupnici poput grčkih desničara. Za prihvaćanje Rezolucije u ovom obliku bila je i Europska pučka stranka, kojoj pripada i HDZ. Od 179 pučana koji su bili na sjednici, 170 ih je glasalo za, a devet ih nije poštivalo stranačke naputke. Ono što je posebno zanimljivo jest da ih je čak četvero iz Hrvatske. Protiv rezolucije bili su Marijana Petir, Ivica Tolić i Ivana Maletić (koja je naknadno naznačila da je zapravo htjela ostati suzdržana), a suzdržana je bila Željana Zovko (koja je naknadno pojasnila da je zapravo htjela glasati za). Dubravka Šuica glasala je za rezoluciju.

Ruža Tomašić koja pripada drugoj stranačkoj grupaciji – Europskim konzervativcima i reformistima – nije bila prisutna na glasanju, a preostalih šest hrvatskih zastupnika glasalo je za rezoluciju.

Dakle, od ukupno šest zastupnika EPP-a koji su glasali protiv, troje je iz Hrvatske, a pridružili su im se slovački zastupnici Anna Zaborska i Miroslav Mikolašik (o čijoj povezanosti s ultrakonzervativnim lobijima u Bruxellesu i dobroj suradnji s hrvatskim istomišljenicima je Faktograf već pisao) te njemački CSU-ovac Albert Dess. Među suzdržanima je registrirana Željana Zovko u društvu s Nijemcem Markusom Pieperom i Estoncem Tunneom Kelamom.

Za razliku od hrvatskih zastupnika, svih 15 prisutnih Mađara glasalo je za Rezoluciju. Od hrvatskih eurozastupnika (6:4)  bili su podjeljeniji jedino Britanci (27 suzdržanih, 22 za  i 1 protiv) i Poljaci (21 za, 19 protiv), s tim da treba naznačiti kako njihovi konzervativci nisu u grupaciji pučana.

Na isti taj dan kada su hrvatski pučani u EP-u većinski glasali protiv, premijer Andrej Plenković kazao je u Hrvatskoj da ne razumije što se čeka s ratifikacijom Istanbulske konvencije.

Ratifikaciju je Vlada naknadno pomaknula za kraj godine, a u međuvremenu je formirana radna skupina u čijem su sastavu, uz predstavnike nadležnih ministarstava i nezavisne stručnjake  i Ivan Munjin iz U ime obitelji i Ivan Prskalo iz hrvatske inačice poljskog Ordo Iurisa. Prema impresijama nekih od sudionika radne skupine koja je u četvrtak održala svoj prvi radni sastanak, njihov negativan stav o ratifikaciji dokumenta u postojećem obliku vjerojatno dijeli i predstavnik Ministarstva vanjskih i europskih poslova Daniel Glunčić, diplomirani teolog rođen u Njemačkoj, koji vodi ured državne tajnice Zdravke Bušić i savjetuje ministra te koordinira ljudskopravašku tematiku koja je pala pod ingerenciju ministra Davora Ive Stiera. Uz diplomatsku karijeru, Glunčić je bio aktivan u Zakladi hrvatskog državnog zavjeta, predsjednik je društva Njemačko-hrvatskog prijateljstva, a član je i bonske katoličke udruge znanstvenika i akademika UNITAS-Salia. Prošle godine bio je na listi HDZ-a za dijasporu.

Ono što je sporno organizacijama koje su povezane s Crkvom je, naravno, „nametanje rodne ideologije“. U Konvenciji koja naglasak stavlja na prevenciju nasilja, pooštravanje zakonodavstva na europskoj razini te uvođenje niza praktičnih rješenja koja bi trebala pomoći žrtvama nasilja, oni vide „uvođenje definicije roda oko kojeg nema konsenzualne definicije“.

Istanbulska konvencija u uvodnom dijelu objašnjava kako termin „rod“ označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.

Iako je termin „roda“ i „rodne ravnopravnosti“ već od ranije poznat u hrvatskom zakonodavstvu, hrvatski konzervativci povezani u mrežu organizacija bliskih Crkvi tvrde da se oni upravo Istanbulskom konvencijom uvode na velika vrata.

ADF-ov dokument za Vladu

Krajem prošle godine predstavnici ADF Internationala, jedne od najvećih kršćanskih lobističkih organizacija (grana američke Alliance Defending Freedom) koja djeluje pri UN-u, Europskom parlamentu i OESS-u, sastala se s predstavnicima hrvatske Vlade kako bi im uručila dokument s pravnom argumentacijom za odbijanje pristupa Europske unije Istanbulskoj konvenciji te s argumentacijom za rušenje njene ratifikacije u pojedinim zemljama, bez obzira na to što je Konvencija stupila na snagu još u kolovozu 2014.

Državama članicama se sugerira da se ili usprotive pristupu EU Konvenciji ili da takav pristup podrže, ali uz limitirane ovlasti same Europske unije te uz inzistiranje da se stave rezervacije i ostavi sloboda interpretiranja izraza kao što je „rod“. Vezano uz ratifikaciju u pojedinim zemljama, sugeriraju da se ona odbije, odnosno da se one zemlje koje su to već obavile povuku iz sporazuma.

U samom dokumentu, kojeg je Faktograf dobio na uvid, se uz pravne vratolomije provlači i teza da Istanbulska konvencija ničim ne potkrepljuje da su za nasilje u obitelji u većini odgovorni muškarci ili dječaci te da se nepotrebno inzistira samo na zaštiti žena.

Oni čak raspolažu i nekim “prominentnim istraživanjima” po kojima su za 70 posto nasilja (misli se i na fizičko i na psihičko nasilje) zapravo krive žene.

Strah od učenja o toleranciji

ADF i njihovi istomišljenici diljem Europe naročito problematičnim vide dio Istanbulske konvencije koji govori o zalaganju za promjene društvenih i kulturnih obrazaca ponašanja „s ciljem iskorjenjivanja  predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca“ te s dijelom u kojem se traži bolje obrazovanje o jednakosti muškaraca i žena, nestereotipnim rodnim ulogama, međusobnom poštivanju, nenasilnom rješavanju međusobnih odnosa, rodno uvjetovanom nasilju nad ženama i pravu na osobni integritet koje bi trebalo biti uključeno u školske kurikulume i u sve razine obrazovanja.

To, po mišljenju stručnjaka iz ADF-a, uzima primat u obrazovanju roditeljima koji svoje dijete žele učiti u skladu s vlastitim religijskim i filozofskim uvjerenjima. Roditelji se u tom slučaju ne bi smjeli protiviti kontroverznom spolnom odgoju gdje se djecu uči da prihvate i istražuju različite spolne orijentacije i rodne identitete, navodi se i dodaje kako su takve odredbe Istanbulske konvencije u suprotnosti s učenjima velikih vjerskih zajednica i mogu negativno utjecati na njihovu slobodu vjere.

Ima se tu i još svašta o zbunjenosti oko korištenja zahoda te – za obiteljaše bitno –  problemima ako dijete jednog spola preuzme drukčiji rodni identitet, a trebalo bi se ili željelo upisati u jednospolnu školu. Hoće li krenuti u školu za djevojčice ili u školu za dječake?

Postoji mogućnost rezervacija, ali ne oko rodne ravnopravnosti

Standardni je posao ADF-a pokušaj utjecaja na Vlade i rad međunarodnih tijela i sam podatak da su se sastali s predstavnicima hrvatske Vlade ne znači ništa sam po sebi. Ono što će biti zanimljivo pratiti je kakav će biti ishod rada radne skupine i koliko će on biti u suglasju s naputcima koji su dani ultrakonzervativcima diljem Europe.

Sama Istanbulska konvencija predviđa mogućnost rezervacija pri potpisivanju ili potvrdi ugovora na razdoblje od pet godina (koje se može produžiti za još toliko). Međutim, točno su propisani članci, odnosno stavci na koje se takva rezervacija može staviti, a oni se uglavnom tiču zadržavanja nekih djela u prekršajnoj, umjesto u kaznenoj sferi, obeštećivanja žrtava nasilja, odnosno važenja odredbi Konvencije i za osobe koje u nekoj zemlji imaju samo prebivalište, a ne i državljanstvo. Zemlje koje su ratificirale Konvenciju uglavnom su imale zadrške na neki od propisanih članaka.

Iskočila je samo Poljska koja je prilikom ratifikacije navela da će odredbe Konvencije tretirati u skladu s poljskim ustavom (sličnu mantru u Hrvatskoj ponavlja HRAST-ovac Hrvoje Zekanović). Druge su države Poljsku upozorile kako takva rezervacija nije dopuštena.

Hoće li se hrvatska Vlada zadržati na srednjostrujaškom putu kakvog je najavio Plenković i ratificirati Konvenciju kakvu smo potpisali, hoće li pokušati izbacivanjem pojma „roda“ i „rodne ravnopravnosti“ promijeniti njen smisao ili će samo Ctrl+F naredbom riječ „rod“ promijeniti u „spol“ ostaje da se vidi.

 

Ovaj članak nastao je uz financijsku potporu Europske unije – IPA 2012 “Organizacije civilnoga društva – Mehanizmi unutarnje kontrole za očuvanje standarda EU”, projekt “Protiv rasizma i ksenofobije: za izbjegličku i etničku jednakost” i ne odražava u potpunosti stavove Europske unije.

Aktivnost je sufinancirana sredstvima Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajališta izražena u ovom materijalu isključiva su odgovornost provoditelja projekta.


Iz kategorije "Analize"