Prije nekoliko tjedana, nakon terorističkog napada u Beču, na Indexu je objavljen komentar o terorizmu koji kao „oca suvremenog terorizma“ identificira Vladimira Iljiča Lenjina, vođu ruskih boljševika i arhitekta Oktobarske revolucije. Tekst predstavlja odličan primjer kako netočne informacije prodiru i u medijski mainstream, te kako izjave visokih državnih zvaničnika često doprinose stvaranju mitova i povijesnih stereotipa, koje novinari potom reproduciraju. Iako sam tekst nije o boljševizmu, predstavlja odličan povod za jednu studiju slučaja, i osvrt na jedan od najznačajnijih povijesnih događaja prošloga stoljeća.
Marksizam i terorizam
Tvrdnja da je Lenjin otac suvremenog terorizma bila bi veoma neobična ljudima prije sto godina, bez obzira na njihovo mišljenje o njemu. Naime, tada je terorizam bio identificiran prvenstveno sa anarhizmom, i svaki napad praćen je izvornom pretpostavkom da iza njega stoje anarhisti. Anarhisti su terorističke akte nazivali „propaganda djelom“ i oni su se razlikovali od današnjih terorističkih napada, jer nisu ciljali prvenstveno civile, nego političare, kapitaliste i druge predstavnike sistema koji su anarhisti smatrali pokvarenim.[1] Samo u posljednja dva desetljeća devetnaestog i u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća, anarhistički teroristi ubili su sedam državnih poglavara u Europi, Rusiji i Sjedinjenim američkim državama. Upravo ovaj period povjesničari smatraju „prvom fazom modernog terorizma“.[2]
Međutim, anarhizam i marksizam tada su bili daleki. Marksisti, koji su se tada većinom nazivali socijaldemokratima, smatrali su da je terorizam kontraproduktivan, jer napada pojedinca koji je simptom, a ne sistem koji je uzrok problema. S obzirom da je u Rusiji anarhistički terorizam bio raširen i veoma uspješan (treba samo spomenuti ubojstvo cara Aleksandra II 1881. i premijera Pjotra Stolipina 1911. godine), ruski marksisti su bili naročito glasni kritičari terorizma. Dobar dio Lenjinovog najpoznatijeg djela o političkom organiziranju „Što činiti?“ posvećen je upravo besmislu terorizma kao političke taktike. Lenjin je terorizam smatrao izrazom „najžešćeg revolta intelektualaca koji ne umeju ili nemaju mogućnosti da revolucionarni rad povežu u jednu celinu s radničkim pokretom.“[3]
Kako je, onda, došlo do povezivanja Lenjina s terorizmom? Po tvrdnji kolumniste Indexa, Željka Porobije, Lenjin je izjavio „Terorizam je tu da terorizira“, što bi trebala biti potvrda njegove afirmacije terorizma i njegove ključne uloge u njegovom nastanku. Postoji samo jedan problem: ovaj citat praktično je nemoguće pronaći. To je naročito zanimljivo ako uzmemo u obzir da su Lenjinova sabrana djela tiskana u ogromnim količinama u manje-više svakoj zemlji koja je tijekom dvadesetog stoljeća sebe smatrala „lenjinističkom“, kao i da su, i na engleskom i na izvornom ruskom, dostupna besplatno na internetu.
Izjavu je popularizirao Donald Rumsfeld, američki tajnik za obranu u vrijeme Georgea Busha i idejni tvorac američke invazije na Irak. On je također pripisuje Lenjinu.[4] Odakle, onda, dolazi ovaj citat? Teško je reći. Skoro svaka knjiga koja je promovirala invaziju na Irak i američke vanjskopolitičke interese u „ratu protiv terorizma“ ju je citirala, nikada uz navođenje izvora. Jedina osoba koja se kritički bavila ovim citatom je politički znanstvenik Michael Parenti u svojoj knjizi „Crnokošuljaši i crveni“. Međutim, Parenti pokušava pokazati da Lenjin nije pričao o terorizmu u afirmativnom smislu, a ne bavi se činjeničnom (ne)utemeljenošću izjave koja se Lenjinu pripisuje.[5] Istini za volju, iako su se boljševici protivili individualnom terorizmu, zalagali su se za strukturni teror, odnosno za progon antikomunista i kontrarevolucionara nakon osvajanja državne vlasti.
Boljševizam i teror
Kako je onda izgledao državni teror u boljševičkoj Rusiji? Prvih nekoliko mjeseci, poprilično smiješno. Zauzimanje Zimskog dvorca i preuzimanje vlasti u Petrogradu 7. studenog 1917. godine protekli su bez prolivene krvi. Privremena Vlada već nije imala kontrolu nad gradom, a izvršna vlast je svakako prešla u ruke radničkih vijeća.[6] Sama Čeka je u prvim mjesecima bila zadužena za hapšenje lokalnih pijanaca i pljačkaša, a njene ovlasti narasle su tek kada je Bela armija započela građanski rat protiv boljševika.[7]
Znači li to da je, do izbijanja građanskog rata, revolucionarna Rusija bila mirno mjesto? Apsolutno ne. Ne računajući brutalan svjetski rat, koji je samo Rusiju koštao oko dvanaest milijuna života, kolaps državne vlasti do kojeg je rat doveo rezultirao je ogromnim valom nasilja, od običnog razbojništva do čestih ubojstava plemstva od strane seljaštva nad kojim su prethodno vladali. Jedan od glavnih razloga gubitka legitimiteta od strane Privremene Vlade tijekom 1917. godine bili su njeni pokušaji da obuzda nasilje nižih klasa, i da na njega odgovori državnom represijom. U srpnju 1917. godine, Privremena Vlada ponovo je uvela smrtnu kaznu i pokušala ograničiti vlast radničkih vijeća i drugih samoproklamiranih organa narodne vlasti.[8] Rusiju je, kao i svako društvo koje prolazi kroz revolucionarnu transformaciju, odlikovalo nasilje i kaos, koji su bili uzrokovani slomom centralne vlasti. Relativni mir u mjesecima između Boljševičke revolucije i izbijanja građanskog rata bio je samo zatišje pred buru.
Na početku građanskog rata, Lenjin se opredijelio za državni teror kao jedan od metoda održavanja vlasti. Iako su se tome protivili neki umjereniji boljševici i njihovi saveznici lijevi eseri, Lenjinova vizija je prevladala, naročito nakon ljeta 1918. godine, kada su se jedan za drugim naredali atentat na boljševičke vođe Volodarskog i Urickog, neuspjeli pokušaj puča lijevih esera i pokušaj ubojstva samog Lenjina. Riječima povjesničara Orlanda Figesa, boljševici teror nisu stvorili, ali ga jesu ohrabrivali.[9] Teror je uveliko bio prisutan kao izraz masovnog narodnog nezadovoljstva zbog stoljeća nepravde pod carskim režimom, i bio je proces odozdo koji su boljševici samo institucionalizirali.
Teror, dakle, nije bio Lenjinov izum koliko sastavni dio revolucionarnih previranja. To, naravno, ne znači da je institucionalizacija terora bila bez kontroverzi. Njega su, kao što je već rečeno, kritizirali i umjereni boljševici, ali i strani marksisti. Jedna od najpoznatijih marksističkih polemika o Ruskoj revoluciji bila je ona između Lava Trockog i njemačkog socijaldemokrate Karla Kauckog. Ta polemika je, zanimljivo, nazvana „Terorizam i komunizam“, što je bio naziv pamfleta obojice sudionika na istu temu. Indikativno je, naravno, korištenje pojma „terorizam“ za državni teror.[10]
Između terora i terorizma
Čak i kada bismo prihvatili da pojam „teror“ ili „terorizam“ obuhvata i državni i individualni teror, njegovo podrijetlo ne može se pripisati Lenjinu. Državni teror (bar onaj formalno institucionalizirani) prvi put je sproveden više od stoljeća ranije, tijekom Francuske revolucije. Individualni terorizam nastao je u anarhističkom pokretu u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Netočna informacija o Lenjinovom citatu raširila se zahvaljujući konstantnom ponavljanju od strane američkog sekretara obrane, te postala i dio mnogih ozbiljnih analiza o terorizmu, iako je činjenično neutemeljena. Sa druge strane, asociranje Lenjina sa terorizmom sigurno je posljedica nedovoljne razgraničenosti pojmova teror i terorizam. Jedino što je zajedničko terorizmu i teroru jeste što je krajnji cilj politički – nasilje između oružanih bandi, čak i ako u njemu kao žrtve padnu nedužni civili, ne smatra se terorizmom.
Zarad boljeg razumijevanja suvremenog fenomena terorizma, smatram da je korisno praviti jasnu distinkciju između njega i državnog terora. Ova dva pojma prečesto se koriste kao sinonimi. Čak i Charles Tilly, poznati sociolog i istraživač revolucija, ne pravi razliku između terora i terorizma, te se njegovom definicijom obuhvata podjednako i Jakobinski teror, i Staljinova Velika čistka, ali i teroristički akti nedržavnih, najčešće anarhističkih ili nacionalističkih, organizacija.[11] Usprkos tome, smatram da je distinkcija između terora i terorizma korisna, te da terorizam treba označavati kao djelo nedržavnih činilaca, a teror kao vid strukturnog državnog nasilja. Na kraju krajeva, malo tko će, kada čuje riječ „terorizam“, pomisliti na Staljinov gulag ili koncentracione logore za Japance u SAD tijekom Drugog svjetskog rata.
Stefan Gužvica je povjesničar, doktorand na Sveučilištu u Regensburgu. Autor je knjige “Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tijekom Velike čistke 1936-1940”.
[1] Dobar pregled propagande djelom na srpskohrvatskom jeziku može se naći u članku iz dva dijela „Klasični anarhizam i „propaganda djelom““ hrvatskog povjesničara Luke Pejića. Prvi dio dostupan je ovdje, a drugi ovdje.
[2] Mary S. Barton, „The Global War on Anarchism: The United States and International Anarchist Terrorism, 1898-1904,“ Diplomatic History 39/2 (2015), str. 303.
[3] Vladimir Iljič Lenjin, „Šta da se radi? Goruća pitanja našeg pokreta“ Beograd 1948, str. 82.
[4] Donald Rumsfeld, „Known and Unknown: A Memoir“, New York 2011, str. 361.
[5] Michael Parenti, „Blackshirts and Reds: Rational Fascism and the Overthrow of Communism“, San Francisco 1997, str. 47.
[6] Sheila Fitzpatrick, „The Russian Revolution“, drugo izdanje, Oxford 2001, str. 63-64.
[7] Fitzpatrick, „The Russian Revolution“, str. 76.
[8] Orlando Figes, „A People’s Tragedy: A History of the Russian Revolution“, London 1998, str. 438.
[9] Figes, „A People’s Tragedy“, str. 525.
[10] Karl Kautsky, Lav Trocki, „Terorizam i komunizam: rasprava o boljševičkoj revoluciji“, Beograd 1985.
[11] Charles Tilly, „Terror, Terrorism, Terrorists“, Sociological Theory 22/1 (2004), str. 8-9.
