Hrvatska je 12. zemlja u svijetu po potrošnji flaširane vode, iako je javnom opskrbom pokriveno 85 posto stanovništva, a naša voda iz vodovoda nije samo zdravstveno ispravna, već je i kvalitetna. Naša je zemlja bogata vodom, ali 90 posto vode za potrošnju dolazi iz podzemnih izvora. Oni sadrže vodu najbolje kvalitete, ali podzemne su vode u manjoj mjeri obnovljive od onih površinskih.
Zašto naši građani godišnje u prosjeku popiju 110 litara flaširane vode, iako je ona 1000 puta skuplja od vode iz javnih vodovoda te, s obzirom na to da se u pravilu radi o plastičnoj ambalaži, predstavlja i znatno ekološko opterećenje? Odgovore je pokušao pronaći Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju svojim višemjesečnim istraživanjem pod nazivom „Poruka u boci“ u kojem se bavi analizom javne politike koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu. Istom se problematikom bavi i film u produkciji Multimedijalnog instituta „Kome treba voda u boci?“, nastao u okviru projekta „Povećanje transparentnosti u upravljanju vodom i prostornim resursima – INTRA WASP” kojeg financira EU, a vodi ga Zelena akcija.
Potreba za flaširanom vodom – izmišljena
Željko Dadić iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo potvrđuje kako između flaširane vode i vode iz vodoopskrbe nema razlike u pogledu zdravstvene ispravnosti. Ono u čemu je temeljna razlika jest to što za javnu vodoopskrbu voda mora biti dezinficirana, a kod flaširanja prirodne mineralne ili izvorske vode ne smije biti.
Pravilnik o prirodnim mineralnim, prirodnim izvorskim i stolnim vodama razlikuje tri vrste flaširane vode. Prirodna mineralna voda od drugih se voda razlikuje po svojim prirodnim svojstvima koja karakteriziraju sadržaj i količina određenih mineralnih tvari te po svojoj izvornoj čistoći. Vezana je za određeni lokalitet iz kojeg se jedino može crpiti. Dopušteno je samo filtriranje, dekantiranje i ozoniranje – ne i dezinfekcija.
Prirodna izvorska voda namijenjena je konzumaciji u svom prirodnom stanju, potječe iz vodonosnika zaštićenog od svakog onečišćenja, a zahvaća se i puni iz izvora. Kao i prirodna mineralna voda, mora zadovoljavati određene standarde prilikom punjenja, može biti izložena samo točno određenim tehnološkim postupcima te zadovoljavati mikrobiološke standarde. Ne smije se dezinficirati.
Stolna voda se proizvodi iz vode za ljudsku potrošnju ili prirodne mineralne ili prirodne izvorske vode, uz moguće smanjenje ili dodavanje jedne ili više dopuštenih tvari.
Za razliku od sustava vodoopskrbe koji se odvija kroz javno poduzeće, flaširanjem se u Hrvatskoj bave isključivo privatna poduzeća, od kojih se jedno – Todorićeva Jamnica d.d, po količini crpljene vode i po zaradi značajno izdvaja od drugih.
Izvor: Nadolazeće izdanje „Poruka u boci“, Zelena akcija i Institut za političku ekologiju
Lidija Runko Luttenberger, donedavna pomoćnica ministra zaštite okoliša tvrdi kako je potreba za flaširanom vodom u Hrvatskoj – izmišljena.
Velika potrošnja flaširane vode vjerojatno ima veze s podatkom da najveći igrač Jamnica d.d. na promidžbu svojih proizvoda troši 17 puta više nego što je košta plaćanje koncesije za crpljenje vode koja je opće dobro. U 2015. godini Jamnica je na ime koncesije u proračun uplatila ukupno 9,4 milijuna kuna, što u ukupnim troškovima poslovanja s vodom (660,3 milijuna kuna) čini samo 1,43 posto, dok je ukupni trošak reklama bio 162,7 milijuna kuna.
Javni natječaj suvišan
Zakon o vodama navodi: „Vode su opće dobro i imaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske. Vode u tijelima površinskih i podzemnih voda ne mogu biti objektom vlasništva i drugih stvarnih prava.“ Nitko, dakle, ne može postati vlasnikom izvora vode, ali može postati vlasnikom čestice tla ispod kojeg se nalazi bazen i za crpljenje te vode državi plaća koncesiju.
U Hrvatskoj to uglavnom izgleda ovako: privatni proizvođač najprije postane vlasnik čestice pa potom podnosi zahtjev Ministarstvu poljoprivrede koje onda raspisuje natječaj za koncesiju. Koncesija se dodjeljuje odlukom Vlade, na maksimalni rok od 30 godina. U 2015. je na 29 važećih koncesija (nekorišteno 8) iscrpljeno 455 milijuna litara vode, objašnjava Tomašević. Za svu tu vodu u državni je proračun, prema podacima Ministarstva poljoprivrede, uplaćeno 13 milijuna kuna.
Izmjene Zakona o vodama omogućile su i preskakanje javnog natječaja, odnosno dodjeljivanje koncesije na zahtjev: „Kada je vlasnik nekretnine na mjestu planirane koncesije jedini mogući koncesionar smatra se da postojeća i/ili planirana gospodarska aktivnost tog vlasnika čini s predmetom koncesije za koju se zahtjev podnosi neodvojivu tehnološku ili funkcionalnu cjelinu, te da koncesija služi isključivo za obavljanje te gospodarske aktivnosti“. Nadležni objašnjavaju da bi se na svaki raspisani natječaj ionako javio samo taj unaprijed poznati vlasnik čestice ispod koje je voda.
Smanjili im naknade
Plaćanje koncesijske naknade uređeno je Uredbom o uvjetima davanja koncesija za gospodarsko korištenje voda. Godišnja naknada je 30 kuna po metru kubnom, odnosno 3 lipe po litri. Tako je od 2010. godine, dok se prije toga naplaćivalo po postotku, odnosno 2,5 posto od prihoda od prodaje flaširane vode na tržištu. Prelaskom na novi način obračuna, Hrvatska je postala jedna od najjeftinijih zemalja u okruženju. Do izmjene načina obračuna došlo je na inicijativu Gospodarsko interesnog udruženja proizvođača pića (GIUPP), Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske gospodarske komore koji su apelirali da im se u uvjetima krize olakša poslovanje. Vlada je donijela odluku kako će „radi povećanja konkurentnosti domaćih gospodarstvenika te izjednačavanja uvjeta za sve proizvođače koji stavljaju mineralne i prirodne izvorske vode na tržište“ promijeniti sustav naplate naknada.
Prihodi privatnih koncesionara koji flaširaju mineralnu i izvorsku vodu procjenjuju se godišnje na milijardu kuna, dok se u javnoj vodoopskrbi prihodi koji obuhvaćaju i dovod i odvodnju i pročišćavanje voda 1,8 milijardi kuna.
Najveći je igrač je Jamnica d.d. u vlasništvu Agrokora koja je u 2015. crpila 314.500 kubnih metara vode. Slijedi je Podravka d.d. koja je crpila 73.395 kubnih metara i za to uplatila 2.173.419 kuna naknade (Studena i Studenac iz Lipika), a svi su drugi koncesionari poput Naturalisa, Svetog Roka i Cedevite d.o.o. Atlantic grupe bitno manji.
Izvor: Nadolazeće izdanje „Poruka u boci“, Zelena akcija i Institut za političku ekologiju
Samo na vodi, Jamnica je tijekom 2015. ostvarila prihod od preko 764 milijuna kuna te operativnu dobit od gotovo 104 milijuna kuna. Voda je najprofitabilniji biznis unutar Jamnice s operativnom profitnom maržom od 13,5 posto, tri do četiri puta većom od operativne profitne marže u segmentima sokova i vina.
Kolika je profitabilnost nekih proizvođača u industriji flaširanja vode najbolje pokazuje podatak da se Jamnica d.d. po ukupnim prihodima nalazi otprilike na 40. mjestu rang liste hrvatskih poduzeća, objašnjava Tomašević, ali se na ljestvici poduzeća po ostvarenoj dobiti od preko 231,5 milijuna kuna nalazi na devetom mjestu, samo dva mjesta niže od Konzuma d.d. koji je po prihodima drugi u Hrvatskoj.
Varanje na tehnološkim vodama
Prema podacima do kojih je došao Dario Juričan snimajući film „Gazda“, Todorićeva Jamnica pritom i malo vara državu u svom pogonu u Svetoj Jani.
Naime, prema odluci Vlade kojom je u srpnju 2002. Jamnici dodijeljena koncesija za crpljenje termalnih voda za tehnološke potrebe i za prodaju na tržištu na lokaciji Svetojanske toplice, Jamnica je dobila dozvolu za crpljenje 200.000 kubnih metara godišnje za prodaju i 66.000 metara kubnih za tehnološke potrebe. Tehnološke vode su one koje služe kao sirovina za druge proizvode te za potrebe hlađenja u tehnološkom postupku, pranje pogona te slične namjene. Crpeći s istog vrela u Svetoj Jani i mineralnu i tehnološku vodu Jamnica je registrirala:
- 2012. – 105.124 kubnih metara za tržište i 78.812 kubnih metara za tehnološke potrebe
- 2013. – 99.218 kubnih metara za tržište i 67.413 kubnih metara za tehnološke potrebe
- 2014. – 106.183 kubnih metara za tržište i 74.887 kubnih metara za tehnološke namjene
Osim što je iz godine u godinu prelazila dozvoljenu količinu crpljenja tehnološke vode, zanimljivo je primijetiti kako je, primjerice u 2013., gotovo jednaka količina vode crpljena za stavljanje na tržište, dakle za osnovni posao, kao i za pomoć u tehnološkom procesu. Tajna je u bitno nižoj naknadi za crpljenje tehnološke vode i to je vjerojatni razlog zašto se mineralne vode crpilo gotovo dvostruko manje nego što to koncesija dopušta, dok se tehnološke crpilo više nego što to koncesija dopušta.. Prema uredbama, koncesijska naknada za tehnološke vode iznosi 16 lipa po metru kubnom za podzemne mineralne vode, odnosno 8 lipa po kubnom metru za podzemne vode u dobrom stanju. Dakle, umjesto 30 kuna po kubnom metru, plaća se 16 lipa, odnosno 187 puta manje.
Za prijavljenu mineralnu vodu s tog lokaliteta Jamnica je 2013. trebala dakle platiti gotovo 3 milijuna kuna, a za tehnološku manje od 11 tisuća kuna.
Tehnološke vode koje ne služe za sami proces proizvodnje, tumači Tomašević, koriste se za izradu sokova, a moguće i aromatiziranih voda, iako se ti sokovi i vode reklamiraju kao proizvod na osnovi prirodne mineralne vode.
Treba napomenuti kako se radi o istoj kvaliteti vode koja se crpi iz istog zdenca.
Kontradiktorni odgovori nadležnih institucija
Zanimljivo je kako se same institucije razilaze u svojim definicijama. Uprava vodnog gospodarstva smještena u Ministarstvu poljoprivrede u siječnju 2016. je istraživačima koji su radili na ovoj analizi poručila kako „voda koja se zahvaća i služi za proizvodnju prirodne mineralne ili prirodne izvorske aromatizirane vode radi stavljanja na tržište u izvornom, prerađenom obliku, u bocama ili drugoj ambalaži nije tehnološka voda, jer je prerađena mineralna voda s dodatkom arome“. Pojasnili su, nadalje, kako se „voda koja se zahvaća u prehrambenoj industriji za proizvodnju hrane npr. soka i drugih prehrambenih proizvoda s različitim udjelima vode smatra tehnološkom vodom koja mora, za razliku od neke druge tehnološke vode u neprehrambenim industrijama, bili ispravna sukladno Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće“.
Povjerenstvo za koncesijsku naknadu Hrvatskih voda u studenom 2015. poslalo im je oprečno mišljenje: „Sva voda koja služi kao sirovina za neki proizvod treba se smatrati tehnološkom vodom. Povjerenstvo je stoga mišljenja da se voda koja se koristi kao sirovina za pripremu aromatiziranih voda i sokova u smislu odredbi članka 163. Zakona o vodama treba smatrati tehnološkom vodom te da je ta voda u aromatiziranoj vodi i sokovima sirovina koja služi za pripremu bezalkoholnih osvježavajućih pića. Povjerenstvo je mišljenja da davatelj koncesije treba procijeniti opravdanost i isplativost dodjele koncesije za zahvaćanje voda u tehnološke potrebe onih voda koje se mogu koristiti i za ljudsku potrošnju ili kao mineralne i termomineralne vode. Ovakvo mišljenje Povjerenstva ne odstupa od dosadašnjeg pravnog shvaćanja i tumačenja prilikom donošenja rješenja o iznosu koncesijske naknade“.
Bilo kako bilo, nadležna tijela nisu sankcionirala premašene količine crpljenja „tehnološke vode“, a na upite pojedinih medija vara li Todorić na prekomjernom prikazivanju vode za tehnološke potrebe odgovarali su da je sve u redu dok ukupna količina vode ne premašuje ukupnu koncesiju od 266.000 kubnih metara vode. Kako se moglo čuti na konferenciji „Naša voda“, održanoj početkom prosinca, pri naplati se ionako oslanjaju na podatke o crpljenju vode koje im izdaju sami koncesionari.
Hrvatska suzdržana oko proglašenja vode temeljnim ljudskim pravom
U svojim preporukama koje proizlaze iz analize Tomašević sugerira kako bi trebalo jasnije urediti pravni okvir na način da proizvođači napitaka koji u reklami navode da kao sirovinu koriste prirodnu mineralnu ili izvorsku vodu u tom slučaju i plaćaju koncesijsku naknadu za crpljenje prirodne mineralne ili izvorske vode, a ne koncesijsku naknadu za korištenje tehnološke vode koja je 187 puta manja.
Treba, također, prekinuti praksu davanja mješovitih koncesija na istom zdencu za tehnološke potrebe i za flaširanje vode radi prodaje na tržištu jer to dovodi do nepreglednosti sustava koncesija za flaširanje vode te povećava mogućnost manipulacija na štetu proračuna.
Umjesto zaključka, treba napomenuti kako je Slovenija u svoj Ustav upisala vodu kao jedno od temeljnih ljudskih prava. To je na tragu odluke UN-a koji je (tek) 2010. pravo na vodu odredio kao temeljno ljudsko pravo. Prilikom glasanja, Hrvatska je ostala suzdržana.
