Desničarski aktivisti bliski Katoličkoj crkvi započeli su u nedjelju s paralelnim prikupljanjem potpisa za čak dva referenduma. Jedna inicijativa, predvođena Kristinom Pavlović, sestrom Ladislava Ilčića, traži referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije, dok ona druga, personificirana prvenstveno u Željki Markić, predlaže izmjene izbornog sustava. Obje inicijative žele promijeniti Ustav RH, a Ministarstvo uprave izračunalo je da za svoje referendume moraju prikupiti po 374.740 potpisa građana.
Iako svjetonazorski bliske i u javnim nastupima uglavnom monolitne, inicijative “Narod odlučuju” i “Istina o Istanbulskoj” trenutno ne odaju dojam pretjerane suradljivosti. Prve naznake razjedinjenosti u javnom su se prostoru počele pojavljivati sredinom travnja. Večernji list tada je objavio da je došlo do neslaganja između Markić i Pavlović jer liderica udruge “U ime obitelji” smatra da je njen referendum važniji, odnosno da se na akciju protiv Istanbulske konvencije nepotrebno rasipa energija. Nastavilo se u Slobodnoj Dalmaciji, koja je objavila da nema odustajanja ni od jednog referenduma, uz dodatak da se Markić za referendum o promjeni izbornog sustava pripremala zadnjih šest mjeseci. Zategnute odnose između dvije inicijative Pavlović je de facto potvrdila u izjavi za Jutarnji list, kazavši da bi bilo bolje da se potpisi za referendum o izmjeni izbornog sustava prikupljaju u drugo vrijeme. U istom tekstu Jutarnji je objavio i izjavu neimenovanih izvora koji tvrde da su referendumske inicijative ostale bez snažnije potpore klera između ostalog i zato što biskupi nisu željeli rješavati razmirice među “posvađanom djecom”. Na webu revizionističkog “Projekta Velebit” su, pak, objavljene tvrdnje da je Markić “odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva”, odnosno da se “jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje”.
Razumljivo je stoga da im, prema dosadašnjim medijskim izvještajima (Jutarnji list, Televizija N1), prikupljanje potpisa ide slabije od očekivanog. Aktivisti obje inicijative potvrdili su da im nestaje sredstva za zakup štandova, a ni odaziv volontera nije sjajan. Ako ne uspiju prikupiti dovoljan broj potpisa, mogao bi se to pretvoriti u povod za drugi čin raskola na hrvatskoj klerikalnoj desnici. Prvi čin odigrao se 2011. godine, kad se raskolila stranka Hrvatski rast, tzv. “prvi Hrast”. U medijima se tada izvještavalo čak i o fizičkim obračunima između dvije frakcije: jednu su predvodili Markić i Ladislav Ilčić, a u drugoj su ostali Miroslav Tuđman, Hrvoje Hitrec, Josip Jurčević, Ivica Relković… Željku Markić, predsjednicu “prvog Hrasta”, unutarstranački protivnici optuživali su za samovolju, kršenje zakona i krađu stranačke imovine. Epilog su bili parlamentarni izbori 2011. godine, na kojima izvorni Hrast nije osvojio nijedan mandat. Naredne godine Ilčić je osnovao “drugi Hrast”, punim imenom Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku, koji trenutno u Saboru zastupa Hrvoje Zekanović.
Referendumske akcije protiv HDZ-a
S obzirom da se na idućim izborima u Sabor neće moći prošvercati na HDZ-ovim listama, što su im Tomislav Karamarko i Andrej Plenković omogućili 2015. i 2016. godine, Hrastovcima je potrebno okrupnjivanje biračkog tijela. Što zapravo znači da moraju preoteti dio HDZ-ovih glasača, pa u tu svrhu pokušavaju iskoristiti ustavni referendum o poništenju ratifikacije Istanbulske konvencije. Iako Ustavni sud takav referendum gotovo sigurno neće dopustiti; ustavni stručnjaci Faktografu su već potvrdili da se međunarodni ugovor poput Istanbulske konvencije direktnodemokratskim sredstvima ne može razvrgnuti. Što za Hrastovce i ne mora nužno biti negativan ishod, ako uspiju prikupiti nešto političkih bodova stavljajući se u poziciju žrtve “nenarodne” vlasti.
Podjednako politikantski ciljevi naziru se i u pitanjima koje na referendumu želi postaviti inicijativa “Narod odlučuje”. Drugim referendumskim pitanjem traže da se zastupnicima nacionalnih manjina parcijalno oduzme pravo glasa u Saboru, to jest da im se onemogući glasanje o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna, što bi za manjince zapravo značilo zabranu sudjelovanja u vladajućoj većini. Kako se radi o evidentno diskriminatornom pa time i protuustavnom zahtjevu, izgledno je da ovo pitanje na referendumu neće biti postavljeno. Umanjenje prava manjinskih zastupnika, međutim, ne treba ni promatrati kao ozbiljan zahtjev. Radi se o pitanju čija je svrha prvenstveno mobilizacijska; logika nalaže da će radikalnoj desnici skloni birači prije potpisati za referendum “protiv Srba”, nego što će se angažirati oko komplicirane teme reforme izbornog sustava. Stvarni cilj Željke Markić tako treba tražiti baš u tom prvom, nešto složenijem referendumskom pitanju. A taj se cilj ne razlikuje znatno od manevra kakvog pokušavaju izvesti Hrastovci; obje inicijative teže realizirati lične političke ciljeve svojih lidera nauštrb HDZ-a, odnosno aktualnog vodstva vladajuće stranke.
Osobna korist pod krinkom demokratizacije
Predložene inovacije koje bi obiteljašima i njihovim saveznicima u budućnosti olakšale političko djelovanje su smanjenje izbornog praga s pet na četiri posto, te uvođenje tri preferencijska glasa bez praga od 10 posto.
Generalno smanjenje praga olakšalo bi ulazak u parlament političkim marginalcima poput npr. Zlatka Hasanbegovića i njegove stranke Nezavisni za Hrvatsku, koji bi time, zahvaljujući D’Hondtovoj metodi raspodjele glasova u zastupnička mjesta, mandate izbili direktno najjačim političkim strankama. A u većini izbornih jedinica, trenutno je to HDZ. Istodobno bi se, zbog zahtjeva da se broj zastupnika u Saboru smanji na 100 do 120, od čega bi manjinaca bilo najviše šest, vrijednost svake ruke u Saboru osjetno porasla. A kako bi zbog manjeg praga u parlament ušao veći broj različitih stranaka, vladajuću većinu bilo bi teško stvoriti bez raznobojne koalicije unutar koje bi se zatim svatko borio za ostvarenje vlastitih političkih interesa. Premijer i vlada tim bi interesima, ako žele zadržati saborsku većinu, morali udovoljavati.
Cilj prijedloga o uvođenju tri preferencijalna glasa, ali bez praga od 10 posto unutar izbornih lista, svodi se na djelomičnu političku kastraciju stranačkih lidera. Koji svojim listama više ne bi mogli olako dodavati ekstremistički kolorit, jer bi time ekstremistima potencijalno utabali put prema stranačkim klupama. Poredak na listama postao bi nebitan pa bi klerikalna desnica – čija je glasnoća u javnom prostoru disproporcionalna njihovom kapacitetu da samostalno ostvare ikakav izborni rezultat – mogla naokolo podmetati “kukavičja jaja”, zastupnike koji u parlamentu neće nužno biti lojalni stranci koja ih je tamo dovela. Što bi opet prvenstveno bila prijetnja za stranke na desnoj strani političkog spektra, a u specifičnim hrvatskim okolnostima praktički isključivo za HDZ.
U istom smjeru vodi i zahtjev za uvođenjem dopisnog i pogotovo elektroničkog glasanja, koje doduše u referendumskom zahtjevu nisu definirali pa ne znamo misle li na glasanje internetom ili odustajanje od biračkih listića i uvođenje elektroničkih glasačkih mašina. Način formulacije pitanja ipak sugerira da im je na umu bilo internetsko glasanje, što je još uvijek teško ostvariva i potencijalno vrlo opasna ideja zbog olakšane mogućnosti manipulacije izbornim rezultatima. Pritom je i prilično nepotrebno: dopisno i elektroničko glasanje najviše bi koristilo biračima u dijaspori koji trenutno u Sabor biraju samo troje zastupnika. Ali kad bi se broj glasova iz dijaspore, tradicionalno sklone izrazito desnim političarima, zahvaljujući takvoj mjeri osjetnije povećao, nema sumnje da bi se stvorila podloga i za neku buduću inicijativu kojom bi se tražila i povećana saborska reprezentativnost Hrvata u inozemstvu.
