Današnji svijet je brz, ali moda je brža. Kada je početkom 1990-ih u New York Timesu prvi put iskorišten termin “brza moda” označavao je tadašnju misiju brenda Zara – potrošiti samo 15 dana od dizajna odjevnog predmeta do njegovog plasiranja u trgovine. Taj termin sada označava otprilike sljedeće: umjesto dvije kolekcije godišnje brendovi i dizajneri trenutno izbacuju i do 52, izrađuju se brzi odjevni predmeti koji slijede najnovije trendove, a nekim brendovima su potrebna samo tri dana od dizajna odjevnog predmeta do njegova plasiranja na tržište.
Za proizvodnju jedne majice kratkih rukava potrebno je 2.700 litara vode
Modna industrija je, također, drugi najveći zagađivač na svijetu. Ana Vragolović iz Novog sindikata koja je za Clean Clothes kampanju (CCC) radila istraživanje o uvjetima rada u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj ističe da brzu modu karakterizira “brzo lansiranje novih kolekcija u dućane, u slučaju nekih brendova i na tjednoj razini, pod uvjetom da su troškovi proizvodnje što niži, a profit što veći”. Takva hiperproizvodnja zahtjeva i značajne resurse: vodu i energiju za proizvodnju materijala, uzrokuje veliko otpuštanje štetnih elemenata u okoliš, a stvara zagađenje i zbog kemikalija koje se koriste za obradu sirovina. „Tolika proizvodnja je nepotrebna, jer svake godine 85 posto proizvedenog tekstila završava na odlagalištima otpada“, dodaje Vragolović.
Naime, za proizvodnju tekstila potrebne su velike količine vode, ali i zemljišta za uzgoj pamuka i drugih vlakana. Procjenjuje se da je globalna tekstilna i odjevna industrija 2015. iskoristila 79 milijardi kubičnih metara vode, dok je ukupna potrošnja cjelokupnoga gospodarstva EU-a 2017. iznosila 266 milijardi kubičnih metara. Za proizvodnju jedne majice kratkih rukava potrebno je, primjerice, 2.700 litara vode, što je količina vode za piće koju jedna osoba popije u dvije i pol godine.
Deset posto globalnih emisija stakleničkih plinova uzrokovano je proizvodnjom odjeće i obuće, što je više od međunarodnih letova i pomorskog prometa zajedno, dok je za bojanje jedne tone tkanine potrebno 200 tona slatke vode, dok u isto vrijeme 750 milijuna ljudi na svijetu nema pristup pitkoj vodi.
Predmeti bez vrijednosti
Danas nam (niska) cijena odjevnog predmeta sugerira da se radi o predmetu bez vrijednosti, namijenjenom za brzu potrošnju i još brže odbacivanje. Šteta po okoliš koja pritom nastaje je značajna, iako možda nije – bar izravno – vidljiva golim okom.
Naime, iako za odjevni predmet platimo bar neku svotu, bez obzira na to koliko nisku, resursi koje trošimo za proizvodnju odjeće su (naizgled) besplatni. Dunja Jovanović iz F.fm podcasta koji se bavi održivom te brzom modom ističe da su problemi koje današnja modna industrija proizvodi veliki – “od zagađenja, emisija CO2 nastalog tijekom prijevoza, prekomjerne upotrebe i eksploatacije prirodnih resursa, pa sve do društvenog aspekta, veoma zabrinjavajućih uvjeta rada u tekstilnim tvornicama širom svijeta”.
Ivana Biočina koja se također godinama bavi modom i tekstilnom industrijom u Hrvatskoj, ističe da je brza moda „antiteza održivosti, uz beskonačan model rasta. Korporacije više ne proizvode dvije, već pedeset i dvije kolekcije godišnje, što znači da se svaki tjedan izbacuje nova odjeća (popularni brend godišnje proizvede 450 milijuna odjevnih predmeta i izbacuje 500 novodizajniranih predmeta tjedno)“. Shein svaki dan na svoje stranice uvrsti od 500 do 2.000 novih odjevnih predmeta, dok ASOS tjedno na svoje internetske stranice uvrsti gotovo 5.000 novih modela.
Biočina dodaje da brza moda „ovisi o potrošačima, posebice mladima, kupovini mnogo nepotrebnih stvari, kompulzivnoj kupnji i osjećaju nužde pri kupnji” te da upravo iz tih razloga ne može biti održiva.
“Ovisi i o beskonačnom rastu, sve jeftinijoj proizvodnji, sve masovnijoj proizvodnji, te neprestanoj tranziciji proizvodnje – u zemlje gdje proizvođači brze mode mogu kršiti zakon o proizvodnji i ljudskim pravima“, smatra. Mladi rođeni nakon 1990-ih koji su odrasli poznavajući samo brzu modu uvjetovani su na kupovinu jeftine odjeće. Zašto bi plaćali velike novce kada odjevni predmet mogu kupiti za 10 ili 20 kuna?
Kupujemo 60 posto više nego prije 20 godina
Budući da nam dugoročno prijeti nestašica vode, brojne kozmetičke kuće već sada razvijaju formule koje ju neće sadržavati, glasio je tako naslov u jednom modnom časopisu. Pretpostavka je, naravno, da ćemo bez obzira na klimatske promjene, potencijalnu nestašicu vode i sve probleme koje će to sa sobom dovesti, nastaviti kupovati, a da se naše konzumerističko ponašanje i navike u suštini neće, niti mogu promijeniti, jer oni su (inherentan) dio nas.
U svakom trenutku izgledaj sjajno i nemoj ni slučajno da te dva puta vide u istom komadu odjeće. Isto tako nemoj zaboraviti da imaš samo 72 sata da ‘uloviš’ posebnu kolekciju Kylie Jenner. A ako ti promakne postoji velika opasnost da te preplavi onaj poznati osjećaj kojega danas opisuju pod kraticom FOMO (fear of missing out; strah da nešto ne propuštaš, op.a.). Tako otprilike izgleda šoping današnjice.
Primjerice, jedan od novih ‘trendova’ je i kupovina odjeće samo za društvene mreže koju kupci potom vraćaju u trgovinu. Jovanović ističe da je „na žalost konzumerizam postao filozofija života 21. veka. Prestali smo da budemo građani, sada smo potrošači, idemo na ‘šoping terapije’, tržni centri su postali mesta okupljanja i druženja, a pojedince u društvu vrednujemo po tome šta sve poseduju. Istraživanja kažu da danas kupujemo 60% više nego pre dvadeset godina, a ako nastavimo ovim tempom taj procenat će se dizati i dizati – što posledično zahteva još veću proizvodnju, još više eksploatacije, ali i generisanja potrošačkog otpada. U kontekstu mode, brendovi lansiraju puno odeće od poliestera, jer je jeftin, a treba mu preko 400 godina da se razgradi u prirodi – kao i bilo kojoj plastičnoj flaši ili kesi”, ističe.
Ovaj haul video koji nije sponzoriran i na koji možete potrošiti 30 minuta svoga života (što je gotovo tri puta duže od Bezosovog putovanja u ‘svemir’), plastično pokazuje kako to izgleda – bezočno kupovanje i gomilanje jeftinih odjevnih predmeta, uglavnom od poliestera.
Reklame čine 12, a plaće radnica manje od 2 posto cijene proizvoda
Ubrzanje mode, tj. modne proizvodnje dovelo je do prebacivanja proizvodnje u ‘jeftinije’ države u razvoju. A jeftinije je, iz pozicije korporacija, naravno i bolje.
Kako kaže Biočina, reklame u prosjeku čine 12 posto cijene proizvoda, dok plaće radnica samo 1,8 posto cijene proizvoda. Uz problem zagađenja okoliša, Vragolović ističe i činjenicu da zahtjev tržišta i modnih brendova za što nižim cijenama utječe na uvjete rada u tekstilnoj industriji. “Da bi se nametnuti tempo proizvodnje održao, troškovi proizvodnje moraju biti što niži, a osim na kvaliteti materijala i načinu izrade (što jednostavnije – to jeftinije), taj je trošak najjednostavnije prelomiti na radnoj snazi. Tekstilne radnice i radnici u proizvodnim zemljama svuda na svijetu većinom rade za iznos koji im omogućava preživljavanje, a ne život”, kaže.
Gotovo niti jedan modni brend više ne posjeduje svoje tvornice. Poslovni model temelji se na podugovaranju – brend napravi narudžbu kod dobavljača koji potom dalje podugovara posao.
Tako funkcionira i većina tekstilnih tvornica u Hrvatskoj koje rade tzv. doradne ili lohn-poslove za druge brendove, a Vragolović ističe i da je tvornica Orljava iz Požege, koja je sada u stečaju, većinu narudžbi dobivala od njemačkog brenda Olymp.
„Trenutno se radi analiza ugovorenih cijena, jer postoji sumnja da je Olymp robu plaćao po cijenama koje čak nisu mogle omogućiti minimalac, i da je zbog toga Orljava šivala s gubitkom“, tvrdi Vragolović.
Razoran učinak pandemije
Pandemija koronavirusa imala je razoran učinak na lanac nabave u tekstilnoj industriji. Tijekom zatvaranja usljed pandemije zatvorene su i tvornice u zemljama u razvoju, smanjena je potražnja za odjećom te su se trgovine i proizvođači brzo odlučili otkazati narudžbe ili ih odgoditi, uz odbijanje plaćanja za odjeću koja je već bila proizvedena. Kao rezultat toga, tisuće tvornica su zatvorene ili barem djelomično zatvorene, a milijuni radnica poslani doma bez plaće, otpremnine ili naknade.
Kako na svojim stranicama navodi Inicijativa Fashion Revolution, modni brandovi su samo u Bangladešu u ožujku prošle godine otkazali narudžbe ili uskratile zaradu u iznosu 1,44 milijardi američkih dolara. Vragolović kaže da je u ožujku 2020., samo tri mjeseca od početka koronakrize, niz modnih kompanija otkazao narudžbe u ukupnoj vrijednosti 16 milijardi dolara. Fragilan je to sustav koji se temelji na desetljećima smanjivanja i snižavanja cijena, što posljedično dovodi do zatvaranja tvornica i loše plaćenih radnika i radnica koji žive iz mjeseca u mjesec, bez ušteđevine za bilo kakve neplanirane situacije, a kamoli za ovakve poput globalne epidemije.
Međutim, Vragolović kaže da je situacija na početku koronakrize u Hrvatskoj, bar što se tiče tekstilne industrije, bila nešto drugačija od one na globalnoj razini: „Neke tekstilne tvrtke čak su poslovale bolje nego inače zbog državnih potpora. Međutim, prema informacijama s terena, nekoliko tvrtki nije produžilo ugovor radnicama zaposlenim na određeno. Događale su se zloupotrebe potpora: npr. tvornica je koristila potporu za skraćeno radno vrijeme, a menadžment pozivao radnike da dođu raditi na dane kad su trebali biti kod kuće. Također se događalo da se radnicima oduzima godišnji odmor ako je bilo manje posla. U jednom slučaju za koji znam direktorica je zaprijetila radnicima da im neće isplatiti 4000 kn potpore ako ne pristanu na oduzimanje godišnjeg“, opisuje.
No, i kod nas su brendovi počeli otkazivati narudžbe. Vragolović tako ističe da je Olymp s 80% u 2020. smanjio narudžbe za Orljavu na 20-30%, a potom i potpuno otkazao. „Otišao je i Hugo Boss, za koji su proizvodili Krateks i Kotka, koji su zajedno zapošljavali 750 radnika. Kotka je trenutno u procesu likvidacije, a Krateks je smanjio broj radnika“, dodaje.
Na uvjete rada u tekstilnoj industriji upozorava i Clean Clothes kampanja. Globalna tekstilna industrija i ona sportske odjeće i obuće sagrađena je na eksploataciji, tvrde, pa nabrajaju probleme: rad za crkavicu, nesigurna radna mjesta, loši i nesigurni ugovori, zagađenje okoliša, eksploatacija migrantske radne snage i razbijanje sindikata samo su neki od njih. Istraživanje koje je proveo CCC pokazao je da kada govorimo o, primjerice, majici kratkih rukava koja košta 29 eura, samo 0,18 eura ili 0,6 posto toga iznosa odlazi na plaću radnika. Koliko odlazi na plaće radnika kada odjevni predmet košta 10 ili 20 kuna nije teško izračunati.
